REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-7245/24-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkiche bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Đ461/21, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Vlatke Bušić, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika ĐPS, odvjetničkog vježbenika, dana 28. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkiche bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3A, platiti tužitelju ĐP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.090,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2005. godine do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 809,73 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 12. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj s tuženikom dana 11. travnja 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102331994, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 173.078,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj, s time da su stranke dana 23. rujna 2006. godine sklopile Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102331994 kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u euro. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je prema odredbi članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ugovorena u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, koja se obračunava s datumom Ugovora, koja ugovorna odredba je nepoštena, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelja sukladno odredbi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako punomoćnik tužitelja je napomenuo da tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, pa ostaje nejasnim koji troškovi ili usluge tuženika su obuhvaćeni tzv. ulaznom naknadom, odnosno koji su to objektivni troškovi nastali da bi bili pokriveni ulaznom naknadom. Nadalje punomoćnik tužitelja je ističući da sud sukladno odredbi članka 327. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost pazi po službenoj dužnosti naglasio da je tužitelj potražuje od tuženika na ime stečenog bez osnove iznos obračunate i naplaćene naknade u iznosu od 1,00% od isplaćenog kredita, što iznosi 1.730,78 CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio od tuženika isplatu iznosa od 1.090,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2005. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno istaknuo da osporava tužitelju status potrošača sukladno odredbi članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji status se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopio ugovor, pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega niti dopušteno ocjenjivati je li ta ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, što je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem JP jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, a ujedno je ta informacija tužitelju bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Naime navedenom naknadom za obradu kredita su se pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i trošak zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištena energenata, trošak s osnove razmjerne podataka ili baza podataka s trećim stranaka kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), zatim troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrade ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplate kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Nadalje punomoćnik tuženika je ističući da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, naglasio da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, nego je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje naknade i pod kojim uvjetima se mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, a koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno naglasio kako nije sporna visina konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku sudske prakse (stranica 5-16, 68-76, 82-91, 94-111, 115-163 i 171-181 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102331994 od 11. travnja 2005. godine (stranica 17-20 spisa), u presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102331994 za razdoblje od 1.6.2205 do 30.9.2015 (stranica 21-49 spisa), u presliku obračuna naknade za bankarske usluge od 11. travnja 2005. godine (stranica 67 spisa), u Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (stranica 77-81 spisa), u presliku procesa obrade kredita od 2004. do 2011.; krediti – proces obrade (stranica 92-93 spisa), u promotivne letke tuženika (stranica 112-113 spisa), u Izvadak iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (stranica 114 spisa), u iskaz svjedokinje JP (stranica 182- 183 spisa) te u iskaz tužitelja (stranica 183 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj i tuženik dana 11. travnja 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 173.078,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate 360 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i činjenica da je dana 11. travnja 2005. godine tuženik naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 8.215,85 kuna, a što je razvidno i iz preslike pregleda prometa po partiji kredita 5102331994 za razdoblje od 1.6.2205 do 30.9.2015 (stranica 21-49 spisa), kao i preslike obračuna naknade za bankarske usluge od 11. travnja 2005. godine (stranica 67 spisa). Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, a sporan je i tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužitelja, korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu svjedokinje JP (stranica 182-183 spisa) u dijelu kojim je istaknula da su svi uvjeti kredita bili objavljeni u letcima te je ujedno odredba o plaćanju naknade za obradu kredita bila unesena i u tekst ugovora o kreditu, a ugovorena je u određenom postotku od odobrenog iznosa kredita, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, a proizlazi iz dostavljene dokumentacije, preslike predmetnog Ugovora o kreditu i promotivnih letaka. Nadalje svjedokinja je ističući kako se ne sjeća što je klijetima govorila vezano uz naknadu za obradu krediti, što se konkretno plaća tom naknadom, što ulazi u troškove obrade kredita, naglasila kako ne zna da li je neki klijent mogao pregovarati o naknadi za obradu kredita, odnosno da li je mogao dobiti kredit bez plaćanja te naknade, jer to uključuje „više instance“.

8. Nastavno iskazu tužitelja (stranica 183 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je u fazi pregovora oko sklapanja ugovora o stambenom kreditu bilo govora o plaćanju naknade za obradu kredita, što je bilo navedeno i u samom tekstu Ugovora o kreditu, ali mu u banci nisu objasnili „što konkretno ulazi u te troškove obrade kredita, što se time konkretno plaća i zašto je ta naknada ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv, proizlazi i iz dostavljene dokumentacije te je suglasan iskazu svjedokinje JP. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu niti nije pokušao pregovarati da dobije kredit bez plaćanja naknade za obradu kredita, jer mu je ta naknada prezentirana na način da istu „mora platiti ukoliko želi dobiti kredit“, a ujedno mu niti javni bilježnik nije objašnjavao vezano uz naknadu za obradu kredita. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio svoju prvu nekretninu, stan u kojem je živio sa svojom obitelji, suprugom i djecom, taj stan nikada nije bilo iznajmljivan, a danas u ovom stanu živi bivša supruga s djecom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita bio je zaposlen kao u T-Mobile d.o.o., a u jednom trenutku osnovao je svoje trgovačko društvo Balti savjetovanje d.o.o, jer je tadašnji poslodavac Stanley Bet International l.t.d. inzistirao da osnuje svoje trgovačko društvo preko kojeg mu je isplaćivao plaću, zbog čega je sjedište tog trgovačkog društva bilo na adresi ovog stana, to je bilo u razdoblju od 2007. godine do 2012. godine, ali je sve poslove za poslodavca Stanley Bet International l.t.d. obavljao u poslovnim prostorijama poslodavca. Dakle tužitelj je kao fizička osoba sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća radi rješavanja stambenog pitanja, što rezultira time da je tužitelj potrošač, dok naprotiv činjenica da je u jednom periodu na adresi stana, kojeg je kupio sredstvima ovog kredita, a u kojem je živio sa svojom obitelji, suprugom i djecom, bilo registrirano sjedište trgovačkog društva u vlasništvu tužitelja ne rezultira time da zbog toga tužitelj ne bio imao status potrošača, tim više što je tada zapravo obavljao poslove za trgovačko društvo Stanley Bet International l.t.d. i to u prostorijama tog trgovačkog društva, a preko računa trgovačkog društva u vlasništvu tužitelja mu je samo isplaćivana naknada za taj rad.

9. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

10. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužitelju „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac, što je razvidno i iz iskaza svjedokinje JP, koja nije mogla precizirati što se konkretno plaća naknadom za obradu kredita, što ulazi u troškove obrade kredita. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s time da su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku kao prethodno pitanje utvrđeno da je odredba članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužitelja niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, tzv. ulazna naknada i to u visini od 1,00 % od iznosa kredita, o kojoj nametnutoj ugovornoj obvezi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Treba napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis u odnosu na ZOO-a.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je utvrdivši da je odredba članka 11. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena, a time i ništetna te vodeći računa da je visina tužbenog zahtjeva nesporna, usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.090,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja naknade za obradu kredita do isplate, odnosno tekućom od 12. travnja 2005. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 809,73 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 06. prosinca 2024. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. veljače 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 13. ožujka 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. ožujka 2025. godine u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 28. ožujka 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 12. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 28. ožujka 2025. godine