REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-1137/2019-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JT iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Braičin, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Podružnica Pula, Flanatička 16, zastupanom po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 21. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Irene Braičin, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Mirjane Žrvnar, odvjetnice u Puli, dana 28. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu broj: 9013217550 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik ako kreditor sklopili dana 24. listopada 2007. godine, a koja glasi: "Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 01. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.716,65 € (pettisućasedamstošeznaest eura i šezdesetpet centi) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 64,06 € od 01. ožujka 2008.,

- 64,05 € od 01. travnja 2008.,

- 64,04 € od 01. svibnja 2008.,

- 64,03 € od 01. lipnja 2008.,

- 64,02 € od 01. srpnja 2008.,

- 64,00 € od 01. kolovoza 2008.,

- 63,99 € od 01. rujna 2008.,

- 63,98 € od 01. listopada 2008.,

- 63,96 € od 01. studenog 2008.,

- 63,95 € od 01. prosinca 2008.,

- 63,93 € od 01. siječnja 2009.,

- 63,92 € od 01. veljače 2009.,

- 63,90 € od 01. ožujka 2009.,

- 63,89 € od 01. travnja 2009.,

- 63,87 € od 01. svibnja 2009.,

- 63,85 € od 01. lipnja 2009.,

- 63,83 € od 01. srpnja 2009.,

- 68,95 € od 01. kolovoza 2009.,

- 68,93 € od 01. rujna 2009.,

- 68,91 € od 01. listopada 2009.,

- 68,89 € od 03. studenog 2009.,

- 68,87 € od 01. prosinca 2009.,

- 68,85 € od 01. siječnja 2010.,

- 66,28 € od 01. veljače 2010.,

- 66,25 € od 01. ožujka 2010.,

- 66,23 € od 01. travnja 2010.,

- 66,21 € od 01. svibnja 2010.,

- 66,18 € od 01. lipnja 2010.,

- 66,16 € od 01. srpnja 2010.,

- 63,61 € od 01. kolovoza 2010.,

- 63,58 € od 01. rujna 2010.,

- 63,56 € od 01. listopada 2010.,

- 63,53 € od 01. studenog 2010.,

- 63,51 € od 01. prosinca 2010.,

- 63,48 € od 01. siječnja 2011.,

- 63,45 € od 01. veljače 2011.,

- 63,42 € od 01. ožujka 2011.,

- 63,39 € od 01. travnja 2011.,

- 63,36 € od 01. svibnja 2011.,

- 63,33 € od 01. lipnja 2011.,

- 63,30 € od 01. srpnja 2011.,

- 63,26 € od 01. kolovoza 2011.,

- 63,23 € od 01. rujna 2011.,

- 63,20 € od 01. listopada 2011.,

- 63,17 € od 01. studenog 2011.,

- 63,13 € od 01. prosinca 2011.,

- 63,10 € od 01. siječnja 2012.,

- 63,06 € od 01. veljače 2012.,

- 63,02 € od 01. ožujka 2012.,

- 62,98 € od 01. travnja 2012.,

- 62,95 € od 01. svibnja 2012.,

- 62,91 € od 01. lipnja 2012.,

- 62,87 € od 01. srpnja 2012.,

- 62,83 € od 01. kolovoza 2012.,

- 62,79 € od 01. rujna 2012.,

- 62,75 € od 01. listopada 2012.,

- 62,71 € od 01. studenog 2012.,

- 62,66 € od 01. prosinca 2012.,

- 62,62 € od 01. siječnja 2013.,

- 62,57 € od 01. veljače 2013.,

- 62,53 € od 01. ožujka 2013.,

- 62,48 € od 01. travnja 2013.,

- 62,44 € od 01. svibnja 2013.,

- 62,39 € od 01. lipnja 2013.,

- 62,34 € od 01. srpnja 2013.,

- 62,30 € od 01. kolovoza 2013.,

- 62,25 € od 01. rujna 2013.,

- 62,20 € od 01. listopada 2013.,

- 62,15 € od 01. studenog 2013.,

- 62,09 € od 01. prosinca 2013.,

- 62,04 € od 01. siječnja 2014.,

- 61,99 € od 01. veljače 2014.,

- 61,94 € od 01. ožujka 2014.,

- 61,88 € od 01. travnja 2014.,

- 61,82 € od 01. svibnja 2014.,

- 61,77 € od 01. lipnja 2014.,

- 61,71 € od 01. srpnja 2014.,

- 61,65 € od 01. kolovoza 2014.,

- 38,95 € od 01. rujna 2014.,

- 38,914 € od 01. listopada 2014.,

- 38,86 € od 01. studenog 2014.,

- 38,82 € od 01. prosinca 2014.,

- 38,77 € od 01. siječnja 2015.,

- 38,73 € od 01. veljače 2015.,

- 31,39 € od 01. ožujka 2015.,

- 31,35 € od 01. travnja 2015.,

- 31,30 € od 01. svibnja 2015.,

- 31,26 € od 01. lipnja 2015.,

- 31,22 € od 01. srpnja 2015.,

- 31,18 € od 01. kolovoza 2015.,

- 24,40 € od 01. rujna 2015.,

- 24,36 € od 01. listopada 2015.,

- 24,32 € od 01. studenog 2015.,

- 24,29 € od 01. prosinca 2015.,

- 24,25 € od 01. siječnja 2015.,

- 24,21 € od 01. veljače 2016.,

- 17,54 € od 01. ožujka 2016.,

- 17,51 € od 01. travnja 2016.,

- 17,48 € od 01. svibnja 2016.,

- 17,44 € od 01. lipnja 2016.,

- 17,41 € od 01. srpnja 2016.,

- 17,38 € od 01. kolovoza 2016.,

- 10,82 € od 01. rujna 2016.,

- 10,80 € od 01. listopada 2016.,

- 10,77 € od 01. studenog 2016.,

- 10,75 € od 01. prosinca 2016.,

- 10,73 € od 01. siječnja 2017.,

- 10,70 € od 01. veljače 2017.,

- 1,27 € od 01. ožujka 2017.,

- 1,26 € od 01. travnja 2017.,

- 1,25 € od 01. svibnja 2017.,

- 1,24 € od 01. lipnja 2017.,

- 1,23 € od 01. srpnja 2017., te na iznos od

- 1,22 € od 01. kolovoza 2017. godine pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.610,47 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 24. listopada 2007. godine u Puli sklopili Ugovor o kreditu broj: 9013217550 (u daljnjem tekstu: Ugovor), po kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju stambenog objekta, u iznosu od 476.947,69 kn (tristosedamdesetsesttisuća devetstočetrdesetsedam kuna i šezdestdevet lipa). Rok otplate ugovoren je na 324 mjeseca, odnosno 27 godina, uz promjenjivu godi5nju kamatnu stopu, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,78%. Tužitelj kredit uredno otplaćuje trajnim nalogom od sklapanja Ugovora nadalje, promjenjiva godišnja kamatna stopa se mijenjala, tako da je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta otplate. Odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revl 249114-2 od 09. travnja 2015. godine, (donesene povodom podnijete revizije, između ostalih tuženika i OTP banke d.d., protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pi-7129113-4 od 13. lipnja 2014.godine) pravomoćno je utvrđeno kako je u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena ispoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, pa se bankama nalaze prekinuti s korištenjem tih odredaba, te im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Proizlazi da je djelomice ništetna odredba dl. 4. predmetnog Ugovora, pa se na isti ima primjenjivati fiksna kamatna stopa od 4,78olo godišnje, kako je između parničnih stranaka i ugovoreno danom sklapanja Ugovora, sve do 01. siječnja 2014. odnosno do podatka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje. Prethodno navedeno pravomoćno utvrđenje sudova o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, obvezujuće je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi 61. 323. Zakona o obveznim odnosima nistetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema stanovi5tu tu2itelja u konkretnom slučaju se, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa. Obzirom na navedeno, tužitelj je tuženiku po osnovu Ugovora, preplatio iznos od koji ovom tužbom potražuje od tuženika koji je isti neutemeljeno naplatio osnovom navedene ništetne odredbe. Također potražuje pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od dana uplate pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa do isplate. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom, podneskom od 19. studenog 2024. godine, tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor neurednosti tužbe, budući da ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev odnosno da tužitelj nije iskazao interese za utvrđivanje, nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Nadalje postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti je nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, obzirom da takav zahtjev nije potkrijepljen materijalnim dokazima i potrebnom relevantnom dokumentacijom, a tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj nije priložio materijalne dokaze o tome koju je točno dokumentaciju zatražio od tuženika, kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže, stoga se u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj. Također, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Konačno, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007. i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB! Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g., pa je stoga neosnovan zahtjev tužitelja usmjeren na sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu, a u smislu regulacije visine kamatne stope), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž- 7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, tuženik ističe kako:

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve potraživane iznose s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe, obzirom da se radi o potraživanju s osnova „preplaćene“ kamate, kako to navodi tužitelj. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (list 5-7), zemljišno knjižni izvadak (list 8), otplatnu karticu (list 8-12), izvatke računa po kreditu (list 13-16, 21), dopis i plan otplate (list 17-20), ugovor o kreditu sa prilozima (list 83-136), provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Tomislavu Prpić (list 122-170) te je izvršen uvid uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom dana 24. listopada 2007. godine u Puli sklopio Ugovor o kreditu broj: 9013217550 prema kojem je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju stambenog objekta, u iznosu od 476.947,69 kuna na rok otplate 324 mjeseca, odnosno 27 godina, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,78%. Nadalje nije sporno da je tuženik početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja kredita.

6. Sporno je radi li se o valjanoj ili pak ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva.

7. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 24.10.2007.

8. U ovoj pravnoj stvari kao ključne valja primijeniti slijedeće odredbe Zakona o zaštiti potrošača:

- odredbu članka 96. kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati;

- odredbu članka 99. kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive;

- odredbu članka 100. kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive;

- odredbu članka 101. kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača;

- odredbu članka 102. kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9.Iz odredbe čl. 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da na kredit o otplati korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,78%. Prema čl. 4.2. istoga Ugovora proizlazi da visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01. a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine i na dan 01.07. a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.

9.1.Temeljem analize provedenih dokaza, ovaj sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima promjene kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope (jednostranom) odlukom tuženika na čiju primjenu je tužitelji morao bezuvjetno pristati, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Iz provedenih dokaza proizlazi da se odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje nije pojedinačno pregovaralo, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sastavila tuženica, a tužitelj nije bio u poziciji da o toj odredbi pregovara, već je ukoliko je želio dobiti kredit, morao takvu odredbu prihvatiti. Radi se o odredbi koja je nejasna i nerazumljiva budući ni ugovor, niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva, ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope upravo odluka banke. Kamata u ugovoru o potrošačkom kreditu predstavlja cijenu, cijena je bitan element ugovora o kreditu, te ista prema odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO) mora biti određena, odnosno odrediva. Već sama činjenica da kamatu i promjenu kamatne stope određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. Navedeno je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Protivno je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, prema kojem su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

11. Također, uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku sklapanju ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženica kao kreditor učinila dostupnim, takva je odredba nejasna i nerazumljiva. Direktivom 93/13 ( čl. 3. st. 1.) definiran je pojam nepoštene odredbe kao ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom odobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Stavkom 2. članka 3. Direktive propisano je kako se uvijek smatra da ugovorna odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Navedeni članak 3. predstavlja tzv. „test poštenosti“, dok čl. 4. st. 2. iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom. Prema stavu Europskog suda pravde u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014.godine navedeno treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Sve navedeno, znači da su u ugovoru o potrošačkom kreditu potrošaču, u konkretnom slučaju tužitelju, morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, na način da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. S obzirom da o spornoj odredbi tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, to ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom da navedena odredbe ne sadrži egzaktne parametre niti način utvrđivanja tih parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima promjene kamatne stope, dakle da ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, takva odredba je netransparentna, te sve navedeno u smislu odredbi iz odredbi iz čl. 96., čl. 99., čl. 100., čl. 101. i čl. 102. ZZP/07 u vezi sa odredbama iz čl. 322. ZOO/05, čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom.

14. Stoga je odredbu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, valjalo utvrditi ništetnom i odlučiti kao u izreci presude. U konkretnom se radi o ugovaranju promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) tako da je tužiteljica u utuženom razdoblju plaćala povećane anuitete.

15. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama banke, tako da je ta odredba nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).Stoga je odredba čl. 4.1. i 4.2. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. čl. 102. ZZP/07. Takva ugovorna odredba ništetna je i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako je odredba čl. 4.1. i 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i moralu društva ista je ništetna, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

16. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

17.Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, koje sud prihvaća budući je izrađeno objektivno i u skladu sa pravilima struke. Provedenim vještačenjem je na temelju dokumentacije u spisu i izračuna vještaka, utvrđeno da

- pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u dostupnom razdoblju otplate kredita više uplatio 5.716,65 €.

- pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u dostupnom razdoblju otplate kredita manje uplatio 400,69 €.

18. Stranke u bitnome nisu imale primjedbe na provedeno vještačenje te je sukladno istome konačno tužitelj uredio tužbeni zahtjev podneskom od 19. studenog 2024. Stoga nalaz i mišljenje vještaka sud cijeni stručnim i objektivnim te ga kao takav prihvaća u cijelosti. Tuženik je na ročištu 21.02.2025. predlagao da se vještak dodatno očituje na argumentaciju iz nalaza i mišljenja jer se u njemu spominje CHF i konverzija a radi se o kunskom kreditu, međutim sud isto nije cijenio potrebnim jer se nalaz ne temelji na valuti CHF već je sasvim jasno da je riječ o kunskom kreditu. Tako je iz podneska tuženika od 07.01.2025. vidljivo kako je u ranijem podnesku od 10.12.2024. došlo do omaške u očitovanju na način kao da je riječ o kreditu u CHF i konvertiranom CHF kreditu pa tuženik i u spomenutom podnesku navodi da ispravlja tu omašku.

19.Tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja sud smatra neosnovanim. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do pravomoćnosti ove presude nije ni počeo teći, radi čega je i iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja. Stoga nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka čl. 225. ZOO-a.

20. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelostusve temeljem čl. 1111. ZOO-a, dakle one iznose koje je tužitelj pretplatio u razdoblju od zaključenja ugovora do otplate kredita.

20.1.S obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužiteljica izvršila isplatu po ništetnim ugovornim odredbama. Stoga su tužitelju su priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od prvog dana nakon plaćanja pojedinačnih mjesečnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka i čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.8/1), za zastupanje na ročištu 28.05.2020. 100 bodova (Tb r.9/2), na ročištu 09.06.2020. i 14.02.2023. po 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 19.11.2024. 100 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska 10.12.2024. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 21.02.2025. 100 bodova (Tb r.9/1) što uvećano za PDV iznosi 1.062,50 eur. Tužitelju je nadalje priznat trošak provedenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,81 eur i na presudu u iznosu od 103,35 pa je ukupno tužitelju na ime parničnog troška priznat iznos od 1.610,47 eur.

23. Slijedom svega navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli, 28. ožujka 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.