Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 25. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. ožujka 2025.
r i j e š i o j e
I Ne dopušta se preinaka tužbe.
II Odbacuje se tužba u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9010667874 od dana 12. kolovoza 2005., sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, i tužitelja GB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, te potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča, pod brojem: OU-1042/05, i to: odredba članka 4.1. u dijelu koji glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ...", odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvogsiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.", odredba čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) ...", odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: "Kredit u iznosu od 55.000,00 CHF (slovima: pedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.", odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ... iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
III Odbacuje se tužba u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi:
"a koji će iznos tužitelj, u roku koji će odrediti sud, precizirati nakon što tuženik, po nalogu suda, dostavi početni otplatni plan, analitičku (knjigovodstvenu) karticu kreditne partije iz ugovora o kreditu broj 9010667874 sklopljenog dana 12. kolovoza 2005. i potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča pod brojem OU-1042/05, podatke o promjeni kamatne stope u razdoblju trajanja kredita i pregled izvršenih uplata anuiteta te po potrebi drugu dokumentaciju, te nakon provedenog financijskog vještačenja."
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od 31. prosinca 2007. godine prema odredbama uredbe o visini kamatne stope, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana"
II Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.
III Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 500,00 eur, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, u roku od 15 dana.
Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 05. kolovoza 2019. tužitelj tvrdi da su parnične stranke dana 12. kolovoza 2005. sklopile ugovor o kreditu broj 9010667874, te da je isti potvrđen od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod brojem: OU-1042/05 (dalje: ugovor). Navedenim ugovorom tuženik da je, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. ugovora parnične stranke da su ugovorile kamatu koja da je na dan sklapanja iznosila 4,55 % godišnje, ali koja da je promjenjiva prema tuženikovoj odluci o kreditiranju građana. Rok otplate kredita ugovoren da je na razdoblje od 180 mjeseci. Tužitelj da je ugovor sklopio radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno, kupnje stambenog objekta. Ubrzo nakon sklapanja tuženik da je jednostranim odlukama povećao kamatnu stopu, što da je znatno utjecalo na rast mjesečnih anuiteta. Jačanje tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu također da je utjecalo na značajni rast anuiteta. Ugovorom da su parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a koje odredbe da su ništetne iz razloga kako da slijedi. Odredbama čl. 4. ugovora određeno da je da je kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva sukladno tuženikovoj odluci o kreditiranju građana, te da ista na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje. Točkom II presude i rješenja VTS-a posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena da je presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem da je razdoblju sklopljen predmetni ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je stoga ništetna. Pravni stav izrađen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.), ranije čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, nesporno da je da su ugovorne odredbe iz ugovora, a koje ugovorne odredbe da se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive, jer da promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci. Ista da ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. VTS da je u navedenoj presudi i rješenju istaknuo da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, ovdje tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Tuženik da je jednostrano odredio tužiteljevu obvezu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a tužitelj da ni jednu tuženikovu odluku o promjeni nije mogao predvidjeti, niti je pravilnost iste mogao provjeriti, jer da su nedostajali egzaktni kriteriji. Potonji da nisu niti ugovoreni, niti tužitelju ikad predočeni. Predmetne da su ugovorne odredbe u ugovor uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da je tuženik predložio sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i sklapanja istih da nije tužitelju pružio dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga upozorio na povećani rizik koji da donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao ni na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenog, ništetna da je odredba čl. 4.1. kojom da je ugovoreno da je tužitelj obvezan tuženiku platiti "... kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ..." te odredba čl. 4.2. kojom da je ugovoreno: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvogsiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene." Ništetan da je i dio odredbe čl. 7.2. koji da glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ... iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." Točkom I izreke presude VTS-a posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena da je presuda TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu u kojem da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača – korisnika kredita, uključujući i tužiteljeve interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelja, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uključujući vrijeme pregovora u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13 i dr.), a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Pravni stav izražen u navedenoj presudi da ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, ovdje tužitelj, a sve na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.), ranije čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Parnične stranke da su ugovorom ugovorile primjenu valutne klauzule u CHF. U fazi pregovora i sklapanja ugovora tužitelju da je od strane tuženikovog zaposlenika predočeno da je riječ o najboljoj opciji rješavanja stambenog pitanja. Međutim, istovremeno tuženik da ga nije informirao o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, o tome da je rast tečaja CHF gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji da donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tužitelj da zbog navedenog nije bio svjestan rizika kojem da se izlaže sklapanjem predmetnog kredita. Tužitelj da nije utjecao, niti uopće mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe kojom da se glavnica veže za valutu CHF, niti mu je u trenutku sklapanja ugovora s tuženikom bilo poznato postojanje rizika koji da time preuzima. S druge strane, tuženiku da je svakako bilo poznato, a što da proizlazi iz obrazloženja predmetne presude VTS-a, da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako da to čini u odnosu na euro, te da je rast CHF u kontekstu skorog uvođenja euro – zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženiku da je itekako bilo poznato (str. 59. presude VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji da ne postoji kod valutne klauzule u eur, o čemu da također nije obavijestio tužitelja. Kao tzv. "valuta utočišta", CHF da je sigurna za ulagače, uključujući tuženika, jer da nema rizika smanjenja vrijednosti, ali da postoji mogućnost njegovog povećanja. Upravo stoga da je krajnje nepovoljan za tužitelja, čija da je obveza vezana uz kretanje te valute, dok da istovremeno ne ostvaruje primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti. Time da je rizik CHF, kao tzv. "valute utočišta" preuzeo samo tužitelj, ne znajući pritom za sav opisani rizik. Tužitelj da je preuzeo samo opći rizik valutne klauzule, koji da je u ovom slučaju bio neznatan, te da je svoja potraživanja osigurao dvjema bjanko mjenicama, izjavom o zapljeni te založnim pravom na nekretnini, policom osiguranja nekretnine vinkuliranom u tuženikovu korist, te policom životnog osiguranja vinkuliranom u tuženikovu korist, dok da je tuženik preuzeo sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika. Iz obrazloženja predmetne presude (str. 56.) jasno da proizlazi da je tuženik bio svjestan da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojom da su svi potrošači trebali biti upoznati da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice sklopljenih ugovora i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora o kreditu s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj da je doveden u položaj "uzmi ili ostavi" tj. bio da je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelji, prisiljen sklopiti tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju da nije bio u mogućnosti pregovarati. On da je, istovremeno, imao povjerenja u tuženika i njegove zaposlenike, nimalo ne sumnjajući da će ga rješavanje stambenog pitanja u stanu od svega 49,11 m2 dovesti u nezavidnu financijsku situaciju. Slijedom navedenog, ništetna da je odredba ugovora iz t. I u dijelu čl. 7.2. kojim da je ugovoreno: "Kredit u iznosu od 55.000,00 CHF (slovima: pedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.", kao i odredba čl. 4.2. koja da glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, deukurzivnom proporcionalnom metodom) ..." Parnične stranke da su dana 17. prosinca 2015. sklopile i kod javnog bilježnika Đordana Pahovića iz [adresa] pod brojem OV-8006/15 potvrdile Dodatak ugovoru, a kojim da su ugovorile provedbu postupka konverzije kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom u eur. Međutim, tužitelj da time nije obeštećen po osnovi navedenih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Tuženik da je na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi, bez pravne osnove, stekao znatan novčani iznos. U cilju izračuna visine tužbenog zahtjeva po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj da je od tuženika zatražio dostavu početnog otplatnog plana, analitičke, tj. knjigovodstvenu karticu predmetnoj kredita, popisa svih izvršenih uplata te podataka o visini kamatne stope tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita. Tužitelj da je navedeno zatražio dana 16. travnja 2019., ali da do dana podnošenja ove tužbe tuženik nije udovoljio traženom. Sasvim da je izgledno da to niti neće učiniti, već da, s ciljem obeshrabrivanja i otežavanja tužiteljevog prava na isplatu, bezrazložno odbija dostavu dokumentacije koju da mu je dužan dostaviti. Bez početnog otplatnog plana, analitičke tj. knjigovodstvene kartice kredita, podataka o datumu i iznosu svih izvršenih uplata te podataka o visini kamatne stope tijekom cijelog razdoblja trajanja kredita, tužitelj da nije u mogućnosti određeno postaviti tužbeni zahtjev koji se odnosi na njegovo novčano potraživanje od tuženika. Iz početnog otplatnog plana da proizlazi visina početnog anuiteta. Iz analitičke kartice da je vidljiv datum uplate svakog anuiteta, visina anuiteta te na koji je način tuženik "zatvarao" tužiteljeve obveze po osnovi glavnice i kamate. Iz podataka o izvršenim uplatama jasno da je vidljivo kada i u kojem iznosu su izvršene uplate od strane tužitelja. Iz podataka o visini kamatne stope da je vidljivo na koji način je tuženik u razdoblju trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjao visinu početno ugovorene kamatne stope. Odredbom čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku propisano da je da u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu tek nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno, tek nakon što se provede vještačenje ili kada se izvedu drugi dokazi o podaci koje tuženik izbjegava dati. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 9010667874 od dana 12. kolovoza 2005., sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, i tužitelja GB (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kao korisnika kredita, te potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa], pod brojem: OU-1042/05, i to: odredba članka 4.1. u dijelu koji glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ...", odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvogsiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.", odredba čl. 4.2. u dijelu koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) ...", odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: "Kredit u iznosu od 55.000,00 CHF (slovima: pedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.", odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ... iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." 2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od 31. prosinca 2007. godine prema odredbama uredbe o visini kamatne stope, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, a koji će iznos tužitelj, u roku koji će odrediti sud, precizirati nakon što tuženik, po nalogu suda, dostavi početni otplatni plan, analitičku (knjigovodstvenu) karticu kreditne partije iz ugovora o kreditu broj 9010667874 sklopljenog dana 12. kolovoza 2005. i potvrđenog od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod brojem OU-1042/05, podatke o promjeni kamatne stope u razdoblju trajanja kredita i pregled izvršenih uplata anuiteta te po potrebi drugu dokumentaciju, te nakon provedenog financijskog vještačenja."
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz dokumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj da je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako da je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno, potrebno da je utvrditi da u trenutku donošenja odluka suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude VTS-a broj Pž-7129/13, tuženiku da se: "... nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće". Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti može odnosi na predmetni ugovor koji da je prestao postojati. Kako da povrede, u trenutku podizanja tužbe više nema, odluka suda da ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje da nema te da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje da tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno, istoga nikada da nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Slijedom svega iznesenog, a obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa na dalje, te da obuhvaća i utuženo razdoblje, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja "preplate" po osnovi promjene kamate i tečajne razlike po kreditu, budući da bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokazom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015 – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novounesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tuženik tu konverziju proveo upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud da jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to da prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovom predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim da je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim da se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem da bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u eur) da predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Stoga, tuženik predlaže da sud u ovom predmetu koji da se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer da takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje da je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim da bi, kao što da je bilo istaknuto, tužitelj dva puta naplatio isto "potraživanja". Naime, tužitelj da ga je već jednom naplatio time što da mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok da bi ga drugi put naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojim bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Tužitelj da u tužbi navodi da, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora, nije u potpunosti "obeštećen", već da su se samo neznatno ublažile posljedice "ništetnosti prvotno ugovorene valutne klauzule u CHF". U tom smislu, tuženik ističe kako se ovako koncipiranim tužbenim zahtjevom koji počiva na ranije citiranim navodima neosnovano dovodi u pitanje važeće zakonsko rješenje, odnosno, valjanost kogentne zakonske odredbe koja da u potpunosti regulira uvjete pod kojima se provodi konverzija, kao i njene učinke, pri čemu da se posebno upire na odredbu čl. 19.e ZID ZPK u kojoj da jasno stoji da dužnik ima mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom dodatak sukladno odredbama čl. 19.a do 19.c istog zakona ili navedenu mogućnost odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. Obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj prihvatio konverziju i sklopio s tuženikom spomenuti dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, postavljanje tužbenog zahtjeva na način da implicira izračun konverzije da nije točan ili da nije izvršen u skladu sa zakonom, podrazumijevajući pod "točnim" i "pravednim" izračunom razliku između početnog anuiteta obračunatog po tečaju i kamatnoj stopi koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i kasnijih izmijenjenih anuiteta, da nema uporište u izričito definiranoj odredbi Zakona o konverziji, već da predstavlja proizvoljnu i ničim potkrijepljenu konstrukciju tužitelja koja da je neosnovana i da nema nikakvo uporište niti u jednom zakonskom propisu, niti u relevantnoj sudskoj praksi. Nadalje, a u odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, za istaći da je da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banke, kojoj da je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF da nema nikakvog uporišta, odnosno, upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja jedini ispravan zaključak da je da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju čl. 22. ZOO-a, i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Konačno, i sam zakonodavac da je definirajući rješenje vezano za konverziju valutnu klauzulu prihvatio i odobrio, te istu ugradio u zakonske odredbe koje reguliraju način provođenja konverzije. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja da prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje da se načelo monetarnog nominalizma propisanog čl. 21. ZOO-a. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem da sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te da ima snagu javnobilježničkog akta, pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovog ugovora neosnovan. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba, te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, pa konačno i javnog bilježnika. Stoga da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze, a što da u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Osim toga, potrošač / korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja da je od tuženika, prije zaključenja ugovora, dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te da je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka da mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTS-a, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što da iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime da bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom da je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača da nije utvrđeno, budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmet konkretnog sudskog postupka, i sami sudovi da su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji da je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu da nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što da je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatu stopu. Dakle, nesporno da je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporno da je da tuženik do stupanja na snagu ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu da je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope ista da se može smatrati "nezakonitom". Ugovor o kreditu tuženika da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima da je klijent prethodno upoznat, što da proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok da je dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7., detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj da se obračunavaju anuiteti po modelu koji da je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, da čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tužitelj da je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, obzirom da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji da su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti neodrediva, tim više što da je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te da je argumentacija tužitelja, koji da pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja / trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu da tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok da upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Ugovorna odredba kojom se tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu da nije sama po sebi nepoštena, niti da je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ da je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene da ne predstavlja nepoštenu odredbu. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz da je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojim da je ona izložena, što da je nesporno i da nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope da je zakonom predviđen i dozvoljen, te da je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno, ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno, nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji da utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava da izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje da spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Objektivni kriteriji zapravo uvjeti promjenjivosti koji da određuju "cijenu" kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja da uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno, parametri koji da na tu cijenu utiču da, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji da su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope da su javno dostupni i da nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već da ovise o svim navedenim uvjetima, što da je notorno. S druge strane, bitno da je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB da nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB da u svom očitovanju na upit potrošača, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno ili svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom, te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno, da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB-a. Nadalje, tuženik da obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenog, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti svjesno, odnosno, sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih da je nesporno i povećana troškova cijena financiranja. Zaključno, tuženik ističe kako: sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi put po osnovi ovopredmetne tužbe), iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanja banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse VS-a jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te je očito kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tužba da je, povrh svega navedenog, neuredna i nepodobna za postupanje, obzirom da visina tužbenog zahtjeva na isplatu ne proizlazi iz dokumentacije priložene uz tužbu. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Niti prema jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe iz čl. 502.a ZPP-a da ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetnu. Naime, prema čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe da se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom da će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te da se takvom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka, kao što da je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka za navesti da je da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim, kako da se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje da je tužitelj isplaćivao tuženiku sukcesivno, tada da zastarni rok od 5 godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i da završava istekom 5 godina nakon toga. Čl. 241. Zakona o obveznim odnosima izrijekom da je definirano da se zastara prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnika. U konkretnom slučaju, takva radnja da je poduzeta nakon što da je zastara već nastupila, stoga da je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan. Tuženik, a nastavno na objavljenu presudu Europskog suda u predmetu C-567/20 od 05.05.2022. godine, navodi da u nastavku analizira značenje iznesenih stavova Europskog suda u dijelu koji se odnosi na pravne efekte konverzije, te ističe kako slijedi. Prvenstveno tuženik ističe kako se donošenjem predmetne odluke Europskog suda stvorio pravni okvir primjenjiv na sve sporove koji se tiču konvertiranih kredita, odnosno stvorile da su se jasne procesno-pravne i materijalno-pravne pretpostavke za okončanje predmetnih postupaka te poduzimanje daljnjih (dokaznih) radnji u postupku da ne bi bilo u skladu s načelom procesne ekonomičnosti. Naime, predmetna odluka objasnila da je pravnu snagu očitovanja volje korisnika kredita o pristanku na konverziju, te osnažila i potvrdila argumente Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) iznesene u odluci iz Oglednog postupka Gos-1/2019, kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske koji da je prvi, u okviru postupka ocjene ustavnosti Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK), nedvojbeno potvrdio da se, u konkretnom slučaju radi o valjanoj javnopravnoj i restitucijskoj intervenciji zakonodavca. Europski sud da je tako odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 (Direktiva), a ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji da je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, da ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Europski sud da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište VSRH iz Oglednog postupka koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to da treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. S tim u vezi da valja dodatno pojasniti kako je sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili definitivno otpao pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran, imajući u vidu snagu ranije iznesene argumentacije u prilog valjanosti konverzije i njenih pravnih efekata, prvenstveno iz razloga što da je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu da su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. U takvoj situaciji, potvrđuje da se i stajalište VSRH iz Oglednog postupka u kojoj da je jasno definiran opseg prigovora ništetnosti koji se u slučaju provedene konverzije eventualno mogu isticati u sudskom postupku, a koji da se mogu ticati isključivo općih pretpostavki ništetnosti ugovora definiranih Zakonom o obveznim odnosima, neovisno o posebnom zakonskom uređenju mehanizma konverzije, te eventualno situacije u kojoj konverzija nije provedena sukladno ZID ZPK (koji prigovori, međutim, do sada da nisu bili predmetom rasprave niti u jednom sporu u kojem tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po CHF kreditu). Upravo iz navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka jasno da proizlazi stajalište da uspostava ugovorne ravnoteže i restitucijski učinak konverzije nije nastupio neposredno na temelju zakona, već na temelju odluke potrošača i novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma o konverziji koji da su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, a koji da nemaju učinak novacije ugovorne obveze niti se na njih primjenjuju opća pravila obveznog prava. Štoviše, VSRH da utvrđuje da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na pravomoćnu odluku suda donesenu u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača o ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. S tim u vezi, sada da je i Europski sud, pod točkom 27. presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“ ... U skladu s drugim pristupom, koji zagovara sud koji je uputio zahtjev (da potrošač prihvaćanjem konverzije nije u potpunosti obeštećen, op.a.), navedena odluka ne može se razumjeti na taj način jer bi inače proizvela učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13 kako je tumači Sud.“ te na taj način definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke VSRH iz Oglednog postupka. Naime, Europski sud da time jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (koji stav da zagovara sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13. Sukladno navedenome, posebno da se ističe da su sudovi nižeg stupnja vezani pravnim shvaćanjem VSRH iz Oglednog postupka, pa da se zaključci iz te odluke VSRH izravno primjenjuju u svim sudskim postupcima koji se odnose na konvertirane kredite, za razliku od nekih drugih odluka VSRH koje da su paušalno, a sada da se pokazuje i protivno odluci Europskog suda, tumačile mogući opseg pravnog interesa tužitelja na isticanje ništetnosti upravo u predmetima s konvertiranim kreditima. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive 93/13, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive br. 93/13 ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju da dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist i to protivno samom ZID ZPK. Budući da je zakonodavac prisilnim propisom uspostavio novi odnos između stranaka te da se radi o posebnom zakonskom uređenju, Europski sud u presudi C-567/20 utvrdio da je: „…u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz [obveznih] zakonskih ili regulatornih odredaba. „ Isključenje primjene pravila iz te direktive, koje proizlazi iz njezina članka 1. stavka 2., opravdano je činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju je zakonodavac Unije izričito namjeravao očuvati.“ Također, u predmetnoj da je presudi Europski Sud izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. Predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev potrošača protivan da je namjeri zakonodavca, svrsi konverzije i prisilnoj naravi zakonskih odredaba ZID ZPK, protivan volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju, protivan stajalištu Vrhovnog i Ustavnog suda RH, te protivan pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Europski sud i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila na osnovnom ugovoru i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja VSRH u Ogledom postupku kao i ove presude Europskog suda jasno da proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.
3. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).
4. Tužitelj je, nakon dostave tužbe tuženiku i tuženikovog odgovora na tužbu, naveo da je prilikom konverzije kredita utvrđena preostala glavnica u valuti euro, a da je takva glavnica za iznos od 5.000,00 eur viša od preostale glavnice koja bi bila u obvezi tužitelja da isplati da nije došlo do konverzije, te posljedično do djelomične ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Po toj osnovi, tužitelj je dodao tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.000,00 eur sa zateznim kamatama od 11.12.2015., do isplate, u roku od 15 dana."
Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Navedenim tužbenim zahtjevom postavljenim nakon dostave tužbe tuženiku, tužitelj je uz postojeće istaknuo drugi zahtjev, čime je preinačio tužbu.
Tuženik se usprotivio preinaci tužbe.
Prema čl. 190. st. 3. ZPP-a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da, kad se tuženik protivi preinaci tužbe, sud može, ali nije dužan dopustiti preinaku (tako i PSH, Pž-978/90 od 26. veljače 1991.).
Tužitelj ničim ne obrazlaže zašto bi ova preinaka bila svrsishodna, a svrsishodnost preinake tužbe se ne presumira.
Kraj iznijetog, sud ne nalazi da bi dopuštenje preinake bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, pa je na pripremnom ročištu riješeno da se preinaka tužbe ne dopušta.
5. Tužba tužitelja, u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (onaj opisan u t. II dispozitiva rješenja), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.
Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevom kakav je onaj opisan u t. II dispozitiva rješenja, nije predviđeno posebnim propisima.
Što se, pak, tiče pravnog interesa za podizanje tužbe za utvrđenje, isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom. Tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, a što, konačno, i pokušava tužbenim zahtjevom opisanim u t. I dispozitiva presude. Prema tome, tužitelj nema pravnog interesa za podizanje tužbe s tužbenim zahtjevom opisanim u t. II dispozitiva rješenja.
U smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, ako utvrdi da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe, sud odbacuje tužbu.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva rješenja.
6. Tužbenim zahtjevom se može zahtijevati deklariranje postojanja, odnosno, nepostojanja određenog sadržaja konkretnog prava ili pravnog odnosa (kao i istinitosti ili neistinitosti neke isprave), zatim, stvaranje pravnih odnosa koji do tada nisu postojali (bilo da se proizvodi novi, bilo da se preinačuju ili ukidaju postojeći pravni odnosi), te nalaganje tuženiku da u korist tužitelja ili, iznimno, nekog trećeg, nešto određeno učini, trpi, ili propusti.
Tužbenim zahtjevom se ne najavljuju buduće radnje tužitelja. Shodno tome, ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe s tužbenim zahtjevom kojim bi se takvo što činilo, kao što to tužitelj čini sa dijelom tužbenog zahtjeva opisanim u t. III dispozitiva rješenja. Takvo što se može iznijeti u činjeničnom dijelu tužbe.
Slijedom iznijetog, temeljem čl. 288. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u t. III dispozitiva rješenja.
7. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 9010667874 od 11. kolovoza 2005. (9-16) i dodatak ugovoru o kreditu broj 9010667874 od 11. prosinca 2015. (24-30). Odbijeni su prijedlozi za izvođenjem drugih dokaza, jer su već oni izvedeni bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.
8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9010667874 od 11. kolovoza 2005. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili tuženik, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i treća osoba, kao založni dužnik. Ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod brojem O-1042/05. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 180 mjeseci. Kredit je odobren za kupnju stambenog objekta. Čl. 4.1. ugovora o kreditu je ugovoreno, uz ostalo: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana ..." Čl. 4.2. ugovora o kreditu je ugovoreno, uz ostalo: "Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvogsiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene.", kao i: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) ..." Čl. 7.2. ugovora o kreditu je ugovoreno, uz ostalo: "Kredit u iznosu od 55.000,00 CHF (slovima: pedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 180 (slovima: stoosamdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.", kao i: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ... iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu broj 9010667874 od 11. prosinca 2015. (dalje: dodatak), utvrđeno je da su tuženik, kao banka i tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik, sklopili dodatak, tzv. konverziju. Stranke su time izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Dodatak je potvrđen kod javnog bilježnika Đordana Pahovića, iz [adresa], pod brojem OV-8066/15.
Sporno je da li je sklapanjem dodatka, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZKP/15) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku.
Dodatak obvezuje ugovorne stranke.
Sklapanjem dodatka kojim su izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, od utjecaja je na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem dodatka prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, a koji su preplaćeni do sklapanja dodatka.
Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u eur izvršen je temeljem ZID ZKP-a/15. U vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a/15 izjasnio se VSRH u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.
VSRH je spomenutim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je sporazum o konverziji sklopljen osnovom ZID ZKP-a/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZKP-a/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Svrha koju je zakonodavac ZID ZKP-om/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosima i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti eur.
S tim u vezi posebno je važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora o kreditu i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur. Iz sadržaja dodatka proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK-a/15, te da je tužitelj prihvatio izračun konverzije.
Osim toga, VSRH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu VSRH posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK-a/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime taj sud pravi distinkciju između presude u predmetu suda EU broj C-118/17 Dunai vs Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK-u/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.
Prema stajalištu VSRH, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.
Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja. Dodatkom su se stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te potpisivanjem dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu.
Time su riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa ( koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12 i dr., dalje: ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije.
Osim toga, stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-om/15.
Čl. 19.c st. 1. ZPK-a propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u eur i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u eur, po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci, odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s t. 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci, odnosno, anuiteti u eur i u kunama sa valutnom klauzulom u eur, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice, te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta, 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka, odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u eur i u valutnu klauzulu u eur po tečaju primjenjivom na dan uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u eur. Takvi iznosi pretvoreni u eur i valutnu klauzulu predstavljaju osnovu za namirenje obroka, odnosno, anuiteta u eur i valutnoj klauzuli u eur utvrđenih po novom otplatnom planu u eur i valutnoj klauzuli i eur iz t. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavajući zatezne kamate.
Stoga, kraj činjenice da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bila obvezan, niti prinuđen, te slijedom toga sklopio dodatak, kako je to vidljivo iz čl. 19.e st. 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem dodatka izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.
Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke sklopile dodatak sukladno ZID ZPK/15, temeljem odredbi čl. 19.c ZPK-a i da stranke u postupku nisu ni dovodile u dvojbu da je dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je zahtjev za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja dodatka neosnovan.
Da korisnik kredita (potrošač), koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 sklapanjem dodatka ugovora o kreditu s kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli, proizlazi i iz recentne sudske prakse (VS, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).
No, i neovisno od toga, tužbeni zahtjev je neosnovan. O razlogu za takav stav nastavno.
Kao što je rečeno, sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj. Tužitelj uopće nije naveo činjenice - kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, pa iz tužbe uopće ne proizlazi osnovanost tužbenih zahtjeva s označenim iznosima.
Doduše, tužitelj je predložio određene dokaze u tom pravcu. Međutim, predmet dokazivanja u parničnom postupku su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica koje su sporne i pravno relevantne, odnosno, odlučne za donošenje odluke u određenom sporu. Zadaća je postupka dokazivanja provjera navoda – tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju tih činjenica. Dokazi se, dakle, ne mogu predložiti prije tvrdnje o činjenici, jer se, kao što je rečeno, dokazom samo provjerava određena činjenična tvrdnja stranke. Stoga, nije dopušteno dokazivanje radi pukih izvida tj. provođenje dokaza s neizvjesnim ishodom u pogledu činjenica koje će se dokazom utvrditi. Isprave na koje se poziva tužitelj su dokazi, te se, s obzirom da tužitelj nije naveo kada su plaćeni anuiteti kredita, koliko je iznosio svaki plaćeni anuitet i za koliko je svaki plaćeni anuitet preplaćen, ti dokazi ni ne mogu izvoditi radi utvrđenja tih činjenica. Za istaći je da je tuženik primio upravo ono što mu je tužitelj uplatio, pa te činjenice tužitelju moraju biti poznate, jer se radi o njegovim vlastitim uplatama. Konačno, tužitelj je u tužbenim zahtjevom, kojim traži da mu se plati razlika između uplaćenih svota i svota koje je trebao platiti prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju za CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, definirao tužbeno traženje, pa je za zaključiti da zna visinu uplaćenih sredstava tuženiku po ugovoru o kreditu.
Slijedom svega iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva presude.
9. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva presude.
Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.
Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za zastupanje na ročištu 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.) i za PDV na ove radnje 100,00 eur (Tbr. 46.), ili ukupno 500,00 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 28. kolovoza 2019., 11. ožujka 2020. i 17. lipnja 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka mogao iznijeti u odgovoru na tužbu, za sastav kojeg su mu priznati troškovi, odnosno, usmeno na ročištu za koje su mu priznati troškovi zastupanja, a što je, konačno, i učinio. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi pristojbe na odgovor na tužbu, jer te troškove nema, budući da, sukladno čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama, tuženik nije obveznik plaćanja ove pristojbe.
Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od donošenja odluke do isplate.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva presude.
U Poreču-Parenzo, 28. ožujka 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužitelju p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
