Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-500/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 13. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Hrvojem Miličevićem, odvjetnikom u Županji, te zamjenikom punomoćnika tuženika UF, odvjetničkom vježbeniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204689993, kreditna partija 7102682022, od 25. travnja 2005., potvrđen 27. travnja 2005. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca, pod brojem: OU- 736/2005, između tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 7.498,08 eura (slovima: sedam tisuća četiri stotine devedeset osam eura i osam centi) sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose od:

-28,83 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2011.,

-29,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2011.,

-26,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2011.,

-27,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2011.,

-38,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2011.,

-39,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2011.,

-1.733,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2011.

-51,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2011., i

-5.521,55 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2011., a koje zakonske zatezne kamate teku do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prijeboja za iznos od 245,79 eura (slovima: dvije stotine četrdeset pet eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-1,00 eura od 1. lipnja 2005. do isplate,

-1,76 eura od 1. srpnja 2005. do isplate,

-2,83 eura od 1. kolovoza 2005. do isplate,

-0,02 eura od 1. rujna 2005. do isplate,

-0,08 eura od 1. listopada 2005. do isplate,

-0,24 eura od 1. studenog 2005. do isplate,

-0,20 eura od 1. prosinca 2005. do isplate,

-1,03 eura od 1. siječnja 2006. do isplate,

-1,41 eura od 1. veljače 2006. do isplate,

-2,99 eura od 1. ožujka 2006. do isplate,

-3,96 eura od 1. travnja 2006. do isplate,

-3,95 eura od 1. svibnja 2006. do isplate,

-3,32 eura od 1. lipnja 2006. do isplate,

-4,37 eura od 1. srpnja 2006. do isplate,

-4,68 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,

-3,67 eura od 1. rujna 2006. do isplate,

-3,78 eura od 1. listopada 2006. do isplate,

-4,08 eura od 1. studenog 2006. do isplate,

-4,57 eura od 1. prosinca 2006. do isplate,

-5,80 eura od 2. siječnja 2007. do isplate,

-6,64 eura od 2. veljače 2007. do isplate,

-6,27 eura od 2. ožujka 2007. do isplate,

-6,56 eura od 2. travnja 2007. do isplate,

-8,30 eura od 2. svibnja 2007. do isplate,

-9,56 eura od 2. lipnja 2007. do isplate,

-10,30 eura od 2. srpnja 2007. do isplate,

-9,84 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate,

-9,27 eura od 2. rujna 2007. do isplate,

-10,81 eura od 2. listopada 2007. do isplate,

-11,60 eura od 2. studenog 2007. do isplate,

-10,42 eura od 2. prosinca 2007. do isplate,

-10,29 eura od 2. siječnja 2008. do isplate,

-8,12 eura od 2. veljače 2008. do isplate,

-6,41 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,

-4,52 eura od 2. travnja 2008. do isplate,

-8,63 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,

-10,01 eura od 2. lipnja 2008. do isplate,

-8,15 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,

-11,11 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,

-10,68 eura od 2. rujna 2008. do isplate,

-8,68 eura od 2. listopada 2008. do isplate,

-5,54 eura od 2. prosinca 2008. do isplate,

-0,34 eura od 2. srpnja 2009. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju EF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura (slovima: dvije tisuće petnaest eura i četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja tj. 28. ožujka 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja te godine, u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.140,45 eura.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva na način kako je to tužitelj učinio podneskom od 19. kolovoza 2024. (list 182 do 184 spisa).

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 25. travnja 2005. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 3204689993, broj kreditne partije 7102682022, potvrđen 27. travnja 2005. kod javnog bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca pod brojem: OU-736/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 33.000,00 švicarskih franaka (CHF). Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina. Da je tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Da je pored iznosa glavnice, tužitelj temeljem članka 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,90%. Kamatna stopa se sa početnih 4,90% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Isto tako, navodi da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Da Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak te ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, bez pregovaranja i bez jasno određenih parametara. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 2004. do 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u razdoblju između 2004. do 2008., a tužitelj je ugovor sklopio 8. kolovoza 2007., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Da je tužena potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Da tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Da je Ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi. Da je čl. 245. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Da imajući u vidu gore navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Da Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izričito navodi da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupaka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priloženom Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Da je tužitelj na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, također ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu. Obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak koji su sklapani u razdoblju između 2004. do 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Da prema čl. 1111. st.1. Zakona o obveznim odnosima „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Da je sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“, a prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da u skladu s presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 i poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kao i odredbama čl. 323. i 1111. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15) ranije čl. 81., 82., 87. i dr. ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 do 113/09) nakon provedene glavne rasprave, a prema članku 6. stavku 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, stoga tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime preplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos koji će tužitelj naknadno specificirati sukladno čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku nakon što tuženik dostavi tužitelju potrebnu dokumentaciju, te nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je sa tužiteljem 25. travnja 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204489993 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 33.000,00 CHF. Da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih dviju odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno-pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. Zakona o parničnom postupku naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

Prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu da predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu, te da se tuženiku naloži isplata iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga, jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b Zakona o parničnom postupku tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. Zakona o parničnom postupku pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno-pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. Zakona o parničnom postupku.

Također odredbom članka 160. Zakona o kreditnim institucijama određeno da je tuženik kao kreditna institucija dužan jedanaest godina čuvati sve isprave koje se odnose na otvaranje i zatvaranje te evidentiranje promjena stanja na računima za plaćanje te depozita, kao i ugovore i druge isprave o zasnivanju poslovnog odnosa. Pod rokom od jedanaest godina podrazumijeva se razdoblje nakon isteka godine u kojoj je poslovna promjena nastala, odnosno u kojoj su knjigovodstvene isprave sastavljene. Ako se isprave odnose na dugoročne poslove, takve se isprave čuvaju tijekom cijelog razdoblja trajanja poslovnog odnosa i najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Kako je predmetni kredit prijevremeno zatvoren 10. kolovoza 2011., prema odredbi članka 160. Zakona o kreditnim institucijama rok za čuvanje ugovorne dokumentacije od jedanaest godina počeo je teći dana 31. prosinca 2011. godine, a istekao je 31. prosinca 2022., te je po proteku istog sva ugovorna dokumentacija uništena. Stoga kako je tuženik tužbu tužitelja od 14. lipnja 2023. zaprimio 13. rujna 2023., tuženik ističe da ne raspolaže sa zatraženom dokumentacijom te stoga istu nije u mogućnosti dostaviti tužitelju. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22, u daljnjem tekstu: Zakona o zaštiti potrošača) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 14. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 14. lipnja 2023. nastupila zastara.

Da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo- predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik se očituje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj: U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom), ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje navodi, da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Zaključno navodi odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, smatra nespornim da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, vidljivo je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost da se (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram kn koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram kn, na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram kn bio niži nego tečaj CHF spram kn koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Člankom 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: Zakona o parničnom postupku) propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, no čl. 186.b (tzv. stupnjevita tužba) citirane zakonske odredbe propisana je situacija u kojoj je dopušteno odstupiti od čl.186., a budući da je tužitelj dokazao da su ispunjene pretpostavke za postavljanje tzv. stupnjevite tužbe, ovako postavljeni tužbeni zahtjev nije nepotpun i neodređen, te je podoban je za meritorno odlučivanje, pa nisu ispunjene pretpostavke za pozivanje tužitelja na dopunu tužbe i za odbacivanje iz čl. 109. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.

4. Kako je tuženik, nakon podnošenja tužbe dobrovoljno, bez da mu je to sud morao nalagati dostavio tužitelju dokumentaciju potrebnu za specificiranje i određeno postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te je tužitelj po dostavljanju dokumentacije i po pozivu suda određeno postavio i specificirao svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, stoga se smatra dokazanim da tužitelj nije imao dovoljno podataka za precizno postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te da su se uvjeti za njegovo određeno postavljanje ispunili tek po dostavljanju dokumentacije od strane tuženika.

5. Podneskom od 5. travnja 2024. (list 150 do 153 spisa) tuženik postavlja prigovor radi prijeboja vezano za manje plaćene iznose s osnove tečaja, pa u prijeboj stavlja ukupni iznos od 238,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od plaćanja do isplate. Podneskom od 19. kolovoza 2024. (list 173 do 181 spisa), a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tuženik s istim usklađuje i specificira prigovor radi prijeboja vezano za manje plaćene iznose s osnove tečaja CHF, pa u prijeboj stavlja ukupni iznos od 245,79 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od plaćanja do isplate, a sve na način kako je to pobliže navedeno pod točkom III. izreke ove presude.

6. Tijekom postupka tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu koje je istakao tuženik, također se protivio istaknutom prigovoru radi prijeboja navodeći da je tužitelj već uračunao u svoj specificirani tužbeni zahtjev tzv. negativne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog), a također istaknuo je i prigovor da je potraživanje tuženika koje je stavljeno u prijeboj u zastari.

7. Podneskom od 8. ožujka 2024. (list 147 do 149 spisa), a nakon što je tužitelju dostavljena potrebna dokumentacija, isti je specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da na ime ništetnih odredbi vezanih za valutnu klauzulu potražuje ukupni preplaćeni iznos od 7.478,55 eura, sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja do isplate.

8. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 19. kolovoza 2024. (list 182-184) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i konačno specificirao i postavio isti tako da na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli umjesto iznosa od 7.478,55 eura sada potražuje iznos od 7.498,08 eura sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja do isplate.

9. Tuženik je ostao kod svih prigovara istaknutih u dosadašnjem tijeku postupka, navodeći da se i nadalje protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva.

10. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor o namjenskom kreditu broj: 7102682022 od 25. travnja 2005. s lista 9 do 14 spisa, zahtjev radi dostave podataka s lista 15, e-mail komunikaciju s lista 16 i 17, dokumentaciju s lista 58, otplatni plan s lista 129 do 136, pregled prometa po računu s lista 137 do 143, pregled promjena kamatnih stopa s lista 144, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja i financijsko-knjigovodstvenog vješta Mate Ivanovića, a sud nije izvodio dokaz saslušanjem osobnog bankara kako je to predložio tuženik u odgovoru na tužbu, budući da je tuženik podneskom od 26. lipnja 2024. (list 173 do 181 spisa) odustao od navedenog dokaznog prijedloga, dok drugih dokaza nije bilo.

11. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je konačno postavljen tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti.

12. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen na način kako je to navedeno pod točkom I. i II. izreke ove presude.

13. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: 7102682022 od 25. travnja 2005. nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 33.000,00 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za valutu ugovora na dan isplate kredita, te da je kredit zaključen na rok otplate od 20 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 4,90% godišnje, s tim da je člankom 2. točka 1. istog Ugovora o kreditu određeno da se ista kamatna stopa može mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

14. Nesporno je nadalje, i to uvidom u prvotni otplatni plan po zaključenom ugovoru o kreditu (list 129 do 136 spisa) da je kod primjene početno ugovorene kamatne stope od 4,90% godišnje i iznosa tečaja CHF u odnosu na kunu, a koji je na dan isplate kredita iznosio 4,782009 kn, otplatni anuitet po tako zaključenom ugovoru o kreditu trebao svakomjesečno iznositi 214,04 CHF u protuvrijednosti kuna.

15. Nadalje, nesporno je utvrđeno da se tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, tako da je sa početnih 4,90% godišnje u jednom razdoblju ista iznosila čak 6,30% godišnje.

16. Uvidom u otplatni plan nakon svake izmjene kamatne stope i nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka nesporno je utvrđeno da je u jednom razdoblju u periodu od 1. kolovoza 2009. otplatni anuitet umjesto početnoga anuiteta od 214,04 CHF zbog povišenja kamatnih stopa iznosio i 237,63 CHF.

17. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

18. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019.

20. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 1. i 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

21. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

22. Također je sporno da li je s obzirom na presudu Suda Europske unije broj C-81/19 otpao razlog za utvrđenjem ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno sporno je i to da li je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2013. pa do konačne otplate kredita bio ovlašten naplaćivati redovnu kamatnu stopu veću nego što je to sadržano u osnovnom ugovoru o kreditu.

23. Sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata na eventualno pojedinačno preplaćene iznose tj. da li zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni preplaćeni iznos teku od dana izvršenog plaćanja ili kako to tuženik smatra od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

24. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije sa tuženikom zaključio potrošački ugovor i da se stoga isti ne može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

25. Tužitelj je dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

26. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

27. Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen u tvrtki Cesting, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a, niti vlasnik trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, da je kredit podignut za kupnju stana, a iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao kredit za kupnju stana. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

28. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 25. travnja 2005.

29. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

31. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

32. Analizirajući spornu odredbu članka 1. i 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

33. Ovo stoga, jer je odredba o valutnoj klauzuli kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi Ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

34. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

35. Ovakvo formuliranom odredbom tužitelj je kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

36. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 7. i 1. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

37. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 1. i 7. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

38. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, odnosno nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

39. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

40. Neosnovano se tuženik poziva da je donošenjem presude Suda Europske unije u predmetu broj C-81/19 otpao razlog za utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu, a sve to iz razloga jer je o ništetnosti valutne klauzule konačan stav izražen prije svega u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od 3. rujna 2019., a koja je bila predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske od niza poslovnih banaka koje su kao tuženici sudjelovali povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, te je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom poslovni broj U- III/4150/19, od 3. veljače 2021., odbio podnesene ustavne tužbe protiv naprijed navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke Ustavnog suda je u obvezi poštovati i ovaj sud.

41. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 1. i čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima, i u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja.

42. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

43. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

44. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe protiv presude poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

45. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem odredbi Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim.

46. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću.

47. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđeno je da su korisnik kredita i tuženik temeljem ugovora o kreditu ugovorili iznos kredita od 33.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina uz kamatnu stopu od 4,90% godišnje i na način da je ista kamatna stopa promjenjiva, te da se kod isplate kredita kao i kod otplate kredita primjenjivao srednji tečaj HNB-a za valutu CHF, a da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik u sedam navrata mijenjao i visinu kamatne stope svojom odlukom, te da je kod svake promjene visina kamatne stope izračunavao i novu visinu anuiteta, te je vještak sukladno nalogu za vještačenje utvrdio da razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja s osnove valutne klauzule u odnosu na prvotni tečaj CHF iznosi 7.743,87 eura, s tim da je vještak utvrdio i postojanje tzv. "negativnih razlika" (kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog) u iznosu od -245,79 eura, te je napravio izračun na način da je tzv. "pozitivne razlike" (kada je tečaj CHF bio viši od ugovorenog) umanjio za tzv. "negativne razlike", te je utvrdio da tako umanjeni izračun iznosi 7.498,08 eura.

48. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je podneskom od 19. kolovoza 2024. (list 182 do 184 spisa) i specificirao tužbeni zahtjev na način da je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa od 7.498,08 eura na ime preplate zbog ugovorene valutne klauzule i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

49. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, nije imao prigovora na matematički izračun, ali se i nadalje protivio tužbenom zahtjevu tužitelja te je naveo da smatra da je potrebno uzeti u obzir i iznose razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete, jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a nakon vještačkog nalaza i mišljenja specificirao je prigovor radi prijeboja na način kako je to pobliže označeno pod točkom III. izreke ove presude.

50. Kako parnične stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, sud je isti nalaz i mišljenje prihvatio kao stručan i objektivan i sačinjen prema pravilima struke.

51. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je podneskom od 19. kolovoza 2024. (list 182 do 1984 spisa) uskladio tužbeni zahtjev sa navedenim vještačenjem i specificirao i postavio isti na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude, a tuženik se i dalje protivio pravnoj osnovi kojom tužitelj disponira u ovome predmetu.

52. Budući da je tužitelj u tužbi postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 7.478,55 eura, a podneskom od 19. kolovoza 2024. tražio je isplatu ukupnog iznosa od 7.498,08 eura, taj podnesak se smatra povećanjem-preinakom tužbe, a kojem se tuženik izričito protivio.

53. Prema izmijenjenoj odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a koja se primjenjuje u ovom postupku temeljem odredbe čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, iznimno od odredbe iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nesporno je u ovom postupku da je tužitelj najprije podnesenom tužbom kondemnatornim tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu ukupnog novčanog iznosa 7.478,55 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a koju visinu tužbenog zahtjeva je postavio temeljem samoinicijativno izrađenog izračuna preplaćenih iznosa po zaključenom ugovoru o kreditu, a koji izračun tuženik nije prihvatio zbog čega se u ovom postupku i provodilo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku temeljem čijeg izračuna je tužitelj i povisio tj. preinačio tužbeni zahtjev. Ovakvu preinaku tužbenog zahtjev sud je prihvatio upravo pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, odnosno iz razloga, jer je nesporno da tužitelj nije raspolagao sa dovoljno stručnog znanja da bi mogao točno specificirati tužbeni zahtjev radi čega je i provođeno odgovarajuće vještačenje u ovom postupku, te je stoga i odlučeno kao u točki I. izreke rješenja, a identičan stav u pogledu takve preinake tužbenog zahtjeva izražen je i u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021.

54. Obzirom na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu i bez obzira što tuženik nije istaknuo prigovor zastare na povećani dio tužbenog zahtjeva, za napomenuti je da nema zastare povećanog dijela tužbenog zahtjeva u slučaju kada je tužitelj pravovremeno podnio tužbu, pa je tijekom postupka povisio tužbeni zahtjev. U pogledu zastare, takav povećani dio tužbenog zahtjeva dijeli isti ishod kao i prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, a kako prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije u zastari, u zastari nije ni povećani dio tužbenog zahtjeva.

55. Kako je u ovom postupku nesporno da je utvrđena ništetnom odredba o ugovaranja valutne klauzule, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je zbog takvog načina ugovaranja valutne klauzule tužitelj izvršio preplatu u iznosu od 7.498,08 eura, to je stoga tuženik u obvezi temeljem pravila o stjecanju bez osnove da tužitelju vrati tako utvrđeni određeni novčani iznos temeljem ništetne odredbe.

56. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

57. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

58. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

59. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018.

60. Kako je tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli podnesen 14. lipnja 2023., dakle prije isteka roka od 14. lipnja 2023., to proizlazi da nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

61. Neosnovan je i prigovor tuženika u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, odnosno da bi iste kamate mogle teći tek od podnošenja zahtjeva za isplatu a ne od dana izvršenog plaćanja i to iz razloga jer je u kolektivnom sporu gdje su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatnih stopa i valutna klauzula, utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tuženika, a što ga onda čini i nepoštenim stjecateljem, te stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja od strane tuženika.

62. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, a kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita.

63. Činjenica je da je tuženik istakao prigovor radi prijeboja i potraživao isplatu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik ističe prigovor radi prijeboja kao zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Unatoč istaknutom prigovoru radi prijeboja, potrebno je napomenuti da tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

64. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate vezano za odredbe o valutnoj klauzuli iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, te da se iz njegovog mišljena mogu utvrditi i "pozitivne razlike" i "negativne razlike".

65. Činjenica je da tužitelj nije potraživao samo tzv. "pozitivne razlike", nego da je iste iznose umanjio za tzv. "negativne razlike".

66. Vezano za prigovor radi prijeboja potrebno je napomenuti da je isti neosnovan, pozivom na odredbu članka 104. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, jer tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer se odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače.

67. Neosnovan je istaknuti prigovor radi prijeboja zbog činjenice da je tečaj švicarskog franka bio niži od početno ugovoreno, pa je tužitelj u određenom vremenskom periodu plaćao manji iznos na ime povrata kredita. Pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji iznos nije otpala slijedom čega tuženi ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima.

68. Vezano za tužbeni zahtjev za isplatu preplate po osnovi promjene tečaja CHF tužitelj je potraživao pozitivne razlike umanjene za tzv. "negativne razlike", pa i zbog toga nije osnovan prigovor radi prijeboja istaknut od strane tuženika. Prigovor radi prijeboja i ovdje nije osnovan iz više razloga. Ovo stoga što plaćanjem tih anuiteta tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, stoga, niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio (tako u svojim odlukama i Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-755/21 od 13. listopada 2021., poslovni broj Gž-200/22 od 2. ožujka 2022.), pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

69. Takvo je stajalište Općinskog suda Rijeka u presudi poslovni broj P- 412/2019 od 27. prosinca 2021., da u odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, pa valja navesti da plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio, niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji, niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku.

70. Tužitelj je na tuženikov prigovor radi prijeboja istakao prigovor zastare.

71. Bez obzira što je sud prigovor prijeboja smatra neosnovanim, potrebno je napomenuti da je prigovor radi prijeboja tuženik istaknuo u podnesku od 5. travnja 2024. (list 150 do 153 spisa), a specificirao nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 26. lipnja 2024. (list 173 do 181 spisa), što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima znači da su u zastari sva potraživanja dospjela prije 5. travnja 2019., što su sva potraživanja navedena u prigovoru prijeboja vezanom za tečaj CHF. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim (presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-412/2019 od 27. prosinca 2021.).

72. Iako iz odluke Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, no unatoč tome poštujući stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci poslovni broj U-III-3581/2021 od 30. lipnja 2022. da okolnost obavještavanja tužitelja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, nije bila predmetom utvrđivanja u kolektivnom sporu, saslušan je tužitelj kao stranka, a na okolnost informiranosti tužitelja od strane tuženika u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu.

73. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj naveo da mu od tuženika nije nitko ništa konkretno tumačio vezano za znanje za značenje valutne klauzule i samu valutnu klauzulu, kao i da tužitelj nije imao vlastito poimanje značenja valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tuženika, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

74. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; u daljnjem tekstu: Odvjetničke tarife).

75. Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati su kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Odvjetničke tarife, trošak zastupanja na 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. Odvjetničke tarife (od 13. veljače 2024., 22. veljače 2024. i 9. travnja 2024.), te trošak sastava 3 obrazložena podneska (od 27. studeni 2023., 8. ožujka 2024. i 19. kolovoza 2024.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u iznosu od 175 bodova, što ukupno iznosi 875 bodova, a što preračunato u eure iznosi 1.750,00 eura.

Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 eura, tako da je tužitelju na ime ukupnog troška priznat iznos od 2.015,45 eura.

76.Temeljem čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

77. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

78. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa čl. 155. st. 2. Zakona o parničnom postupku i odredbom Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.

U Županji 28. ožujka 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku u Županji, 2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima u OD Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu.