REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-2541/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave, zaključene 18. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Saše Pufler i zamjenika punomoćnika tuženika ICG, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140060242- 60010445712/2005., sklopljenog 8. lipnja 2005. između tužitelja IC i Slavonske banke d.d. Osijek (pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb), koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem OU-1208/2005 10. lipnja 2006., a koja u čl. 2. glasi: „CHF...u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.“; u čl. 3. toč. 1. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 3.:“... obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“ i “Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“; u čl. 18. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita i Založni dužnik odriču se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 24. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Založni dužnici u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da isplati tužitelju IC s osnove više preplaćenog iznosa tečaja i kamatne stope iznos od 3.466,59 eura (slovima: tri tisuće četiristo šezdeset šest eura i pedeset devet centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 13. travnja 2011. po stopi koja do 31. srpnja 2015. teče u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da isplati tužitelju IC iznos od 31.340,47 eura (slovima: trideset jedna tisuća tristo četrdeset eura i četrdeset sedam centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 5. studenog 2015. po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija tužitelj IC sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 31.340,47 eura koje teku od 6. svibnja 2015. do 4. studenog 2015.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da u roku 15 dana tužitelju IC naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 6.899,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 28. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se s preostalim dijelom za naknadu troška postupka u iznosu 6.125,00 eura tužitelj odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. (u nastavku: banka) kao davateljem kredita 8. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140060242-60010445712/2005 prema kojem mu je banka odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 106.000,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 30 godina. Navodi da su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope, te tečaja CHF u odnosu na kunu, početno ugovoreni anuiteti povećavali u odnosu na početni plan otplate kredita. Naime, pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je ugovorena kao promjenjiva i koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,90 % godišnje. Smatra da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi i da su se o ništetnosti navedenih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ističući da je sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Tužitelj ističe da zbog višestrukog porasta kreditne obveze u tijeku otplate kredita nije bio u mogućnosti plaćati uvećane anuitete kredita zbog čega je banka kredit otkazala, pa je cjelokupan iznos dospio na naplatu 13. travnja 2011. Navodi da mu je zbog toga kuća, koja je bila predmet zaloga kao osiguranje otplate kredita, prodana u ovršnom postupku za iznos kupovnine od 236.134,77 kuna, te da je kuću na ime duga preuzeo tuženik. Tužitelj je naveo da je unatoč prodaji kuće i dalje nastavio otplaćivati dugovanje po predmetnom kreditu. Navodi da je prodajom kuće i plaćenim anuitetima već otplatio tuženiku dugovani iznos po predmetnom kreditu zbog čega smatra da mu je tuženik dužan vratiti preplaćene iznose zajedno sa zateznim kamatama. Stoga je predložio sudu da donese presudu kojom će utvrditi da su ništetene odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (kao u točki I. izreke), te kojom će naložiti tuženiku da mu na ime preplaćenih iznosa kredita vrati 250.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama, a koji će iznos specificirati nakon provedenog vještačenja budući da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom kako bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev.

1.1.Nakon provedenog vještačenja, tužitelj je u podnescima od 8. siječnja 2025., pa u konačnici i 7. ožujka 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je preinačio tužbu i to tako da je tužbene zahtjeve postavio kao eventualno kumulirane (glavnim tužbenim zahtjevom je tražio utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od ukupno 3.466,59 eura zajedno sa zateznim kamatama, te isplatu iznosa od 31.340,47 eura na ime neobračunate kupovnine za zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je eventualno kumuliranim zahtjevom tražio utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula s kondemnatornim dijelom zahtjeva identičnim kao u glavnom tužbenom zahtjevu).

1.2. Tuženik nije pristao na preinaku tužbe, a sud je raspravnim rješenjem od 18. ožujka 2025. odlučio da ne prihvaća preinaku u smislu eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva i to u odnosu na glavni tužbeni zahtjev (jer je tužitelj preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se protivio preinaci) dok je prihvatio preinaku u odnosu na kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim je razdvojio potraživanje preplaćenih iznosa ukupnog dugovanja po predmetnom kreditu i to na preplaćene iznose anuiteta temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu 3.466,59 eura i preplaćeni iznos kredita na ime neobračunate kupovnine u iznosu 31.340,47 eura. Ovo stoga što tužitelj bez svoje krivnje u tom dijelu nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka jer nije raspolagao potrebnom dokumentacijom temeljem koje je tek u nastavku postupka provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje (čl.190. st.2. ZPP). Tužitelj je dakle, tek nakon provedenog vještačenja mogao znati za koji je iznos preplatio dugovanje po kreditu. Nije u pravu tuženik kada navodi da je tužitelj, pored tužbenog zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu, preinakom tužbe istaknuo i posve novi tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 31.340,47 eura s posve novom pravnom osnovom i to „neobračunate kupovnine“. Naime, iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je tužitelj već u tužbi naveo da je dugovanje po predmetnom kreditu preplatio time što su mu se anuiteti obračunavali na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, što mu je kuća (koja je bila predmet zaloga) prodana u ovršnom postupku za iznos kupovnine od 236.134,77 kuna i što je nakon toga i nadalje nastavio otplaćivati dugovanje po kreditu. Da je tome tako proizlazi i iz visine tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj postavio u tužbi u iznosu od 250.000,00 kuna. Dakle, tužitelj je tek nakon provedenog vještačenja mogao točno znati za koje je iznose preplatio dugovanje po kreditu, pa je tako u konačnici na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli potraživao iznose preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 3.466,59 eura, dok je na ime preostale preplate potraživao iznos od 31.340,47 eura. Činjenica jeste da je tužitelj tek podneskom od 8. siječnja 2025. naveo da iznos od 31.340,47 eura potražuje „s osnove neobračunate kupovnine“, međutim, i iznos eventualno neobračunate kupovnine zapravo predstavlja iznos za koji je tužitelj preplatio dugovanje po kreditu zbog čega se ne može govoriti o sasvim novom tužbenom zahtjevu koji se temelji na drugoj pravnoj osnovi. Više o tome u nastavku obrazloženja pod točkom 16.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu pozivajući se apstraktno na tzv. kolektivnu presudu u predmetu "švicarac". Također smatra da se tužitelj ne može pozivati na kolektivnu presudu budući da Slavonska banka d.d. nije bila obuhvaćena istom zbog čega ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije. Smatra i to da su kao tužitelji u ovom predmetu trebali biti obuhvaćeni i CC, sudužnik i ŽC, založni dužnik. U vezi spornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tuženik smatra da su navedene odredbe tužitelju bile lako uočljive, jasne i razumljive, a da razumljivost istih proizlazi iz činjenice što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno obrazložen tužitelju od strane javnog bilježnika. Tužitelj kao korisnik kredita je bio poslovno sposobna osoba i prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika zbog čega se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Navodi da je prilikom sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarao s tužiteljem, posebice o valutnoj klauzuli jer je tužitelj mogao birati hoće li uzeti kredit s valutnom klauzulom u CHF ili EUR ili pak kunski kredit bez ikakve valutne klauzule. Ističe da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije posljedica njegove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, pa je stoga ista mijenjana zbog opravdanih razloga, a sve sukladno uredno objavljenim i pristupačnim Općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u Ugovoru o kreditu. Ističe da tuženik do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonske obveze glede izmjena ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivost, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamate stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. Navodi također da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Pošto je ovdje riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, Zakon o parničnom postupku ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 5140060242- 60010445712/2005 (list 11-19 spisa), otplatni plan (list 209-216 spisa), izračun efektivne kamatne stope (list 221-231 spisa), rješenje o namirenju Ovr-1835/2011-78 od 21. listopada 2015. (list 286-288 spisa), e-mail komunikacija između vještaka i tuženika (list 311 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog (list 140-186, 239-241, 257-284 i 307-308 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja IC (list 170-171 spisa) i svjedoka LC (list 171-172 spisa). Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka CCG, TC i Javnog bilježnika Lidije Perić.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka CC (sudužnika) i ŽC (založnog dužnika) na okolnost tko je plaćao predmetni kredit iz razloga što je navedene činjenice utvrdio temeljem iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti povjerovao, a što proizlazi i iz dopisa HZMO da mu je radi otplate kredita vršena ustega s mirovine (list 274-275 spisa) zbog čega nije bilo potrebe na navedene okolnosti dalje ispitivati svjedoke, a posebno ne svjedoka ŽC kao založnog dužnika koji je bio samo prodavatelj nekretnine koju je tužitelj kreditom kupio i koji kao takav nema neposrednih saznanja o tim činjenicama. S druge pak strane, tužitelj je kao korisnik kredita sklopio s bankom ugovor o kreditu i njega je banka dalje teretila za isplatu dugovanih iznosa zbog čega činjenice koje bi se saslušanjem predloženih svjedoka na navedene okolnosti trebale utvrditi, nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. U tom smislu je neosnovan i prigovor tuženika da su tužbom kao tužitelji trebali biti obuhvaćeni sudužnik i založni dužnik.

3.2. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se pročita izjava svjedokinje CCG koju je ista ovjerila kod Javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu na okolnost upozoravanja potrošača o rizicima vezanim uz rast tečaja švicarskog franka budući da sukladno načelu neposrednosti, sud odlučuje o tužbenom zahtjevu u pravilu na temelju usmene, neposredne i javne rasprave (čl.4. ZPP), a iz kojih se razloga i tužitelj protivio ovom dokaznom prijedlogu.

3.3. Sud je odbio i dokazni prijedlog tuženika da se pročita stručno mišljenje nezavisnog odvjetnika Wahla budući da sud nije vezan ničijim pravnim shvaćanjima i mišljenjima osim pravnim shvaćanjima Vrhovnog i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

4. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženik neosnovano smatra da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena kolektivnom tužbom, pa da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-6632/17 ne mogu primijeniti u ovom postupku. Ovo stoga što je u trenutku pokretanja kolektivnog postupka bilo izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d., a budući da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria bank d.d., tužitelj se može pozvati na pravna utvrđenja iz navedenih presuda jer je u tom sporu kao V. tuženik sudjelovala Addiko bank d.d. (ranije Hypo Aple Adria bank d.d., pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), sve u smislu čl.502c. ZPP (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž-2541/2024-2 od 3. lipnja 2024.).

5. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140060242-60010445712/2005 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa aniuteta temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po navedenom ugovoru, te zahtjev tužitelja za povrat preostalog preplaćenog dugovanja po predmetnom kreditu.

6. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 8. lipnja 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060242-60010445712/2005 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju i adaptaciju kuće u iznosu od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize banke važećem na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ako se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da korisnik kredita pristaje na sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora o kreditu bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora;

- da je potpisom Ugovora tužitelj u cijelosti prihvatio odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune;

-da su se tužitelj i banka ugovorom suglasili da banka može raskinuti Ugovor o kreditu, između ostaloga, ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni 30 dana s plaćanjem dospjelih rata, u kojem se slučaju smatra da kreditni odnos prestaje s danom slanja preporučene pošiljke o raskidu ugovora na zadnju banci poznatu adresu;

-da je radi osiguranja svih potraživanja tuženika po predmetnom kreditu, osnovano založno pravo na nekretnini tužitelja upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u korist banke

-da je u ovršnom postupku ovoga suda broj Ovr-1835/2011, radi namirenja tražbine tuženika po predmetnom ugovoru o kreditu, predniku tuženika prodana založena nekretnina tužitelja za iznos kupovnine 236.134,77 kuna

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 5140060242- 60010445712/2005 i rješenja o namirenju ovoga suda Ovr-1835/2011-78 od 21. listopada 2015.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060242- 60010445712/2005 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, je li tužitelj plaćanjem anuiteta predmetnog kredita do raskida ugovora o kreditu, prodajom kuće i daljnjom otplatom duga po kreditu (imajući u vidu eventualnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) preplatio dugovanje po kreditu, u kojem iznosu, te ima li tužitelj pravo na povrat tako preplaćenih iznosa. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno je da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

9. Neosnovan je i prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da tuženik u individualnoj parnici mora posebno dokazati sva utvrđenja iz navedenih odluka na koje se poziva.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. S obzirom na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

10.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužitelj obaviješten prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužitelju pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužitelj samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, iako je mogao odabrati i neku drugu valutu.

10.3. Tužitelj je iskazao da je bio klijent Slavonske banke d.d., da je kredit u toj banci uzeo radi kupnje kuće, da je u banku došao s namjerom da kredit uzme u valuti eura jer u kunama u to vrijeme nitko nije davao kredite, da su mu u banci rekli da postoji kredit u CHF valuti koji je povoljniji i da on nije kreditno sposoban da dobije kredit u eurima, te da je zbog toga uzeo kredit s valutnom klauzulom u švicarcima. Iskazao je da je ugovor bio unaprijed priređen od strane banke i da isti nije čitao, te da je bio sretan što uopće može dobiti kredit. U banci mu nitko nije objašnjavao što je to promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a u banci mu nitko nije rekao ni to da može pregovarati o nekoj odredbi ugovora o kreditu. Rata mu je s početne od oko 2.400,00-2.600,00 kuna otišla na 7.200,00 kuna. Iskazao je da je u to vrijeme bio u mirovini i da je kuću kupio za svoje osobne potrebe tj. da nije bio vlasnik obrta i da se nije bavio poslovnom djelatnosti. Kredit je otplaćivao sam i još ga uvijek otplaćuje (u vrijeme davanja iskaza 4. svibnja 2023.). Tužitelj je iskazao da mu se znalo dešavati da mu je od mirovine ostalo ili ništa ili 400,00 kuna nakon što bi platio ratu kredita, te da mu je banka u isto vrijeme prodavala i kuću i namirivala se iz njegove mirovine, da bi tu istu kuću naknadno banka opet prodala za veći novac i razliku sebi stavila u džep odnosno da se banka već tri puta namirila.

10.4. Svjedokinja LC (djelatnica banke), nakon što joj je predočen predmetni ugovor o kreditu, je iskazala da je ona radila konkretni ugovor, da su u to vrijeme imali kredite u eurima i u CHF valuti, da je ona inače svojim klijentima uvijek govorila o uvjetima svakog kredita ovisno o tome koji je kredit klijent htio. Iskazala je da ako klijent nije bio platežno sposoban uzeti kredit u eurima, da je tada mogao dići kredit u CHF, te da je svakom klijentu rekla da se kredit plaća u kunama po tečaju koji vrijedi na dan plaćanja kredita, da tečaj može biti i manji i veći, te da je kamata promjenjiva i da se računa po liboru. Iskazala je da ona osobno nije sastavljala ugovor o kreditu, već da su svi imali unaprijed pripremljenu šprancu ugovora koju je sastavljao drugi odjel u banci, a da je ona u ugovoru samo pisala osobne podatke stranke, visinu kamate u trenutku dizanja kredita i podatke o nekretnini, da stranka nije mogla mijenjati odredbe ugovora već da je mogla samo birati vrstu kredita. Iskazala je da je kredit u švicarcima imao manju kamatu i da je automatski rata bila manja i da zbog toga netko nije bio sposoban uzeti kredit u eurima , a u švicarcima jeste.

10.5. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama. Sud je povjerovao i svjedokinji međutim, za napomenuti je da je predmetna svjedokinja o svim okolnostima iskazivala općenito na način da je objašnjavala kako je ona inače postupala sa svojim klijentima međutim, što je konkretno bilo u ovom slučaju, s ovim tužiteljem i ovim kreditom, svjedokinja nije iskazivala što je i razumljivo ako se uzme u obzir protek vremena i okolnost da je radeći u banci svjedokinja imala kontakata sa stotinama klijenata. Za napomenuti je i to da je svjedokinja svakako potvrdila da su ponuđeni ugovori o kreditu bili tipski odnosno unaprijed pripremljeni od strane banke i da klijenti nisu mogli pregovarati o ugovornim odredbama već isključivo o vrsti kredita kojeg žele uzeti.

10.6. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja i navedenog svjedoka kao i utvrđenja iz kolektivne presude, utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.7. Test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

11. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare u odnosu na potraživanje iz točke II. izreke presude jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina (čl.225. Zakona o obveznim odnosima). U odnosu na potraživanje iz točke III. tužbenog zahtjeva koje se odnosi na povrat preostalog preplaćenog dugovanja po predmetnom kreditu, sud je utvrdio da podnošenjem tužbe zastara još nije ni počela teći jer je tužitelj tada još uvijek otplaćivao dugovanje po kreditu. Naime, prije nego što je ugovor o kreditu raskinut, radilo se o plaćanju anuiteta međutim, trenutkom raskida ugovora cjelokupna nedospjela glavnica postaje dospjelom i više se ne radi o plaćanju anuiteta jer cjelokupni iznos kredita dolazi na naplatu. Kako je tužitelj predmetno dugovanje nastavio plaćati i dalje, ali sada više ne u anuitetima, zastara za tako preplaćeno dugovanje po kreditu počinje teći tek nakon što je isto u cijelosti isplaćeno. Stoga je i u tom dijelu prigovor zastare neosnovan.

12. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Lidiji Balog koja se očitovala na okolnost preplate po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, te preplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to u razdoblju od početka korištenja kredita do kraja otplate kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 16. lipnja 2005., da je tečaj na dan korištenja bio 4,751434, te da je rok otplate 30 godina uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90%. Vještak je u nalazu naveo da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime tečajne razlike u iznosu 1.094,87 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju dok preplata na ime razlike u kamati iznosi 2.927,53 eura. Vještak je naveo da je preplaćene anuitete računao do 13. travnja 2011. budući da iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je tužitelju na taj datum sva glavnica dospjela na naplatu što bi značilo da je ugovor o kreditu otkazan 13. travnja 2011. nakon čega se više ne obračunavaju anuiteti jer ukupno preostala glavnica postaje dospjelom i na istu se obračunava zatezna kamata. Dakle, nakon otkaza kredita se više ne obračunava redovna kamata po osnovi otplate kredita. Vještak je također izračunao da je od dana korištenja kredita do 13. travnja 2011. postojala i negativna tečajna razlika odnosno razdoblja u kojem je tečaj bio manji od tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, a koja iznosi 555,80 eura, pa kada se uzmu u obzir ukupno preplaćeni iznosi temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s uključenim negativnim tečajnim razlika, vještak je izračunao da preplata tužitelja po toj osnovi iznosi 3.466,59 eura.

12.1.U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje trebao napraviti uzimajući u obzir kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, za napomenuti je da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući da među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

12.2. Budući da je tužitelj u tužbi tvrdio da mu je radi namirenja tuženikove tražbine po predmetnom kreditu u ovršnom postupku prodana kuća na kojoj je bilo osnovano založno pravo, nakon čega je i dalje nastavio plaćati dugovanje po kreditu, vještak je imao zadatak dalje utvrditi kretanje kredita odnosno je li tužitelj osim preplaćenih iznosa iz točke 12. obrazloženja ove presude još preplatio predmetno dugovanje po kreditu. Polazišna osnova za daljnje računanje eventualno preplaćenog dugovanja je datum raskida ugovora o kreditu jer od tog datuma nedospjela glavnica postaje dospjelom i računa se u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, od tog datuma prestaju teći redovne kamate, a na dospjelu glavnicu se obračunavaju zatezne kamate.

12.3. Dan raskida ugovora o kreditu je propisan člankom 5. stavkom 1. podstavkom 3. Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da su se tužitelj i banka ugovorom suglasili da banka može raskinuti Ugovor o kreditu, između ostaloga, ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni 30 dana s plaćanjem dospjelih rata, u kojem se slučaju smatra da kreditni odnos prestaje s danom slanja preporučene pošiljke o raskidu ugovora na zadnju banci poznatu adresu. Kako bi utvrdio točan datum raskida, vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je od tuženika zatražio dokumentaciju o raskidu ugovora, te da mu je nakon višestrukog traženja tuženik u konačnici odgovorio da ne raspolaže s dokumentom iz kojeg bi proizašlo kada je točno ugovor o kreditu raskinut (list 311 spisa). Budući da je iz pregleda prometa po kreditu vidljivo da je 13. travnja 2011. cjelokupna glavnica dospjela na naplatu i da je tužitelj nakon tog datuma dalje zaduživan zateznom kamatom, vještak je naveo da je za pretpostaviti da je to datum raskida ugovora. Vještak je nadalje naveo da uvidom u promet po kreditu tužitelja i popis uplata tužitelja, nije vidljivo da je kupovnina u iznosu 236.134,77 kuna za predmetnu nekretninu bila priznata tužitelju kao uplata po kreditu, odnosno da su za iznos kupovnine umanjene obveze tužitelja.

12.4. Nakon što je tuženik prigovorio nalazu vještaka da je tuženik za iznos kupovnine od 236.134,77 kuna umanjio dospjelu glavnicu i da je to sve knjiženo u poslovnim knjigama tuženika 22. studenog 2017. kada je iskazana klauzula pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine (zapravo rješenje o namirenju), vještak je u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je od tuženika tražio da mu dostavi vjerodostojne isprave i dokumentaciju temeljem koje je izvršeno knjiženje kupovnine na ime smanjenja duga tužitelja, no da mu tuženik isto nije dostavio. Na njegovo daljnje traženje, tuženik mu je 20. studenog 2024. dostavio Pregled prometa po kreditu s datumom ispisa 19. studenog 2024. koji obuhvaća samo 2017. godinu, te da je na tom dokumentu vidljiv potražni promet od 236.134,77 kuna na dan 22. studenog 2017. (list 260 spisa) i da je takva evidencija na potražoj strani evidencija kojom se priznaje plaćanje zbog čega bi se iz istog moglo zaključiti da je tuženik tužitelju priznao iznos kupovnine kao njegovo plaćanje. Međutim, vještak dalje navodi da je u ranije dostavljenom Pregledu prometa za cijelo razdoblje otplate kredita, s datumom ispisa dokumenta 17. siječnja 2024., na isti dan 22. studenog 2017. vidljiva evidencija otpisa glavnice u iznosu od 162.936,60 kuna (list 272 spisa). Vještak navodi da je nakon toga zatražio od tuženika pojašnjenje koja evidencija i koji iznos je točan, te kako su moguće različite evidencije na dva dokumenta iste vrste, da mu je tuženik odgovorio da se ne radi o dvije različite evidencije nego o načinu knjiženja preuzete imovine, iako vještak tvrdi da opisana knjiženja ne evidentiraju imovinu nego dužničko vjerovnički odnos.

12.5. Vještak je nadalje u dopuni nalaza i mišljenja pojasnio da je iz prometa po kreditu tužitelja vidljivo da je tužitelj od otkaza kredita 13. travnja 2011. svakomjesečno vršio plaćanja do 15. svibnja 2012. nakon čega nije vršio plaćanja do 12. kolovoza 2016. kada je ponovo nastavio s plaćanjem. Plaćanjima tužitelja su zatvarane redovne i zatezne kamate, sudski i ostali troškovi, a nakon 12. listopada 2016. zatvarana je i dospjela glavnica kredita. Dana 29. studenog 2022., kada je evidentirana zatezna kamata u iznosu 416.169,36 kuna ista je i zatvorena uplatom od 100.435,75 kuna, koja je opisana kao naplata zatezne kamate, dok je 22. studenog 2017. evidentiran i otpis dospjele glavnice u iznosu 162.936,60 kuna. Za sve opisane evidencije vještak je naveo da mu nisu bili dostupni nikakvi dokumenti jer mu ih tuženik nakon višestrukog traženja nije dostavio zbog čega te evidencije ne može detaljnije opisati.

12.6. Na ponovni prigovor tuženika da je knjiženje u poslovnim knjigama tuženika izvršeno 22. studenog 2017. i to na način da je za iznos kupovnine od 236.134,77 kuna umanjeno dospjelo potraživanje tuženika (dospjela glavica) sukladno rješenju, te da je umanjenje proknjiženo sukladno procedurama i to na način da je iznos dospjele glavice od 162.936,60 kuna otpisan, a da je iznosom od 73.198,17 kuna naplaćena dospjela glavnica, vještak je u drugoj dopuni nalaza i mišljenja pojasnio da je iznos od 162.936,60 kuna vidljiv u Pregledu prometa za cijelo razdoblje kao primitak sredstava na dan 22. studenog 2017. i da je opisan kao otpis glavnice u iznosu od 162.936,60 kuna, no da iznos od 73.198,17 kuna nije vidljiv nigdje u istom dokumentu odnosno da nije knjižen zbog čega po njegovom mišljenju pojašnjenje tuženika u vezi s opisanim evidencijama nije točno ni logično. Dakle, s obzirom na različite datume rješenja o dosudi nekretnine 6. svibnja 2015. i datuma provođenja knjiženja tuženika 22. studenog 2017., te različite iznose knjigovodstvenih evidencija u Pregledu prometa kredita ispisanih 17. siječnja 2024. i 19. studenog 2024., a koji moraju biti isti, vještak je naveo da ne može povezati evidentirane iznose s iznosom kupovnine zbog čega ne može utvrditi da je tuženik tužitelju priznao kupovninu predmetne nekretnine u svrhu namirenja duga tužitelja po predmetnom kreditu tužitelja.

12.7. Vještak je nadalje na ročištu 18. ožujka 2025. iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja i svih dopuna tijekom postupka. Na poseban upit suda vještak je iskazao da iz dokumentacije koju mu je banka dostavila ne može utvrditi kada je kredit u konačnici otplaćen u cijelosti, te da isto tako prema knjigovodstvenoj dokumentaciji koju mu je banka dostavila ne može točno utvrditi ni koji je datum raskida/otkaza ugovora o kreditu. Budući da je u knjigovodstvenoj dokumentaciji vidljivo da je s danom 13. travnja 2011. cjelokupna glavnica dospjela na naplatu, za pretpostaviti je da je zapravo to datum otkaza kredita iako je taj točan podatak osobno tražio od banke na što su mu iz banke e-mailom odgovorili da ne raspolažu s dokumentom iz kojeg bi proizašlo kada je točno ugovor o kreditu raskinut. Vještak je pojasnio i to da je banka dospjelu glavnicu na dan 13. travnja 2011. izračunala prema tečaju CHF koji je vrijedio na taj dan tj.13. travnja 2011., dakle na dan raskida ugovora i da je ta glavnica iznosila 549.100,49 kuna, odnosno 97.079,57 CHF. Nakon što je ugovor raskinut, tužitelj je i nadalje nastavio otplaćivati predmetni kredit. U tim daljnjim otplatama se više ne radi o anuitetima budući da je cijela glavnica dospjela na naplatu i ta glavnica više nije vezana za valutu CHF nego je s danom raskida ugovora o kreditu izražena u kunama. Vještak je ponovno potvrdio da iz cjelokupne dokumentacije tuženika nigdje nije vidljivo da je za iznos kupovnine banka svoje potraživanje umanjila na način kako je navedeno u rješenju o namirenju odnosno da su se za iznos od 205.162,66 kuna prvo namirile zatezne kamate, a za iznos od 30.972,11 kuna dio glavnog duga. Budući da iz knjigovodstvene kartice tj. pregleda prometa za klijenta od 19. studenog 2024. koji je banka dostavila, proizlazi da je kupovnina navodno knjižena 22. studenog 2017. to su se i zatezne kamate neosnovano obračunavale od dana pravomoćnosti rješenja o namirenju do 22. studenog 2017. U odnosu na dvostruko knjiženje banke na dan 22. studenog 2017. vještak je pojasnio da se zapravo radi o jedno te istom dokumentu banke koji je ispisan u različito vrijeme i to na način da je u jednoj varijanti dokument ispisan za cijeli period otplate kredita, a u drugoj je ispis samo za 2017. Vještak je ponovio da je posebno od banke tražio da mu objasne zašto su na isti datum upisana dva različita iznosa, na što su mu iz banke rekli da je takva njihova procedura. Nakon što je dalje tražio da mu dostave te "procedure", iz banke su mu odgovorili da će se u odnosu na to očitovati prema sudu.

12.8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, i što je na sve prigovore tuženika dao argumentirane odgovore koje kao točne prihvaća i ovaj sud.

12.9. Iako je tuženik podneskom od 14. ožujka 2025. predlagao da se provede vještačenje po drugom vještaku budući da vještak Lidija Balog ne može potvrditi da je rješenje o dosudi (zapravo rješenje o namirenju) provedeno od strane tuženika, sud je taj dokazni prijedlog odbio. Ovo stoga što je vještak u dvije dopune nalaza i mišljenja, pa i usmeno saslušan ponovio da mu tuženik unatoč višestrukom traženju nije dostavio adekvatan dokaz o tome da je za iznos kupovnine umanjio svoje potraživanje prema tužitelju. Naime, tuženik mu je kao dokaz uračunavanja kupovnine dostavio jedno te isti dokument ispisan u različito vrijeme i to tako da je jedan ispisan 17. siječnja 2024., a drugi 19. studenog 2024. iz kojih proizlazi da su na isti dan tj. 22. studenog 2017. knjiženi različiti iznosi koji zapravo moraju biti isti. Za napomenuti je da je i sud rješenjem od 14. kolovoza 2024. (list 200 spisa) zatražio od tuženika da dostavi potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na otkaz kredita, a posebno sva zaduženja tužitelja po navedenom kreditu nakon otkaza, sve tužiteljeve uplate kao i dokumentaciju o tome je li i na koji način kupovnina u iznosu od 31.340,47 eura priznata tužitelju kao uplata po kreditu, na što je tuženik dostavio samo otplatni plan i izračun efektivne kamatne stope. Iz navedenog proizlazi da je nadvještačenje na predložene okolnosti potpuno bespotrebno i da bi samo dovelo do daljnjeg odugovlačenja postupka jer je vještak Lidija Balog nalaz i mišljenje izradila na temelju dokumentacije dostavljene isključivo od strane tuženika za koju se u konačnici uspostavilo da je nepotpuna, nelogična i manjkava.

13. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud je utvrdio:

- da je tuženik na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio iznose anuiteta za ukupno 3.466,59 eura;

- da vještak nije mogao izračunati je li tužitelj osim navedenog iznosa od 3.466,59 eura i nadalje preplatio dugovanje po predmetnom kreditu u razdoblju od 13. travnja 2011. do konačne isplate i to isključivo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije dostavio adekvatne podatke za izračun odnosno: datum raskida ugovora o kreditu, datum konačne otplate dugovanja po kreditu i dokaz o tome da je za iznos kupovnine umanjio dugovanje tužitelja. Pri tome je potrebno napomenuti i to da je i punomoćnik tuženika na ročištu 18. ožujka 2025., na poseban upit suda o tome koji su datumi raskida ugovora o kreditu i konačne otplate dugovanja po kreditu, izjavio da se o tome ne može očitovati (list 307 spisa).

14. Uzimajući u obzir navedeno, utvrđeno je da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je za iznos kupovnine umanjio svoje potraživanje prema tužitelju. Sud je ocijenio kao nevjerodostojne dokumente tuženika na kojima isti temelji tu svoju tvrdnju, a to je pregled prometa po kreditu od 19. studenog 2024. (list 260 spisa) i pregled prometa po kreditu od 17. siječnja 2024. (list 261-273 spisa). Ovo stoga što iz navedenih dokumenata koji su po vrsti isti proizlazi da su na isti dan 22. studenog 2017. knjižena dva različita iznosa za što tuženik tijekom postupka nije dao valjano i logično objašnjenje. Naime, nije logično ni prihvatljivo da jedna banka kao visoko specijalizirana financijska institucija u svojim poslovnim knjigama na jedno te isti datum ima prikazane različite iznose za koje tvrdi da je navodno umanjila dugovanje svog dužnika (ovdje tužitelja). Isto tako nije prihvatljivo da banka nema podatke o raskidu ugovora i da ne dostavlja podatak o datumu isplate dugovanja u cijelosti. Sudu nije prihvatljivo ni obrazloženje tuženika koje je dao vještaku da je za iznos kupovnine umanjio dospjelu glavnicu i to tako da je iznos glavnice od 162.936,60 kuna otpisao, a da je iznosom od 73.198,17 kuna naplatio dospjelu glavnicu (list 311 spisa), jer s jedne strane nije životno ni logično da bi banka bez valjanog obrazloženja, samo tako, svom dužniku „otpisala“ dug u iznosu 162.936,60 kuna, dok s druge pak strane iznos od 73.198,17 kuna nije nigdje evidentiran u knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika koju je dostavio tijekom postupka. Stoga ne preostaje ništa drugo nego za zaključiti da je tuženik tijekom postupka manipulirao dostavljenom dokumentacijom.

15. U odnosu na kupovninu u iznosu od 236.134,77 kuna, u konačnici je potrebno navesti da je za iznos iste tuženikovo potraživanje prema tužitelju trebalo umanjiti nikako drugačije nego upravo onako kako je određeno rješenjem o namirenju ovoga suda broj Ovr-1835/2011-78 od 21. listopada 2015. (list 286-288 spisa) odnosno da se iz iznosa kupovnine namiri redom: zatezne kamate na glavnicu za posljednje tri godine do donošenja rješenja o dosudi u iznosu od 205.162,66 kuna i djelomično glavni dug u iznosu 30.972,11 kuna. Budući da je rješenje o namirenju postalo pravomoćno 4. studenog 2015., s tim datumom je trebalo biti provedeno knjiženje u poslovnoj dokumentaciji tuženika. Dakle, sve da je tuženik tijekom postupka uspio dokazati da je za iznos kupovnine umanjio svoje potraživanje prema tužitelju, to umanjivanje nikako nije moglo biti s datumom 22. studenog 2017. i nikako ne na proizvoljan način tuženika (162.936,60 kuna plus 73.198,17 kuna ) nego upravo onako kako je navedeno u rješenju o namirenju.

16. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćenih kamata i tečajne razlike tužitelju dosudio iznose kao u točki II. izreke presude dok je na ime preostalog iznosa preplate dugovanja po predmetnom kreditu tužitelju dosudio iznos od 31.340,47 eura kao u točki III. izreke. Iako dosuđeni iznos od 31.340,47 eura po svojoj visini odgovara iznosu kupovnine iz ovršnog postupka, potrebno je reći da se zapravo ne radi o povratu kupovnine niti da se može raditi o povratu kupovnine jer je ovršni postupak pravomoćno dovršen prodajom založene nekretnine tužitelja i jer je u ovršnom postupku određeno da je tražbina ovrhovoditelja (ovdje tuženika) djelomično namirena prebijanjem s ovršenikovom (ovdje tužiteljevom) tražbinom za isplatu kupovnine. Međutim, budući da je tužitelj i nakon prodaje kuće nastavio plaćati dugovanje po kreditu, a tuženik tijekom postupka nije dokazao da mu je to dugovanje umanjio za iznos kupovnine, taj iznos zapravo predstavlja preplatu dugovanja po kreditu u razdoblju od 13. travnja 2011. do konačne isplate koju je tuženik stoga dužan vratiti tužitelju jer se za taj iznos neosnovano povećala imovina tuženika, sve sukladno čl.1111. ZOO.

17. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na preplaćene iznose iz točke II. izreke presude, stjecatelj (tuženik) je bio nepošten od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik, u odnosu na tužbeni zahtjev iz točke II. izreke obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka. Budući da je tužitelj zatezne kamate na tako preplaćene iznose potraživao od 13. travnja 2011. kao dana uplate zadnjeg anuiteta, te da sud svojom odlukom ne može prekoračiti tužbeni zahtjev, sud je zatezne kamate dosudio sukladno tužbenom zahtjevu. U odnosu na preplaćene iznose iz točke III. izreke, stjecatelj (tuženik) je bio nepošten jer tijekom postupka nije dokazao da je svoje potraživanje umanjio za iznos kupovnine. Budući da je iznos kupovnine tuženik stekao danom pravomoćnosti rješenja o namirenju 4. studenog 2015., zatezna kamata teče od 5. studenog 2015. S obzirom da je tužitelj zatezne kamate na preplaćeni iznos dugovanja iz točke III. izreke potraživao od 6. svibnja 2015. kada je doneseno rješenje o dosudi nekretnine, u tom je dijelu za isplatu zateznih kamata tužitelj odbijen kao u točki V. izreke.

18. Budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, sud je u cijelosti dosudio tužitelju trošak postupka, na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora koji je u tužbi naveden u iznosu 250.000,00 kn (33.180,70 eura), dosuđen trošak u iznosu 6.899,00 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 250 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav 4 obrazložena podneska od 24. siječnja 2022., 13. prosinca 2022., 2. srpnja 2024. 250 bodova svaki i od 8. siječnja 2025. 500 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska od 14. veljače 2025. 100 bodova prema T.br. 8.t.3., zastupanje na ročištima 19. siječnja 2023., 4. svibnja 2023., 250 bodova svaki i 21. veljače 2025. 500 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 1.300,00 eura. Sud je priznao tužitelju i trošak vještačenja u iznosu 399,00 eura. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 7. ožujka 2025. jer je svojom krivnjom morao uređivati tužbeni zahtjev u odnosu na tijek zateznih kamata koje je potraživao od početka postupka. U odnosu na podnesak od 14. veljače 2025. sud e tužitelju dosudio 100 bodova jer prema T.br.8.t.1. ima pravo na trošak sastava samo četiri obrazložena podneska, a ovo mu je peti zbog čega mu je dosuđen trošak u iznosu maksimalnih 100 bodova kako je propisano T.br.8.t.3. Sud tužitelju nije dosudio ni trošak pristupa ročištu za objavu presude jer će o tom trošku odlučiti naknadno, posebnim rješenjem. Za napomenuti je da je vrijednost predmeta spora povećana na iznos 34.807,06 eura tek od 8. siječnja 2025. kada je tužitelj preinačio tužbu.

Osijek, 28. ožujka 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika