REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-143/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnik Velimir Galić, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 koga zastupa Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane 7. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Velimira Galić, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika Juraja Rajić, odvjetnika iz Požege i presude objavljene 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012331386 koji je tužiteljica JĆ, [adresa] zaključila sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, dana 12. ožujka 2007. godine koja glase: 7. Otplata kredita 7.2 Kredit u iznosu od 104.096,82 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se 360 jednakih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb da tužiteljici JĆ, [adresa] isplati iznos od 2.469,74 eur na ime stečenog bez osnove (valutna razlika) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 44,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 118,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 117,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 114,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 113,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 113,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 117,46 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 120,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 119,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 122,35 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 124,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 123,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 124,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 124,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2015. godine do isplate. III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb da tužiteljici JĆ, [adresa] isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i to na iznose kako slijedi: za iznos od 18,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 25,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 26,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 20,53 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 15,20 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 16,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 19,59 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 19,28 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 16,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 21,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 25,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 30,80 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 79,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 36,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 35,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 38,44 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 60,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 55,78 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 68,84 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 64,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 55,95 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 72,89 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 93,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 79,41 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 84,71 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 77,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 78,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 106,87 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 108,77 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 133,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 121,29 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 108,30 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 106,67 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 105,52 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 111,23 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,69 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 115,66 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 114,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 173,17 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 109,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. listopada 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 112,45 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. listopada 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 115,96 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. prosinca 2012 do 30. rujna 2015., za iznos od 108,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 103,76 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 107,48 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 110,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 111,94 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,27 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2013. do 30. rujna 2015. i za iznos od 71,43 eur sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. IV Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim, a koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 9012331386 koji je tužiteljica JĆ zaključila s tuženikom Privredna banka Zagreb dana 12. ožujka 2007., a ovjeren kod javnog bilježnika Ante Brekala, a koja glasi: Iznos kredita, ugovoreno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 104.096,82 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita." V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732 da tužiteljici JĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.956,81 eur u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JĆ podnijela je tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana, 12. ožujka 2015. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 9012331386 te su stranke zatim tako sačinjenu privatnu ispravu podnijeli na potvrdu kod javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa] pod brojem ovjere OU-174/2007. Na osnovu tog ugovora, tužiteljica je od tuženika ishodila kredit u iznosu od 104.096,82 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 360 mjeseci. Tužiteljica je sa tuženikom sačinila konverziju kredit iz CHF u EUR. U članku 1. gore navedenog ugovora iznos kredita = ugovoreno je da se banka obavezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednost od 104.096,82 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U točki 7. otplata kredita 7.2 Kredit u iznosu od 104.096,82 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 360 mjeseci jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banka važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Dana 16. prosinca 2015. godine parnične stranke su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012331386, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U članku 3. dodatka, ugovoreno je da: Ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz članka prvog ovog dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CH u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita ma dan 30. rujna 2015.godine iznosi 55.477,31 EUR:

Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 4.724,21 EUR, a koji iznos sukladno članku 19.c stavak 1. točka 5. Zakona preračunava u kune što po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 36.08,15 kuna te da se navedeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dosjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šestog ovog dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1. Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj. nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj. konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda što je suprotno moralu društva te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora upoznati tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kod tuženika podigla namjenski kredit za kupnju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004. godine, do 31. prosinca 2008godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Isto tako, sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. Konverzija je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270. stavak 1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana. Tužitelj ne spori, da mu je tuženik jednostrano utvrdio gore navedenu pretplatu, međutim ista je učinjena protivnom zakonu, tj. ništetna je. Kako je tužiteljica je na osnovu gore iznesenog, dokazao osnov svoje tužbe, te kako tuženik mora vratiti nazad tužitelju ono što je neosnovano i protuzakonito uzeo, stoga tužitelj predlaže sudu, da donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012331386 koji je tužiteljica JĆ, [adresa] zaključila sa tuženikom Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50 dana 12. ožujka 2007. godine, a ovjeren kod javnog bilježnika Ante Brekala, iz [adresa], D. [adresa] koje glase: „1. iznos kredita = ugovoreno je da se banka obavezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednost od 104.096,82 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. U točki 7. otplata kredita 7.2 Kredit u iznosu od 104.096,82 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banka važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke s, Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012331, koje su parnične stranke sklopile temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Članak 3. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz članka prvog ovog dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CH u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 55.477,31 EUR: Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 4.724,21 EUR, a koji iznos sukladno članku 19.c stavak 1. točka 5. Zakona preračunava u kune što po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 36.081,15 kuna te da se navedeni iznos koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dosjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šestog ovog dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb, d.d. Zagreb, Radnička cesta 50 da tužiteljici JĆ, [adresa] isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi nakon što tuženik dostavi izračun pretplate po mjesecima na dan 30. rujna 2015. te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka te sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u odgovoru na tužbu naveo je da je tužbeni zahtjev istaknut u tužbi tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti dijela odredaba iz ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženikom i na isplatu zasad nespecificiranog iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed rasta tečaja koji se događao za vrijeme otplate kredita. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe kako u cijelosti osporava kako osnov, tako i visinu potraživanja, te nadalje navodi sljedeće: Tuženik ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, s obzirom na to da osnovanost tako postavljenog zahtjeva ne proizlazi iz materijalnih dokaza, a tužitelj nije dokazao da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj nije priložio dokazu o tome koju je eventualno dokumentaciju zatražio od tuženika, kao što nije dokazao niti da se radi o dokumentaciji kojom on sam ne raspolaže, stoga se u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj. Dakle, ponajprije se ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom prvenstveno 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. U kontekstu ranije navedenog, bitno je spomenuti da je pitanje valjanosti sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu u CHF koji su sklopljeni sukladno izmjenama i dopunama ZID ZPK (konverzija) konačno riješio Vrhovni sud u tzv. Oglednom postupku. Nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik dodatno ističe kako je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a i sudska praksa Europskog suda jasno je poduprla stav da kod „zakonskih“ konverzija nema mjesta nikakvom dodatnom isticanju ništetnosti bilo osnovnog ugovora, a posebno ne ugovora o konverziji koji detaljno regulira zakon, te posljedično nema mjesta niti postavljanju bilo kakvog zahtjeva upravljenog na isplatu ili „dodatnu“ restituciju bilo koje vrste, obzirom da je ista već provedena u okviru konverzije. Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. U odnosu na utvrđenja iz presude Europskog suda broj C- 452/18 donesene u predmetu XZ v Ibercaja Banco, SA., a na koja se utvrđenja pozivaju potrošači putem medija u kontekstu argumentacije da bi odredbe Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija bile nepoštene, odnosno ništetne, odnosno da isti, neovisno o učincima konverzije imaju pravo u pojedinačnim parnicama tražiti „potpuno obeštećenje“ neovisno o činjenici sklapanja konverzije, tuženik ističe kako presuda Europskog suda C-452/18 niti činjenično niti pravno nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, utvrđenja EU suda iz navedene presude mogu primijeniti, odnosno tumačiti u konkretnoj situaciji budući da su predmetni Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni su sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK odnosno predmetna presuda C-452/18 na koju se pozivaju potrošači nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, iz razloga što su Dodaci (sporazumi o konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona donesenog za isključivo tu namjenu te na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta. Potrošači tako potpuno jednostrano i obmanjujuće prikazuju praksu Europskog suda te propuštaju navesti presudu Europskog suda C-81/19 od 09. srpnja 2020. u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Naime, upravo odluka Europskog suda pravde C-81/19 jasno pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda te bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija. Nesporno je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. Također, u slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Dakle, volja kreditora je isključena te se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan. Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Štoviše, a nastavno na ranije izneseno, u nedavnom slučaju DZIUBAK/RAIFFEISEN BANK, poslovni broj C- 260/18, gdje je poljski sud postavio pitanje Europskom sudu pravde mogu li se nakon uklanjanja nepoštene odredbe zamijeniti općim odredbama poljskog zakona koje predviđaju da će se učinci izraženi u ugovoru dopuniti učincima koji proizlaze iz načela pravednosti ili utvrđenih običaja, Europski sud je pojasnio: „Treba istaknuti da je ta mogućnost zamjene, koja je iznimka od općeg pravila prema kojem predmetni ugovor nastavlja obvezivati ugovorne strane samo ako može nastaviti postojati bez nepoštenih odredaba koje su u njemu sadržane, ograničena na dispozitivne odredbe nacionalnog prava ili na one koje su primjenjive u slučaju sporazuma ugovornih strana... Naime, pretpostavlja se da te odredbe odražavaju ravnotežu koju je nacionalni zakonodavac želio uspostaviti između prava i obveza stranaka određenih ugovora, za slučajeve u kojima stranke ili nisu odstupile od standardnog pravila predviđenog od strane nacionalnog zakonodavca za dotične ugovore, ili su izrijekom odabrale primjenu pravila koje je nacionalni zakonodavac donio u tu svrhu.“ U tom smislu, i pred Vrhovnim sudom RH postavljeno je, u okviru oglednog spora, sukladno članku 502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje tužitelj smatra spornim, odnosno odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te je u navedenom postupku Vrhovni sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama Zakona, isti su kao takvi u potpunosti pravno valjani, te nema mjesta isticanju ništetnosti takvih dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način. Posljedično, kod konverzije koja je u svim segmentima uređena zakonom, nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom. U citiranoj odluci J 1-/2019 VSRH stoji sljedeća konstatacija: "U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona." Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što je u skladu s recentnom praksom Europskog suda izraženoj u odlukama C-260/18 i C- 81/19, nego je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu.

Prema tome, ZID ZPK je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi pa u odnosu na tematiku konverzije kredita, sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. godine ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Iz toga očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju potvrđuje i Europski sud u odluci C-81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi donesenim upravo za tu svrhu, te nema mjesta drugačijem tumačenju. Na osnovu tako donesene odluke Vrhovnog suda RH iz oglednog spora, i recentna sudska praksa zauzela je stav da u pogledu konvertiranih kredita, koji su valjani i u kojima je konverzija provedena sukladno kogentnim zakonskim odredbama, tužitelji, odnosno korisnici kredita, nemaju pravni osnov bilo kakvog potraživanja po osnovnom (konvertiranom) ugovoru koji je sklapanjem konverzije prestao postojati. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi tečajne razlike po kreditu jer bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novounesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Naime, tužitelj ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. U tom smislu, tuženik ističe kako se ovako koncipiranim tužbenim zahtjevom koji počiva na ranije citiranim navodima, neosnovano dovodi u pitanje važeće zakonsko rješenje, odnosno valjanost kogentne zakonske odredbe koja u potpunosti regulira uvjete pod kojim se provodi konverzija, kao i njene učinke, pri čemu se posebno upire na odredbu članka 19.e ZID ZPK u kojoj jasno stoji da dužnik ima mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom Dodatak sukladno odredbama 19.a do 19.c istog Zakona, ili navedenu mogućnost odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. U kontekstu svega navedenog, tuženik se izrijekom protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u predmetu provede financijsko vještačenje na okolnosti koje predlaže tužitelj jer isto predstavlja nepotreban dokaz, protivan načelu ekonomičnosti. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem II. Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Naime, ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs- Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. stavak 1. ZOO), indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO) ili kliznu skalu (članak 24. ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora.“ Iz odredbi ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U podnesku od 20. lipnja 2023. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika te je navela da tuženik u svom odgovoru ističe, da je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran te da je tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice neuredan i nepodoban za postupanje, obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, kao da ni osnovanost istog ne proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Tužiteljica podsjeća tuženika, da ona u tužbi, u prvom redu traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012331386 koji je sa tuženikom sklopila dana 12. ožujka 2007. godine, pa nije jasno zbog čega, bi taj tužbeni zahtjev bio neuredan i nepodoban za postupanje. Isto tako, tužiteljica u stavu 2 dispozitiva svoje tužbe, također traži i utvrđenje ništetnosti članka 3. Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012331386 koji je sa tuženikom sklopila dana 16. prosinca 2015. godine, pa nije jasno, na čega misli tuženik kada u svom odgovoru navodi pojačanim slovima, da je tužba i tužbeni zahtjev neuredan i nepodoban za zastupanje. Očigledno je, da je tuženik propustio u tužbi, utvrditi da tužiteljica prvo traži utvrđenje ništetnosti članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu, te utvrđenje ništetnosti članka 3. Dodatka tom ugovoru. U cijelosti su neosnovani navodi izneseni u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer je po navodima u odgovoru tužitelj restituiran. Tuženik tvrdi, da su parnične stranke Dodatkom Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju kojeg su se stranke sporazumjele po kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu. Tužiteljica ovim podneskom također upoznaje sud, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne, odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču. Isto tako, temeljem presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2019. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj - 1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se između ostalog utvrđuje da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3. rujna 2019. godine poslovni broj Rev-221/2018 gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku. Također je, sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. konverzija je ništetna, a posebno zbog toga, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivima kamatnim stopama na način, d se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja ej bila ništetna), a ne početne postavke, tj. početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa, a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Naime, uslijed ništetnosti predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324. stavak 1. ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćena nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona. Konverzija je rađena po principu dodatka ili aneksa postojećem ugovoru, n a način da su vršene izmjene zaštitne klauzule i kamatne stope, uz ostanak na snazi svih ostalih ugovornih odredaba osnovnog ugovora. To znači da osnovni ugovor u svojoj cjelini nisu stavljeni izvan snage, već su zamijenjene pojedine odredbe pa ništetnost osnovnog ugovora još uvijek postoji, ništetnost za sobom povlači za sobom i ništetnost Sporazuma o konverziji kao dodatka koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Isto tako, treba napomenuti, da presudom CV.19/20 sud EU je potvrdio svoje shvaćanje da konverzija nije prepreka za puno obeštećenje zbog ništetnih ugovora odnosno ugovornih odredbi. Upravo predloženim računovodstveno-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica će u postupku utvrditi, da pretplata koju je sam tuženik i utvrdio, i koja je protivna zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u cijelosti ništetna. Zbog svega gore iznesenog, tužiteljica ostaje kod svoje tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U podnesku od 11. rujna 2023. tuženik je naveo da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj dana 7. lipnja 2023. vezano uz pravo potrošača na restituciju isplatom u slučajevima kada su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) prihvatili ponude banaka o konverziji kredita izvršenim na način propisan tim Zakonom jedoglasno usvojen sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Tuženik također ističe kako se donošenjem odluke Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. godine stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi, valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, do sada nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo, citiramo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“ U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje su paušalno, a sada se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu članka 1. stavak 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio je: „u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Oglednom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Sve navedeno potvrđuje i recentna sudska praksa. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

5. U podnesku od 12. siječnja 2025. tužiteljica se očitovala na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka te je predložila da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj 9012331386 koji je tužiteljica JĆ, [adresa] zaključila sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, dana 12. ožujka 2007. godine koja glase: „Iznos kredita = ugovoreno je da se banka obavezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 104.096,82 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. 7. Otplata kredita 7.2 Kredit u iznosu od 104.096,82 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se 360 jednakih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Nalaže se

tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb da tužiteljici JĆ, [adresa] isplati iznos od 2.469,74 eur na ime stečenog bez osnove (valutna razlika) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe i to na iznose kako slijedi: za iznos od 44,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2014. godine do isplate, za iznos od 118,26 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2014. godine do isplate, za iznos od 117,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2014. godine do isplate, za iznos od 114,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2014. godine do isplate, za iznos od 113,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2014. godine do isplate, za iznos od 113,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2014. godine do isplate, za iznos od 117,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2014. godine do isplate, za iznos od 120,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2014. godine do isplate, za iznos od 119,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2014. godine do isplate, za iznos od 122,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2014. godine do isplate, za iznos od 124,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2014. godine do isplate, za iznos od 123,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2014. godine do isplate, za iznos od 124,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. siječnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2015. godine do isplate, za iznos od 124,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2015. godine do isplate i za iznos od 124,58 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2015. godine do isplate. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb da tužiteljici JĆ, [adresa] isplati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. srpnja 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobre tekućom od 29. studenog 2011. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima i to na iznose kako slijedi: za iznos od 18,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 25,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 26,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 20,53 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 15,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 16,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 19,59 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 19,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 16,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 21,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 25,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2009. do 30. rujna 2015., za iznos od 30,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 79,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 36,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 35,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 38,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 60,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 55,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 68,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 64,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 55,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 72,89 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 93,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2010. do 30. rujna 2015., za iznos od 79,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 84,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 77,63 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 78,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 106,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 108,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 133,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 121,29 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 108,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 106,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 105,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 111,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2011. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. veljače 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. ožujka 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 115,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. travnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 117,54 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. svibnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 114,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. lipnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 173,17 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 109,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 09. listopada 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 112,45 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. listopada 2012. do 30. rujna 2015., za iznos od 115,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 07. prosinca 2012 do 30. rujna 2015., za iznos od 108,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10. siječnja 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 103,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 107,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. rujna 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 110,25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. listopada 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 111,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. studenog 2013. do 30. rujna 2015., za iznos od 113,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 2013. do 30. rujna 2015. i za iznos od 71,43 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. siječnja 2014. do 30. rujna 2015. te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

6. U podnesku od 5. veljače 2025. tuženik se očitovao na podnesak tužiteljice kojim specificira tužbeni zahtjev i na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka te je naveo da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev i predmetni nalaz i mišljenje s obzirom na činjenicu da je rezultat ovakvog vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015). Vrhovni sud Republike Hrvatske je svoje stavove u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije iznio u sljedećim predmetima u kojima tužitelji potražuju isplatu temeljem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu za koje su sklopljeni sporazumi o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Rev 637/2019-2 od dana 15. studenog 2022. prihvatio reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1429/16-3 od 01. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-243/2016 od 20. travnja 2016. tako da se u cijelosti odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 37.630,68 kn. VSRH je u navedenoj presudi zauzeo shvaćanje kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Revizijski sud u navedenoj odluci ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čanka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavak 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. VSRH je presudom i rješenjem poslovni broj Rev 586/2019-14 od dana 21. prosinca 2022. prihvatio reviziju tuženice te preinačio presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-931/16-5 od 13. travnja 2018. pod točkom 2. izreke, u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-116/16 od 15. lipnja 2016. i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te presudio: „Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn kao neosnovan.“ U odgovoru na revizijsko pitanje VSRH zaključuje kako je obveza tuženice na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. U obrazloženju VSRH u bitnom navodi da ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki odnosno uzimajući u obzir okolnosti pod kojima je donesen te cilj i učinak koji treba ostvariti. U tom smislu treba napomenuti kako se konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa jerjse upravo ZID ZPK/15 trebalo amortizirati kreditne obveze potrošača. Tako je u trenutku sklapanja konverzije potrošačima ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu kamatnu stopu na način da su precizne stope ugovornih kamata, koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, te su bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka. VSRH navodi kako potrošač nije vezan za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Od ključnog je značaja primjena ZID ZPK/15 kao specijalnog zakona koji derogira opće odredbe Zakona o obveznim odnosima kada se radi o pravnim posljedicama ništetnosti jer se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Navedenim zakonom propisan je način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču. S obzirom na to da su uplate po promjenjivoj kamatnoj stopi uključene u izračun konverzije kredita prema ZID ZPK/15, svako daljnje obeštećenje potrošača dovelo bi do ponovne naplate navedenih iznosa. Upravo se u odluci VSRH broj Rev-586/2019-14, navodi, citiramo: „Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO.“ „Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.“ Kontradiktoran je pokušaj izjednačavanja prava potrošača koji su odbili mogućnost konvertirati osnovne ugovore o kreditu u CHF s korisnicima kredita koji su prihvatili konverziju jer su potonji obeštećeni za preplaćeni iznos upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu. Ključno pitanje za donošenje predmetne odluke odnosi se upravo na učinak dodatka osnovnom ugovoru. U oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli VSRH rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Jednaki stav zauzima i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama - "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. U navedenom rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. VSRH u presudi Rev-586/2019-14 navodi da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. VSRH u presudi Rev-586/2019-14 referirajući se na odredbe Dodatka ugovoru o kreditu u odnosu na osnovni ugovor navodi sljedeće, citiramo: „Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.“ Nepravično je sada postavljati zahtjeve prema strani koja je morala temeljem prisilnog propisa ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, a jednako tako ne može se tražiti niti utvrđenje ništetnim tog dodatka. Sve zahtjeve, obveze te eventualne nepoštene odnose stranke su anulirale sklapanjem navedenog dodatka ugovoru koji je uspostavio pravičan i jednak položaj ugovornih strana. Tužbeni zahtjev kako ga postavlja tužitelj nije u skladu niti sa navedenim stavovima VSRH niti s kogentnim odredbama ZPK. Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksnog tečaja CHF što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene valutne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno utvrđen tečaj franka na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Odredbom članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 određeno je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema odredbi članka 319. stavak 1. ZOO-a odredbe ugovora primjenjuje se onako kako glase. Tuženik ističe kako se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano, u ovom slučaju u predmetnom ugovoru o kreditu. Sukladno odredbi članka 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, pa u tom pravcu sud ne bi bio ovlašten tumačenjem uređivati ugovorne odnose stranaka, drugačije od one volje stranaka koja je bila iskazana prilikom uređenja njihovih ugovornih odnosa, ovdje prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Ako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja valute u odnosu na švicarski franak jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a sudovi su utvrdili da jest, tada ona ne može podlijeći tumačenju, već se isključivo primjenjuje onako kako glasi. U ovom slučaju tuženik ističe kako se u ugovorima ugovarao samo jedan tečaj i to srednji tečaj kako prilikom korištenja tako i u otplati. Tuženik ističe kako nije iluzorno za očekivati od banaka da izlože i objasne funkcioniranje i način obračuna preračunavanja iznosa mjesečnog anuiteta, obzirom je u isti proces involviran niz parametara koji utječu na obračun istoga ( vremenski period otplate, vanjski politički i globalni procesi itd..) Valutna klauzula kojom se vrijednost ugovorene obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te domaće valute u odnosu na stranu valutu (ovdje švicarski franak) preuzeta je i valjana i to sukladno članku 395. stavak ZOO/01 i članka 22. stavak ZOO/05, te je prema sudskim odlukama jasna, razumljiva i lako uočljiva. Bit zaštitne valutne klauzule je da se vrijednost ugovorne obveze izražene u određenoj valuti, a koja se ispunjava kroz dulje razdoblje, zaštiti od promijene vrijednosti te valute tako da se veže uz cijenu zlata ili uz tečaj prema nekoj drugoj stabilnoj valuti. Kada bi bilo moguće sada ili u trenutku sklapanja ugovora predvidjeti koliko bi kuna kao protuvrijednost za određeni iznos eura ili franaka korisnik kredita bio dužan platiti za 15,20 godina, onda bi ugovaranje valutne klauzule bilo bez ikakvog smisla, odnosno bila bi potpuno nepotrebna zakonska odredba o valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju, ugovorna odredba da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, jasna je ne samo gramatički već bi trebalo biti jasno i za korisnika kredita da ugovaranjem takve klauzule preuzima i određeni rizik, odnosno da bi trebao biti u stanju predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve ugovorne odredbe proizlaze. Neprihvaćanjem ovakvog tumačenja u praksi bi značilo, da ne ovisno o ugovornim utvrđenjima o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja, tužitelj bi kroz višegodišnje razdoblje otplaćivao isti anuitet, svaki mjesec, neovisno od ikakvih vanjskih utjecaja. Takvo razmišljanje protivno je ne samo pravnim utvrđenjima, već i zdravo logičkom razmišljanju i potire sve pravne utvrđene postulate. Iluzorno je za očekivati da će tužitelj npr. 10 godina otplaćivati isti iznos mjesečnog anuiteta kao i onaj početno navedeni, ako ugovorne odredbe i volja ugovornih stranaka u trenutku sklapanja ugovora nije definirala takav ugovorni odnos. U tom smislu vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi tečaj valute ostao na razini početno utvrđenog , niti ima smisla prema presudi VTS (kojom je izričito odbijen prijedlog/zahtjev da se ponudi sklapanje ugovora sa fiksnom stopom) niti bi se time utvrdilo je li promjena u tečaju valute opravdana. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak, odnosno vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Ponovno se ističe kako je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu. Dodatak je sklopljen temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u članku 19.e stavak 6. propisano slijedeće: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima“. Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev za isplatu u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao. Zakonodavac je kogentnim propisom - Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa. Novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (članak 19. c stavak 1. točka 1. ZPK) koji se imaju primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate. Odredbom članka 19.c. stavak 1. točka 5. ZPK izričito je određeno: „Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.“ Također, odredbom 19.e. stavak 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je: „Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita: učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona, razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.“ Dakle Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojega je Republika Hrvatska donijela kao lex specialis za predmetnu materiju, a čija je ustavnost potvrđena i odlukom Ustavnog suda RH, izričitim i kogentnim zakonskim odredbama određuje da iznos kamate na ime preplate snosi potrošač pa je tužbeni zahtjev i u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zateznih kamata na iznose preplate neosnovan u cijelosti.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu od 12. ožujka 2007., dodatak ugovoru o kreditu od 16. prosinca 2015., izvršen je uvid u pregled uplata po kreditu, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2'015., nacrt dodatku ugovoru o kreditu, izvod otvorenih stavki, obavijest o prihvaćanju konverzije, plan otplate i otplatni plan, izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak od 29. prosinca 2024., a u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica JĆ.

8. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu dana 12. ožujka 2007. Tuženik je tužiteljici člankom 1. ugovora o kreditu odobrio kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 104.096,82 CHF za kupnju stambenog objekta. Ugovorne strane ugovorile su kamatu na kredit i otplatu kredita od 360 mjeseci odnosno 360 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora (članak 7. ugovora o kreditu).

9. Nesporno je nadalje da su tužiteljica i tuženik dana 16. prosinca 2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.

10. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.

11. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.

11.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

11.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.

12. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Tužiteljica ovom tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključila 12. ožujka 2007. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki tako plaćeni anuitet kredita od plaćanja pa do isplate kao i zakonsku zateznu kamatu na pojedine mjesečne iznose koji su tužiteljici priznati u konverziji kredita kao preplata temeljem promjene kamatne stope i to od dana plaćanja svakog takvog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do 30. rujna 2015. kada je izvršena konverzija.

14. Sud nalazi da tužiteljica iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

14.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

15. Uvidom u ugovor o kreditu od 12. ožujka 2007. kao i temeljem iskaza tužiteljice sud zaključuje da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nije pojedinačno pregovaralo.

16. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

17. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta. Člankom 1. tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 104.096,82 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita. Člankom 7. ugovorne strane ugovorile su da će tužiteljica odobreni kredit plaćati u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kao kreditora važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

18. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje anuiteta kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja nije pojedinačno pregovaralo.

19. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

20. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužiteljica po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

23. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

24. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

25. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

26. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

27. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

28. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

29. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

30. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

31. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužiteljicu stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužiteljici pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da joj prepustiti da se sama informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

33. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

34. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

35. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužiteljicu dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužiteljica znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogla znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

36. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

38. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 12. ožujka 2007. kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica je čega ništetnost takve odredbe, slijedom čega tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

40. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da je odredba članka 7. ugovora o kreditu sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 12. ožujka 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužiteljici iz kojih bi tužiteljica mogla razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.

41. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

42. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

43. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

44. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužiteljice da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu i to članak 7. prihvatio i odlučio kao u točki I izreke. Sud nije našao da je ništetna odredba članka 1. predmetnog ugovora o kreditu jer je tom odobrenom tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 106.096,82 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita pa je tužiteljicu s tim dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim odbio i odlučio kao u točki IV izreke.

45. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 16. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice i tuženika temeljem Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eur. Člankom 3. dodatka ugovora o kreditu ugovorne strane utvrdile su da je neotplaćena, nedospjela glavnica po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 55.477,31 eur, a da je preplata po osnovnom ugovoru o kreditu iznos od 4.788,12 eur (članak 5. dodatka ugovoru o kreditu).

47. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i rata kredita obzirom na promjenu tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak.

48. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 12. ožujka 2007. ugovor o kreditu u iznosu od 104.096,82 CHF na rok otplate od 30 godina uz mjesečnu otplatu na 360 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb na dan plasmana kredita i otplate kredita na daljnja plaćanja. Početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa je ugovorena i početno primjenjivana od 4,20% godišnje uz početni mjesečni anuitet od 509,05 CHF, a prema početnom planu otplate, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Kredit je plasiran 27. ožujka 2007. i redovito je otplaćivan u 102 anuiteta uz valutu CHF uz otplatu u kunama do 30. rujna 2015., dok nije provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Ukupno preplaćeni kredit zbog promjene (povećanja i smanjenja) redovnih kamatnih stopa i više plaćeno zbog promjene valutne klauzule iznosi 86.111,55 kn što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 11.428,97 eur. Više plaćeni iznos anuiteta zbog utjecaja povećanja redovnih kamatnih stopa i više plaćeno zbog promjene valutne klauzule kada je tečaj za CHF za kune bio veći u otplati kredita u odnosu na tečaj za CHF za kune na dan isplate kredita iznosi 91.539,48 kn što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 12.149,38 eur. U ovom kreditnom odnosu provedena je konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu ugovorena je preplata po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u korist tužiteljice u iznosu od 36.569,27 kn. Iznos više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF za kune na dan isplate umanjen za priznatu preplatu u korist tužiteljice iznosi 18.608,26 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 2.469,74 eur. Iznos više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope umanjen za priznatu preplatu u konverziji iznosi više plaćeno u iznosu do 46.542,28 kn što po konverzijskom tečaju iznosi 6.575,39 eur.

49. Knjigovodstveni vještak dao je i tabelarni prikaz svog pisanog nalaza i mišljenja.

51. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i tužiteljici nije vraćeno ono što je preplatila, a tuženik primio. Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti obeštećenje tužiteljice zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču kamatne stope i valutne klauzule. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom eur kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužiteljica platila s tim da u dodatku ugovora o kreditu tužiteljici nisu priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje odredbe u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru o kreditu nisu bile pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim.

51.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

52. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđeni iznos preplate kojim su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica uplatila određeni veći iznos što tuženik u dodatku ugovoru o kreditu naziva preplatom.

53. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano sud je utvrdio da je tužiteljica od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatila kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 2.469,74 eur što čini iznos preplate umanjen za nesporno priznatu preplatu u konverziji kredita.

54. Tužiteljica je tužbeni zahtjev u odnosu na preplatu zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita pa do konverzije kredita kao i zakonsku zateznu kamatu na priznatu preplatu zbog valutne klauzule uskladila s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

55. Budući da je sud utvrdio da je tuženik iznos od 2.469,74 eur stekao bez osnove, a tužiteljica uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka taj iznos, a isto tako sud nalazi da tužiteljici pripada pravo na isplatu zakonske zatezne kamate na priznati iznos preplate zbog promjene tečaja i to od dana dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta pa do izvršene konverzije pa sud nalazi da je tako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan te ga je sud usvojio. Sud je prihvatio zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate i to od dana kada je tužiteljica izvršila isplatu pojedinih preplaćenih rata kredita.

56. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

57. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.

58. Tužiteljica je tužbom i uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražila utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita kao i zakonsku zateznu kamatu na priznatu preplatu, a tužba je podnesena sudu 17. svibnja 2023.

59. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.

59.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

59.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

59.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

60. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

61. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

62. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).

62.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

63. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

64. Zastara potraživanja tužiteljice na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.

65. Budući je tužiteljica podnijela tužbu sudu 17. svibnja 2023., a tužiteljica traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene tečaja to sud nalazi da to potraživanje tužiteljice nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina. Kako nije zastarjelo glavno potraživanje to nije nastupila zastara niti za sporedno potraživanje odnosno za isplatu zakonske zatezne kamate.

66. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u ovom postupku uspjela s većim dijelom tužbenog zahtjeva dok je s neznatnim dijelom odbijena, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Sud je kao osnovan priznao trošak tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav 2 obrazložena podneska za svaki iznos od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 25. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 10. siječnja 2024. i 7. ožujka 2025. za svaku iznos od 200,00 eura i za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura. Dakle, sud je kao osnovan priznao trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.300,00 eura i PDV na taj iznos od 325,00 eura pa je priznao ukupan trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 1.625,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužiteljice na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 eur pa je priznao ukupan trošak tužiteljice u iznosu od 1.956,81 eur.

67. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 28. ožujka 2025.

S u d a c:

Ilka Leko

Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18