REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-812/2024-40

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva br. 1, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Paromlinska 2, zastupane po punomoćnicima- odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju ŠI OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], novčani iznos od 6.452,56 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

II. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.118,60 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška, preko dosuđenog iznosa od 2.118,60 Eura, do zatraženog iznosa od 2.816,82 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 698,22 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 06. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u CHF valuti) o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U historijatu tužbe je istaknuo da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 410/05, dana 29. rujna 2005. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), a koji Ugovor je potvrdila javna bilježnica Nevenka Osmanović u [adresa] i solemnizirala tu privatnu ispravu dana 29. rujna 2005. godine, pod brojem OU-590/2005. Tužitelj tvrdi da mu je banka omogućila korištenje kredita u novčanom iznosu od 71.622,00 CHF, te da je kredit bio namjenski i to za kupnju kuće. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje koja je bila promjenjiva.

3. Tužitelj tvrdi da je doslovno bio nagovaran od strane djelatnika tuženika da uzme kredit u valuti CHF. Budući da tužitelj nema nikakva teoretska, niti praktična financijska znanja i u potpunosti se pouzdao u stručnost djelatnika tuženika i povjerovao je u sve njihove tvrdnje što se tiče sigurnosti kredita u valuti CHF, te stabilnost tečaja švicarskog franka, tužitelj je sklopio navedeni Ugovor. Također navodi da je predmetni ugovor očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na njegov sadržaj odnosno na sadržaj njegovih ugovornih odredbi. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni, niti mu je bilo što objašnjeno u vezi tzv. promjenjive kamatne stope. Također mu nije ni na koji način prilikom zaključenja ugovora predočeno niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a niti kasnije tijekom njegovog izvršavanja, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti.

4. Tužitelj tvrdi da mu u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, nisu predani nikakvi opći, niti posebni uvjeti poslovanja banke, a također da mu nikada nisu bile dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravnima i obavezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi u historijatu tužbe.

5. Tužena banka u Ugovoru o namjenskom kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz odredbe članka 102.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

6. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi ni ma koji način se nije pregovaralo, veću su se pravomoćno izjasnili i domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine. Smatra da je potrebno naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-14 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, te da se ta posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

7. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametra na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna.

8. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu CHF, te u odnosu ma odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.

9. Kako je tužitelj pribavio preliminarni izračun visine svog potraživanja, predložio je da mu tuženik isplati iznos od 65.446,82 kuna, zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine iznose navedene u tužbenom zahtjevu (list 4-6 spisa).

10. Podneskom od 13. kolovoza 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu na način da je isti osporio, a u vezi tuženikovog prigovora zastare novčane tražbine tužitelja, tužitelj se pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine, navodeći da je taj najviši sud ustvrdio da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe podnesene za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (koji tijek parničnog postupka, prekida zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva), pa se

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

u ovom slučaju ne radi o zastarjelom potraživanju tužitelja jer nije protekao petogodišnji rok zastare. Vezano za pokušaj tuženika da uvjeri sud kako je provedenom konverzijom obuhvaćen i iznos preplate koji je utužio tužitelj predmetnom tužbom, tužitelj je naveo kako taj stav tuženika nije osnovan (jer je konverzija rađena na potpuno pogrešnim temeljima s obzirom da se prilikom konverzije nije vodilo računa o ništetnosti valutne klauzule iz sklopljenog Ugovora), premda tužitelj ne osporava da su stranke sklopile Aneks osnovnog Ugovora, kojim je regulirana konverzija osnovnog kredita. Osim toga, tužitelj je naveo da će se provođenjem predloženog financijskog vještačenja, utvrditi novčani iznos kojeg je tužitelj više platio tuženik, zbog ništetnih odredbi Ugovora.

11. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, te dostavljanja u spis pisanog vještačkog nalaza i mišljenja, tužitelj je podneskom od 15. studenog 2024. godine, preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, uskladivši visinu svog potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu iznosa od 6.452,56 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine.

12. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u vezi visine, ali i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom slučaju. Tuženik se ujedno usprotivio privatnom vještačenju provedenom od strane tužitelja, budući da nije dokazano da je isto sačinjeno od strane ovlaštenog sudskog vještaka, a osim toga izrađeno je i izvan predmetnog parničnog postupka, kao i zatraženoj naknadi troška preliminarnog izračuna. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 07. lipnja 2014. godine.

13. Nadalje, tuženik je naveo kako je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – u nastavku ''ZID ZPK/15''), obzirom da su tužitelj i tuženik sklopili 23. prosinca 2015. godine Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u iznos u EUR. Svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita. Obrazlažući to stajalište, tuženik je naveo da ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu, vidljivo je kako anuitet za rujan 2018. godine, iznosio 622,10 CHF, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,80%, te je vidljivo kako je tužitelj 01. rujna 2008. godine, uplatio iznos od 622,10 CHF ili 2.757,14 kuna. Navedeni princip je vidljiv kod svake tužiteljeve uplate, te promjene kamatne stope. Primjerice, ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu vidljivo je kako anuitet za rujan 2009. godine iznosio 640,69 CHF (po povećanoj kamati od 6,40 %) te je vidljivo kako je tužitelj 15. rujna 2009. godine, uplatio iznos od 640,69 CHF, odnosno iznos od 3.105,96 kuna. Uvidom u izračun konverzije isto tako je vidljivo kako banka u rujnu 2009. godine (strana 5 izračuna) u izračunu konverzije uvrštava uplatu izvršenu u 14. rujna 2009. godine u iznosu od 640,69 CHF, odnosno 3.105,96 kn, odnosno uplatu po povećanoj kamatnoj stopi od 6,40 % i tako za svaki mjesec otplate.

14. Tuženik smatra da je na taj način banka prilikom izračuna konverzije obračunala sve preplate tužitelja i naglašava da je tužiteljeva kreditna obveza po kreditu vezanom za Euro namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovoj parnici (međutim, tim odgovorom na tužbu, tuženik baš ništa ne navodi o tome da je tek nakon više od dvije

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

godine od navedene konverzije kredita postala pravomoćna navedena presuda TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnosti valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala u valuti CHF i na dan kada je sklopljen Ugovor između stranaka i na koji se to način reflektira ta ništetnost valutne klauzule na pravilnost tuženikovog matematičkog izračuna konverzije u kontekstu podnesene predmetne tužbe tužitelja, odnosno predmetne novčane tražbine tužitelja – opaska suca), te na nekoliko stranica u odgovoru na tužbu, praktički objašnjava šta to sve podrazumijeva konverzija kredita, te svoj pravni stav o tome da nakon konverzije kredita, tužitelj više ne može potraživati s uspjehom bilo kakvu isplatu temeljem Ugovora.

15. Zaključno je tuženik predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

16. Podneskom od 01. listopada 2019. godine, tuženik je dodatno obrazložio zbog čega osporava tužbeni zahtjev tužitelja, no tim podneskom je u bitnome ponovio već iznesene razloge osporavanja u odgovoru na tužbu, ponovo na više stranica našavši smislenim pojašnjavati šta je tuženik bio dužan učiniti u smislu ponude konverzije kredita, sukladno Zakonu, kada je nastupila konverzija kredita, šta ta konverzija predstavlja i sl. Tuženik se pri tome pozvao i na odluku VSRH broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, te nije dovodio u pitanje sadržaj odluka (prvostupanjske i svih višestupanjskih) u vezi spora vođenog kod TSZ pod brojem P-1401/2012, no smatra da te odluke ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovoj parnici, već smatra da ih te odluke izravno demantiraju. Tim podneskom je tužitelj ustvrdio kako "Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane", samo stoga što je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 4-6), Dodatak ugovoru o kreditu od 08.01.2008.g. (list 7-8), Dodatak Ugovoru o kreditu (konverzija) od 23.12.2015.g. (list 9-12), otplatne planove (list 13-23), promet po kreditu (list 24-28), pregled promjena kamatnih stopa (list 29), preliminarni izračun visine potraživanja tužitelja (list 30-32), dopis Zagrebačke banke d.d. Zagreb od 12.11.2015.g., sa izračunom konverzije kredita u valutu Eura na dan 30.09.2015.g. (list 42, 44-48), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.g. (list 50), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 52), dio prijedloga Zagrebačke banke d.d. Zagreb u vezi izmjene ugovora o kreditu (list 54), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 59-64,113-124), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 84-102), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 165-168), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, od 18.10.2024.g. (list 169-187).

18. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 103-104) u svojstvu stranke.

19. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

20. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je ocijenjen osnovanim i to kako u pogledu pravne osnove koja se odnosila na ništetne odredbe navedenog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a također i u pogledu

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

istaknute visine novčanog potraživanja tužitelja, zbog tih ništetnih odredaba navedenog Ugovora.

21. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 71.622,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 240 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, bez izričito navedene namjene kredita,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao do dana 01. siječnja 2014. godine u više navrata kamatnu stopu na način da ju je uvijek povisio u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta otplate kredita i to tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile Dodatak ugovoru o kreditu dana 23. prosinca 2015. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura,

- da je tužitelj nakon što je kredit bio konvertiran u valutu Eura, tijekom otplate kredita isti zatvorio gotovinskom uplatom,

- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužitelja u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope,

- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 15. studenog 2024. godine, zahtijeva isplatu iznosa od 6.452,56 Eura, sa zateznom kamatom na taj ukupan iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, odnosno da je ta novčana tražbina tužitelja bila utemeljena na ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (a obuhvaćala je i obračunatu zateznu kamatu na mjesečne iznose razlike po navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja do dana 30. rujna 2025. godine, uz uračunavanje efekta konverzije), polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tzv. kolektivne tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.

22. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 230 spisa), rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 15. studenog 2024. godine, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev uskladivši visinu istog isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka kojeg je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužitelja u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište da je dopuštena

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

takva preinaka tužbe u ovim okolnostima slučaja. Tuženikovo osporavanje preinake tužbe povišenjem postojećeg zahtjeva, nije bilo osnovano jer tužitelj podneskom od 15. studenog 2024. godine, nije povisio tužbeni zahtjev, nego ga je smanjio u pogledu visine glavnog potraživanja, a zbog čega je uostalom i utvrđeno na zadnjoj raspravi da je predmetna tužba tužitelja djelomično povučena u pogledu visine i to preko konačno utužene svote od 6.452,56 Eura

23. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora kojim su kreditnu obvezu tužitelja vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi, da li je novčana tražbina tužitelja zastarjela.

24. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, ali i preplatu koja je utrošena za naknadno podmirenje u to vrijeme nedospjelih obveza po konvertiranom kreditu.

25. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna dakle i visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužitelja koje je konačno konkretizirano podneskom tužitelja od 15. studenog 2024. godine, te je bila sporna i dospjelost tražbine u pogledu potraživanja tužitelja, koje se odnosilo na zateznu kamatu.

26. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi mu bilo objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.

27. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.

28. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu dana 23. prosinca 2015. godine, te da je tom prilikom tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita od strane tuženika, imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u svoj matematički izračun visine preplaćene tražbine tužitelja i visinu utvrđene preplate prilikom konverzije, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate, računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka ugovoru o kreditu, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do pravne nesigurnosti građana.

29. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 23. prosinca 2015. godine.

30. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je po zanimanju dipl. ing. šumarstva i da je tijekom 2005. godine, kada je realizirao sporni kredit sukladno Ugovoru, radio kao zaposlenik Hrvatskih šuma sa mjestom rada u [adresa], pri čemu je u to vrijeme imao kuću u svom vlasništvu, a namjeravao je kupiti stan u [adresa] od sredstava tog kredita, obzirom što su mu obje kćerke trebale krenuti na fakultet u dogledno vrijeme. U tom smislu je razgovarao sa zaposlenicom banke, SI kojoj je dao do znanja za kakvu namjenu bi mu trebao kredit od nekih cca 42.000,00 Eura, obzirom da je imao i nešto ušteđevine, na što mu je ova dala do znanja da banka ima u ponudi kredite i da mu se može odobriti kredit u stranoj valuti i to u valuti CHF ili Eura. Kako mu je ta zaposlenica banke izračunala mjesečne rate za otplatu kredita, uočio je i sam što mu je ona rekla da mu je povoljniji kredit u valuti CHF i to za nekih 500-tinjak kuna u vezi mjesečne rate za otplatu kredita. Iako se posredstvom Interneta kasnije informirao o uvjetima realizacije kredita kod drugih banaka, te nije odmah odlučio da će sklopiti kredit sa valutom CHF, pa kako je uočio da za njega ne bi bilo povoljnije da realizira kredit u nekoj drugoj banci, već je bilo za njega najpovoljnije da takav kredit realizira kod tuženika kod kojeg je i imao tekući račun, ali sa kojim je poslodavac tužitelja imao neki posebni ugovorni odnos koji je omogućavao sklapanje ugovora o kreditu sa povoljnijom kamatom, tužitelj je nakon nekog vremena javio navedenoj zaposlenici tuženika da mu odgovaraju ponuđeni uvjeti jer mu je bilo bitno da mu ugovorena rata ne premašuje trećinu osobnog dohotka, a rečeno mu je da će početna rata za otplatu iznositi oko 2.100,00 kuna. Tužitelj je naglasio kako mu zaposlenica banke nije govorila o potencijalnim rizicima u slučaju da sklopi ugovor o kreditu sa valutom CHF i promjenjivom kamatnom stopom, niti mu je bilo što govorila o tome na koji to način može doći do jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope. Tužitelj je naveo da nakon sklapanja Ugovora, ipak nije kupio stan u [adresa], već je kupio jedan apartman u mjestu Vidalići na otoku Pagu. U vezi otplate kredita je imao više faza određenih korekcija ugovornih odredaba u smislu da je prvo smanjio ugovoreni rok otplate na 150 rata zbog povećanja plaće, a kasnije je nakon konverzije kredita u valutu Eura, zatvorio i otplatio taj kredit na način da je podigao gotovinski kunski kredit, koji još trenutno vraća. Tužitelj je naveo kako mu je mjesečna rata u početku iznosila oko 2.100,00 kuna za otplatu kredita, a kako je smanjio rok otplate kredita na 150 rata, porasla je mjesečna rata na nekih 2.500,00 kuna, nakon čega je porasla do nekih 3.000,00 kuna ili nešto više. Tužitelj je naveo da su apartman koji je kupio od sredstava kredita koristili uz njega, isključivo članovi njegove obitelji, te da ga nije iznajmljivao trećim osobama uz naplatu, a ne radi se o kategoriziranom apartmanu.

31. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

32. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

33. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

34. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

35. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

36. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 23. prosinca 2015. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 19.321,52 kuna (prilikom kojeg izračuna konverzije je tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF), te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 6. navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj punih 10 godina i izvršavao sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. godine.

37. Nadalje, iz sadržaja Dodatka ugovoru od 23. prosinca 2015. godine, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao.

38. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).

39. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

40. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.

41. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

42. Prema tome, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru dana 23. prosinca 2015. godine, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

43. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

44. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

45. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 PI protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

46. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

kreditu (jasno je da u ovom slučaju nisu jer na dan sklapanja Dodatka ugovora - 23. prosinca 2015. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka od 23. prosinca 2015. godine, nije mogao u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu PI, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

47. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu F, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

48. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

49. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

50. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018, za koje pravno shvaćanje nerealno u podnesku od 01. listopada 2019. godine, smatraju da se isto primjenjuje samo i jedino u slučaju da osnovni kredit nije konvertiran u valutu Eura), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

51. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

52. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužitelj podnio dana 07. lipnja 2019. godine, odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao niti navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužitelj mogao podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.

53. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

54. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

55. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakao takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužitelja nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U- III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

56. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 29. rujna 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

57. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.

58. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

59. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

60. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

61. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

62. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog.

63. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 29. rujna 2005. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 29. rujna 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

64. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu sukladno nalazu financijskog vještaka, (ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

66. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 17. rujna 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju na što aludira tuženik u ovome predmetu, obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sukladno Ugovoru), odnosno svim utvrđenjima tužene banke kod izračuna konverzije.

67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 18. listopada 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.622,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,50%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 240 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. studenog 2005. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten dana 29. rujna 2005. godine, a što je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, predstavljalo tada iznos od 342.392,00 kuna.

68. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile prvo dana 08. siječnja 2008. godine, Dodatak ugovoru kojim su smanjili rok otplate kredita na 150 mjeseci, a potom su sklopile dana 23. prosinca 2015. godine, Dodatak Ugovoru o kreditu, pri čemu je utvrđeno da:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 15.531,35 Eura,

- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužitelj uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatio konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 2.531,62 Eura ili 19.321,52 kuna (prema srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015.g.).

69. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 4 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, tuženik mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:

- glavnica u iznosu od 71.520,81 CHF (stvarno isplaćeni iznos),

- fiksna kamatna stopa od 4,50% godišnje,

- usklađenje (skraćenje) roka otplate kredita prema Dodatku ugovora od 08. siječnja 2008. godine,

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

- umanjenje glavnice kredita u skladu s uvećanom uplatom od 02. ožujka 2010. godine (14.073,23 Eura),

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:

- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),

- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),

- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),

- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "s"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.

70. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).

71. Također, u vezi zadanog mu predmeta vještačenja u dijelu kojim se tražilo očitovanje je li konverzija predmetnog kredita izvršena na pravilan način (u skladu sa zakonskim odredbama), istakao je sljedeće:

- princip konverzije kako je isti propisan, odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), te da

- sve u prethodnoj alineji navedene uplate, prilikom konverzije, pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

- provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate, dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF, s analitičkim obračunom konverzije.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

72. Shodno tome, vještak je izvršio uvid u promet po kreditu (list 24-28 spisa) i izračun konverzije predmetnog kredita (44-48 spisa) iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja HNB za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Vještak je također naglasio kako je imajući u vidu da je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te da osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK., tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, utvrdio kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).

73. Unatoč tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.586,28 CHF, odnosno 1.643,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "m" Tabele 1, iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1, iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.682,70 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 7.734,81 EUR (7.326,13 EUR glavnice i 408,68 Eura, dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.431,68 CHF, odnosno 1.545,23 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. studenog 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.104,93 EUR (zbroj pojedinačnih

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.452,56 EUR (koje se u cijelosti odnosilo na visinu glavnog duga).

74. Na ovaj vještački nalaz, tuženik i tužitelj nisu imali posebnih primjedbi, već se tuženik podneskom od 11. prosinca 2024. godine, očitovao o preinaci i djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja.

75. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, koja su ovom sudu dobro poznata i na koja se pozvao tuženik, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

76. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje Dodatka ugovora od 23. prosinca 2025. godine u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoj stav, kojeg treba obrazložiti, te kojeg eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH.

77. Tužitelj je pak, posredstvom svoga odvjetnika, podneskom od 15. studenog 2024. godine, prihvatio u cijelosti matematički izračun vještaka, kao stručan i matematički točan, naglasivši da isti očito dokazuje da tuženik nije prilikom konverzije Ugovora priznao tužitelju sve novčane iznose koje je on preplatio do konverzije po parametrima koje je vještak utvrdio kao stručna osoba, uskladivši visinu svog potraživanja sa tim izračunom vještaka, odnosno tražeći da mu tuženik isplati iznos do 6.452,56 Eura ukupno i to sa zateznom kamatom na cijeli taj iznos od 01. listopada 2015. godine, što predstavlja, dakle, potraživanje tužitelja u manjem iznosu od 2 utvrđena po vještaku i to ono koje u sebi supsumira i tzv. negativne i pozitivne razlike.

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

78. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga dosuđen taj osnovano zatraženi ukupan iznos od 6.452,56 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine.

79. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi tužbenog zahtjeva, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio neformalnog zahtjeva je bio od značaja za preostali formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužitelja, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 6.452,56 Eura ukupno i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužitelja (koja obuhvaća preplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos od dana dospijeća, do dana kada je izvršen izračun konverzije) sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju konačno utuženi iznos od 6.452,56 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

80. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na predmet vještačenja koji mu je bio određen, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužitelja, a što je bilo nužno potrebno s obzirom na prigovore tuženika koji su bili izneseni u ovoj parnici i koji su se odnosili na tvrdnju da je tuženik izračunom konverzije obuhvatio i cijelu utuženu tražbinu tužitelja, ali i da je utvrdio preplatu po osnovnom Ugovoru (time da je vještak utvrdio kako konverzijom kredita tužitelj nije u potpunosti obeštećen uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredaba), sud je odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva, mogao i morao udovoljiti tom konačnom zahtjevu tužitelja, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.

81. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

82. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužitelja, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužitelj treba biti u potpunosti obeštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužitelja u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena ili za buduće dospijevajuće obveze tužitelja po kreditu vezanom za valutu Eura ili eventualno za smanjenje ukupnog duga, prilikom prijevremene otplate konačnog duga po kreditu od strane tužitelja, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužitelja, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.

83. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na iznos od 6.452,56 Eura, počevši od dana kada je ista zatražena i dosuđena je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata (upravo od toga dana je vještak i obračunavao i kapitalizirao novčani iznos po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene svote i to do dana izvršene konverzije, da bi tu ukupnu novčanu svotu, prebijao kasnije sa utvrđenim novčanim iznosom preplate utvrđenim prilikom tuženikovog izračuna konverzije), odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, iako je tužitelj potraživao zateznu kamatu od dana 01. listopada 2015. godine, obzirom da je do toga dana vještak izvršio matematički obračun duga tuženika po osnovi zatezne kamate na dospjele iznose glavnog duga, kojeg je prebijao sa preplatom utvrđenom od strane tuženika, prilikom izračuna konverzije), pa je potraživanje zatezne kamate na preostali iznos glavnog duga od 6.452,56 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, sasvim osnovan i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

84. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužitelja, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužitelja, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.

85. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 11. prosinca 2024. godine, koji se odnosio "na sve preinačene iznose", a vodeći računa o tome da je tužitelj još u podnesenoj tužbi ukazao na ništetne odredbe Ugovora i u vezi

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te su ujedno neosnovani bili navodi tuženika o tome da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego li od dana podnošenja predmetne tužbe ili od dana isticanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

86. Također, tužitelj iz ove parnice je nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, kada je početni kredit u valuti CHF, konvertirao u valutu Eura, a okolnost da tuženik u ovom predmetu čak nije niti osporavao tužitelju svojstvu potrošača (što se inače rijetko dešava u ovakvim parnicama), upućuje samo na zaključak da je i tuženik svjestan da je tužitelj bio potrošač na dan sklapanja Ugovora u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je za takvo utvrđenje sasvim nebitno, što tuženik u Ugovoru koji je bio naslovljen kao namjenski, nije izričito naznačio ili napisao namjenu kredita, a također je nebitno što je tužitelj od sredstava odobrenog mu kredita, kao zaposleniku Hrvatskih šuma (kakvi zaposlenici očito imaju po navodima tužitelja, privilegirani status barem u smislu odobrenja kredita sa manjom godišnjom kamatnom stopom, od običnih "smrtnika" ), kupio apartman na moru, koji nije iznajmljivao i koji je koristio isključivo za sebe i za članove svoje obitelji (sud je u tom dijelu prihvatio kao istinit iskaz tužitelja).

87. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.2. ZPP jer je neuspjeh tužitelja u pogledu dijela visine početno istaknutog zahtjeva u predmetnoj tužbi, svakako trebalo honorirati tuženiku, neovisno o sadržaju zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP. Naime, tuženik je potpuno u pravu kada u podnesku od 11. prosinca 2024. godine, u točci 29. i 30., na stranici 13 podneska potražuje naknadu razmjernog dijela troška s obzirom na djelomično povlačenje tužbe, cijeneći okolnost da je već VSRH dao svoje pravno stajalište u tom smislu u više donesenih odluka.

88. Tijekom cijelog predmetnog postupka, sve do dostavljanja u spis tužiteljevog podneska od 15. studenog 2024. godine, vrijednost predmeta spora je iznosila 8.686,29 Eura, što je bilo ekvivalentno predmetnom tužbom, utuženom iznosu od 65.446,82 kuna, pa kako je tužitelju dosuđen konačno zatraženi iznos od 6.452,56 Eura, koje isticanje konačnog zahtjeva u vezi isplate te svote, podneskom od 15. studenog 2024. godine, se svakako mora smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe u pogledu preostale svote od 2.233,73 Eura, koja predstavlja razliku između početnog zahtjeva i konačnog predmetnog zahtjeva tužitelja, tužitelj je uspio u ovoj parnici u pogledu visine sa 74,28% svog zahtjeva do dana sastavljanja podneska od 15. studenog 2024. godine, nakon čega je tužitelj uspio u cijelosti u ovoj parnici u pogledu visine. Analogno tome, tuženikov uspjeh u ovoj parnici je do dana 15. studenog 2024. godine u pogledu visine iznosio 25,72%, dok je tuženik u cijelosti izgubio parnicu u vezi visine nakon isticanja konačnog zahtjeva.

89. Obzirom da je uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove bio stopostotan, valjalo je obračunati s obzirom na navedeno ukupan uspjeh stranaka u ovoj parnici, pri čemu sud utvrđuje da je ukupan uspjeh tužitelja do dana sastavljanja podneska tužitelja od 15. studenog 2024. godine, iznosio ukupno 87,14% (74,28 + 100 = 174,28 : 2 = 87,14), a uspjeh tuženika 12,86% (25,72 + 0 = 25,72 : 2 = 12,86), a kada se ovi uspjesi stranaka u parnici do isticanja konačnog zahtjeva tužitelja, prebiju, sud utvrđuje da je tuženik dužan do dana 15. studenog 2024. godine, za sve pravne radnje nadoknaditi

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

tužitelju razmjeran iznos troškova od 74,28 %, a od dana sastavljanja podneska od 15. studenog 2024. godine, sve opravdane troškove u smislu čl. 154.st.1. i 2. ZPP.

90. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja predanog u spis na raspravi održanoj dana 12. veljače 2025. godine (list 226-227 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.

91. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 13. kolovoza 2019. godine, kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok joj je za sastav obrazloženog podneska od 13. veljače 2020. godine, priznat iznos od 200,00 Eura. Također, za sastav podnesaka od 23. srpnja 2020. godine, te od 01. veljače 2023. godine, tužitelju je odlučujući u granicama istaknutih zahtjeva priznat ukupan iznos od 100,00 Eura ili 50,00 Eura po podnesku. Nadalje, za sastav podneska od 15. studenog 2024. godine (kojim se tužitelj očitovao o vještačkom nalazu i mišljenju), priznat mu je iznos od 200,00 Eura. Tužitelju je također u vezi zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 11. listopada 2019. godine, 10. veljače 2020. godine, te 20. veljače 2025. godine, priznat ukupan iznos od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

92. Na ove ukupne opravdane troškove u iznosu od 1.500,00 Eura, tužitelju je priznat iznos od 375,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a kako je od te ukupne svote od 1.875,00 Eura, do dana 15. studenog 2024. godine (kada je tužitelj sastavio podnesak kojim je istakao konačni zahtjev u vezi isplate dosuđenog mu iznosa od 6.452,56 Eura), tužitelj imao opravdanih troškova u ukupnom iznosu od 1.375,00 Eura (ne računajući opravdan trošak za zastupanje tužitelja na glavnoj raspravi i za sastavljanje podnesak od 15. studenog 2024. godine, sa pripadajućim porezom u ukupnom iznosu od 500,00 Eura), matematički je utvrđeno da iznos od 1.021,35 Eura, predstavlja 74,28% od te svote u iznosu od 1.375,00 Eura. Kada se tom iznosu od 1.021,35 Eura, parničnih troškova sukladno uspjehu u parnici, pribroji još ovaj iznos od 500,00 Eura u vezi opravdanih troškova za zadnje dvije parnične radnje, te pripadajući porez na te troškove, utvrđen je ukupan trošak od 1.521,35 Eura.

93. Međutim, toj svoti je valjalo pribrojiti i opravdane troškove u iznosu od po 265,45 Eura i 331,80 Eura u vezi financijskog vještačenja, neovisno o uspjehu u parnici, sukladno sudskoj praksi, a koje troškove je tužitelj financirao u ovome postupku, pa je tužitelju dosuđena naknada razmjernog dijela parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.118,60 Eura.

94. Kako tužitelj još uvijek nije platio sudsku pristojbu na tužbu i presudu (a neće biti niti pozvan na plaćanje te pristojbe), imajući u vidu da je čl. 11. st.1.t.20. važećeg Zakona o sudskim pristojbama, oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, nije ocijenjen opravdanim troškom, zahtjev tužitelja u vezi naknade troška u pogledu sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

95. Također, niti trošak od 99,54 Eura, na ime plaćenog računa od strane tužitelja u vezi preliminarnog matematičkog izračuna, na temelju kojeg je istakao visinu početnog novčanog tužbenog zahtjeva u predmetnoj tužbi, nije ocijenjen nužnim ili potrebnim za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, pa isti nije priznat tužitelju jer je tužitelj mogao u ovome predmetu podnijeti i stupnjevitu tužbu, pa kada to nije učinio, već je

(ranije spis broj P-46/2023 i P-647/2019)

financirao izvan sudsko vještačenje radi utvrđivanja visine predmetne tražbine, tuženik mu nije dužan nadoknaditi taj trošak jer se ne radi o trošku potrebnom za ovu parnicu.

96. Shodno tome, valjalo je obvezati tuženika na isplatu iznosa od 2.118,60 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od dana donošenja ove odluke, te odbiti preostali zahtjev u vezi naknade troškova.

U Bjelovaru, 28. ožujka 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 29. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.