REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1610/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelj UĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću odvjetniku u Zagrebu, Preradovićeva ulica 16, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.: od 3207839673, kreditna partija broj:7103390230 od 9.11.2006. godine, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja UĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita.”

II. Utvrđuje se ništetnim odredba o valutnoj klauzuli navedena u čl.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207839673, broj kreditne partije 7103390230, sklopljenog 10. studenog 2006. godine, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473, da tužitelju RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.471,61 eur sa zateznom kamatom na iznos od:

-0,15 eur od 01.04.2008. pa do isplate,

-13,35 eur od 01.11.2008. pa do isplate,

-13,52 eur od 12.01.2009. pa do isplate

-18,66 eur od 17.02.2009. pa do isplate,

-20,82 eur od 13.03.2009. pa do isplate,

-13,11 eur od 16.04.2009. pa do isplate,

-12,74 eur od 19.05.2009. pa do isplate,

-8,89 eur od 16.06.2009. pa do isplate,

-7,35 eur od 1.07.2009. pa do isplate,

-8,84 eur od 1.08.2009. pa do isplate,

-11,66 eur od 1.09.2009. pa do isplate,

-10,05 eur od 1.10.2009. pa do isplate,

-8,49 eur od 1.11.2009. pa do isplate,

-12,08 eur od 1.12.2009. pa do isplate,

-15,49 eur od 13.01.2010. pa do isplate,

-19,07 eur od 1.02.2010. pa do isplate,

-18,13 eur od 1.03.2010. pa do isplate,

-24,17 eur od 1.04.2010. pa do isplate,

-22,61 eur od 1.05.2010. pa do isplate,

-25,65 eur od 1.06.2010. pa do isplate,

-42,75 eur od 1.07.2010. pa do isplate

-38,86 eur od 1.08.2010. pa do isplate

-53,46 eur od 1.09.2010. pa do isplate

-45,76 eur 1.10.2010. pa do isplate

-39,97 eur od 1.11.2010. pa do isplate,

-57,58 eur od 1.12.2010. pa do isplate,

-68,47 eur od 1.01.2011. pa do isplate,

-60,57 eur od 1.02.2011. pa do isplate,

-61,73 eur od 1.03.2011. pa do isplate,

-56,06 eur od 1.04.2011. pa do isplate,

-57,81 eur od 1.05.2011. pa do isplate,

-77,09 eur od 1.06.2011. pa do isplate,

-79,80 eur od 1.07.2011. pa do isplate,

-101,14 eur od 1.08.2011. pa do isplate,

-93,39 eur od 1.09.2011. pa do isplate,

-81,32 eur od 1.10.2011. pa do isplate

-78,02 eur od 11.11.2011. pa do isplate,

-79,69 eur od 1.12.2011. pa do isplate,

-84,07 eur od 1.01.2012. pa do isplate,

-88,90 eur od 1.02.2012. pa do isplate

-89,04 eur od 1.03.2012. pa do isplate

-86,01 eur od 1.04.2012. pa do isplate

-87,24 eur od 01.05.2012. pa do isplate,

-88,55 eur od 20.06.2012. pa do isplate,

-86,24 eur od 16.07.2012. pa do isplate,

-84,70 eur od 21.08.2012. pa do isplate,

-78,63 eur od 18.09.2012. pa do isplate,

-84,71 eur od 18.10.2012. pa do isplate,

-86,78 eur od 09.11.2012. pa do isplate,

-86,33 eur od 24.12.2012. pa do isplate,

-85,68 eur od 14.01.2013. pa do isplate,

-82,48 eur od 11.02.2013. pa do isplate,

-80,99 eur od 11.03.2013. pa do isplate,

-87,25 eur od 15.04.2013. pa do isplate,

-77,61 eur od 17.05.2013. pa do isplate,

-77,78 eur od 11.06.2013. pa do isplate,

-76,82 eur od 26.07.2013. pa do isplate,

-78,59 eur od 20.08.2013. pa do isplate,

-80,14 eur od 12.09.2013. pa do isplate,

-83,47 eur od 11.10.2013. pa do isplate,

-84,21 eur od 11.11.2013. pa do isplate,

-87,09 eur od 12.12.2013. pa do isplate

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba o troškovima i naknadama Usluga kreditora navedena u čl. 2. st. 3. i 4. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207839673, broj kreditne partije: 7103390230, sklopljenog 10. studenog 2006. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

V. Nalaže se tuženiku, Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473, da tužitelju RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 265,87 eur sa zateznom kamatom od 11. studenog 2006. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u odredbi čl. 2. st. 2. i čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

Utvrđuje se ništetnom odredba o načinu otplate kredita sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3207839673, broj kreditne partije:7103390230, sklopljenog od 10.11.2006. godine, između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita.

Utvrđuje se ništetnim odredba o kamatama i naknadama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu navedena u čl.2.st.2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3207839673, broj kreditne partije:7103390230, sklopljenog od 10.11.2006. godine, između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita.

Utvrđuje se ništetnim odredba o dospijeću osigurane tražbine i pridržavanju prava kreditora na raskid navedena u čl.13., čl.14. i čl.18 C, Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj:3207839673, broj kreditne partije:7103390230, sklopljenog od 10.11.2006. godine, između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita.

Utvrđuje se ništetnom odredba o prijevremenoj konačnoj otplati kredita navedena u čl.18.D Ugovora o kreditu kreditu za kupnju motornog vozila broj:3207839673, broj kreditne partije:7103390230, sklopljenog od 10.11.2006. godine, između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kao kreditora i tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita."

VII. Odbija se ostali dio zahtjeva za isplatu u iznosu od 1.375,11 eur.

VIII. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB 92963223473, da tužitelju RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 1.324,40 eur sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 10. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207839673, broj kreditne partije 7103390230 kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 29.017,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik je ugovorom obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplatu u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora i interkalarnu kamatu. Tako navodi da je tuženik svjesno sastavio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u predmetnom Ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba te načelu zabrane prouzročenja štete a iste su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17. Pozivom i na odluke suda EU smatra da je ugovor ništetan u cijelosti obzirom na odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja je neodređena i neodrediva i po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu, bez u Ugovoru navedenih uvjeta, o načinu određivanja te činidbe. Nadalje navodi da je ništetna i odredba o ulaznoj naknadi koja je od strane tuženika unaprijed ugovorena i stvara neravnotežu na štetu potrošača pri čemu na nju tužitelj nije mogao utjecati, niti je o njoj mogao pregovarati sa tuženikom. U Ugovoru nije navedeno, što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita. Ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je odredba o anuitetnoj otplati dopuštena, no tuženik je nezakonitim povećavanjem kamata, nezakonito i protupravno povećavao obvezu tužitelja i to kako kroz kamate, u periodu kada anuitete čini uglavnom kamata, tako i kroz „usporenu“ otplatu glavnice kredita. Bitni sastojci ništetnost ugovorne odredbe koje se tiču valutne klauzule koja predstavlja predmet ugovora o kreditu i kamate, koja kamata predstavlja cijenu, što smo i naprijed naveli, nužno dovodi i do ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita u mjesečnim anuitetima, te ništetnosti Ugovora u cijelosti. Odredba o kamatama na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu određena je čl.2.st.2 Ugovora (odnosi se na zatezne kamate), kojom je utvrđeno da se na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, primjenjuje kamatna stopa po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (banke), također je nepoštena iz razloga jer se tužitelju obračunava i naplaćuje zatezna kamata, koja nije zakonska, već istu određuje jednostrano i samovoljno tuženik, sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama, tako da tuženik time direktno ponovno manipulira cijenom Ugovora, kao bitnim sastojkom. To je protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, a u korist tuženika, a o tome se nije pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora, niti su tužitelju bili poznati parametri kreiranja stope zatezne kamate. Dospijeće osigurane tražbine i raskid Ugovora-otkaz kredita propisani su u čl.13., čl.14. i čl.18 Ugovora. Tako je određeno je kako tuženik (banka) može u slučaju zakašnjenja tuženika (korisnika kredita) s ispunjenjem osigurane tražbine, namiriti tražbinu iz vrijednosti vozila, u skladu s odredbama Ovršnog zakona. Međutim, u Ugovoru nije naveden rok zakašnjenja, a definiranje zakašnjenja koje može dovesti do raskida Ugovora, bitna je ugovorna odredba. Ovom ugovornom odredbom, kreditor/tuženik ostavlja sebi mogućnost raskida ugovor u slučaju zakašnjenja. Člankom 14. Ugovora određeno je kako tuženik (banka) može neposredno na temelju Ugovora provesti ovrhu na cjelokupnoj imovini tužitelja (korisnika kredita), radi naplate bilo koje od tražbina iz ovog Ugovora, odmah po njezinoj dospjelosti, a koja je odredba nepoštena, dok odredba sadržana u čl.18. st.1. nije u skladu sa odredbom čl. 367. Zakona o obveznim odnosima kojom se utvrđuje da se Ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze. Naknada za prijevremenu otplatu kredita-izlazna naknada ugovorena je na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita već je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača, a o istoj se nije pregovaralo. Slijedom navedenog predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovora o kreditu sklopljenog između stranka i naloži tuženiku da mu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 4.375,02 eur odnosno prema podnesku od 9. kolovoza 2024. iznos od 3.471,61 eur a po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 265,87 eur sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate. Ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora tada predlaže da se presudom utvrdi ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli, ulaznoj naknadi, o načinu otplate kredita, o kamatama i naknadama za sve dospjele neplaćene tražbine, o dospijeću osigurane tražbine i pridržavanju prava kreditora na raskid te o naknadi za prijevremeni raskid ugovora.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, prijepis otplatne tablice, promet po kreditu i Opće uvjete. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je utvrđeno je da je glavni zahtjev djelomično osnovan te da su objektivno kumulirani zahtjevi djelomično osnovani.

5. U ovom sporu riječ je zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i isplatu te o eventualno kumuliranim zahtjevima u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP na način da drugi eventualni zahtjevi glase na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, ulazna naknada, načinu otplate kredita, kamate i naknade za sve dospjele neplaćene tražbine, dospijeću osigurane tražbine i pridržavanju prava kreditora na raskid te naknada za prijevremeni raskid ugovora.

6. U odnosu na glavni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu valja reći kako sud temeljem činjeničnih navoda koji se odnose na postojanje nepoštenih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno ulaznoj i izlaznoj naknadi ne zaključuje da bi činjenica postojanja navedenih nepoštenih odredaba odnosno postojanje djelomično ništetnih odredaba o cijeni dovela do ništetnosti cijelog ugovora jer ugovor i bez tih odredba može opstati, slijedom čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora odbijen.

7. Nadalje, u odnosu na eventualno kumulirane zahtjeve za utvrđenje valja reći kako nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora zaključen 10. studenog 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 29.017,69 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećeg na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora uz rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja.

8. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Iz okolnosno uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da mu je u postupku koji je prethodio sklapanju kredita rečeno koliko će iznositi mjesečne rate pri čemu nije upozoren da bi rate mogle rasti niti da bi trebao platiti neku ulaznu naknadu, a pregovaranja o sadržaju ugovora svakako nije bilo.

9.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba.

10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO) valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

10.1. Obzirom da u odredbi čl. 2.st. 2. i čl. 6. st. 2. predmetnog Ugovora, suprotno navodima tužitelja, nije sadržana odredba o valutnoj klauzuli to zahtjev u tom dijelu niti nije osnovan pa je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

11. Valja istaći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev- 18/18).

11.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje motornog vozila, kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja, te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljevo svojstvo potrošača.

12. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu valja dodati da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa zadatkom suda te na isti u računskom dijelu stranke niti nisu stavljale primjedbi.

12.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

12.2. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen prijedlog da se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativne razlike.

12.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi pa se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12.4. Tako je utvrđeno da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za iznose za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 3.471,61 eur.

13. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

13.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. ožujka 2022. to se u rečenom smislu prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. ZOO.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 3.471,61 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom III. presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi valja ponoviti kako u postupku nema spora niti o tome

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP,

- da se tužitelj obvezao platiti sve naknade i troškove pa tako i jednokratnu premiju osiguranja po premijskoj stopi u visini od 2,00% koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20% te

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je korisniku kredita prilikom isplate kredita zaračunata naknada u visini 1,50% od iznosa glavnice odnosno iznos od 265,87 eur

- da je tužitelj navedeni iznos platio 10. studenog 2006.

17. Iz iskaza tužitelja u bitnom bi proizlazilo da mu nisu objašnjene pojedine ugovorne odredbe niti mu je rečeno da će morati platiti ulaznu naknadu.

17.1 Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te naknadi za prijevremenu otplatu nije pojedinačno pregovaralo, jer je iste nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj istih, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17.2. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

17.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornim dijelovima odredaba ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznate u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

20. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

21. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

21.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

21.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

21.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

21.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom koji se otplaćuje u 84 mjesečna obroka koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

21.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21.8. Imajući na umu navedeno, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

22. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

22.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 2. st. 2. i 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke presude.

22.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru bilo moguće pojedinačno pregovarati.

23. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u iznosu od 265,87 eur kako to proizlazi iz dopune nalaza i mišljenje vještaka.

24. Budući da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka IV. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

26. U odnosu na sporne odredbe o načinu otplate kredita (čl. 6.), o kamatama i naknadama za sve dospjele neplaćene tražbine (čl. 2. st. 2.), o dospijeću osigurane tražbine i pridržavanju prava kreditora na raskid (čl. 13., čl. 14., čl. 18. C) valja istaći kako su navedene odredbe jasne te sud ne nalazi da niti bi odredbe tog sadržaja bile ništetne ili nepoštene odnosno da bi uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude, tim više što te odredbe nisu bile predmetom zaštite kolektivnih interesa potrošača.

27. U odnosu na spornu odredbu o naknadi za prijevremeni raskid ugovora (čl. 18. D) valja reći kako tužitelj nesporno tu naknadu nije platio jer ugovor niti nije prijevremeno otplatio a niti je u postupku dokazao ništetne ili nepoštene odnosno da bi uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

28. S obzirom da je tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu djelomično smanjio tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 1.375,11 eur, a tuženik se usprotivio toj procesnoj dispoziciji, to nije bilo mjesta donošenju odluke u smislu odredbe čl. 193. ZPP već je taj dio zahtjeva valjalo ocijeniti neosnovanim obzirom na utvrđenje vještaka i odlučiti kao pod toč. VII. izreke presude.

29. Imajući u vidu da zbog odbijanja glavnog zahtjeva i djelomičnog odbijanja eventualno kumuliranih zahtjeva nisu nastali posebni troškovi te da je tužitelj u potpunosti uspio u pogledu osnove i u omjeru od 73% u odnosu na visinu zahtjeva za isplatu to je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška ocijenjen osnovanim.

29.1. Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 9. studenog 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 17. studenog 2022. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sastav podneska od 2. prosinca 2022. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 8. veljače 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 23. travnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 29. svibnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 9. kolovoza 2024.. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, te za zastupanje na ročištu 13. veljače 2025.prema Tbr. 9. toč. 1.- 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eur, a što ukupno iznosi 1.500,00 eur. Priznat mu je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur te trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 48,80 eur tako da mu je utvrđen osnovani trošak u iznosu od 1.814,25 eur, a nakon što se od uspjeha tužitelja (86,5%) oduzme uspjeh tuženika (13,5%) to je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.324,40 eur (73%). Nije mu priznat trošak za sastav podnesaka od 16. studenog 2022. i 14. veljače 2024. budući da tim podnescima tužitelj otklanja vlastite pogreške pa se ne može raditi o trošku koji treba pasti na teret protivne strane, a isto tako na teret protivne strane ne može pasti trošak podneska kojim tužitelj obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi.

30. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 28. ožujka 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika