Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-730/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice-specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubić, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredaba iz članka 2. i 7. Ugovora o kreditu br. 3205160077, koji je sklopljen dana 25. srpnja 2005. i solemniziran 27. srpnja 2005. te izmijenjen Dodatkom Ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016., između tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj HNB-a za švicarski franak na dan plaćanja o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.757,48 EUR (slovima: sedam tisuća sedamsto pedeset sedam eura i četrdeset osam centi) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 2,60 EUR od 1. lipnja 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. srpnja 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. kolovoza 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. rujna 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. listopada 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. studenog 2008. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. prosinca 2008. do plaćanja,

- 38,34 EUR od 1. veljače 2009. do plaćanja,

- 58,79 EUR od 1. ožujka 2009. do plaćanja,

- 39,12 EUR od 1. travnja 2009. do plaćanja,

- 63,29 EUR od 1. svibnja 2009. do plaćanja,

- 49,42 EUR od 1. lipnja 2009. do plaćanja,

- 48,23 EUR od 1. srpnja 2009. do plaćanja,

- 62,74 EUR od 1. kolovoza 2009. do plaćanja,

- 64,30 EUR od 1. rujna 2009. do plaćanja,

- 59,03 EUR od 1. listopada 2009. do plaćanja,

- 58,30 EUR od 1. studenog 2009. do plaćanja,

- 65,80 EUR od 1. prosinca 2009. do plaćanja,

- 67,33 EUR od 1. siječnja 2010. do plaćanja,

- 105,48 EUR od 1. veljače 2010. do plaćanja,

- 42,06 EUR od 1. ožujka 2010. do plaćanja,

- 105,48 EUR od 1. travnja 2010. do plaćanja,

- 105,48 EUR od 1. svibnja 2010. do plaćanja,

- 52,96 EUR od 1. kolovoza 2010. do plaćanja,

- 71,00 EUR od 1. rujna 2010. do plaćanja,

- 89,56 EUR od 1. listopada 2010. do plaćanja,

- 107,28 EUR od 1. studenog 2010. do plaćanja,

- 103,65 EUR od 1. prosinca 2010. do plaćanja,

- 116,66 EUR od 1. siječnja 2011. do plaćanja,

- 105,77 EUR od 1. veljače 2011. do plaćanja,

- 110,12 EUR od 1. ožujka 2011. do plaćanja,

- 100,77 EUR od 1. travnja 2011. do plaćanja,

- 109,49 EUR od 1. svibnja 2011. do plaćanja,

- 130,72 EUR od 1. lipnja 2011. do plaćanja,

- 123,54 EUR od 1. srpnja 2011. do plaćanja,

- 166,56 EUR od 1. kolovoza 2011. do plaćanja,

- 159,19 EUR od 1. rujna 2011. do plaćanja,

- 129,84 EUR od 1. listopada 2011. do plaćanja,

- 132,59 EUR od 1. studenog 2011. do plaćanja,

- 127,33 EUR od 1. prosinca 2011. do plaćanja,

- 134,21 EUR od 1. siječnja 2012. do plaćanja,

- 140,41 EUR od 1. veljače 2012. do plaćanja,

- 139,62 EUR od 1. ožujka 2012. do plaćanja,

- 136,54 EUR od 1. travnja 2012. do plaćanja,

- 137,76 EUR od 1. svibnja 2012. do plaćanja,

- 140,68 EUR od 1. lipnja 2012. do plaćanja,

- 137,56 EUR od 1. srpnja 2012. do plaćanja,

- 138,09 EUR od 1. kolovoza 2012. do plaćanja,

- 134,86 EUR od 1. rujna 2012. do plaćanja,

- 132,85 EUR od 1. listopada 2012. do plaćanja,

- 137,49 EUR od 1. studenog 2012. do plaćanja,

- 137,36 EUR od 1. prosinca 2012. do plaćanja,

- 135,37 EUR od 1. siječnja 2013. do plaćanja,

- 132,22 EUR od 1. veljače 2013. do plaćanja,

- 132,98 EUR od 1. ožujka 2013. do plaćanja,

- 138,66 EUR od 1. travnja 2013. do plaćanja,

- 131,25 EUR od 1. svibnja 2013. do plaćanja,

- 129,40 EUR od 1. lipnja 2013. do plaćanja,

- 126,34 EUR od 1. srpnja 2013. do plaćanja,

- 129,40 EUR od 1. kolovoza 2013. do plaćanja,

- 130,52 EUR od 1. rujna 2013. do plaćanja,

- 135,63 EUR od 1. listopada 2013. do plaćanja,

- 134,71 EUR od 1. studenog 2013. do plaćanja,

- 137,67 EUR od 1. prosinca 2013. do plaćanja,

- 137,36 EUR od 1. siječnja 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. veljače 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. ožujka 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. travnja 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. svibnja 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. lipnja 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. srpnja 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. kolovoza 2014. do plaćanja,

- 54,26 EUR od 1. rujna 2014. do plaćanja,

- 58,73 EUR od 1. listopada 2014. do plaćanja,

- 57,15 EUR od 1. studenog 2014. do plaćanja,

- 60,23 EUR od 1. prosinca 2014. do plaćanja,

- 60,90 EUR od 1. siječnja 2015. do plaćanja,

- 60,77 EUR od 1. veljače 2015. do plaćanja,

- 62,23 EUR od 1. ožujka 2015. do plaćanja,

- 60,10 EUR od 1. travnja 2015. do plaćanja,

- 62,24 EUR od 1. svibnja 2015. do plaćanja,

- 67,88 EUR od 1. lipnja 2015. do plaćanja,

- 62,23 EUR od 1. srpnja 2015. do plaćanja,

- 62,23 EUR od 1. kolovoza 2015. do plaćanja,

- 62,23 EUR od 1. rujna 2015. do plaćanja,

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.023,43 EUR (slovima: dvije tisuće dvadeset tri eura i četrdeset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 28. ožujka 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 10. lipnja 2019. u kojoj navodi da je 27. srpnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205160077, koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina pod brojem OU-1083/05 od 31. srpnja 2006. Navodi da je temeljem istog ugovora tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 75.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nadalje navodi da su stranke 5. veljače 2016. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom u iznosu od 1.873,83 kn.

1.2. Tužitelj navodi da ugovor u svojem članku 2. regulira redovnu kamatnu stopu na način da na dan sklapanja iznosi 4,50% godišnje, ali je ista promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. U skladu s time tuženik je u više navrata jednostrano povećao redovnu kamatnu stopu, o čemu je tužitelja obavještavao dopisima, povećavajući istovremeno iznos mjesečnog anuiteta koji je tužitelj otplaćivao. Navodi da je na taj način tuženik jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima u članku 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, niti mu je pojasnio parametre prema kojima se mijenja kamatna stopa, donosio odluke o povećanju kamatne stope a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužitelj plaćao, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

1.3. Nadalje, u članku 7. Ugovora sadržane su odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu u CHF na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 376,01 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja. Tuženik ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestio tužitelja kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje odredbe Ugovora. Stoga se i kod odredbama članka 7. Ugovora u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta, o čemu tuženik također nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem niti mu pružio dostane podatke, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke.

1.4. Navodi da su navedena pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-575/16 od 3. listopada 2017. kao i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U- III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016.

1.5. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose i to s osnove razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 58.000,00 kn/7.697,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare. Smatra kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik 5. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kojim Dodatkom je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Pritom se poziva na odredbe članka 19.b, članka 19.c i članka 19.d Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći da je tuženik u cijelosti postupio sukladno navedenim odredbama te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/20, navodeći da je Sud EU meritorno odlučio i iznio stav da je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13.

2.1. Zaključno navodi da iz zakonskog okvira određenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama poslovni broj Gos 1/2019, Rev-1014/18 i Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU broj C-567/20 proizlazi da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je Dodatkom Ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i stvara ravnotežu između ugovornih stranaka, da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnova te da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa se stoga ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora te da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.2. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 25. srpnja 2006. (list 6-8 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 5. veljače 2016. (list 9-11 spisa), plan otplate (list 12-16 spisa), izračun konverzije (list 17-21 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102811874 (list 22 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije od 14. studenoga 2015. (list 52-54 spisa), dopis tuženika od 8. siječnja 2013. (list 55 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102811874 (list 68-69 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Natalija Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka (list 300-314 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 12. ožujka 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 27. srpnja 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205160077, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina pod brojem OU- 1083/2005, a kojim ugovorom banka odobrava i stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,50 % godišnje. Nije sporno ni to da je 5. veljače 2016. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.873,83 kn. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8. Presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

9. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača u ovoj parnici, valja reći da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima ("Narodne novine", broj: 96/2003.), proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a upravo je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba i to namjenski kredit. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit stambeni kredit koji je uzet u svrhu adaptacije kuće, i to zamjene stolarije te uređivanja potkrovlja. On je kredit želio uzeti s valutom u Eur, ali ga je osobni bankar uvjerio da je povoljnija opcija kredit sa valutom u CHF, pa kako je i njegov brat u isto vrijeme ishodio kredit i to s valutom u CHF, on se odlučio ipak uzeti kredit u toj valuti. Nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu već ga je predmetni ugovor čekao pripremljen u Banci. Kuća koju je adaptirao je kuća na adresi njegovog prebivališta, istu nikada nije iznajmljivao niti koristio u bilo kakvu poslovnu svrhu. Zvanje ekonomista je stekao 2008. godine, odnosno nakon što je ishodio predmetni kredit, a u vrijeme ishođenja kredita bio je student Fakulteta organizacije i informatike, a čitavo to vrijeme bio je djelatna vojna osoba. Početna rata mu je iznosila oko 1.600,00 kn, a mjesečni anuiteti su se ustezali sa njegovog računa putem administrativne zabrane. On je tada bio u vojnoj misiji u Afganistanu te je bio izoliran od događanja vezano za porast tečaja u CHF, ali u jednom trenutku su ga uspjeli kontaktirati iz Banke, te su ga obavijestili da iznos koji se usteže sa njegovog računa nije dovoljan da se pokrije ukupan iznos mjesečnog anuiteta koji je u jednom trenutku iznosio čak i 2.600,00 kn. Porast anuiteta utjecao je na njegovu odluku vezano za sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu. Tu je vidio određenu sigurnost vezano za situaciju sa porastom tečaja u CHF, a koji je negativno utjecao na njegov svakodnevni život i probleme u kojima se zbog navedenog razloga našao.

13.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

14. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 10. lipnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.), a prema odredbi članak 118. tog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom članak 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba članka 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. tog Zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

16. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,50% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. - dalje: ZOO).

17. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015. – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

18. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

19. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj: 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj: 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 N protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj je tuženiku više platio iznos od 7.757,48 EUR, a tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 7.757,48 EUR, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

28.1. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 7.697,92 EUR, dok je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 7.757,48 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

29. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

30. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat preplate uslijed ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

32. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, podneska od 6. studenoga 2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu), podneska od 28. siječnja 2025. (kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka) u iznosu od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., troškove zastupanja na ročištima 18. svibnja 2023., 4. studenoga 2024. i 12. ožujka 2025 u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.200,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 300,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 123,43 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

32.1. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 13. ožujka 2024. kojim se tužitelj očitovao na podnesak tuženika koji mu je, međutim, dostavljen samo radi znanja te budući da je bitne navode iz ovog podneska tužitelj mogao iznijeti na slijedećim ročištima za koje su mu troškovi u cijelosti priznati, zbog čega trošak ovdje navedenog podneska sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

32.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.023,43 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Ivanec, 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Danijelu Trubić, odvjetniku iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba