Poslovni broj: P-4605/2023-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. ožujka 2025.g., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti urednog pozvanog punomoćnika tuženika, dana 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 kao pravnom sljedniku VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, Zagreb, isplatiti tužitelju TŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.480,97 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na slijedeće iznose:

-iznos 4,95 EUR od 23. siječnja 2009.

-iznos 7,61 EUR od 23. siječnja 2009.

-iznos 9,24 EUR od 23. veljače 2009.

-iznos 10,43 EUR od 28. ožujka 2009.

-iznos 8,29 EUR od 29. travnja 2009.

-iznos 7,83 EUR od 10. lipnja 2009.

-iznos 5,31 EUR od 11. kolovoza 2009.

-iznos 2,07 EUR od 25. kolovoza 2009.

-iznos 3,19 EUR od 25. kolovoza 2009.

-iznos 4,83 EUR od 12. rujna 2009.

-iznos 2,97 EUR od 10. studeni 2009.

-iznos 2,58 EUR od 15. prosinca 2009.

-iznos 5,48 EUR od 3. veljače 2010.

-iznos 8,09 EUR od 3. veljače 2010.

-iznos 10,08 EUR od 11. veljače 2010.

-iznos 9,60 EUR od 10. ožujka 2010.

-iznos 14,45 EUR od 9. travnja 2010.

-iznos 12,96 EUR od 10. svibnja 2010.

-iznos 15,50 EUR od 10. lipnja 2010.

-iznos 27,66 EUR od 9. srpnja 2010.

-iznos 24,69 EUR od 10. kolovoza 2010.

-iznos 35,07 EUR od 10. rujna 2010.

-iznos 29,80 EUR od 11. listopada 2010.

-iznos 25,08 EUR od 10. studeni 2010.

-iznos 38,62 EUR od 13. prosinca 2010.

-iznos 45,95 EUR od 10. siječnja 2011.

-iznos 39,26 EUR od 11. veljače 2011.

-iznos 40,08 EUR od 11. travnja 2011.

-iznos 37,13 EUR od 10. svibnja 2011.

-iznos 40,51 EUR od 9. lipnja 2011.

-iznos 51,17 EUR od 9. lipnja 2011.

-iznos 900,49 EUR od 11. lipnja 2011.,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, naknaditi tužitelju TŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.662,50 € pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu dana 30.11.2005.g. pod brojem 728315 na iznos od 19.335,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,99 % godišnje, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, prema čl. 2. Ugovora. Kredit je sklopljen na rok otplate od 7 godina (84 mjeseca).

2. Prednik tuženika je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke kreditora, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga je ugovorena promjenjiva kamatna stopa suprotna kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s time da je posljedice nepoštenosti ugovorene odredbe njezina ništetnost prema čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača.

3. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa gdje je pod točkom 8. izreke te presude utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a prije sklapanja ugovora i prilikom sklapanja ugovora tužitelji kao korisnici kredita nisu s tuženikom pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa.

4. Povodom revizije tuženika u naprijed navedenom trgovačkom sporu Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015.g. reviziju odbio kao neosnovanu.

5. Tužitelj je svoj kredit u cijelosti otplatio prijevremenom otplatom kredita dana 11.06.2011.

6. Predmetni kredit je solemniziran od strane javnog bilježnika iz Zagreba pod brojem Ou- 848/05 od dana 02.12.2005.g.

7. Tužitelj nadalje ističe vezano za valutnu klauzulu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

8. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

9. Tužitelj je svoj kredit otplatio pa kako je temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu tuženiku platio veće kamatne stope od ugovorene, a isto tako je kredit bio vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope koju je tuženik određivao po svojoj volji platio znatno više iznose odnosno preplatio je kredit kako po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope tako i po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

10. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon provedenog vještačenja tužitelj predlaže da sud obveže tuženika na isplatu preplate temeljem anuiteta u visini glavnice od 1.480,97 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

11. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi osnovanosti i visini postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je potraživanje tužitelja u zastari jer je protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 230. ZOO-a, čl. 226. ZOO-a i prema odredbi čl. 225. ZOO-a.

12. Utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet te nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i automatskoj vezanosti parničnog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Sve kada bi i presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

13. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

14. Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

15. Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

16. Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

17. Tuženik ukazuje da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano slijedeće:

"Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika."

18. Tuženik navodi da pitanje naknade štete nije riješeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, pa je tužitelj u ovom konkretnom postupku dužan dokazati sve pretpostavke naknade štete sukladno općim pravilima naknade štete iz ZOO-a, ako smatra da mu je ista nastala.

19. Tuženik osporava da bi se tužitelj imao pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP-a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tužitelj navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužitelj u ovom postupku ne traži naknadu štete već isplatu to mu ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

20. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, jer je iz samog Ugovora moguće zaključiti da je valutna klauzula jasna i lako uočljiva odredba. Pri tome se tužitelj morao kao savjesna ugovorna strana sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz navedenog Ugovora.

21. Isto tako niti tuženik nije znao, niti mogao znati kakva će biti buduća kretanja tečaja CHF-a jer je tečaj CHF-a u razdoblju od 2003. do 2008.g. uglavnom padao, a i tuženik je kao i sam tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule.

22. Tuženik se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem, a ako se ono ipak odredi predlaže da se uzmu u obzir i razlike pozitivnih i negativnih kamata kao i negativne razlike tečaja CHF-a u razdobljima kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja.

23. Stoga, tuženik čineći nespornim da je ugovorena valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa, drži da iste nisu ugovorene protivno načelu savjesnosti i poštenja i da slijedom toga nisu dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa predlaže da sud tužitelja u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

24. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 728315 od 30.11.2005. solemniziran pred javnim bilježnikom (list 10-18 spisa), pročitana je otplatna tablica po kreditu (list 19-20 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 21-22 spisa), kartica prometa po kreditu (list 23-39 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (list 358-389 spisa).

25. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

26. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu pod brojem 728315 od 30.11.2005.g. na iznos od 19.335,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, da se radilo o kreditu za kupnju vozila, da je ugovorena kamatna stopa od 5,99 % promjenjiva, da se kredit otplaćuje kroz razdoblje od 7 godina (84 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 282,36 CHF-a), da anuiteti dospijevaju svakog prvog dana u mjesecu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

27. Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke i to od početne 5,95% godišnje do 7,20% godišnje. Nije niti sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a.

28. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li odluka o jednostranoj promjeni kamatne stope uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

29. Prijeporno je li odredba o valutnoj klauzulu u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi.

30. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

31. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

32. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

33. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine.

34. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

35. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo.

36. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

37. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

38. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

39. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

40. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

41. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

42. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

43. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

44. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

45. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

46. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

47. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

48. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

49. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

50. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

51. Valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa je nezakonitom i ništetnom u odnosu na tuženika pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

52. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima.

53. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a u ostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama, pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u HRK.

54. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili u ostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koje je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

55. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

56. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

57. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

58. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

59. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 2. Ugovora o kreditu.

60. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

61. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

62. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

63. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

64. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

65. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 T i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

66. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene evidentno je da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

67. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan zato što je presudom VTS Pž- 6632/17 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost valutne klauzule za svih 7 banaka, jer je već prije za njih utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamate i to presudom, broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III- 2521/2015 od 13.12.2016.g.

68. Presudom Pž-7129/13 nije utvrđena ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope u odnosu na Sberbank d.d., jer je za tu banku utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope tek presudom VTS Pž-6632/17 od 14.06.2018., a koja presuda je i potvrđena presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018 od dana 03.09.2018.g. i to toč. III. navedene revizijske odluke gdje je Pž-6632/17 potvrđen u odnosu na VIII. tuženu Sberbank d.d., pa zastara za jednostrano promjenjivu kamatnu stopu za Sberbank teče od 14.06.2018. i isteći će 14.06.2023., a isto tako će isteći dana 14.06.2023. za valutnu klauzulu kako za tuženika tako i za sve banke. Nije sporno između stranaka da je Sberbank promijenila tvrtku i da danas posluje pod tvrtkom Nova Hrvatska banka d.d.

69. Pri tome tužba tužitelja u ovom predmetu je podnesena 31.05.2023.g. pa nema govora o zastari tražbine tužitelja.

70. Isto tako sud prema prijedlogu tuženika nije saslušavao stranke, sudionike kreditnog odnosa budući o tome postoji jasna odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika nema potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača.

71. U odnosu na tvrdnje tuženika da bi trebalo uzeti u obzir da je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi te da je potrebno tako manje plaćene iznose odbiti od tražbine tužitelja, sud nalazi da su takve tvrdnje tuženika neosnovane iz razloga što tuženik tijekom cijelog postupka tvrdi da je tužitelj bio svjestan činjenice da ugovara kredit s promjenjivom kamatnom stopom vezan uz valutnu klauzulu CHF koja je podložna tržišnim uvjetima.

72. Po istoj toj logici tuženik je taj koji je po principu "uzmi ili ostavi" upravo tužitelju ponudio tipski Ugovor o kreditu u kojem se nije znalo kako će izgledati kamatna stopa tijekom otplate kredita i kakva će biti valuta. Dakle i tuženik je preuzeo rizik, pa se danas ne može pozivati da je tužitelj nešto stekao bez osnove, a osim toga tužitelj je istaknuo prigovor zastare u odnosu na negativne razlike koji prigovor je u cijelosti osnovan jer je zastara na tražbinu tuženika s osnova činjenice da mu je tužitelj nešto manje platio zbog nižeg tečaja cijelo vrijeme tekla i ona za tuženika nije prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu Potrošač.

73. Stoga niti može nastati prijeboj, niti je tužitelj išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog tečaja. Stoga nema nikakvog stjecanja na strani tužitelja, a kamoli nezakonitog, niti s osnova kamatne stope, niti tečajne razlike, što je temeljna pretpostavka i osnov za povrat iznosa kojeg potražuje tuženi.

74. Radi utvrđivanja koliko je tužitelj preplatio kredit s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope i s osnova valutne klauzule zbog aprecijacije CHF-a sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem.

75. Iz nalaza i mišljenja vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. proizlazi da je tužitelj dana 30.11.2005. sklopio Ugovor o kreditu za iznos glavnice od 19.335,00 CHF- a uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je prilikom sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,99 %, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca.

76. Tužitelj je dana 11.06.2011. prijevremeno otplatio kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta prema srednjem tečaju HNB, važećim na dan dospijeća. U tijeku trajanja Ugovora o kreditu kamatna stopa se mijenjala od početne 5,99 % godišnje do 7,20 % godišnje.

77. Vještakinja je provedenim izračunima utvrdila da je tužitelj tijekom otplate kredita na ime promjene kamatne stope preplatio iznos od 273,09 €, te je preplatio zbog rasta tečaja iznos od 1.480,97 €.

78. Vještak je našao da je tužitelj tijekom otplate kredita na ime promjene kamatne stope preplatio iznos od 273,09 €, a na ime preplate zbog tečaja 1.480,97 €, čime je po anuitetu ukupno preplatio iznos od 1.754,06 €.

79. Konačno tužitelj je tražio samo preplatu temeljem valutne klauzule u iznosu od 1.480,97 € izostavljajući preplatu na ime preplate kamatne stope. Pri tome kako je sud već objasnio u ovom presudi tuženiku nikako ne pripadaju ikakve negativne razlike jer tuženik nije postavio nikakav protutužbeni zahtjev, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, a sve i da je to učinio njegova tražbina je u zastari.

80. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedaba pa je stoga sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka jer je dan na temelju svih relevantnih podataka, tablica kamatnih stopa, izračuna te sukladno pravilima znanosti i struke.

81. Time je sud utvrdio visinu tražbine tužitelja.

82. Stoga je sud tužitelju na ime preplate kredita po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i temeljem preplate po osnovi valutne klauzule prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) dosudio iznos u visini glavnice od 1.480,97 €, a po mjesecima i s dospijećem kako je to presuđeno u toč. I. izreke presude.

83. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a i na odredbi čl. 29. st. 8. ZOO-a.

84. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

85. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 2 podnesaka (16.01.2024. i 21.08.2024.) svako po 100 bodova, troška sastava 1 podneska od 12.07.2024. u iznosu od 25 bodova i troška zastupanja na 2 ročišta (02.07.2024. i 03.03.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 8/3, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

86. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 525 bodova / 1.050,00 €.

87. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 262,50 € i trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 €, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.662,50 €.

88. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

89. Sud nije odlučivao o trošku sudske pristojbe na tužbu i presudu iz razloga što pristojba na tužbu nije ni plaćena, a i zbog toga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

90. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. - II. izreke.

U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 4 primjerka pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika