REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

P 3992/24-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, A. Mihanovićeva 3 protiv tuženika CROATIA OSIGURANJA d.d. ZAGREB, OIB: 26187994862, Miramarska 22, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave održane dana 11. veljače 2025. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 28. ožujka 2025. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 8.885,78 EUR s pripadajućom zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 27. svibnja 2022. g. do isplate, a sve u korist Državnog proračuna RH broj [broj bankovnog računa], model 26, poziv na broj 5908-19-19-03154480198.''.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 8. srpnja 2022. g., koja je evidentirana pod brojem P 2734/22, u kojoj je naveo da je rješenjem tužitelja broj 153425 od 24. rujna 2004. g. djeci umrlog osiguranika ZU, rođ. 1955. g., priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 24. svibnja 2004. g. Osiguranik ZU da je preminuo od posljedica prometne nezgode koja se dogodila 21. svibnja 2004. g. u kojoj je sudjelovao kao pješak i koju je skrivio ĐU, rođen **.**.1972., upravljajući osobnim automobilom VW P, registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika policom broj [broj police]. Krivnja vozača vozila osiguranog kod tuženika da je utvrđena presudom Općinskog suda u Šibeniku broj K 798/09 od 24. travnja 2012. g., potvrđenom presudom Županijskog suda u Šibeniku broj Kž-108/12 od 13. rujna 2012. g. Isplatom mirovine tužitelj da trpi štetu. O osnovu odgovornosti da je pravomoćno odlučeno u parnici u kojoj je tužitelji, povodom istog štetnog događaja, potraživao štetu za ranije razdoblje, a koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Splitu broj P 788/16. Tužitelj da je odštetnim zahtjevom od 6. svibnja 2022. g. od tuženika potraživao daljnju štetu koju trpi isplatom obiteljske mirovine i to u iznosu od 117.199,48 kn, nastalu u razdoblju od 1. rujna 2019. g. do 30. travnja 2022. g. Tuženik da je djelomično udovoljio odštetnom zahtjevu te je dana 1. lipnja 2022. g. uplatio iznos od 50.249,58 kn. Stoga da se u postupku pred sudom traži isplata preostalog iznosa od 66.949,90 kn. Osnov odgovornosti da proizlazi iz odredbe čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete iz odredbe čl. 161. tog Zakona. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 66.949,90 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva potvrđujući da je tuženik već isplatio tužitelju iznos od 50.249,58 kn odnosno 6.669,27 EUR za utuženo razdoblje od 1. rujna 2019. g. do 1. listopada 2020. g., dok se za daljnje razdoblje odnosno razdoblje do 30. travnja 2022. g. neosnovano potražuje. Po mišljenju tuženika ne postoji razlika koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi jer je isplata nespornog iznosa izvršena sukladno odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP-a). Osnovanost tužbenog zahtjeva na način kako ga je tužitelj postavio (isplata cjelokupnih mirovina) da ovisi o tome da li se na potraživanje tužitelja, kao zavoda koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, prema tuženiku, kao društvu za osiguranje, primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO), na kojeg se tužitelj poziva, ili se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP), koji regulira obveze društava za osiguranje preuzete na temelju ugovora (Police) o osiguranju. Predmet spora je potraživanje razlike do punog iznosa invalidskih mirovina za razdoblje od 1. rujna 2019. g. do 30. travnja 2022. g., odnosno iznosa od 65.949,90 kn. Pok. osiguranik tužitelja da je rođen **.**.1955. što znači da bi 1. rujna 2022. g. imao 67 godina, odnosno 1. rujna 2020. g. 65 godina čime bi ostvario uvjet za odlazak starosnu mirovinu, te bi isplata starosne mirovine bila trošak kojeg bi tužitelj snosio po redovnom tijeku stvari. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda RH na ovakva potraživanja primjenjuju se odredbe ZOOP-a. Od tuženika da se potražuje utužena naknada štete na osnovi činjenice da je vozilo štetnika u vrijeme nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika važećom policom osiguranja. Stoga da se i obveze tuženika, kao društva za osiguranje, prema tužitelju, kao zavodu koje obavlja poslove mirovinskog osiguranja, moraju sagledati isključivo kroz materijalno-pravne propise kojima je definiran opseg obveze tuženika (društva za osiguranje) po osnovi polica osiguranja od automobilske odgovornosti, pa tako i opseg obveza prema tužitelju. Obveze društva za osiguranje (tuženika) prema zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja (tužitelju) po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti propisane su odredbama ZOOP-a, pa je stoga o osnovanosti i visini ovakvog potraživanja tužitelja prema tuženiku za odlučiti isključivo primjenom odredaba ZOOP-a i to odredbe čl. 27. tog Zakona te ne dolazi u obzir primjena odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (ZOMO). Tužitelju da bi, na osnovi ugovora (police) o osiguranju od automobilske odgovornosti, mogla pripadati stvarna šteta isključivo u vidu razmjernog iznosa mirovine oštećene osobe koja se utvrđuje ''u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu''. Daljnje utuženo razdoblje da nije predmetom osigurateljnog pokrića po polici osiguranja od automobilske odgovornosti jer se nalazi izvan osigurateljnog pokrića preuzetog ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti, a nije propisano ni ZOOP-om, pa je tužbeni zahtjev neosnovan. Dana 1. rujna 2020. g. osiguranik tužitelja stekao bi uvjete za starosnu mirovinu što znači da se od tog dana očekivao izdatak isplate starosnih mirovina za tužitelja po redovnom tijeku stvari. Stoga da bi za razdoblje do 1. rujna 2020. g. tužbeni zahtjev morao biti iskazan u razmjernom iznosu, dok je za daljnje razdoblje potraživanje tužitelja neosnovano u cijelosti. Tužitelju da nikako ne pripada pravo potraživati 100% iznosa isplaćenih obiteljskih mirovina i nakon ispunjenog uvjeta-starosne dobi od 65 godina za odlazak u starosnu mirovinu jer ukazuje na direktnu ''zaradu'' (profitiranje) tužitelja obvezivanjem tuženika na isplatu punih iznosa isplaćenih mjesečnih iznosa mirovina, bez uvrštavanja uplaćenih doprinosa od strane osiguranika HZMO-a.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja tužitelja broj 153425 od 24. rujna 2004. g., presude Općinskog suda u Šibeniku broj K 798/09 od 24. travnja 2012. g., dopisa ODO-a Šibenik od 12. listopada 2012. g., presude Trgovačkog suda u Splitu broj P 788/16 od 20. ožujka 2018. g., dopisa tužitelja od 6. svibnja 2022. g., potvrde tužitelja od 5. svibnja 2022. g. o isplaćenim sredstvima, izvoda iz poslovnih knjiga, drugostupanjske presude broj Pž-2702/18 od 2. srpnja 2019. g., naloga za doznaku po šteti 28 AO 7643 2022/1 i predmeta Trgovačkog suda u Splitu broj P 788/16.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2734/22 od 8. srpnja 2024. g. kojom je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-1503/24 od 10. listopada 2024. g. ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Predmet je dobio novi broj P 3992/24.

U nastavku postupka sud je pročitao i proveo sve već izvedene dokaze.

Stranke nisu popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 66.949,90 kn odnosno 8.885,78 EUR s pripadajućim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika s osnova naknade stvarne štete koja je tužitelju nastala isplatom obiteljske mirovine djeci preminulog osiguranika tužitelja ZU u razdoblju od 1. rujna 2019. g. do 30. travnja 2022. g.

U postupku nije bilo sporno da je djeci pok. osiguranika tužitelja (Z i HU) rješenjem tužitelja broj 153425 od 24. rujna 2004. g. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 24. svibnja 2004. g. nakon smrti osiguranika, koji je umro u prometnoj nezgodi u dobi od 48 godina, 8 mjeseci i 23 dana. Tužitelj je smatrao da je tuženik u obvezi podmiriti štetu s osnova isplaćenih obiteljskih mirovina djeci umrlog osiguranika ZU kojoj je uzrok ozljeda izvan rada, koji je u prometnoj nezgodi sudjelovao kao pješak i koji nije bio odgovoran za nezgodu, što među strankama nije bilo sporno i što tuženik uopće nije problematizirao. U tužbi je navedeno i da je tuženik u pravomoćno okončanom postupku pred Trgovačkim sudom u Splitu već bio obvezan na plaćanje te štete za raniji period, a temeljem pravomoćne presude broj P 788/16 od 20. ožujka 2018. g., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-2702/18 od 2. srpnja 2019. g.

U periodu koji predstavlja predmet ovog postupka (od 1. rujna 2019. g. do 30. travnja 2022. g.) na snazi je bio Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje ZOMO).

U ranijoj, ukinutoj presudi broj P 2734/22 od 8. srpnja 2024. g. izraženo je mišljenje da je u postupku trebalo, kako se očitovao tužitelj u tužbi, primijeniti Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne u vrijeme štetnog događaja, što znači ZOMO-a iz 2013. g., jer se šteta koju trpi tužitelj sastoji u isplatama obiteljske mirovine koju je tužitelj isplaćivao djeci svog pok. osiguranika ZU koja je nastala u trenutku svake isplate budući da se svakom isplatom umanjivala njegova imovina.

Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema st. 2. ove odredbe naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to, između ostalog, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

Nadalje, sud se u ukinutoj presudi odlučio i za primjenu odredbe ZOMO-a, a ne odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kad je tužitelju nastupila šteta, smatrajući da se radi o načelu lex posterior derogat legi priori odnosno primjeni ZOMO-a, kao kasnijeg zakona. Stoga da, prema odredbi čl. 161. st. 2. ZOMO-a, tužitelju pripadaju isplaćena novčana davanja na osnovu priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li osiguranik tuženika, da je ostao živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu.

U ukidnom rješenju broj Gž-1503/24 od 10. listopada 2024. g. izraženo je pravno shvaćanje (koje sadrži i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 60/2022 od 1. veljače 2022. g.) da je za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine, jer isplatom svake obiteljske mirovine (mirovina isplaćivana MU) tužitelju sukcesivno nastaje šteta, te svaka isplata predstavlja novu štetu, a između tužitelja i štetnika koji je prouzročio smrtno stradanje osiguranika tužitelja pa onda posljedično i tuženika kao osiguravatelja štetnika, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog šetnog događaja odnosno prometne nezgode. Tuženik da se, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, nalazi u istom pravnom statusu kao i sam štetnik.

Nadalje, obveza tuženika da je regulirana ZOOP-om temeljem kojeg je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog Zakona i njime preuzetih obveza. Prema odredbi čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika postojala bi samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja je isplaćena majci osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa koji bi se osiguraniku tužitelja isplatio da nije smrtno stradao, odnosno koliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine iznosio, a od kada je osiguranik tužitelja pok. ZU stekao pravo na starosnu mirovinu razmjerni iznos starosne mirovine koju bi ostvarivao osiguranik tužitelja da nije smrtno stradao.

U ukidnom je rješenju u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva navedeno i da nije sporno da je tuženik dobrovoljno isplatio tužitelju 50.249,58 kn pa da je ostalo za odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu štete od 66.949,90 kn (8.885,78 EUR), a na ime daljnje štete koju je trpio tužitelj isplatom obiteljske mirovine u iznosu od 117.199,48 kn nastalu za razdoblje od 1. rujna 2019. g. do 1. lipnja 2022. g.

Iz odgovora na tužbu i navoda tuženika u postupku proizlazi da je isplata nespornog iznosa izvršena sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a. Tužitelj se ovoj tvrdnji nije usprotivio te su stranke i na ročištu od 11. veljače 2025. g. to potvrdile:

-tužitelj je naveo da se radi o pravnom pitanju te da nije sporno da je tuženik podmirio štetu tužitelju u razmjernom iznosu odnosno da nije podmirio sveukupnu štetu,

-tuženik je naveo da je naknadio tužitelju razmjerni iznos za razdoblje do 1. listopada 2020. g., a koji je obračunat sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a.

Treba navesti da, sve da se okolnost da je tuženik isplatu izvršio temeljem odredbe čl. 27. ZOOP-a i smatra spornom (a po ocjeni suda to u postupku tužitelj nije učinio spornim), sud nije doveden u priliku provjeriti da li je tuženik zaista razmjerni iznos isplatio poštujući odredbu čl. 27. ZOOP-a jer ni jedna od stranaka nije predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

Stoga je, uz prihvaćanje pravnog stava suda drugog stupnja, koji je interpretiran, tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.

Odluka o troškovima parničnog postupka nije donesena jer stranke nisu popisale parnični trošak.

U Splitu, 28. ožujka 2025. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).