REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1376/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GHŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Draženka Buntak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473, zastupana po Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 18. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno i njezine punomoćnice i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu od 10.08.2007.g. sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., [adresa], OIB: 92963223473, kao kreditora i GHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., [adresa], OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju GHŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 17.929,68 EUR (sedamnaesttisućadevetstodvadeset- deveteurašezdesetosamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

na iznos od 42,47 EUR od 16.11.2007. do isplate

na iznos od 33,47 EUR od 16.12.2007. do isplate

na iznos od 49,07 EUR od 16.01.2008. do isplate

na iznos od 46,57 EUR od 18.02.2008. do isplate

na iznos od 101,28 EUR od 16.03.2008. do isplate

na iznos od 97,93 EUR od 16.04.2008. do isplate

na iznos od 78,98 EUR od 16.05.2008. do isplate

na iznos od 86,13 EUR od 16.06.2008. do isplate

na iznos od 80,53 EUR od 16.07.2008. do isplate

na iznos od 79,34 EUR od 16.08.2008. do isplate

na iznos od 79,13 EUR od 16.09.2008. do isplate

na iznos od 75,40 EUR od 16.10.2008. do isplate

na iznos od 113,73 EUR od 16.11.2008. do isplate

na iznos od 95,13 EUR od 16.12.2008. do isplate

na iznos od 145,31 EUR od 16.01.2009. do isplate

na iznos od 3.615,50 EUR od 25.01.2009. do isplate

na iznos od 35,30 EUR od 16.02.2009. do isplate

na iznos od 26,00 EUR od 16.03.2009. do isplate

na iznos od 28,13 EUR od 16.04.2009. do isplate

na iznos od 28,56 EUR od 16.05.2009. do isplate

na iznos od 24,88 EUR od 16.06.2009. do isplate

na iznos od 25,52 EUR od 16.07.2009. do isplate

na iznos od 43,78 EUR od 16.08.2009. do isplate

na iznos od 47,93 EUR od 16.09.2009. do isplate

na iznos od 43,32 EUR od 16.10.2009. do isplate

na iznos od 46,30 EUR od 16.11.2009. do isplate

na iznos od 45,82 EUR od 16.12.2009. do isplate

na iznos od 53,86 EUR od 16.01.2010. do isplate

na iznos od 59,02 EUR od 16.02.2010. do isplate

na iznos od 2.945,25 EUR od 20.02.2010. do isplate

na iznos od 19,18 EUR od 16.03.2010. do isplate

na iznos od 21,76 EUR od 16.04.2010. do isplate

na iznos od 26,50 EUR od 16.05.2010. do isplate

na iznos od 27,52 EUR od 16.06.2010. do isplate

na iznos od 33,09 EUR od 16.07.2010. do isplate

na iznos od 32,90 EUR od 16.08.2010. do isplate

na iznos od 44,45 EUR od 16.09.2010. do isplate

na iznos od 37,72 EUR od 16.10.2010. do isplate

na iznos od 39,28 EUR od 16.11.2010. do isplate

na iznos od 42,99 EUR od 16.12.2010. do isplate

na iznos od 4.037,70 EUR od 04.01.2011. do isplate

na iznos od 43,59 EUR od 16.01.2011. do isplate

na iznos od 41,19 EUR od 16.02.2011. do isplate

na iznos od 42,64 EUR od 16.03.2011. do isplate

na iznos od 42,72 EUR od 16.04.2011. do isplate

na iznos od 47,15 EUR od 16.05.2011. do isplate

na iznos od 56,57 EUR od 16.06.2011. do isplate

na iznos od 67,28 EUR od 16.07.2011. do isplate

na iznos od 78,97 EUR od 16.08.2011. do isplate

na iznos od 59,67 EUR od 16.09.2011. do isplate

na iznos od 53,55 EUR od 16.10.2011. do isplate

na iznos od 4.599,36 EUR od 29.10.2011. do isplate

sve po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena te od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan prigovor radi prebijanja tuženika u iznosu od 28,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 11,28 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 0,39 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 8,65 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 2,50 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 1,18 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,19 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 2,37 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 11,28 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 0,39 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 8,65 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 2,50 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 1,18 od 02.09.2008. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., [adresa], OIB: 92963223473 naknaditi tužiteljici GHŽ troškove parničnog postupka u iznosu od 4.731,25 EUR (četiritisućesedamstotridesetjedaneuro- dvadesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 10.08.2007., kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu solemniziran dana 21.08.2007.g. kod Javnog bilježnika Mladena Burec pod brojem OV-23664/07, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 164.000,00 CHF i prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke te se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje isti iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tvrdi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena tužiteljeva prava kao potrošača obzirom je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica, odnosno švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženik predvidio jednostrano mijenjanje kamatne stope te se i cjelokupno postupanje tuženika i to kako prilikom potpisivanja ugovora, tako i tijekom trajanja ugovornog odnosa ukazuje kao zavaravajuća poslovna praksa protivna dobrim poslovnim običajima. Slijedom navedenog, odredbe predmetnog ugovora i dodatka Ugovoru kojima je određen povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF kao i odredbe kojima je određena promjenjivost kamatne stope da su ništetne, a sve iz razloga kako slijedi. Okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, a ovdje tužitelj, nisu mogli utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima de banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Ugovor o kreditu od 21.08.2007.g. tužitelj i tuženik da su sklopili na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Svu ugovori tuženika da su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo kakve posebne ili drugačije uvjete osim onih ponuđenih u obrascu. Zakon o zaštiti potrošača u čl. 81. st. 1. i 2. da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača da se temelji na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29). Prema čl. 3. Direktive 93/13 da se smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a što ovakav način ugovaranja, bez pregovaranja na temelju tipski ponuđenog ugovora čini protivnim istoj, jer je takvim načinom ugovaranja uzrokovana neravnoteža prava i obveza na štetu dužnika potrošača. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30.04.2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4 st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što konkretno znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. U naprijed navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.7.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09 i 133/09 ) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hode li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Proizlazi kako je tuženik propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi u kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužitelja koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe. Naime, osoba koja je ugovarala kredit nema potrebno stručno znanje vezano uz financijske tokove, dok je tuženik financijska ustanova koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize i mogao je predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita te je raspolagao svim potrebnim stručnim znanjima, temeljem kojih je bio u obvezi upozoriti tužitelja na financijske rizike vezane za valutnu klauzulu u švicarskom franku. Konačno, tužitelj ističe kako je nesporno da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. I ovo postupanje tuženika protivno je citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača te nesporno zauzetom stavu Europskog suda za ljudska prava iznesenom u presudama C-26/13 od 30.04.2014.g., C-51/17 od 20.09.2018.g. i C- 118/17 od 14.03.2019.g., te naročito čl.4. st.2. Direktive 93/13. Navedeno ukazuje na činjenicu da je odredba čl. 1. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, kao i zbog činjenice da je valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) odnosno čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009,89/2009,133/2009, 78/2012, 56/2013) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za Naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U odnosu na pitanje zastare tužitelj ističe kako je ovo pitanje meritorno riješeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. u kojoj je utvrđeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi od prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno 13. lipnja 2014.

1.2. Slijedom svega navedenog, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 7. siječnja 2025., tužiteljica predlaže da sud donese presudu kao u izreci pod točkama I. i II., te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su stranke 10.08.2007. zaključile Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti 164.000,00 CHF i prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

2.1. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, Zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrdi da tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari. Tvrdi da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, tvrdi da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 05.07.2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. U odnosu na navode tužbe o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CH, te o Odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, tuženik ne osporava da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU da je bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU da su tužitelji s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 da pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU da je posebno istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time da otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljice kao potrošača, tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužiteljici da su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, postojalo je sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto- kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno, tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, tuženik navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tuženi tvrdi da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata, a koje tuženik potražuje na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, tuženi tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud da potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, tuženik smatra daukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.2. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 1. lipnja 2024. tuženik je, u smislu odredbe iz čl. 333. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje - ZPP), istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 28,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos, kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom III.

4. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210506952/07 od 10.8.2007., solemniziran kod Javnog bilježnika Mladena Burec dana 21.08.2007. pod brojem OV-23664/07, u Početni otplatni plan, u Promete po kreditu / Specifikacije uplata po predmetnom kreditu, u Izvod iz edukacijskog materijala tuženika za prodajno osoblje iz 2005.,proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice, te je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

5. U ovom postupku između stranaka je nesporno:

- da su stranke 10.8.2007. godine sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210506952/07 koji je solemniziran kod Javnog bilježnika Mladena Burec dana 21.08.2007.g. pod brojem OV-23664/07, a koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora te kojim je tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 164.000,00 CHF (švicarski franak), obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 30 godina od prijenosa kredita u otplatu, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 812,92 CHF, uz primjenu valutne klauzule u CHF sukladno odredbi članka 1. Ugovora o kreditu, te uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu po odluci Banke.

6. Sporno je:

- je li tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK

- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

- ima li tuženik s potraživanjem tužitelja pravo na prebijanje s osnove manje plaćenih anuiteta ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

7. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, valja navesti da je o tom predmetu spora vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013., koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula G i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

9. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 GH i TH od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

10. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), što tuženik nije dokazao. Tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan drugi dokaz, osim uvida u Izvod iz edukacijskog materijala tuženika za prodajno osoblje iz 2005. godine, na okolnost da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen citirani materijal u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Međutim, po mišljenu ovog suda, sama činjenica što je taj materijal bio dostavljen svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik koji je ugovarao predmetni Ugovor s tužiteljicom doista na taj način i postupio, tj. informirao tužiteljicu o svim rizicima rasta tečaja CHF-a, a posebno ne dokazuje činjenicu da se s tužiteljicom o toj odredbi pojedinačno pregovaralo.

11. Na okolnost načina pregovaranja u fazi zaključenja predmetnog Ugovora sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke. Iz njezinog iskaza proizlazi da je u to vrijeme kada je sklopila predmetni ugovor o kreditu trebala novčana sredstava za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja, a kojeg je kasnije i koristila isključivo u svrhu stanovanja. Od stane bankarskih službenika bio joj je preporučen ugovor vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit u to vrijeme, a i sama je imala informaciju da je dosta klijenata u to vrijeme uzima takvu vrstu kredita jer je bio povoljan. Također je s tim ugovorom bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa po odluci Banke. U to vrijeme valuta CHF bila je stabilna, a niti od stane djelatnika banke nije ni na koji način bila upozorena da bi u budućnosti tečaj CHF mogao znatno rasti. Predmetni ugovor o kreditu u pisanom obliku uručen joj je na unaprijed formuliranom obrascu i nije joj bila ponuđeno da može promijeniti pojedine odredbe ugovora već je takav kakav je bio unaprijed sastavljen morala prihvatiti. Predmetni kredit pod ugovorenim uvjetima otplatila je do kraja.

12. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njom nije pregovaralo, niti su joj objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti je bila upozorena na mogućnost nekontroliranog rasta tečaja CHF u odnosu na kune.

13. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju stana u kojem živi sa svojom obitelji, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

14. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je ocijenio da su, u smislu odredbi čl. 96 i 97. ZZP/07, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, ništetne, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO/05), kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Također, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO/05-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U konkretnom slučaju, s obzirom da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ništetne, to tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takve ništetne odredbe tuženik naplatio i primio od nje, budući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 1111. ZOO/05-a. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO/05-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik nepošteni stjecatelj, pa zatezna kamatu na utuženi iznos glavnice tužiteljici valja priznati od dana tuženikovog stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

16. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO/05-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., ista je podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO/05-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

17. Što se tiče tuženikovog prigovora radi prebijanja kojeg je podnio u odgovoru na tužbu, sud je, primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, utvrdio da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik kriv za sklapanje ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, isti nema pravo na naknadu štete koja bi se sastojala od isplate manje plaćenih iznosa anuiteta (tzv. negativne razlike). Isto tako, plaćanjem anuiteta predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj nije ništa primio pa stoga niti ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti niti odredba čl. 323. st. 1. ZOO-a.

17.1. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.

18. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću. Zadatak vještaku bio je provesti vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu i to na način da se vještaku nalaže da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica stvarno platila tuženiku zbog porasta CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na kune tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku platila da je tečaj CHF u odnosu na kunu ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u kunama po mjesecima i ukupno s izraženim datumima svake pojedinačne uplate, sve izraženo u kunama i EUR-ima. Zadatak vještaku bio je izračunati i iznose koje tužiteljica manje platila u razdoblju otplate, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja važećeg na dan isplate kredita, međutim, iako je vještak u svojem pisanom nalazu i mišljenju udovoljio i tom zadatku, taj dio nalaza i mišljenja vještaka nije uzeo u obzir prilikom odluke u ovom sporu, budući da je sud iz naprijed navedenih razloga odbio kao neosnovanog prigovor radi prebijanja tuženika postavljenog radi isplate navedenih iznosa.

19. Iz pisanog nalaza i mišljenja navedenog vještaka od 29. svibnja 2024. proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja sa uračunatim samo pozitivnim tečajnim razlikama za razdoblje od 15.10.2007. do 28.10.2011. ukupno iznosi 60.848,34 kn ili 8.075,96 €.

20. Tužiteljica je u podnesku od 31.7.2024. prigovorila navedenom nalazu i mišljenju vještaka, navodeći da isti ne sadrži otplatni plan iz kojeg bi se vidjela zaduženja, a niti su navedene stvarne uplate iz kojih bi se vidjelo zatvaranje obveza. Također da je u cijelosti izostao opis metodologije po kojoj je izrađen izračun preplata, te da vještak u svom nalazu nije obuhvatio veći dio plaćenih anuiteta dok je i sam izračun preplate netočan. Vještak da je potpuno nepotrebno grupirao preplate po godinama, jer se traži ukupna preplata i specifikacija preplate po datumima, a kako bi se u slučaju pravilnog izračuna mogao postaviti tužbeni zahtjev. Stoga je tužiteljica predložila da vještak u navedenom smislu ispravi svoj nalaz i mišljenje.

21. Sud je prigovore tužiteljice na gornji nalaz i mišljenje vještaka ocijenio osnovanim, te je vještaku naložio da u skladu s istima ispravi svoj nalaz i mišljenje.

22. Vještak je u skladu s nalogom suda dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja od 26.11.2024. iz koje proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja za razdoblje sa uračunatim samo pozitivnim tečajnim razlikama od 15.10.2007. do 28.10.2011. ukupno iznosi 133.883,87 kn ili 17.769,43 €, navodeći da su kod izračuna uzete su u obzir sve uvećane uplate i stvarni anuiteti kredita. Pojedine mjesečne iznose razlika i datume uplata vještak je u svojem nalazu prikazao tabelarno.

23. Tužiteljica niti tuženik nisu imali daljnjih primjedbi na računski nalaz i mišljenje navedenog vještaka, a i sud je tako ispravljeni nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i objektivnim i danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.

24. Tužiteljica je, u skladu s istim, u podnesku od 7. siječnja 2025., precizirala tužbeni zahtjev na isplatu, tako da istim zahtijeva iznos od ukupno 17.929,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta do isplate, kao je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom II.

25. Sud je ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti utvrdio osnovanim te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

26. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 17.929,68 EUR. Sud je tužiteljici, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova što iznosi 500,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 29.2.2024., 31.7.2024. i 7.1.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, što iznosi 500,00 EUR, za svaki, za sastav podneska od 5.3.2024., po Tbr. 8. t. 4. Tarife, iznos od 62,5 bodova, što iznosi 125,00 EUR, što ukupno iznosi 2.125,00 EUR, za zastupanje na ročištima od 4.3.2024, 17.9.2024. i 18.2.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 250 bodova, što iznosi 500,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 3.625,00 EUR. Navedeni iznos valjalo je uvećati za PDV 25 %, tj. za iznos od 906,25 EUR, što ukupno iznosi 4.531,25 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te joj je tako dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 4.731,25 EUR.

27. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

28. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Pregradi, 28. ožujka 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude, stranci koja je uredno obaviještena o istom, a stranci koja nije uredno obaviještena od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika