Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-224/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Matea Begić, odvjetnica u Sisku, S. i A. Radića 12, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetniku iz Zagreba, Ribnjak 40, , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 20. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je se da je ništetna odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 214894 koji su 22. veljače 2008. sklopili tužitelj VC, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor u dijelu u kojem će tuženik za prijevremenu otplatu kredita naplatiti naknadu sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo da tužitelju VC isplati iznos od 315,70 eur sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. siječnja 2013. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo da tužitelju VC isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 687,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj VC podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi je ugovorom o kreditu broj 214894 koji su 22. veljače 2008.g. ( dalje: Ugovor o kreditu) sklopili tužitelj VC, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor tužitelju odobren potrošački kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 27.068,33 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB-a za devize važeće na dan isplate s rokom otplate od 84 mjeseca. Tužitelj je 24. siječnja 2013., u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu te je kredit zatvoren. Odredbom članka 11.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj je 22. siječnja 2013.g., isplatio tuženiku iznos od 2.378,68 kuna odnosno 315,70 eur na ime troška prijevremenog zatvaranja kredita. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje :ZZP) , koji je odredbom članka 81. stavak 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovarala smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje sukladno stavku 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. S obzirom na navedeno odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu sukladno odluci tuženika je ništetna s obzirom da je suprotna kogentnoj odredbi članka 1024. stavak 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Naime, navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po Ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Slijedom navedenog odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu je ništetna što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste primilo.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe da je potraživanje tužitelja u zastari. Naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja te ističe prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i vrijednosti predmeta spora. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 26.6.2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 18.5.2006. na iznos od 16.300.00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovori o kreditu sklopljen 2005., određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja. Tužitelj je u obrazloženju tužbe istaknuo tvrdnju o ništetnosti tzv. izlazne klauzule, tj. naknade za prijevremenu otplatu kredita, uz zahtjev za isplatu. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate; iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u Ugovoru. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pozivajući se na odredbu iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2008., kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO- a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tuženika, dostupna je svima, pa tako i tužitelju. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate, naknada iza prijevremenu otplatu i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (str. 5-11 spisa), prometnu karticu po kreditu (str. 12-17 spisa), potvrdu (str. 18 spisa), izračun prijevremene otplate za kredit (str. 19 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj VC iskazao je da je kredit podigao za kupnju automobila koji se koristio isključivo za njegove osobne potrebe. Automobil je kupio u auto kući u kojoj su ga uputili u banku i tamo ga je već čekao pripremljeni ugovor o kreditu kojeg nije niti pročitao već ga je samo potpisao. Od strane banke nije bilo nikakvog pojašnjavanja ili obrazlaganja pojedinih odredaba ugovora o kreditu te se sve u banci odvijalo vrlo kratko. Tijekom otplate kredita rata otplate mu je zauzimala veliki dio njegove plaće te je morao uzdržavati i majku pa zapravo nije imao od čega živjeti te je posudio novac od tete kako bi kredit otplatio u cijelosti. Banka mu je nudila reprogramiranje kredita, no radilo se o ponudi za produljenje roka otplate koju nije htio prihvatiti jer je smatrao da je to predugi period tijekom kojeg bi on morao plaćati i kamatu banci. U banci su mu izradili izračun prijevremene otplate iz koje je proizlazio iznos glavnice i kamate za otplatu kao i administrativni trošak, a on se sada ne sjeća visine tih iznosa te je on te iznose u cijelosti platio. Nije niti znao da je ugovorom o kreditu preuzeo kakvu obvezu vezano za prijevremenu otplatu kredita niti je o tome u banci bilo uopće govora. Ističe da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 22. 8. 2008. br. 214894 (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 27.068,33 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1. Ugovora), zatim, da je redovna kamatna stopa 6,10 %, godišnja, promjenjiva, u skladu od odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2. Ugovora), da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 396,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl.8. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora), te je odredbom čl. 11.2. Ugovora ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

8. Nadalje, uvidom u prometnu karticu po kreditu broj 214894, na ime VC, utvrđeno je da je kredit zatvoren 22. 1. 2013., da je tada evidentirana uplata glavnice u iznosu od 59.466,97 kn, te 24. 1. 2013. kamata po dospijeću u iznosu od 250,00 kn, te da je isti 22. 1. 2013. na ime prijevremene otplate kredita platio iznos od 2.378,68 kn.

9. Iz potvrde prednika tuženika od 24. 1. 2013. proizlazi da prednik tuženika potvrđuje da je kredit br. 214894 s pozivom na broj 8311877002, korisnika VC, otplaćen u cijelosti i da Sberbank d.d. nema više potraživanja po navedenom kreditu.

10. Prema izračunu prijevremene otplate za kredit broj 214894 od 22. 1. 2013. Sberbank d.d., korisnika VC, proizlazi ukupan iznos kredita za uplatu i to iznos preostale glavnice od 59.466,97 kn, iznos preostale kamate od 224,65 kn, iznos naknade za prijevremenu otplatu od 2.378,68 kn (4 %) te iznos troška brisanja fiducije kod Fina-e od 250,00 kn.

11. Dakle, temeljem navedenog je za zaključiti da je tužitelj ugovoreni kredit prijevremeno otplatio 22 1.2013. i da je prilikom takve prijevremene otplate isplatio predniku tuženika naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 2.378,68 kn, odnosno 315,71 eur (fiksni tečaj konverzije 7,53450), te prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 20. 2. 2025. visina utuženog iznosa navedene naknade nije niti sporna.

12. Sporno je da li su stranke pri zaključenju Ugovora pregovarale o odredbi čl. 11.2., Ugovora, u dijelu u kojem tuženik za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje naknadu sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora, da li se radilo o tipskom ugovoru, da li naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja visinu štete koju je banka pretrpjela prijevremenom otplatom, povezanu sa smanjenjem kamatnih prihoda tuženika i troškovima tuženika, te u konačnici da li je navedena odredba Ugovora o naknadi u suprotnosti sa važećim propisima i time ništetna, a sporno je i da li je nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja.

13. U vrijeme zaključenja Ugovora, na snazi je bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i 125/07, dalje: ZZP), odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi stavka 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

15. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16. Prema odredbama čl. 102. st. 1. i 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna te ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Sukladno odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

19. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je odredba čl. 11.2.. Ugovora bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, zatim, stoga što po mišljenju ovog suda sadržaj navedene odredbe niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sadrži niti jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

20. Tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne podnosi nikakve dokaze na okolnost koja je to stvarno prouzročena šteta tuženiku prijevremenom otplatnom konkretnog kredita ili da je imao bilo kakve troškove rješavanja zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, već se paušalno poziva na smanjenje kamatnih prihoda i troškove kredita.

21. Stoga, mišljenje je je ovog suda da je odredba čl. 11.2. Ugovora nepoštena sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO, te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

22. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. izreke presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 315,70 eur (2.378,67 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od dana plaćanja odnosno 22. 1. 2013., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja.

24. Nadalje, niti prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

25. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 150,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 19. 11. 2024. i 20. 2. 2025. u iznosu od 150,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), te PDV u iznosu od 137,50 eur, ukupno 687,50 eur.

27. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku