Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-3099/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske OIB: 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika GS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku iz Bjelovara, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-127/2024-19 od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e  i  r i j e š i o j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice i tuženika te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-127/2024-19 od 11. listopada 2024.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Utvrđuje se da na dan 18. ožujka 2022. postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženom GS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 12.600,42 €, koji se sastoji od 9.540,24 € po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za period od 21. ožujka 2017. do 18. ožujka 2022. u iznosu od 3060,18 €, sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice od 9.540,24 € teče od 19. ožujka 2022. do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2022. se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan

1. srpnja te godine do isplate.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužiteljice i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Pr-67/201718-26 od 29. siječnja 2020. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R- 35/2021-2 od 8. listopada 2021. te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.851,49 € (tritisućeosamstotinapedesetjedan euro i četrdesetdevet centi) u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 576,81 € zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 11. listopada 2024. do isplate.

r i j e š i o  j e

Republika Hrvatska dužna je iz sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana isplatiti troškove delegacije punomoćniku tuženika – odvjetniku Dejanu Đeriću, Bjelovar, Strossmayerova 4, u iznosu od 55,90 €, dok se zahtjev za naknadu troškova delegacije u preostalom iznosu od 275,35 €, odbija kao neosnovan.".

2.Protiv rješenja o dosuđenim troškovima delegacije žali se tužiteljica zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući u pobijanom dijelu odluku preinačiti odbijanjem zahtjeva punomoćnika tuženika za naknadu troškova prijevoza u cijelosti, podredno ukinuti je u vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1.Protiv presude te rješenja (u dijelu kojim tuženikovom punomoćniku nisu priznati daljnji troškovi delegacije) žali se tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi odredbe članka 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.2.Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalbe stranaka nisu osnovane.

4.Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 12.600,00 EUR-a.

5.Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi kako je, po provedenom dokaznom postupku, sud prvog stupnja utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- presudom i rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, pod poslovnim brojem P- 224/2011-27 od 20. studenog 2012. naloženo je tuženoj u tom postupku, Republici Hrvatskoj, da tužitelju, u ovom predmetu tuženiku, isplati bruto iznos od 55.383,82 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose i troškovima postupka u iznosu od 10.247,50 kuna, koja odluka je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru pod poslovnim brojem Gž-593/2013-2 od 18. travnja 2013. time da je tužitelj iz naprijed navedenog postupka, a ovdje tuženik na temelju citirane presude u cijelosti naplatio svoje potraživanje i to dana 30. prosinca 2015. u iznosu od 71.880,97 kn na ime glavnice te dana 2. rujna 2015. na ime troškova postupka u iznosu od 13.634,31 kn,

- rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Revr- 1059/13-2 od 15. veljače 2017. prihvaćena je revizija Republike Hrvatske te su ukinute citirane presude na temelju kojih je tužitelj (tuženik u ovom postupku) naplatio svoje potraživanje i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, kada tužitelju da su priznati prekovremeni sati rada i oni sati u vrijeme kada tužitelj je bio nazočan na mjestu rada, ali stvarno nije radio za vrijeme dežurstva i straže,

- u ponovljenom postupku, Općinski sud u Bjelovaru je donio presudu pod poslovnim brojem Pr-67/2017-26 od 29. siječnja 2020., kojom je naloženo Republici Hrvatskoj (tužiteljici iz ovog postupka) tužitelju (tuženiku u ovom postupku) isplatiti bruto iznos od 39.962,68 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose i troškovima parničnog postupka u iznosu od 14.411,20 kuna,

- tuženik je prihvatio matematičku pravilnost obračuna tužiteljice iz kojeg proizlazi da je tuženiku po presudi P-224/2011 isplaćeno ukupno 12.600,42 eura, od čega 9.540,24 eura po osnovi glavnice i 3.060,18 eura po osnovi parničnog troška, dok je obveza tužiteljice prema tuženiku po presudi Pr-67/2017-26 od 29. siječnja 2022 za neto isplate iznosi 3.574,87 eura što sa kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 18. ožujka 2022. iznosi 8.509,51 eur te se pojavljuje razlika u dosuđenim iznosima troškova postupka u korist tuženika u iznosu od 339,42 eura,

- u konkretnom slučaju, vraćanje onog što je stečeno bez osnove, a u ovom slučaju obzirom na osnovu koja da je kasnije otpala, da ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija),

- postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nije bilo protivno pravnoj sigurnosti, kao jednom od aspekata vladavine prava, a da je tome tako i da je tuženik mogao očekivati donošenje drugačije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske se zaključuje i iz činjenice što je revizija je podnesena 10. lipnja 2013. te dostavljena tuženikovom punomoćniku koji je 12. lipnja 2013. podnio i odgovor na reviziju, dok se tuženik u ovršnom postupku naplatio 2. rujna 2015. i 30. prosinca 2015.,

- dakle, tuženik da je pokrenuo ovršni postupak u vrijeme kada da je nedvojbeno znao da je revizija podnesena, pa na njegovoj strani da nije moglo postojati legitimno očekivanje da će mu i ostati ono što da mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude, pa prema tome, odluke ESLJP, Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), da se ne mogu se primijeniti u ovom predmetu, a obzirom je tuženik u ovom predmetu zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena, pa kod istog da nije moglo nastati legitimno očekivanje utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, jer da su svima, pa tako i tuženiku, poznate odredbe Zakona o parničnom postupku te postojanje mogućnosti izjavljivanja revizije, te mijenjanja pravomoćnih i ovršnih odluka nižih sudova, pa tuženikovo legitimno očekivanje da bi bilo, da je ono što primio na temelju odluka nižih sudova njegovo vlasništvo, ali tek kada te odluke da bi bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i to baš prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse;

- postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici da je već je utvrđeno pravomoćnom presudom koja da je donesena u ponovljenom postupku pod poslovnim brojem Pr-67/2017-26 od 29. siječnja 2020., pa u odnosu na tu tražbinu utvrđenu pravomoćnom presudom, tuženik da može istaknuti prigovor radi prijeboja, što je i istakao.

6.Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, kada je utvrđenu tražbinu tužiteljice prebio sa utvrđenom tražbinom tuženika, kao i kada je nakon izvršenog prijeboja naložio tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 3.851,49 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a visina kojeg iznosa se među strankama ukazivala nespornom, pravilno je sud prvog stupanja primijenio materijalno pravo kada je presudio na način kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbama članaka 195., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05).

7.Slijedom navedenog, žalbenim navodima tuženika - kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, držeći da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, a slijedom toga i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio prvostupanjsku presudu, jer tuženik da nije dužan iznos koji da je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca, obzirom da je taj iznos tuženik ovršio po osnovi pravomoćne presude, koja da je kasnije preinačena i vraćanje tog iznosa da bi predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola broj 1., pa da je sud prvog stupnja trebao odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice - ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja presudio kao u točkama I. i II. izreke presude, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je prvostupanjsku presudu donio na način kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

8.Žalitelju je i za navesti kako je sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke dao jasne i detaljno obrazložene razloge zašto u ovoj konkretnoj pravnoj stvari vraćanje tuženika onog što je stekao bez osnove, a u ovom slučaju obzirom na osnovu koja da je kasnije otpala, ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, a koje razloge kao pravilne u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u ovoj pravnoj stvari, a imajući u vidu rezultate kompletne raspravne građe, kao i razloge radi kojih su ukinute presude, temeljem kojih je tuženik naplatio svoju tražbinu prema tužiteljici, vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

9.Dakle, ovaj sud smatra da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je tuženik znao odnosno morao znati da je u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-224/2011 Republika Hrvatska, kao tuženica, imala pravo podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnijela 10. lipnja 2013., radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije tamo tužiteljeva (ovdje tuženikova) pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude. Točno je da je u predmetu Solomun protiv Republike Hrvatske tamo tužitelj tražio isplatu dodatka na plaću po osnovi Zakona o posebnoj državnoj skrbi, međutim, u navedenom predmetu Republika Hrvatska je izjavila zahtjev za zaštitu zakonitosti (koji kao izvanredni pravni lijek u parničnom postupku više ne postoji budući da su odredbom čl. 239. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku brisane odredbe čl. 401. do 408. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", broj 53/91., 91/92. i 112/99.), a ESLJP je posebno primijetio da zahtjev za zaštitu zakonitosti pred Vrhovnim sudom protiv pravomoćnih rješenja u građanskim postupcima može podnijeti samo državni organ ‒ državno odvjetništvo ‒ s punim diskrecijskim pravom u odlučivanju o korištenju ili nekorištenju tog pravnog sredstva što da otvara pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih ‒ točnije, državno odvjetništvo ‒ imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe.

9.1.Prema navedenom i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o potpuno činjeničnoj i pravnoj identičnoj situaciji kako to tvrdi ovdje žalitelj.

10.U svezi s iznesenim žalitelj ukazuje na presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru poslovni broj P-1237/23 od 8. svibnja 2024. kao istovrsnom predmetu u kojem je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske pozivajući se, između ostalog, i na stav ESLJP vezan za povredu prava na mirno uživanje vlasništva, što nije od utjecaja na donošenje ove odluke jer je navedena prvostupanjska presuda ukinuta odlukom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1105/2024 od 17. listopada 2024. koji također smatra da pravni stav izražen u navedenoj presudi ESLJP nije primjenjiv.

11.Slijedom navedenog žalbu tuženika protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude valjalo je odbiti kao neosnovanu.

12.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja odluku o troškovima parničnog postupka pravilno je utemeljio na odredbi članka 154. stavak 2. u svezi članka 155. ZPP-a kada je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi trošak u iznosu od 576,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

12.1.Točno je kako tvrdi žalitelj da je tužiteljica prvotno potraživala bruto iznos, a konačnim zahtjevom neto iznos te smanjenje, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021., pod brojem Su-IV-16/2021-8, predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Međutim, tuženik je podnesak tužiteljice od 3. lipnja 2024. kojim je smanjila tužbeni zahtjev te kojim je djelomično povukla tužbu primio 13. lipnja 2024. te se tom povlačenju, u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a, nije protivio pa se prema toj odredbi smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva utemeljio prema konačnom tužbenom zahtjevu, a posljedično tome i odluku o troškovima postupka, čemu je dodati kako su troškovi nastali jer se tuženik protivio tužbenom zahtjevu pa i zaključenju nagodbe, zbog čega je dužan naknaditi tužiteljici trošak u presuđenom iznosu.

13.I rješenje suda o dosuđenim kao i odbijenim troškovima delegacije pravilno je i zakonito, valjano utemeljeno na odredbama članaka 11. stavak 5. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24), Tbr. 39. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), čemu žalitelji ne nude konkretnih protuargumenata, radi čega se upućuju na iscrpne razloge prvostupanjskog rješenja koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

14.Dosljedno, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbe stranaka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku odluku, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. u svezi sa člankom 380. i 381. ZPP-a).

U Splitu, 28. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić