REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Pr-479/2022-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Gracin, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Gracina, odvjetnika i punomoćnika tuženika HĐ, Su-198/23, dana 28. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Poništavaju se odluke tuženika ZAGREBAČKOG ELEKTRIČNOG TRAMVAJA d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604 i to Odluka o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 98. Kolektivnog ugovora radniku ĆĐ, sl. broj 41078, klase RO-N-27/2021 od 28. listopada 2021. i Odluka o odbijanju žalbe podnesene protiv Odluke o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 98. Kolektivnog ugovora radniku ĆĐ, sl. broj 41078 klase RO-N-27/2021 od 31. siječnja 2022. godine.
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak parničkog postupka u iznosu od 500,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je radnik tuženika. U skladu s člankom 98. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. (dalje Kolektivni ugovor) predviđeno je da će se radniku za svaki mjesec isplatiti nagrada od 416,66 kn neto, koji prema propisima ulazi u neoporezivi iznos. Posebnim aktom između poslodavca i reprezentativnih sindikata uredit će se kriteriji i razlozi zbog kojih radnik ne ostvaruje pravo iz prethodnog stavka. Pozivajući se na Pravilnik o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade tuženik je 28. listopada 2021. donio Odluku o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 98. Kolektivnog ugovora tužitelju. Tužitelj je protiv navedene odluke podnio žalbu kao pravni lijek predviđen Pravilnikom o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade koja se ima smatrati zahtjevom za zaštitu prava. Tuženik je žalbu odbio Odlukom o odbijanju žalbe podnesene protiv Odluke o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 98. Kolektivnog ugovora koju odluku je tužitelj zaprimio 15. veljače 2022. S obzirom da je donošenjem predmetne Odluke o odbijanju žalbe postupak pred poslodavcem okončan, tužitelj je prisiljen poništenje navedenih odluka tražiti u parničnom postupku pred sudom. Pobijane Odluke tuženika o uskrati prava na nagradu nisu zakonite. Tuženik je donio Odluku o uskrati prava tužitelja na nagradu s obrazloženjem da se tužitelj navodno propustio odazvati na službeni razgovor kod nadređene osobe što predstavlja kršenje radne obveze. Iako je donio Odluku o uskrati prava na nagradu zbog navodnog neodazivanja na službeni razgovor, tuženik u svojim odlukama nigdje ne spominje kada je to uopće, na koji način i za koji termin pozvao tužitelja pa da bi se tužitelj oglušio radi čega su, već samo zbog tog razloga, predmetne odluke nezakonite. Navod o kršenju radne obveze neodazivanjem na službeni razgovor je u cijelosti neosnovan. Tuženik nikada tužitelju nije uputio poziv na službeni razgovor koji bi na jasan način i u skladu s pozitivnim propisima predvidio vrijeme i mjesto održavanja pa da bi tužitelj takav poziv ignorirao. Temelj ovog spora je pravno pitanje može li poslodavac zakonito zahtijevati od radnika da se odaziva na službene razgovore izvan radnikovog radnog vremena. Tužitelj je zaposlen na radnom mjestu vozača autobusa. Ovo znači da radi u različitim smjenama, dnevnim, noćnim, jednokratnim, dvokratnim i sl. dok njegove nadređene osobe kao administrativno osoblje uvijek rade samo jednokratno u prvoj smjeni. S obzirom da nadređene osobe tuženika cijene vlastito slobodno vrijeme dok istovremeno ne cijene dnevni odmor i slobodno vrijeme radnika, zna se dogoditi da se radnike pozove na sastanak iako radnik u terminu sastanka uopće ne radi niti u istoj smjeni niti čak na istoj lokaciji gdje se nalazi administrativno osoblje. Ovo podrazumijeva da radnik, nakon što je u cijelosti odradio radni dan i puno radno vrijeme npr. nakon odrađene noćne službe, mora za vrijeme svojeg dnevnog odmora tj. slobodnog vremena dolaziti u administrativne prostorije poslodavca sve kako bi nazočio sastanku zakazanom tijekom radnog vremena nadređene osobe. U skladu sa Zakonom o radu, mjerodavnim Direktivama Europske unije, Konvencijom Međunarodne organizacije rada, u skladu sa svom doktrinom na međunarodnoj i nacionalnoj razini radno vrijeme je vrijeme u kojem radnik stoji na raspolaganju poslodavcu dok je vrijeme odmora, suprotno, vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme. Dakle, vrijeme odmora je vremensko razdoblje u kojem radnik ne stoji na raspolaganju poslodavcu. Ne bi nikako smjelo biti sporno da poslodavac ne može organizirati rad i potrebe poslovnog procesa na način da se pri takvoj organizaciji remeti radnika u korištenju njegova dnevnog odmora. Ovo posebno ne bi smjelo biti sporno ukoliko se ima na umu da je člankom 228. st. 1. t. 13. Zakona o radu predviđen kao teži prekršaj poslodavca ukoliko poslodavac ne omogući radniku korištenje dnevnog odmora. Prema tome, kada nadređeni rukovoditelj zahtijeva razgovor s radnikom tada mu je dužan omogućiti da tijekom radnog vremena udovolji takvom zahtjevu nadređenog rukovoditelja, dok je svako drugačije postupanje izravno kršenje radnikovih zajamčenih prava za koje kršenje je zapriječena kazna od 31.000 – 60.000 kuna. Poslodavac ima zakonsku mogućnost raspored dnevnog rada i tjednog radnog vremena uskladiti prema svojim potrebama. Prema tome, poslodavcu stoji na raspolaganju mogućnost da bilo koji dan u tjednu radniku skrati dnevnu vožnju autobusa za jedan ili dva sata te da mu na taj način omogući da za vrijeme radnog vremena posjeti administrativne prostore poslodavca. Ovakvo što tuženik, međutim, nikada ne čini već iskorištava spremnost pojedinih radnika da se odriču svojeg dnevnog odmora kako bi posjetili nadređene osobe. Nadalje, tužitelj ističe da je svoje nadređene višekratno obavijestio o navedenom problemu nepoštivanja njegovog dnevnog odmora s obzirom da inzistiranje na slobodnom vremenu za njega ne predstavlja hir nego ozbiljnu potrebu budući je tužitelj godinama živio zajedno sa, i brinuo o, teško bolesnim roditeljima. U situaciji kada tužitelj brine o bolesnim, teško pokretnim roditeljima potpuno je neprihvatljivo da nakon posla i pune odrađene smjene još mora iz svojeg doma u [adresa] odlaziti u Zagreb u drugoj smjeni samo na sastanak s nadređenim. Radi navedenoga je tužitelj uvijek molio nadređene da se komunikacija odvija putem e-maila te je na taj način stalno bio dostupan poslodavcu, prihvaćajući u tom slučaju i komunikaciju izvan dnevnog radnog vremena. Radi potpunog uvida u stanje stvari, tužitelj mora opisati i dodatne okolnosti zbog kojih je baš on osobno uskraćen za nagradu u ovakvom nezakonitom postupku. Tužitelj je aktivan i angažiran član Sindikata autobusnog prometa ZET Zagreb koji djeluje kod poslodavca te aktivno radi na promicanju radničkih prava i unaprijeđenju radnih uvjeta i procesa rada. Tijekom njegovog dosadašnjeg rada višekratno mu je i neuvijeno skrenuta pozornost od strane nadređenog MĐ kako mu se zamjera njegov rad u Sindikatu autobusnog prometa ZET te kako ga se drži problematičnim zbog njegovog inzistiranja na zakonitosti postupanja poslodavca prema radnicima i poštivanju radničkih prava. Iako tužitelj smatra da je sindikalno djelovanje i dosljedno inzistiranje na zakonitom postupanju uvijek u interesu i poslodavca i radnika, evidentno je zbog tog sindikalnog djelovanja kod poslodavca izložen različitim pravilima postupanja u odnosu na druge radnike. Pritom, budući ga procjenjuje kao problematičnog sindikalista, poslodavac očito smatra da je radnikova zajamčena prava dopušteno kršiti. Dodatno, od velikog je značaja što u samom postupku odlučivanja o uskrati nagrade tužitelj uopće ne sudjeluje već sudjeluju na jednoj te istoj strani zajedno poslodavac i konkurentski sindikati pa je bilo kakva nada u zaštitu radničkih prava uzaludna. Stoga tužitelj predlaže presuditi kako je to navedeno u st I ove presude. Potražuje parnični trošak.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj kod naslovnog suda ustao tužbom radi poništenja tuženikove Odluke o uskrati prava na isplatu nagrade, klasa:
RO-N-27/2021 od 28.10.2021. temeljem koje mu je uskraćena isplata dviju nagrada u iznosu od 416,66 kn ukupno 833,32 kn, te ujedno i poništenje Odluke o odbijanju žalbe od 31.1.2022. podnesene protiv prethodno citirane odluke smatrajući da su iste nezakonite. Smatra da su tužiteljevi navodi da su predmetne Odluke o uskrati nagrade nezakonite, u cijelosti neosnovani. Naime, u obrazloženju predmetnih Odluka jasno je navedeno i obrazloženo temeljem kojih činjenica i kojih dokaza su predmetne odluke donijete, a to je uvidom u e-mail prepisku tužitelja od: 27.06.2021., 10.08.2021., 14.08.2021., 22.09.2021., 26.09.2021. koje je tužitelj uputio svom neposredno nadređenom Rukovoditelju Autobusnog prometa Dubrava, MĐ; Izvješća linijskog kontrolora od 19.06.2021., te preslika Upozorenja o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, broj: 270-RO-136/18 od 23.08.2018. Suprotno navodima tužitelja da se u predmetnim odlukama ne spominje kada i na koji način je tužitelj bio pozivan i da tuženik nikada nije uputio poziv na službeni razgovor, tuženik ističe da je tužitelj bio pozivan u više navrata putem službi koje se objavljuju u digitalnom i pismenom obliku, a što tužitelj i sam potvrđuje u svojim e-mailovima kada navodi da je uvidom u raspored rada vidio da ga se poziva u sobu 21, pa je jasno da je tužitelj bio pozivan na razgovor od svog neposredno nadređenog rukovoditelja MĐ službenim putem i to u više navrata, a čemu se tužitelj oglušio. U odnosu na navode tužitelja da nadređene osobe tuženika ne cijene dnevni odmor i slobodno vrijeme radnika, da radnici moraju za vrijeme svog dnevnog odmora dolaziti u administrativne prostorije poslodavca na zakazane sastanke kod nadređenih osoba su također u cijelosti neutemeljeni niti potkrijepljeni bilo kakvim dokazima. Radnici koji su kod tuženika zaposleni kao vozači obavljaju svoj posao u različitim smjenama, te zbog specifičnosti radnog mjesta bivaju često pozivani od strane neposredno nadređenih osoba na službene razgovore povodom pojedinosti vezanih uz obavljanje poslova vozača (npr. pojašnjenje događaja iz prometa), a koji se ne mogu odvijati putem e-mail komunikacije. Upravo zbog navedene posebnosti obavljanja poslova radnog mjesta vozača, člankom 21. st. 2. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od prosinca 2019. (nadalje: KU) propisano je posebno za vozače da se u puno radno vrijeme radnika zaposlenih na radnim mjestima vozača uračunava i dodatno vrijeme potrebno za pripremne i završne poslove od 40 minuta. To znači da se navedenih 40 minuta uračunava u radno vrijeme vozača, a koje im je na raspolaganju prije ili nakon što odrade vožnju obzirom da zbog specifičnosti radnog mjesta vozači ne mogu usred vožnje ostaviti vozilo i obaviti razgovor kod neposredno nadređene osobe. Upravo zbog navedenog, tužitelju, kao i ostalim vozačima se ne dodjeljuje termin održavanja službenog razgovora, već vozači dolaze na službeni razgovor ovisno o svom rasporedu rada odnosno smjeni, a koje vrijeme obavljanja službenog razgovora im je uračunato u puno radno vrijeme. Stoga su neosnovani navodi da poslodavac, ovdje tuženik, je organizirao rad i potrebe poslovnog procesa na način da se remeti radnika u korištenju dnevnog odmora. U odnosu na navode tužitelja o okolnostima zbog kojih je on osobno uskraćen za nagradu aludirajući na njegovo članstvo u Sindikatu autobusnog prometa ZET i aktivnom radu na promicanju radničkih prava, radi se osobnom mišljenu tužitelja koji tuženika nastoji prikazati kao kršitelja radničkih prava, nastojeći prikriti da upravo on svojim dugotrajnim i ponavljajućim načinom ponašanja krši opću radnu obvezu koja je jasno propisana čl. 120. st. 1. toč. 17. KU-a, a to je da su svi radnici poslodavca dužni odazivati se pozivima na razgovor od strane neposredno nadređene osobe. U prilog navedenom da se radi o ponavljajućem i dugotrajnom obrascu kršenja opće radne obveze od strane tužitelja tuženik se poziva na odluke donesene u stegovnim postupcima koji su se vodili protiv tužitelja radi istog činjeničnog stanja, a to je neodazivanje na službene razgovore kod neposredno nadređene osobe. Tuženik još jednom naglašava da od tužitelja nikada nije zahtijevano da se na mnogobrojne službene pozive od strane svoga neposredno nadređenog rukovoditelja odaziva izvan svog radnog vremena, te je predmetnim odlukama o uskrati nagrade utvrđeno da se radi o ponašanju koje predstavlja povredu radne obveze sukladno aktima poslodavca, te je primjenom čl. 2. st. 1. toč. 17. Pravilnika o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade od 02.09.2021., zakonito odlučeno uskratiti isplatu nagrade tuženiku. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
3. Sud je u tijeku postupka izvršio uvid u: Žalbu tužitelja od 03.01.2021., Odluku odbijanju žalbe podnesene protiv Odluke o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 48. Kolektivnog ugovora tužitelju od 31.01.2022., Odluku o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 48. Kolektivnog ugovora tužitelju od 28.10.2021., Pravilnik o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade od 02.09.2021., Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz prosinca 2019., Upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza od 23.08.2018., 18.10.2021., Raspored službe od 13.12.2021. do 19.12.2021., Dopis tužitelja od 05.11.2021. i 25.09.2018., kojim se očitovao na Upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza, Pravilnik o prometnoj službi na autobusima iz listopada 2007., saslušani su svjedoci: MĐ, BĐ, AĐ i tužitelj kao stranka u postupku.
4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Iz Odluke o uskrati prava na isplatu nagrade iz čl. 98. Kolektivnog ugovora koju je donio tuženik u odnosu na tužitelja dana 28.10.2021., slijedi da se tužitelju uskraćuje puni iznos nagrade u visini od 416,66 kuna u trajanju od dva mjeseca zbog postupanja iz čl. 2. st. 1. toč. 17. Pravilnika o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade. Ujedno da se nalaže Poslovnom području Ekonomijski poslovi i informatika, Odsjeku za obračun plaća, uskratiti tužitelju navedenu isplatu nagrade u iznosu od 416,66 kuna u dva mjesečna obroka, odnosno ukupno 833,32 kune po pravomoćnosti te Odluke. Iz obrazloženja odluke u bitnom slijedi da je Povjerenstvo za realizaciju i provedbu prava iz čl. 98. KU-a zaprimilo dana 22.10.2021., Prijedlog za uskratu isplate nagrade tužitelju koji je podnesen od strane rukovoditelja Prometnog područja, Autobusni promet Dubrava, MĐ. Nadalje, da iz tog Prijedloga slijedi da je tužitelj kršio obvezu iz radnog odnosa jer nije želio doći na službeni razgovor kod voditelja i rukovoditelja AP Dubrava, na koje razgovore je više puta pozivan, a da je takvim načinom ponašanja tužitelj želio urušiti bilo kakvu hijerarhiju rukovođenja i upravljanja, a time i odgovornost unutar tuženika, jer za njega ne postoji autoritet. Povjerenstvo je utvrdilo da je Prijedlog za uskratu nagrade osnovan. U obrazloženju Odluke također se navodi neadekvatno ponašanje tužitelja prema linijskom kontroloru KĐ koje je opisano u Izvješću od 19.06.2021., te e-mail prepiske tužitelja upućene rukovoditelju AP Dubrava CĐ u kojem tužitelj traži da mu se pisanim putem pošalju razlozi pozivanja kako bi se pisanim putem na isto očitovao. Također se u obrazloženju Odluke navodi da je tužitelj uputio e-mail i predsjednici Uprave ĆĐH, gdje tužitelj navodi kako rukovoditelj pod krinkom poziva samovoljno preko Službi vrši pritisak na njega, te da isti ignorira e-mailove tužitelja jer na iste ne želi odgovoriti. Stoga je Povjerenstvo odlučilo da se tužitelju uskrati puni iznos nagrade od 416,66 kuna u trajanju od dva mjeseca, jer se tužitelj u više navrata odbio odazvati pozivu na razgovor njegovog neposrednog rukovoditelja, koje odazivanje na razgovor je propisano čl. 120. st. 1. toč. 17. KU-a, kao jedna od općih radnih obveza koju je svaki radnik dužan poštivati, a o čemu je tužitelju izdano Upozorenje od 23.08.2018., pa su ispunjeni uvjeti iz čl. 2. st. 1. toč. 17. Pravilnika jer ponašanje tužitelja predstavlja povredu radne obveze.
6. Uvidom u čl. 98. Kolektivnog ugovora tuženika iz prosinca 2019. slijedi da će se radniku za svaki mjesec isplatiti nagrada od 416,66 kuna neto, koji prema propisima ulazi u neoporezivi iznos. Nadalje da će se posebnim aktom između poslodavca i reprezentativnih sindikata urediti kriterij i razlozi zbog kojeg radnik ne ostvaruje navedeno pravo. Nadalje je čl. 120. st. 1. toč. 17. propisano da se opće radne obveze odnose na sve radnike poslodavca, koji su, između ostalog, dužni odazvati se pozivima na razgovor od strane neposredno nadređene osobe.
7. Pravilnikom o ostvarenju prava radnika na isplatu nagrade tuženika od 02.09.2021., koji je donesen temeljem čl. 98. KU-a, slijedi da su u čl. 2. nabrojani razlozi zbog kojih radnik ne ostvaruje pravo na isplatu nagrade iz čl. 98. KU-a, utvrđenom u iznosu od 416,66 kuna ili razmjerni dio iznosa te nagrade, međutim niti iz jedne od točaka ne slijedi da bi kao razlog za uskratu isplate bio propisan slučaj kada se radnik ne odazove na razgovor na koji je pozvan od nadređene mu osobe. Međutim, pod točkom 17. tog članka je navedeno da je razlog uskrate isplate nagrade i svako drugo ponašanje radnika koje predstavlja povredu radne obveze sukladno aktima društva, čime se indirektno upućuje na citiranu odredbu čl. 120. st. 1. toč. 17. KU-a, kojom je određeno da se opće radne obveze odnose na sve radnike poslodavca, koji su, između ostalih dužni odazvati se pozivima na razgovor od strane neposredno nadređene osobe.
8. Iz žalbe tuženika od 03.01.2022. (pogrešno je navedena 2021. godina), slijedi da tužitelj osporava navedenu Odluku Povjerenstva od 28.10.2021., te iz teksta žalbe proizlazi da je ta Odluka objavljena na Oglasnoj ploči poslodavca 21.12.2021. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je tuženik donio Odluku kojom je žalbu odbio dana 31.01.2022., a koju je tužitelj, kako je notirano na toj Odluci, zaprimio 15.02.2022., to je tužitelj postupio sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radu (»Narodne novine«, br. 93/14., 127/17. i 98/19., dalje ZR), jer je tužbu podnio 02.03.2022.
9. Sud smatra da tužitelj ima pravni interes pobijati citiranu Odluku od 28.10.2021., kao i Odluku kojom je odbijena njegova žalba od 31.01.2022., budući je posljedično ovim odlukama došlo do uskrate prava tužitelju na novčanu nagradu.
10. Temeljem provedenih dokaza, a konkretno iskaza svjedoka i tužitelja, te dokumentacije koja prileži spisu, utvrđujući činjenicu zbog kojeg je tužitelju uskraćena nagrada, a to je neodazivanje na službene razgovore, sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da tužitelj radi samo jutarnju smjenu koja započinje od 4,00 do 4,30 sati ujutro, međutim da prije tog vremena vrši pripremu jer je potrebno utvrditi eventualne nedostatke na vozilu i isto staviti u pogon, za što je potrebno oko 20-tak minuta. Nakon što završi sa vožnjom negdje oko 10,30 do 11,00 sati, autobus preuzima drugi vozač. Navedeno slijedi iz iskaza tužitelja, dok iz iskaza svjedoka BĐ koji je kod tuženika također vozač autobusa, proizlazi da tužitelj započinje s radom u 4,00 sata ujutro, te mu radno vrijeme traje do 11,00 sati, te da su vozači 20 minuta prije vožnje obavezni pregledati vozilo, dokumentaciju, gume na vozilu i dr., a 20 minuta nakon prestanka vožnje predaju vozilo drugom vozaču, kojeg moraju obavijestiti o svim nedostacima, problemima na liniji, kašnjenjima i sl. Svjedok AĐ, predsjednik Sindikata vozača i prometnih radnika, pojašnjava da je trajanje vožnje prosječno 5 i pol do 7 sati, što ovisi od linije i voznog reda, a na to vrijeme se dodaje ovih 40 minuta dodatnog vremena potrebnog za pripremne i završne poslove. Tako i iz Pravilnika o prometnoj službi na autobusima iz listopada 2007., čl. 42. slijedi da je vozač obavezan javiti se na rad 20 minuta prije početka rada određenog prema rasporedu rada, zbog pregleda autobusa, preuzimanja autobusa i opreme te propisane dokumentacije, a prema čl. 44. je vozač koji predaje autobus dužan upozoriti vozača koji ga preuzima na sve uočene pogonske smetnje, nedostatke, oštećenja ili prometne nesreće nastale tijekom prometovanja. Prema čl. 49. nedostatke ili oštećenja autobusa ili opreme uočene prilikom prijema vozila, koja ne utječu na sigurnost ili tehničku ispravnost vozač mora evidentirati u putni radni list, što ovlaštena osoba-preuzimač, odnosno vozač koji predaje autobus utvrđuje svojim potpisom u knjigu kvarova. Prema čl. 21. KU-a proizlazi da se u puno radno vrijeme radnika zaposlenih na radnim mjestima vozača uračunava i dodatno vrijeme potrebno za pripremne i završne poslove od 40 minuta, vrijeme provedeno u pripremi-pričuvi i vrijeme prekida rada do jednog sata. Slijedom iskaza tužitelja a da je njegovo radno vrijeme oko šest i pol sati, navedenom vremenu valja pridodati i 40 minuta dodatnog vremena potrebnog za pripremne i završne poslove, pa time tužitelj obavlja radne zadatke u ukupnom radnom vremenu od 7 sati i 10 minuta izvršavajući svoje radne obveze. Međutim, navedenom valja pridodati i 30 minuta stanke, pa bi po takvoj računici tužitelju preostalo eventualno dvadesetak minuta za izvršenje drugih radnih obveza uključujući i odazivanje po pozivu na službene razgovore, sve imajući u vidu da je odredbom čl. 20. KU-a određeno puno radno vrijeme od 40 sati tjedno raspoređeno na pet radnih dana (8 sati dnevno). Uz navedeno valja ukazati da je zbog same specifičnosti posla vozača, stanku nemoguće koristiti a kako je ona zajamčena odredbom čl. 36.st.1. KU-a tuženika ili pak odredbom čl. 73.st.1. ZR-a, što slijedi iz logičnog iskaza tužitelja kada navodi je korištenje pauze neizvedivo, ali i svjedoka MĐ. Pri tom iskaz svjedoka AĐ, a da se od 40 minuta priznatih za preuzimanje vozila i sve radnje koje su potrebne po tom pitanju, 20 minuta odnosi na eventualnu potrebu da se radnik javi na službeni razgovor, sud smatra iskazom datim radi pogodovanja interesima tuženika. Naime, nije logično da bi se pri sklapanju Kolektivnog ugovora ovih 20 minuta predvidjelo za javljanje radnika na razgovor, pa ni druga savjetovanja, budući se zasigurno u svakom radnom danu ne pojavljuje potreba za službenim razgovorom s radnikom radi povreda obveza iz radnog odnosa, a niti iz jednog iskaza svih svjedoka i tužitelja ne slijedi da bi se svakim radnim danom provodila radna savjetovanja;
-da je tužitelj preuzimao vozilo u garaži Dubrava, ali ga je drugi vozač u drugoj smjeni preuzeo na drugoj lokaciji, primjerice na Glavnom kolodvoru, kako to slijedi iz iskaza svjedoka BĐ. Da je tužitelj vozio upravo na ovoj liniji proizlazi i iz njegovog iskaza u kojem navodi da vozi liniju od Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu do [adresa] u [adresa], dok svjedok MĐ iskazuje identično navedenim iskazima tužitelja i svjedoka BĐ, navodeći da je tužitelj autobus preuzimao u garaži tuženika u zagrebačkoj Dubravi, a nakon svoje smjene bi autobus puštao u daljnji vozni red predajući ga na terminalu Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu;
-da su ove dvije lokacije udaljene otprilike 8 kilometara kako to slijedi iz iskaza svjedoka MĐ koji navodi i da je razgovor sa tužiteljem trebao obaviti u garaži tuženika u zagrebačkoj Dubravi;
-da je tužitelj od 2018. pozivan na službene razgovore od rukovoditelja Autobusnog prometa Dubrava MĐ, na koje nije pristupao radi čega je svjedok pisao Prijedloge za izdavanje upozorenja tužitelju, kako to slijedi iz iskaza svjedoka MĐ;
-da je kod tuženika postojao tjedni raspored rada koji se objavljivao na internetskoj stranici tuženika, u terminu od 14 do 15 sati u petak, a u pisanom obliku u subotu ujutro na terminalima tuženika, konkretno: garaži tuženika u Dubravi, terminalu Dubec i terminalu Glavni kolodvor, te da je na tom rasporedu rada pisao službeni broj vozača, te broj sobe gdje se isti treba javiti na službeni razgovor. Navedeno slijedi iz iskaza svjedoka MĐ. Iskaz potvrđuje svjedok BĐ navodeći da svaki petak izlaze "službe za vozače" što znači da se dobiva raspored radnog vremena, broj linije, vozni red, dužina trajanja službe, za svakog vozača, te se na tom dokumentu radnik poziva na razgovor na način da se samo označi broj sobe u koju je radnik pozvan i službeni broj tog vozača. Dokument se objavljuje na internoj internetskoj stranici ZET-a, te se ista u fizičkom obliku stavlja i na oglasnu ploču u garaži tuženika u kojoj vozač pripada. Iz navedenog valja zaključiti, a kako to i sam iskazuje svjedok BĐ da u odnosu na službene razgovore nije bio točno zadan sat i datum za javljanje. Navedeno slijedi i iz iskaza tužitelja;
-da su nadređene osobe radile u radnom vremenu od 7,30 do 15,30 sati, pa se radno vrijeme vozača ne poklapa sa radnim vremenom osobe koja ga je zvala na razgovor, što je logično i isto slijedi iz iskaza svjedoka AĐ, predsjednika Sindikata vozača i prometnih radnika, a gotovo u cijelosti podudarno s ovim iskazom proizlazi i iz iskaza svjedoka BĐ, kada navodi da rukovoditelj koji obavlja službeni razgovor ima radno vrijeme od 7,00 do 15,00 sati. Iz navedenog, te činjenice da je tužitelj započinjao s radom prije 4,00 sata ujutro, tužitelj nije imao nikakve mogućnosti javiti se na službeni razgovor prije početka svog rada, a niti je zbog istog mogao prekidati vožnju. O tome logično iskazuje svjedok AĐ;
-da je postojala mogućnost da nadređena osoba organizira pričuvu, koja bi za vrijeme dok traje razgovor radnika sa službenom osobom tuženika, vozila njegovu liniju, što slijedi iz jasnog iskaza svjedoka BĐ, te tužitelja. Iskaz svjedoka MĐ a da to nije bilo moguće, jer je tada bilo puno vozača koji su bili na bolovanju te je bio deficit s vozačima, sud ne smatra relevantnim, jer je obveza tuženika organizirati rad na adekvatan način kako bi svi radnici mogli ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa.
11. Rezimirajući sve navedeno, valja zaključiti da se tužitelj tijekom svog radnog vremena nije mogao odazvati pozivu na službeni razgovor, jer u eventualnih dvadesetak minuta radnog vremena koji su mu preostali nakon predaje službe drugom vozaču, tužitelj nije mogao stići od Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu do garaže tuženika u Dubravi, gdje je pozvan na službeni razgovor (8 kilometara). Osim što je to općenito nemoguće zbog daljine, treba imati u vidu i općepoznatu činjenicu o gužvama i zastojima u prometu u Gradu Zagrebu. Posljedično tome, nije bilo moguće niti obaviti službeni razgovor, jer je za pretpostaviti da bi isti također trajao određeno vrijeme. U svakom slučaju postojala je mogućnost da se za tužitelja odredi zamjena, kako bi tijekom radnog vremena mogao obaviti službeni razgovor. Stoga, pozivanje tužitelja na službeni razgovor koji bi kao u ovom slučaju zadirao u slobodno vrijeme radnika, nakon obavljenog rada, suprotno je čl. 8. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.), kojom je definirano da svatko ima pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Neadekvatno je i pozivanje na službeni razgovor u kojem se navede samo službeni broj vozača, te broj sobe gdje se osoba treba javiti na službeni razgovor, što sud smatra suprotnim Direktivi vijeća o obvezi poslodavca da obavijesti radnike o uvjetima koji se primjenjuju na ugovor o radu ili radni odnos (91/533/EEZ), budući da iz čl. 2. iste slijedi da je poslodavac obvezan obavijestiti radnika na kojeg se primjenjuje ova Direktiva, o bitnim značajkama ugovora o radu ili radnog odnosa, što se po mišljenju ovog suda odnosi i na poziv u kojem se radnik poziva na službeni razgovor, koji poziv mora sadržavati identitet osobe, razlog pozivanja, vrijeme i mjesto održavanja razgovora.
12. Sukladno navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja koji je navedenim Odlukama, citiranim u izreci ove presude neopravdano spriječio tužitelja u ostvarenju njegovog prava na nagradu iz čl. 98. st. 1. Kolektivnog ugovora tuženika iz prosinca 2019.
13. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti navode stranaka i druge dokaze, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, a niti provoditi, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke.
14. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22.) u visini jednokratne nagrade od 200 bodova ili 400,00 eura i PDV 25% ili ukupno 500,00 eura.
15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.
U Zagrebu 28. ožujka 2025.
Sudac:
Marina Braje Meznarić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA
1. Punomoćniku tužitelja
2. Tuženiku
