Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1395/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Sisku pod posl. br. P-192/2023 od 23. svibnja 2024., dana 28. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sisku pod posl. br. P-192/2023 od 23. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem u točci I) izreke Općinski sud u Sisku oglasio se je mjesno nenadležnim, dok je toč. II) izreke odlučeno da će se po pravomoćnosti predmetnog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači, odnosno podredno ukine.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima takve nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je sporna odredba čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, nepoštena ugovora odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te time ništetna. Navodi da živi u [adresa], da bi mu putovanje u mjesto sjedišta poslovnice tuženika bilo iznimno teško, odnosno da bi ga potencijalno odvratilo od sudskog spora, pa da je opravdano kao mjesno nadležan odrediti Općinski sud u Sisku.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je čl. 16. st. 7. Ugovora o [broj kredita] od 26.11.2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te VZ kao sudužnika i ZZ i TZ kao založnih dužnika, ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke

- da u konkretnom slučaju nije dostatno da se utvrdi samo da se o određenoj ugovornoj odredbi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nije pojedinačno pregovaralo, već i da je zbog toga uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu živio u [adresa], te da mu pristup sudu u Rijeci tada nije predstavljao problem, slijedom čega da na strani tužitelja nije došlo do neravnoteže u odnosima između stranka prilikom sklapanjem sporne ugovorne odredbe

- da činjenica da se tužitelj u međuvremenu preselio u [adresa], ne može utjecati na nepoštenost odredaba Ugovora u trenutku sklapanja Ugovora, pa time niti na nepoštenost (a posljedično i ništetnost iste) odredbe o nadležnosti suda.

- da unatoč navedenom, čak i u slučaju utvrđivanja da je predmetna odredba čl. 16. st. 7. Ugovora ništetna, da bi se u tom slučaju mjesna nadležnost suda utvrđivala sukladno čl. 48. ZPP, odnosno prema općoj mjesnoj nadležnosti suda prema registriranom sjedištu tuženika ili sukladno čl. 59. ZPP-a ( izberiva mjesna nadležnosti ), odnosno prema mjestu gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika povodom čije djelatnosti je nastao predmetni spor

- da tužitelj u konkretnom slučaju prilikom podnošenja tužbe nije odabrao mjesnu nadležnost Općinskog suda u Crikvenici, a koji sud bi bio nadležan obzirom na mjesto sklapanja ugovora ( poslovna jedinica tuženika u [adresa]), pa da se ima primijeniti odredba čl. 48. st. 1. ZPP a kojom je propisana opća mjesna nadležnost suda na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a koje sjedište tuženika je u konkretnom slučaju u Rijeci

- da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK-a ) jer da se ta odredba ne odnosi na mjesnu nadležnosti suda u smislu odredaba ZPP, već o nadležnosti suda u RH (dakle kao države prebivališta potrošača) u slučaju prekograničnog spora.

7. Obzirom na navedeno prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 20. st. 1. ZPP- a u svezi s čl. 48. st. 1. ZPP-a donosi pobijeno rješenje.

8. Ispitujući prvostupanjsko rješenje ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka suda prvog stupnja ne trpi od takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Također nije utvrđeno niti postojanje ostalih bitnih povredi iz čl. 354. st. 2. na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Također donošenjem pobijanog rješenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

10. Naime, nesporno su stranke u konkretnom slučaju odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu od 26.11.2007. ugovorile u slučaju spora nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Također je nesporno iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], dok je isti solemniziran pred javnim bilježnikom u Crikvenici kako to i proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora.

11. Nadalje u konkretnom slučaju se radi o potrošačkom ugovoru kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud iz iskaza tužitelja slijedom čega se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ( NN 79/07 i 125/07, dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 26.11.2007. ).

12. Tako je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 3. ). Također je odredbom čl. 102. ZZP/07 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba je ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Dakle, za ocjenu nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe iz potrošačkog ugovora potrebno je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Okolnosti koje navodi tužitelj u žalbi o udaljenosti mjesta prebivališta tužitelja ( [adresa]) do mjesta sjedišta tuženika (Rijeka), zajedno sa ostalim okolnostima konkretnog slučaja (za svakog potrošača zasebno), odlučne su za ocjenu da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana). O navedenim okolnostima prvostupanjski sud vodio je računa prilikom donošenja pobijanog rješenja, te utvrdio da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na strani tužitelja kao potrošača nije došlo do narušavanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama, sklapanjem sporne odredbe o nadležnosti suda jer je tužitelj tada živio u [adresa] i pristup sudu u Rijeci nije mu predstavljao nikakav problem, a sa čijim utvrđenjima se slaže i ovaj drugostupanjski sud.

15. Također pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da čak i u situaciji da je predmetna ugovorna odredba koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi, tada među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, ali to ne upućuje automatski na nadležnost prvostupanjskog suda iz razloga što pravni učinci eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe djeluju ex tunc pa se u toj situaciji smatra da ugovorena nadležnost suda prema sjedišta tuženika ( Rijeka ) nikad nije niti postojala.

16. U tom slučaju, a ukoliko se radi o potrošačkom ugovoru, za ocjenu prigovora mjesne nenadležnosti mjerodavne su odredbe ZPP-a koji ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove. Stoga u primjenu dolazi odredba o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 48. st. 1. ZPP-a i odredba o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

17. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], ali tužitelj nije prilikom podnošenja tužbe odabrao nadležan sud prema mjestu te poslovne jedinice ( Općinski sud u Crikvenici ), to je za odlučenje o prigovoru mjesne nenadležnosti mjerodavna odredba čl. 48. ZPP-a prema kojoj je nadležan sud u Rijeci, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

18. Valja istaknuti i da je pravilno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju otklonio primjenu odredbe čl. 19.I.st. 1. ZPK-a jer se ista odnosi na međunarodnu (apsolutnu), a ne mjesnu nadležnost.

19. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Rijeci 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Iva Smokvina Dadasović