REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1355/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Trg Drage Iblera 10, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/2022-37 od 12. ožujka 2025., 28. ožujka 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/2022-37 od 12. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1373/2022-37 od 12. ožujka 2025. odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika protiv rješenja o plaćanju pristojbe. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da se odredba članka 7. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18. i 51/23.; dalje ZSP) o plaćanju polovine pristojbe za podneske podnesene u elektroničkom obliku u svakom slučaju ne može primijeniti na ovaj predmet. Naime, prema mišljenju prvostupanjskog suda tuženik nije platio pristojbu na odgovor na tužbu u trenutku predaje odgovora, već tek nakon primitka rješenja kojim se poziva na plaćanje, nakon što je pravomoćno izgubio spor.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tuženik, u bitnome navodeći da je svrha odredbe članka 7. stavka 1. ZSP-a ta da se potiče elektronička komunikacija između sudova i sudionika u sudskim postupcima. Pri tome tuženik posebno ukazuje da pristojba na odgovor na tužbu dospijeva tek po pravomoćnom okončanju postupka (članak 4. točka 2. ZSP-a). Stoga smatra da je tuženik imao pravo i bio u mogućnosti koristiti se navedenim zakonom propisanim privilegijem plaćanja polovine pristojbe tek od saznanja da je nastala obveza plaćanja pristojbe, odnosno da je postupak pravomoćno završen i to na njegovu štetu, a to je tek od dostave rješenja kojim je tuženiku naloženo plaćanje pristojbe za odgovor na tužbu. U privitku žalbe dostavlja odluke drugih sudova za koje smatra da potvrđuju njegovo pravno shvaćanje te predlaže preinačiti pobijano rješenje, jer je tuženik platio polovinu propisane pristojbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno članku 365. stavku 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na odluke drugih sudova po sličnom pravnom pitanju, ovaj sud ukazuje kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u konkretnom predmetu zauzme različito pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (članak 115. stavak 3. Ustava RH).
6. Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg drugog suda u istoj pravnoj situaciji, što je u nastavku ove odluke i učinjeno.
7. Prvenstveno treba ukazati da u ovom predmetu nije sporna činjenica da je tuženik polovinu pristojbe u iznosu od 24,19 EUR platio 24. veljače 2025., dakle u roku od tri dana od dana primitka rješenja o plaćanju pristojbe 19. veljače 2025., imajući u vidu da je posljednji dan roka padao u neradni dan (subota, 22. veljače 2025.).
8. Međutim, obveza plaćanja pristojbe na odgovor na tužbu za tuženika nije nastala primitkom rješenja o plaćanju pristojbe, niti u trenutku predaje podneska, već primitkom pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je odbijena tuženikova žalba protiv prvostupanjske presude. Naime, prema odredbi članka 4. točke 2. ZSP-a, sudska pristojba na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranku sukladno uspjehu u sporu, a za pravomoćni završetak postupka tuženik je doznao primitkom drugostupanjske odluke.
9. Stoga prvostupanjski sud pogrešno smatra da tuženik ni u kojem slučaju ne bi mogao koristiti privilegiju plaćanja polovine pristojbe, jer se za pristojbu na odgovor na tužbu ne može znati njen obveznik sve dok postupak nije pravomoćno okončan.
10. No, imajući u vidu činjenicu da je tužitelj izgubio spor, te da je za tu činjenicu saznao primitkom odluke drugostupanjskog suda 19. prosinca 2024., saznanjem o gubitku spora nastala je i njegova obveza plaćanja pristojbe.
11. Dakle, u tom je trenutku tuženik znao i za nastanak obveze plaćanja pristojbe, i za to da nije uspio u parnici te da mora platiti pristojbu na odgovor na tužbu.
12. Iz navedenog razloga, da je tuženik platio polovinu pristojbe na odgovor na tužbu u roku od tri dana od dana primitka drugostupanjske presude, takvim plaćanjem ispunio bi svoju obvezu plaćanja pristojbe.
13. S obzirom na to da tuženik to nije učinio, već je polovinu pristojbe platio tek nakon primitka rješenja suda kojim se poziva na plaćanje pristojbe (dva mjeseca kasnije), ne može se pozivati na benefite iz odredbe članka 7. stavka 1. ZSP-a.
14. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenje potvrđeno (članak 380. točka 2. ZPP-a).
Zagreb, 28. ožujka 2025.
Sudac
Mladen Šimundić
