Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-512/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg u Vukalović iz Varaždina, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 14. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno te punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, te objave presude 28. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništavom odredba čl. 8. st. 1. Ugovora o kreditu broj 210714 od 27. kolovoza 2007. ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec pod brojem OV- 16069/07 dana 27. kolovoza 2007., zaključenog između tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti anuiteta od 341,43 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospijeća.

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 5.188,31 EUR (pet tisuća sto osamdeset osam eura i trideset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4,04 EUR 4.12.2007. do isplate,

- na iznos od 2,92 EUR od 3.1.2008. do isplate,

- na iznos od 6,70 EUR 05.2.2008. do isplate,

- na iznos od 9,42 EUR od 4.3.2008. do isplate,

- na iznos od 12,23 EUR od 3.4.2008. do isplate,

- na iznos od 5,30 EUR od 6.5.2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,21 EUR od 5.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,97 EUR od 4.7.2008. do isplate,

- na iznos od 3,21 EUR od 8.8.2008. do isplate,

- na iznos od 4,11 EUR od 4.9.2008. do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 4.10.2008. do isplate,

- na iznos od 21,00 EUR od 5.11.2008. do isplate,

- na iznos od 13,82 EUR od 3.12.2008. do isplate,

- na iznos od 31,26 EUR od 8.1.2009. do isplate,

- na iznos od 35,45 EUR od 4.2.2009. do isplate,

- na iznos od 35,61 EUR od 4.3.2009. do isplate,

- na iznos od 33,98 EUR od 4.4.2009. do isplate,

- na iznos od 32,86 EUR od 5.5.2009. do isplate,

- na iznos od 29,36 EUR od 10.6.2009. do isplate,

- na iznos od 25,83 EUR od 3.7.2009. do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR od 4.8.2009. do isplate,

- na iznos od 28,59 EUR od 9.9.2009. do isplate,

- na iznos od 25,95 EUR od 14.10.2009. do isplate,

- na iznos od 26,42 EUR od 5.11.2009. do isplate,

- na iznos od 29,66 EUR od 8.12.2009. do isplate,

- na iznos od 29,66 EUR od 5.1.2010. do isplate,

- na iznos od 34,83 EUR od 4.2.2010. do isplate,

- na iznos od 35,27 EUR od 3.3.2010. do isplate,

- na iznos od 41,74 EUR od 3.4.2010. do isplate,

- na iznos od 40,82 EUR od 12.5.2010. do isplate,

- na iznos od 41,60 EUR od 3.6.2010. do isplate,

- na iznos od 58,66 EUR od 3.7.2010. do isplate,

- na iznos od 50,71 EUR od 4.8.2010. do isplate,

- na iznos od 65,48 EUR od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 56,54 EUR od 5.10.2010. do isplate,

- na iznos od 54,08 EUR od 3.11.2010. do isplate,

- na iznos od 69,43 EUR od 3.12.2010. do isplate,

- na iznos od 78,92 EUR od 4.1.2011. do isplate,

- na iznos od 69,64 EUR od 3.2.2011. do isplate,

- na iznos od 73,69 EUR od 4.3.2011. do isplate,

- na iznos od 67,39 EUR od 5.4.2011. do isplate,

- na iznos od 69,63 EUR od 3.5.2011. do isplate,

- na iznos od 86,99 EUR od 8.6.2011. do isplate,

- na iznos od 70,93 EUR od 5.7.2011. do isplate,

- na iznos od 115,37 EUR od 5.8.2011. do isplate,

- na iznos od 113,90 EUR od 6.9.2011. do isplate,

- na iznos od 85,86 EUR od 13.10.2011. do isplate,

- na iznos od 89,93 EUR od 8.11.2011. do isplate,

- na iznos od 89,09 EUR od 3.12.2011. do isplate,

- na iznos od 92,22 EUR od 10.1.2012. do isplate,

- na iznos od 96,59 EUR od 4.2.2012. do isplate,

- na iznos od 96,19 EUR od 7.3.2012. do isplate,

- na iznos od 94,21 EUR od 4.4.2012. do isplate,

- na iznos od 94,68 EUR od 5.5.2012. do isplate,

- na iznos od 96,86 EUR od 5.6.2012. do isplate,

- na iznos od 95,16 EUR od 4.7.2012. do isplate,

- na iznos od 95,59 EUR od 7.8.2012. do isplate,

- na iznos od 93,73 EUR od 2.9.2012. do isplate,

- na iznos od 90,73 EUR od 4.10.2012. do isplate,

- na iznos od 94,75 EUR od 6.11.2012. do isplate,

- na iznos od 95,66 EUR od 6.12.2012. do isplate,

- na iznos od 95,14 EUR od 9.1.2013. do isplate,

- na iznos od 89,96 EUR od 5.2.2013. do isplate,

- na iznos od 89,96 EUR od 13.3.2013. do isplate,

- na iznos od 95,29 EUR od 9.4.2013. do isplate,

- na iznos od 93,21 EUR od 4.5.2013. do isplate,

- na iznos od 86,35 EUR od 5.6.2013. do isplate,

- na iznos od 85,29 EUR od 3.7.2013. do isplate,

- na iznos od 87,45 EUR od 3.8.2013. do isplate,

- na iznos od 89,78 EUR od 6.9.2013. do isplate,

- na iznos od 93,32 EUR od 3.10.2013. do isplate,

- na iznos od 92,05 EUR od 20.11.2013. do isplate,

- na iznos od 94,28 EUR od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 92,95 EUR od 8.1.2014. do isplate,

- na iznos od 95,39 EUR od 4.2.2014. do isplate,

- na iznos od 97,25 EUR od 4.3.2014. do isplate,

- na iznos od 96,51 EUR od 3.4.2014. do isplate,

- na iznos od 94,49 EUR od 6.5.2014. do isplate,

- na iznos od 92,65 EUR od 4.6.2014. do isplate,

- na iznos od 94,48 EUR od 3.7.2014. do isplate,

- na iznos od 96,30 EUR od 5.8.2014. do isplate,

- na iznos od 132,66 EUR od 3.9.2014. do isplate,

i to:

- po stopi od 15% godišnje od 4. prosinca 2007. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništavom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 210714 od 27. kolovoza 2007. ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec pod brojem OV- 16069/07 dana 27. kolovoza 2007., zaključenog između tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.917,57 CHF.

Utvrđuje se ništavom odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 210714 od 27. kolovoza 2007. ovjerenog po javnom bilježniku Jasenki Crnčec pod brojem OV- 16069/07 dana 27. kolovoza 2007., zaključenog između tužitelja ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., kao kreditora, u cijelosti."

IV/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ČD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 EUR (tisuću eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj ČD podnio je 13. lipnja 2023. tužbu protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb (ranije: Volksbank d.d.) u kojoj navodi da je dana 27. kolovoza 2007. u svojstvu korisnika kredita s pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 210714, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec istoga dana pod brojem OV-16069/2007. Navodi da je kredit u cijelosti otplatio u rujnu 2014. Tim je ugovorom tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.917,57 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, te je u čl. 4. ugovoreno da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Predmetnim je ugovorom u čl. 8. ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 341,43 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća.

1.2. Tužitelj navodi da su predmetne odredbe unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da on kao potrošač koji nema stručna znanja, već mu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, nije mogao razumjeti ni predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, dok mu tuženik nije ni u jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi razumio rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužitelj nikako nije mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor s tim odredbama ili ne. Tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije ni znao da je o tome trebao biti obaviješten jer mu je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga mu je ta odredba ostala nerazumljiva. S obzirom na to da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi CHF, a o tome nije obavijestio tužitelja, iako je bio svjestan da tužitelj to nije znao, tuženik u tim okolnostima nije postupao savjesno, moralno ni pošteno te je u tom trenutku došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Pri tome tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. upravo zbog ovakvog načina sklapanja nepoštenih ugovornih odredbi utvrđeno i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a kasnije suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 19/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog tužitelj smatra da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 8. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.3. Stoga tužitelj predlaže da se utvrde ništavima odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 8. st. 1. predmetnog Ugovora kako je to navedeno u izreci presude. Osim toga, budući da je tuženik ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi bez valjane pravne osnove na štetu tužitelja stekao novčani iznos u ukupnom iznosu od 39.091,32 kn / 5.188,31 EUR (i to na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita tužitelju po tečaju CHF na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta), tužitelj temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima traži od tuženika da mu vrati ova neosnovano stečena sredstva i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa povećanog anuiteta, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik obavještava sud o statusnim promjenama na strani tuženika navodeći da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. društvu Hrvatska poštanska banka d.d. čime je ista postala pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d.

2.2. Nadalje, ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ukazujući da je odredbom čl. 11. st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u Zagrebu sukladno čl. 70. Zakona o parničnom postupku. Navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o isključivoj nadležnosti suda, te da tužitelj ničime nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, zbog čega tuženik predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu, budući da je prema navedenom mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.3. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U bitnome smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga:

- potraživanje tužitelja je u zastari;

- utvrđenja iz "Parnice Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe;

- kada bi utvrđenja iz "Parnice Potrošač" i bila primjenjiva, ni tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude;

- kada bi presuda iz "Parnice Potrošač" i bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u "Parnici Potrošač";

- tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP);

- osporava visinu tužbenog zahtjeva.

2.4. Prigovor zastare tuženik ističe po više osnova – ukoliko se radi o naknadi štete, poziva se na čl. 230. Zakona o obveznim odnosima i činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007.; ukoliko se radi o povratu mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao tuženiku temeljem predmetnog Ugovora o kreditu, poziva se na zastarni rok iz čl. 226. ZOO; ukoliko se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok iznosi pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (stajalište VSRH iz odluke broj Revx-183/2011).

2.5. Nadalje tuženik navodi da utvrđenja iz kolektivne parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na predmetni ugovorni odnos, jer je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita u odnosu na "prosječnog potrošača", te u individualnom sporu tek treba utvrditi i dokazati može li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača primijeniti i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Pri tome navodi da nije pravno osnovano ni životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom (npr. diplomirani ekonomist ili pravnik odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora sa svojim životnim i stručnim znanjem i iskustvom) poziva na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora navodeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive.

2.6. Nadalje tuženik navodi da, kada bi presuda iz parnice "Potrošač" bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude iz kolektivnog spora i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Naime, ponavlja da se radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se u kolektivnom sporu ocjenjuje kroz apstraktnu osobu "prosječnog potrošača", a u individualnom sporu radi se o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Smatra da je tužba nepodobna za raspravljanje jer ne sadrži određeni tužbeni zahtjev te se cjelokupna argumentacija temelji isključivo na neprimjenjivim utvrđenjima iz parnice "Potrošač".

2.7. Čak i kada bi presuda iz parnice "Potrošač" bila primjenjiva, tuženik tvrdi da ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač", pri čemu ponavlja navode o tome da se tužiteljeve tvrdnje o ništetnosti spornih ugovornih odredbi temelje isključivo na utvrđenjima iz parnice potrošač u kojoj je pružena apstraktna prava zaštita potrošačima koju tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima, te se tek uzgred poziva na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao. Iznosi i navode koji se tiču promjenjivosti kamatne stope, a koji u ovom sporu nisu relevantni budući da tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa niti traži isplatu po toj osnovi.

2.8. Tuženik navodi da tužitelj, na kojem je teret dokaza, nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, koje bi bile nejasne, teško razumljive ili teško uočljive i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama na štetu potrošača (tužitelja). Ističe da materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik smatra jasnom i lako uočljivom i razumljivom, zbog čega nije dopušteno utvrđivati poštenost ove odredbe, navodeći da su odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 8. Ugovora jasno koncipirane te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili u fusnoti Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a prije sklapanja Ugovora tužitelj je od strane službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak. Tuženik također smatra kako odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužitelj isto nije dokazao. Pri tome tuženik obrazlaže kretanje tečaja CHF za koje nakon 2010. godine, koju aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko, pa tako ni tuženik nije mogao predvidjeti. Ističe i da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao ni jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju Ugovora s valutnom klauzulom, odnosno u pogledu informiranja potrošača. Također ističe da su kako tužitelj, tako i tuženik u pogledu ugovorene valutne klauzule imali jednake i ravnopravne startne pozicije (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu ili u korist bilo koje od stranaka), a činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može biti razlog ništetnosti takve odredbe, već može hipotetski dovesti do primjene drugih pravnih instituta (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.9. Tuženik osporava i metodu prema kojoj tužitelj postavlja zahtjev za isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, međutim navodi da samu visinu tužbenog zahtjeva ne osporava te zbog razloga procesne ekonomičnosti smatra nesvrsishodnim izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenje koje predlaže tužitelj.

2.10. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U podnesku od 19. studenoga 2024. kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se poziva na odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku kao i na stajalište izraženo u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te se protivi kao neutemeljenim svim navodima tuženika koji se odnose na neosnovanost pozivanja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, trenutak nastanka prava na kolektivnu zaštitu potrošača te nedostatak interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Tužitelj osporava da bi mu sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne i razumljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ciljem i svrhom valutne klauzule, njezinim ekonomskim posljedicama i rizicima koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF, te se osporava da te odredbe nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ističe kako o spornim odredbama o valutnoj klauzuli tužitelju nije dana mogućnost pregovora, već se radilo o tipskom ugovoru po principu „uzmi ili ostavi“, bez ikakvih mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj ugovora. Tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora nije predočio tužitelju sve relevantne informacije, pa je tako i propustio informirati istog o svim ekonomskim posljedicama i rizicima koji za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a zbog čega je takva ugovorna odredba tužitelju ostala nerazumljiva. Tužitelj nije informiran o opasnosti od kretanja tečaja švicarskog franka, odnosno „valute utočišta“, a kao prosječni potrošač nije ni bio svjestan svih rizika koji proizlaze iz preuzimanja takvih obveza te da bi o istima trebao biti obaviješten kako bi mogao donijeti informiranu odluku, pa takva odredba za tužitelja nije bila jasna i razumljiva. Predmetna odredba uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je tuženik imao saznanja o rizicima koji proizlaze iz „valute utočišta“, a kao što to proizlazi iz presuda donesenih u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača, no o tome nije informirao tužitelja, pa je tužitelj nakon porasta tečaja bio u obvezi plaćati povećane rate kredita. Tužitelj napominje kako u kolektivnom sporu nije proglašena ništetnom odredba o ugovaranju valutne klauzule, već je proglašena ništetnom valutna klauzula u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koji su sklopljeni u točno određenom razdoblju i to zbog razloga vezanih uz neobavještavanje potrošača o rizicima te klauzule. Upravo je tuženik zbog ugovaranja ništetnih ugovornih odredbi sam sebe doveo u situaciju da se treba primijeniti tečaj u CHF koji je početno ugovoren jer jedino on može predstavljati osnovu za obračun i utvrđenje visine novčanog iznosa stečenog bez osnove koji treba primijeniti za cijelo razdoblje otplate kredita. Imajući u vidu da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio s tuženikom sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, to je o svim prigovorima tuženika već pravomoćno odlučeno. Prigovor zastare tužitelj smatra u cijelosti neosnovanim, budući da je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (potvrđeno i pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2021. broj Su-IV-33/2022-2) odnosno od 14. lipnja 2018., pa je zastara za tražbine s osnova pretplate zbog valute u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je podnesena prije isteka roka od 5 godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

4. Rješenjem broj P-512/2023-7 od 19. rujna 2024. sud je utvrdio da je nastupio prekid postupka zbog prestanka postojanja tuženika Nova hrvatska banka d.d. te je postupak nastavio njegovim pravnim slijednikom - Hrvatskom poštanskom bankom d.d. na strani tuženika.

5.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužitelja utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. U čl. 11.4. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 97. ZZP/07 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

5.2. Iz iskaza tužitelja, koji navodi da je ugovor već bio pripremljen u banci te je samo trebalo upisati njegove osobne podatke, a o ugovaranju mjesne nadležnosti prilikom sklapanja ugovora nije bilo nikakvog govora, proizlazi da se o odredbi članka 11.4. predmetnog Ugovora, kao unaprijed formuliranog ugovora, nije posebno pregovaralo, pa stoga tužitelj kao korisnik kredita sasvim očigledno nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača što se posebice očituje u činjenicama na koje ukazuje tužitelj u iskazu: da bi mu vođenje spora kod suda u Zagrebu, a ne u Varaždinu, bilo otežavajuće budući da je u mirovini, živi sam, pa bi mu i sam dolazak u Zagreb bio težak s obzirom na njegove godine i zdravstveno stanje budući da je teže bolestan, a i financijski bi mu to bilo teže. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je ovakvom ugovornom odredbom tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većim troškovima, otežanom pristupu zbog zdravstvenog stanja tužitelja, pa i većem gubitku vremena nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužitelja. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

5.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/22 i 156/23) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

5.4. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio i proveo postupak.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te je saslušao tužitelja, dok je od dokaza istaknutih u tužbi za pribavu dodatne financijske dokumentacije i provođenje financijskog vještačenja tužitelj odustao na pripremnom ročištu 24. siječnja 2025.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi članka 1., članka 4. i članka 8. stavak 1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja te pravnog prednika tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi ugovora.

9. Između stranaka nije sporna činjenica da su pravni prednik tuženika kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 210714 dana 27. kolovoza 2007. kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.917,57 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita odnosno ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. i članak 4. Ugovora) te je otplata kredita vezana uz valutu CHF tako da je ugovorena otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan dospijeća (članak 8. Ugovora). Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila (članak 3. Ugovora), kao ni da je kredit u cijelosti otplaćen.

10.1. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, je li se o njima pojedinačno pregovaralo, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Sporna je i primjena presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

10.2. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

11.1. Osim već ranije navedenih relevantnih odredbi članka 96. stavak 1. i stavak 2., članka 97. i članka 102. ZZP/97, ističe se i da je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Također se ukazuje na odredbu članka 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

12.1. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27. kolovoza 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog nedvojbeno potrošačkog ugovora, sklopljenog na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika, ugovorena valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao mu sve potrebne informacije, međutim na ovu spornu okolnost nije predlagao saslušanje bilo kojeg od svojih djelatnika kao svjedoka, zbog čega je provedeno samo saslušanje tužitelja.

15.1. U svom iskazu tužitelj navodi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio zbog nabave osobnog automobila koji je koristio u osobne svrhe, nije se bavio nikakvim poslovnim djelatnostima. Po struci je dipl. inženjer geologije, ali nije radio u struci, već je radio kao tajnik u Auto klubu Ludbreg. Automobil je kupio u autosalonu koji je već sve vezano uz kupnju auta na kredit imao dogovoreno s Volksbankom, zbog čega je predmetni ugovor i sklopio s tom bankom, dok je inače bio klijent u Zagrebačkoj banci. Kod sklapanja ugovora pogledao je koji je iznos kamate kako bi znao koja će mu biti rata jer mu je bilo jedino bitno da to bude rata koju može otplaćivati, a nije zapravo ni gledao niti se sjeća da je tada znao da je kredit vezan uz valutu CHF, nitko mu to nije ni govorio. Ugovor je već kao takav bio pripremljen u banci, samo je trebalo upisati njegove podatke jer je takav bio aranžman prodavatelja s bankom. Nitko mu, dakle, nije govorio ništa vezano uz valutu, nitko ga nije upozoravao ni na kakve rizike valutne klauzule, on je samo ugovor potpisao i otišao. Bio je i kod javne bilježnice koja je bila dogovorena od strane banke ili autosalona, ali niti tamo nije dobio nikakve informacije vezane uz valutnu klauzulu, a niti je bilo gdje bilo kakve riječi da će doći do takve promjene rate kakva se dogodila. Rata mu je od početne od oko 1.500,00 kn narasla i na preko 2.500,00 kn, a da je znao da će doći do takve promjene rate, takav ugovor ne bi sklopio, a niti bi to bio u mogućnosti budući da je rata bila vezana uz visinu dohotka.

15.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno, uvjerljivo i sigurno.

15.3. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" budući da s obzirom na svoju struku (dipl. inženjer geologije) sasvim očigledno nije imao potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

15.4. Stoga sud ocjenjuje kako je i u ovdje konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba članka 8. stavak 1. Ugovora ništetna upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

16. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o nemogućnosti predviđanja kretanja tečaja CHF te o zakonitosti ugovaranja valutne klauzule, pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu.

17. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe članka 8. stavka 1. Ugovora o kreditu kako je navedena u točki I/ izreke presude.

18. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. i članka 4. Ugovora o kreditu temeljem kojih je glavnica vezana uz valutu CHF, odnosno ugovoreno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, valja reći da je tim odredbama utvrđena obveza tuženika da tužitelju kao korisniku kredita stavi na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.917,57 CHF po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, a takve odredbe koje se odnose na obvezu banke, a ne na obvezu potrošača, u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nisu utvrđene nepoštenima i posljedično ništetnima. Stoga bi utvrđenje ništetnosti članka 1. i članka 4. Ugovora o kreditu izlazilo iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega u tom dijelu navedena presuda nema obvezujući učinak primjenom članka 502.c ZPP. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve posebne navode iz kojih bi proizlazila ništetnost upravo ovdje navedenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena obveza banke na isplatu kredita korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa ugovorenog u valuti CHF, već su tužiteljevi navodi tijekom postupka usmjereni isključivo na nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi kojima je njegova obveza otplate kredita vezana uz valutu CHF (a koja je ništetnost ovakvih ugovornih odredbi i utvrđena presudama donesenim u kolektivom sporu). Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim budući da na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te provedenih dokaza ne nalazi da bi ove ugovorne odredbe bile nepoštene odnosno ništetne u smislu ranije citiranih odredaba ZZP/07, odnosno da bi bile suprotne Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO, a što među strankama nije ni bilo sporno. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto u sudskoj praksi (odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-189/2023 i Gž-787/2024).

19. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te u tom smislu istaknutog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj. od 14. lipnja 2018. Budući da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

20. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva radi isplate, ista je nesporna, zbog čega na tu okolnost nije bilo potrebno provoditi dokaze odnosno financijsko vještačenje (od kojeg je tužitelj stoga i odustao).

21. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe članka 8. stavak 1. Ugovora o kreditu kao i radi isplate s osnova ništetnosti iste odredbe te nespornu visinu tužbenog zahtjeva, to je ocijenio postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate osnovanim.

22. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana uplata navedenih u tužbenom zahtjevu koje tuženik ne osporava, a to sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, valja reći da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonskih zateznih kamata za pojedina razdoblja precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO i njezinim izmjenama.

23.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužitelj nije uspio samo s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, pa sud smatra da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

23.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 19. studenoga 2024. (kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu) u zatraženom iznosu od 200,00 EUR temeljem tbr. 8. toč. 1. Tarife, te troškove zastupanja na ročištima 24. siječnja 2025. i 14. veljače 2025., za svako u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, a to sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su ovdje navedeni troškovi tužitelju priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR. Sukladno tbr. 46. Tarife priznat je i zatraženi PDV na sve navedene odvjetničke troškove (koji su dosuđeni u ukupnom iznosu od 800,00 EUR) i to u iznosu od 200,00 EUR.

22.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.000,00 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg u Vukalović iz Varaždina

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4