REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-21/2025-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DG, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] koga zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 10. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika ČG, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba 8. Ugovora o kreditu broj 2402006- 10321262160/5103216998 koji je tužitelj BG, Požega, [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, koja glasi: „8 Kamata, Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990 % godišnje, kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama Banke.

II Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužitelju BG, [adresa], isplati iznos od 1.190,85 EUR na ime stečenog bez osnove (zbog povećanja kamatne stope) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. travnja 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 23,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 23,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 23,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 23,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 23,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 23,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 23,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 22,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 22,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 22,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 22,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 22,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 22,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 22,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 21,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 21,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 21,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 21,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 13,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 13,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 13,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 13,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 13,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 12,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 12,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 12,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 12,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 12,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 12,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 12,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 12,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 12,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 12,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 11,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 11,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 11,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 11,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 11,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 11,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 10,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 10,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 10,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 9,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 9,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 9,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 9,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 9,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 9,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 8,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 8,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 8,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2015. godine do isplate i za iznos od 8,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2015. godine do isplate.

III Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 4.486,66 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5%-tih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.

V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320 da tužitelju DG, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.509,90 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj BG podnio je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. radi utvrđenja nitšetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 24. listopada 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu broj 2402006- 10321262160/51404627-5103216998 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu dana 10. svibnja 2007. godine podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] pod brojem ovjere OU-18540/2006. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 56.000 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 144 mjeseca. Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredita iz CHF u EUR-o. U glavi 8. kamatna stopa, ugovoreno je: Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990 % godišnje, kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode i ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno i prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja." Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 8. KAMATA, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tuženika, suprotno je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje te odredbe ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u glavi 8. Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora podsjetiti tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Također i Vrhovni sud RH u svoj presudi broj Rev 249/14 jasno kaže, „da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca". Isto tako, tuženik nije objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope tijekom trajanja kreditnog razdoblja, kako bi tužitelj mogao spoznati učinke koji će u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je gore navedena odredba o ugovornoj kamati bila nepoštena, to su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 odnosno članka 102. ZZP, navedena ugovorna odredba ništetna. Zbog navedenog, jasno je da je gora navedena odredbe Ugovora o kreditu, pod člankom 4. ništetna, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Takvim jednostranim protuzakonitim postupanjem tuženika, tužitelj je pretplatio kamate prema tuženiku, tj. tužitelj je oštećen za najmanje 12.064,72 kune, odnosno tuženik je svojim nezakonitim radnjama prouzročio štetu tužitelju upravo u tom iznosu. Kako je tužitelj na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba glave 8. Ugovora o kreditu koji je tužitelj BG iz [adresa] zaključio sa Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3a, Poslovnica [adresa] dana 24. listopada 2006. godine pod brojem 24002006-1031262160 /51404627-5103216998, koja glasi: „8. Kamata, Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990 % godišnje, kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanje ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama banke. Interkalarna kamata obračunava se u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni iznos kredita od početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu, naplaćuje se jednokratno i prilikom prijenosa kredita u otplatu, u roku od 15 dana od datuma zaduženja." Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320 Rijeka, Jadranski trg 3a, Poslovnica [adresa] da tužitelju BG, [adresa] isplati iznos od 11.855,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 8 postotnih poena tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi: za iznos od 178,85 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 178,34 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 177,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 177,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 176,64 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 176,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 175,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 174,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 174,29 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 173,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 173,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 172,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. travnja 2010. do isplate, za iznos od 171,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatnom počevši od 1. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 171,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 01. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 170,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 169,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 169,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 168,27 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 259,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od od 01. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 166,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od od 01. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 166,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 165,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 164,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 163,63 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2011. godine do isplate , za iznos od 162,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 162,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 161,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 160,32 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 159,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 158,57 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 103,68 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 103,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 102,43 kune sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2012.godine do isplate, za iznos od 101,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 101,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 100,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 99,81 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 99,08 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2012.godine do isplate, za iznos od 98,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 97,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 97,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 96,27 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 95,58 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 94,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2012. godine do isplate , za iznos od 94,07 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 93,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 90,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 91,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 90,94 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 90,11 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 89,28 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 88,46 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 87,63 kune sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 86,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 85,88 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 85,01 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 84,09 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 83,22 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 82,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 81,33 kune sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 80,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od79,45 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 78,43 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 76,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 75,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 74,71 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 73,74 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 72,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 71,63 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 69,61 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 68,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 67,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 66,39 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 65,24 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2015. godine do isplate i za iznos od 64,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. srpnja 2015. godine do isplate te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da prije iznošenja odgovora na tužbu i upuštanja u raspravljanje, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom članka 14. stavak 5. Ugovora o kreditu broj 5103216998 od 24. listopada 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika i to odredbe članka 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Naime, da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranka u ovome postupku, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci gdje je registrirano sjedište tuženika. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se stavlja izvan snage ovosudni poziv na davanje odgovora na tužbu od 13. studenoga 2019. Općinski sud u Požegi oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Podredno i opreza radi, a s obzirom da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 13. studenog 2019. godine uz mogućnost donošenja presude zbog ogluhe u slučaju da ne dostavi odgovor na tužbu, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 7. lipnja 2019. godine. Tužitelj u predmetnoj tužbi zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 8. (promjena kamatnih stopa sukladno važećim odlukama Banke) Ugovora o kreditu broj 5103216998 koji je tužitelj s tuženikom sklopio dana 24. listopada 2006. godine te s osnove ništetnosti navedene odredbe zahtijeva isplatu iznosa od kn 11.855,16 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od 01. svibnja 2009. do 01. srpnja 2015. godine. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Osim toga, već u samom uvodu tuženik želi istaknuti kako je iz pregleda prometa po partiji kredita vidljivo kako pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane gđe TG. Stoga tuženik smatra da sve i kada bi sud u pogledu navodne ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa u cijelosti kako to on iznosi u svojoj tužbi. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tome dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe. Kao što sam tužitelj navodi, tužitelj i tuženik su dana 28. prosinca 2015. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/1 5. Navedenim Aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi članka 19. c točka 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana....") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima. Kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani, a što proizlazi iz više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i iz stručnog članka prof.dr.sc. AG i doc.dr.sc. ŠG s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P2-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak istaknuo sljedeće: "Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima - korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su r dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka." Dakle, argumentum a contrario iz citiranog dijela obrazloženja odluke VSRH-a proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK (NN 102/15) nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01. svibnja 2009. do 01. srpnja 2015. godine, to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 7. lipnja 2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač,

u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02. prosinca 2013., a stupila je na snagu dana 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 7,99 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (ZG, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom članka 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 16. rujna 2023. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika te je naveo da tuženik u odgovoru na tužbu ističe nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe. Naime, tužitelj je u tužbi istakao da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje člankom 326. stavak 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužitelja stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju. Stoga je potpuno pogrešan navod tuženika iznesen u njegovom odgovoru na tužbu, da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Tuženik je propustio utvrditi, da u ovom predmetu tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 8. Ugovora o namjenskom kreditu od dana 24. listopada 2006. godine (promjenjiva kamata) a da tuženik, prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac, potrošača tj. tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Tužitelj podsjeća tuženika, da on u svojoj tužbi, u prvom redu traži utvrđenje ništetnosti odredbi glave 8. Ugovora o kreditu, koji je sa tuženikom sklopio dana 24. listopada 2006. godine, pa nije jasno u odgovoru na tužbu, zbog čega, bi tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje. U cijelosti su neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer je po navodima u odgovoru tužitelj restituiran. Tuženik tvrdi, da su parnične stranke Dodatkom Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju kojeg su se stranke sporazumjele po kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu. Tužitelj ovim podneskom također upoznaje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne; odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu; jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja; odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj - 1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3. rujna 2019. godine, poslovni broj Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, d se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodredivom pravu koje ne može biti uskraćena nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovor u svojoj cjelini nisu stavljeni izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Isto tako, treba napomenuti, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi. Upravo predloženim računovodstveno-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica će u postupku utvrditi, da pretplata koju je sam tuženik i utvrdio, i koja je protivna zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u cijelosti ništetna. Tužitelj također sudu dostavlja otplatne planove, te knjigovodstvene kartice njegovih uplata o kreditu. Zbog svega gore iznesenog, tužitelj ostaje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 30. prosinca 2023. tuženik je osporio tužiteljev status potrošača te je naveo da odredba članka 3. stavak 1. Zakona o potrošačima određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao i djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača se ne presumira i tužitelj je dužan dokazati svoj status potrošača. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja kredita između ostalog vršene od strane TG te je na tužitelju teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja i predlaže da su utvrdi postojanje tražbine prema tužitelju koja iznosi 33.804,76 kn / 4.486,66 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te se predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

5. U podnesku od 17. veljače 2025. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev te je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-10321262160/5103216998 koji je tužitelj BG, Požega, [adresa] zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, koja glasi: „8 Kamata, Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 7,990 % godišnje, kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode. Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja ovog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope, kao i način obračuna i naplate prema važećim odlukama Banke. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A da tužitelju BG, [adresa], isplati iznos od 1.190,85 EUR na ime stečenog bez osnove (zbog povećanja kamatne stope) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008 godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na navedene iznose kako slijedi: za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 06. travnja 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2007. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2008. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2009. godine do isplate, za iznos od 0,01 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2009. godine do isplate, za iznos od 23,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. lipnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2009. godine do isplate, za iznos od 23,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. kolovoza 2009. godine do isplate, za iznos od 23,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2009. godine do isplate, za iznos od 23,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. listopada 2009. godine do isplate, za iznos od 23,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2009. godine do isplate, za iznos od 23,22 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. prosinca 2009. godine do isplate, za iznos od 23,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 12. siječnja 2010. godine do isplate, za iznos od 23,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. veljače 2010. godine do isplate, za iznos od 22,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2010. godine do isplate, za iznos od 22,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. srpnja 2010. godine do isplate, za iznos od 22,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2010. godine do isplate, za iznos od 22,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2010. godine do isplate, za iznos od 22,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. listopada 2010. godine do isplate, za iznos od 22,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2010. godine do isplate, za iznos od 22,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2010. godine do isplate, za iznos od 22,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2011. godine do isplate, za iznos od 21,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2011. godine do isplate, za iznos od 21,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. travnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. srpnja 2011. godine do isplate, za iznos od 21,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2011. godine do isplate, za iznos od 21,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. rujna 2011. godine do isplate, za iznos od 21,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2011. godine do isplate, za iznos od 13,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2011. godine do isplate, za iznos od 13,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. prosinca 2011. godine do isplate, za iznos od 13,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2012. godine do isplate, za iznos od 13,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. ožujka 2012. godine do isplate, za iznos od 13,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2012. godine do isplate, za iznos od 13,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2012. godine do isplate, za iznos od 12,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. kolovoza 2012. godine do isplate, za iznos od 12,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2012. godine do isplate, za iznos od 12,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2012. godine do isplate, za iznos od 12,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. studenog 2012. godine do isplate, za iznos od 12,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2012. godine do isplate, za iznos od 12,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. godine do isplate, za iznos od 12,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. veljače 2013. godine do isplate, za iznos od 12,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. ožujka 2013. godine do isplate, za iznos od 12,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2013. godine do isplate, za iznos od 12,07 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. svibnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2013. godine do isplate, za iznos od 11,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. kolovoza 2013. godine do isplate, za iznos od 11,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2013. godine do isplate, za iznos od 11,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 01. listopada 2013. godine do isplate, za iznos od 11,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. studenog 2013. godine do isplate, za iznos od 11,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. prosinca 2013. godine do isplate, za iznos od 11,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 11,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 10,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 10,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 10,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 10,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 9,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 9,79 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 9,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 9,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 9,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 9,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 8,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 8,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 8,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. lipnja 2015. godine do isplate i za iznos od 8,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. srpnja 2015. godine do isplate.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 24. listopada 2006., otplatni plan za kredit, izvršen je uvid u aneks broj 1 ugovora o kreditu od 28. prosinca 2015., obavijest o izračunu konverzije, izračun konverzije s podacima o uplatama, obrazac prihvata konverzije s pregledom prometa po kreditu, tekst u časopisu Potrošačko pravo, metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope, obavijest o usklađivanju kamatne stope, priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke i Ministarstva financija, izvršen je uvid u pregled prometa po kreditu, pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Sande Marinac od 22. rujna 2024.

9. Sud smatra da prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan.

9.1. Naime, nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu i isti predstavlja potrošački ugovor i vezano za mjesnu nadležnost primjenjuju se odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojem je za potrošača nadležan sud mjesta gdje ima prijavljeno prebivalište, a što je u ovom slučaju Općinski sud u Požegi.

10. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 24. listopada 2006. ugovor o kreditu. Tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 56.000,00CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita prema članku 3. ugovora je kredit građana preko 3 godine za zatvaranje obveza (iz minusa u plus). Ugovorne strane ugovorile su člankom 7. način vraćanja kredita i to u 144 mjesečna anuiteta, a iznos anuiteta je bio 605,87 CHF i to uz valutnu klauzulu. Člankom 8. predmetnog ugovora ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a koja u trenutku ugovaranja iznosi 7,990% godišnje.

11. Dakle, iz samog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da se radi o potrošačkom kreditu pa stoga sud prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača nije prihvatio.

10. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. sklopili Aneks broj 1 ugovoru o kreditu broj 5103216998 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

11. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

12. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

12.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

12.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

13. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

14. Tužitelj ovom tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 8. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 24. listopada 2006. i isplatu preplaćenih anuiteta kredit zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita.

15. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila zatvaranje obveza tužitelja. Člankom 2. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovorne strane ugovorile su rok vraćanja kredita u 144 mjesečna anuiteta s iznosom anuiteta od 605,87 CHF s valutnom klauzulom, a člankom 8. ugovorile su promjenjivu kamatnu stopu koja je trenutku ugovaranja kredita iznosila 7,990% godišnje.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između ugovornih stranaka dana 24. listopada 2006. nepoštena, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 8. ugovora o kreditu sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 24. listopada 2006. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 8. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke.

44. Uvidom u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103216998 od 28. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Ugovorne strane utvrdile su da je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita iznos od 14.348,18 eura te da je tužitelj više uplatio po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 33.804,76 kn.

45. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i obzirom na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Sandi Marinac.

46. Knjigovodstveni vještak Sanda Marinac u svom pisanom nalazu i mišljenju navela je da je dana 24. listopada 2006. sklopljen ugovor o kreditu, a iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti bio je 56.00,00 CHF na rok otplate od 12 godina uz mjesečnu otplatu na 144 anuiteta sve obračunato prema srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 7,99% godišnje te iznos anuiteta od 605,87 CHF u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Srednji tečaj banke za CHF na dan isplate kredita 14. studenog 2006. iznosio je 4,5988 kn. Od dospijeća prve rate kredita do 1. listopada 2007. tuženik je obračunavao ugovorenu stopu na kredit od 7,99& godišnje. Od 1. travnja 2009. tuženik je povećao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, od 1. listopada 2011., od 1. srpnja 2014. i od 1. srpnja 2015. Tijekom otplate kredita značajno se povećao srednji tečaj CHF u odnosu na srednji tečaj na dan isplate kredita. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio u iznosu od 8.977,44 kn što po konverzijskom tečaju kuna/eur 7,5345 iznosi 1.190,85 eur. Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužitelj je manje platio iznos od 5,24 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 0,70 eur.

47. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

48. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

48.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

49. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj uplatio i manje.

50. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužitelj od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja kamatne stope u iznosu od 1.190,85 eur.

51. Tužitelj je tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom uz utvrđenje ništetnosti članka 8. ugovora o kreditu zatražio i isplatu iznosa od 1.190,85 eur zbog povećanja kamatne stope.

52. Dakle, tužitelj je doista smanjio tužbeni zahtjev što se smatra povlačenjem tužbe, ali sud nalazi da zbog smanjenja tužbenog zahtjeva posebni troškovi nisu nastali.

54. Tužitelj je u podnesku od 17. veljače 2025. tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene kamatne stope tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

55. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 1.190,85 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope taj iznos to sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužbe tužitelja osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužitelj platio pojedine preplaćene rate kredita.

56. Sud nalazi da je prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije neosnovan budući je sud temeljem iskaza tužitelja utvrdio da je sam plaćao anuitete kredita.

57. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja i prigovor zastare potraživanja tužitelja.

57. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

58. Tužitelj je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 7. lipnja 2019.

59. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

59.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

59.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

59.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

60. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

61. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

62. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

62.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

63. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

64. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

65. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 7. lipnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.

66. Sud nalazi da je prigovor radi prijeboja tuženika na ime priznate preplate u postupku konverzije nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

66.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorna strana ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, priznati iznos u postupku konverzije ne odnosi se na povrat više plaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

67. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav tri obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 20. studenog 2023. u iznosu od 100,00 eura budući je pripremno ročište bilo odgođeno, za pristup na pripremno ročište održano 10. travnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 14. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 13. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.700,00 eura i PDV na taj iznos od 425,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 2.125,00 eura. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur koliko iznose troškovi knjigovodstvenog vještaka pa je sud priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 2.509,90 eura. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka kao s neosnovanim odbio.

68. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 28. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6