Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

P-609/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, radi isplate, nakon ročišta glavne i javne rasprave zaključene 20. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjeničke punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u Karlovcu, a nenazočnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 558,78 EUR (4.209,86 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 23.02.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 07.04.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 07.04.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.04.2009. pa do isplate

- 6,11 EUR (46,03 kn) od 27.04.2009. pa do isplate

- 0,58 EUR (4,37 kn) od 09.06.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 27.07.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 25.08.2009. pa do isplate

- (6,69 EUR (50,40 kn) od 17.09.2009. pa do isplate

- (6,69 EUR (50,40 kn) od 20.10.2009. pa do isplate

- (6,69 EUR (50,40 kn) od 10.11.2009. pa do isplate

- (6,69 EUR (50,40 kn) od 11.12.2009. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 14.01.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.02.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.03.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.04.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 17.05.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.06.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.07.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.08.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 02.09.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.09.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.10.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.11.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.12.2010. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 17.01.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.02.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.03.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.04.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.05.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.06.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.07.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.08.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.09.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 17.10.2011. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.11.2011. pa do isplate

- 6,39 EUR (48,13 kn) od 15.12.2011. pa do isplate

- 2,28 kn (0,3 EUR) od 16.01.2012. pa do isplate

- 5,94 EUR (44,76 kn) od 16.01.2012. pa do isplate

- 0,75 EUR (5,65 kn) od 15.02.2012. pa do isplate

- 5,46 EUR (41,16 kn) od 15.02.2012. pa do isplate

- 1,23 EUR (9,24 kn) od 15.03.2012. pa do isplate

- 4,97 EUR (37,43 kn) od 15.03.2012. pa do isplate

- 1,72 EUR (12,98 kn) od 03.04.2012. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.04.2012. pa do isplate

- 6,54 EUR (49,31 kn) od 15.05.2012. pa do isplate

- 0,14 EUR (1,09 kn) od 15.06.2012. pa do isplate

- 6,37 EUR (47,99 kn) od 15.06.2012. pa do isplate

- 0,32 EUR (2,41 kn) od 16.07.2012. pa do isplate

- 6,22 EUR (46,90 kn) od 16.07.2012. pa do isplate

- 0,47 EUR (3,51 kn) od 16.08.2012. pa do isplate

- 6,08 EUR (45,80 kn) od 16.08.2012. pa do isplate

- 0,61 EUR (4,60 kn) od 17.09.2012. pa do isplate

- 5,96 EUR (44,89 kn) od 17.09.2012. pa do isplate

- 0,73 EUR (5,51 kn) od 15.10.2012. pa do isplate

- 5,9 EUR (44,44 kn) od 15.10.2012. pa do isplate

- 0,79 EUR (5,96 kn) od 15.11.2012. pa do isplate

- 5,78 EUR (43,57 kn) od 15.11.2012. pa do isplate

- 0,91 EUR (6,83 kn) od 17.12.2012. pa do isplate

- 5,63 EUR (42,43 kn) od 17.12.2012. pa do isplate

- 1,06 EUR (7,97 kn) od 24.12.2012. pa do isplate

- 6,58 EUR (49,58 kn) od 15.01.2013. pa do isplate

- 0,11 EUR (0,82 kn) od 15.02.2013. pa do isplate

- 6,56 EUR (49,45 kn) od 15.02.2013. pa do isplate

- 0,13 EUR (0,96 kn) od 05.03.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.03.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.04.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.05.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 17.06.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.07.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.08.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.09.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.10.2013. pa do isplate

- 6,58 EUR (49,58 kn) od 15.11.2013. pa do isplate

- 0,11 EUR (0,82 kn) od 09.12.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 16.12.2013. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.01.2014. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 17.02.2014. pa do isplate

- 6,4 EUR (48,22 kn) od 17.03.2014. pa do isplate

- 0,29 EUR (2,19 kn) od 26.03.2014. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.04.2014. pa do isplate

- 6,69 EUR (50,40 kn) od 15.05.2014. pa do isplate

- 123,94 EUR (933,80 kn) od 15.05.2014. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. određenoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 4.958,94 EUR (37.362,80 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 3,61 EUR (27,20 kn) od 01.08.2006. pa do isplate

- 4,94 EUR (37,21 kn) od 25.08.2006. pa do isplate

- 4,79 EUR (36,10 kn) od 05.10.2006. pa do isplate

- 4,4 EUR (33,14 kn) od 07.11.2006. pa do isplate

- 3,75 EUR (28,29 kn) od 01.12.2006. pa do isplate

- 2,13 EUR (16,08 kn) od 29.12.2006. pa do isplate

- 1,02 EUR (7,65 kn) od 19.02.2007. pa do isplate

- 1,51 EUR (11,36 kn) od 20.03.2007. pa do isplate

- 1,13 EUR (8,52 kn) od 12.04.2007. pa do isplate

- 2,16 EUR (16,25 kn) od 03.03.2008. pa do isplate

- 4,41 EUR (33,20 kn) od 24.04.2008. pa do isplate

- 0,08 EUR (0,62 kn) od 02.07.2008. pa do isplate

- 13,52 EUR (101,87 kn) od 12.11.2008. pa do isplate

- 3,36 EUR (25,33 kn) od 02.01.2009. pa do isplate

- 16,73 EUR (126,04 kn) od 23.02.2009. pa do isplate

- 18,36 EUR (138,32 kn) od 07.04.2009. pa do isplate

- 19,55 EUR (147,33 kn) od 07.04.2009. pa do isplate

- 17,41 EUR (131,21 kn) od 16.04.2009. pa do isplate

- 15,49 EUR (116,70 kn) od 27.04.2009. pa do isplate

- 1,46 EUR (10,98 kn) od 09.06.2009. pa do isplate

- 14,43 EUR kn (108,71) od 27.07.2009. pa do isplate

- 11,19 EUR (84,32 kn) od 25.08.2009. pa do isplate

- 12,31 EUR (92,76 kn) od 17.09.2009. pa do isplate

- 13,95 EUR (105,10 kn) od 20.10.2009. pa do isplate

- 12,09 EUR (91,07 kn) od 10.11.2009. pa do isplate

- 11,70 EUR (88,16 kn) od 11.12.2009. pa do isplate

- 14,61 EUR (110,09 kn) od 14.01.2010. pa do isplate

- 17,21 EUR (129,68 kn) od 15.02.2010. pa do isplate

- 19,2 EUR (144,65 kn) od 15.03.2010. pa do isplate

- 18,72 EUR (141,03 kn) od 15.04.2010. pa do isplate

- 23,57 EUR (177,59 kn) (od 17.05.2010. pa do isplate

- 22,09 EUR (166,41 kn) od 15.06.2010. pa do isplate

- 24,62 EUR (185,52 kn) od 15.07.2010. pa do isplate

- 36,78 EUR (277,10 kn) od 16.08.2010. pa do isplate

- 33,81 EUR (254,74 kn) od 02.09.2010. pa do isplate

- 44,18 EUR (332,88 kn) od 15.09.2010. pa do isplate

- 38,92 EUR (293,21 kn) od 15.10.2010. pa do isplate

- 34,2 EUR (257,65 kn) od 15.11.2010. pa do isplate

- 47,75 EUR (359,75 kn) od 15.12.2010. pa do isplate

- 55,06 EUR (414,85 kn) od 17.01.2011. pa do isplate

- 48,37 EUR (364,44 kn) od 15.02.2011. pa do isplate

- 49,19 EUR (370,62 kn) od 15.03.2011. pa do isplate

- 46,24 EUR (348,40 kn) od 15.04.2011. pa do isplate

- 49,62 EUR (373,86 kn) od 16.05.2011. pa do isplate

- 60,28 EUR (454,18 kn) od 15.06.2011. pa do isplate

- 63,12 EUR (475,55 kn) od 15.07.2011. pa do isplate

- 80,72 EUR kn (608,22) od 16.08.2011. pa do isplate

- 75,16 EUR kn (566,33) od 15.09.2011. pa do isplate

- 64,2 EUR kn (483,70) od 17.10.2011. pa do isplate

- 64,43 EUR (485,48 kn) od 15.11.2011. pa do isplate

- 60,64 EUR kn (456,87) od 15.12.2011. pa do isplate

- 2,86 EUR (21,52 kn) od 16.01.2012. pa do isplate

- 60,8 EUR (458,12 kn) od 16.01.2012. pa do isplate

- 7,67 EUR (57,79 kn) od 15.02.2012. pa do isplate

- 56,85 EUR (428,33 kn) od 15.02.2012. pa do isplate

- 12,73 EUR (95,94 kn) od 15.03.2012. pa do isplate

- 51,78 EUR (390,10 kn) od 15.03.2012. pa do isplate

- 17,91 EUR (134,94 kn) od 03.04.2012. pa do isplate

- 69,86 EUR (526,39 kn) od 16.04.2012. pa do isplate

- 69,19 EUR (521,32 kn) od 15.05.2012. pa do isplate

- 1,56 EUR (11,73 kn) od 15.06.2012. pa do isplate

- 68,59 EUR (516,76 kn) od 15.06.2012. pa do isplate

- 3,46 EUR (26,06 kn) od 16.07.2012. pa do isplate

- 65,7 EUR (495,03 kn) od 16.07.2012. pa do isplate

- 4,95 EUR (37,26 kn) od 16.08.2012. pa do isplate

- 64,33 EUR (484,67 kn) od 16.08.2012. pa do isplate

- 6,44 EUR (48,52 kn) od 17.09.2012. pa do isplate

- 61,9 EUR (466,39 kn) od 17.09.2012. pa do isplate

- 7,57 EUR (57,06 kn) od 15.10.2012. pa do isplate

- 59,17 EUR (445,80 kn) od 15.10.2012. pa do isplate

- 7,92 EUR (59,64 kn) od 15.11.2012. pa do isplate

- 60,55 EUR (456,20 kn) od 15.11.2012. pa do isplate

- 9,45 EUR (71,20 kn) od 17.12.2012. pa do isplate

- 59,83 EUR (450,78 kn) od 17.12.2012. pa do isplate

- 11,23 EUR (84,58 kn) od 24.12.2012. pa do isplate

- 69,5 EUR (523,65 kn) od 15.01.2013. pa do isplate

- 1,13 EUR (8,52 kn) od 15.02.2013. pa do isplate

- 65,12 EUR (490,64 kn) od 15.02.2013. pa do isplate

- 1,26 EUR (9,50 kn) od 05.03.2013. pa do isplate

- 69,33 EUR (522,35 kn) od 15.03.2013. pa do isplate

- 70,00 EUR (527,43 kn) od 15.04.2013. pa do isplate

- 68,68 EUR (517,44 kn) od 15.05.2013. pa do isplate

- 64,76 EUR (487,91 kn) od 17.06.2013. pa do isplate

- 62,32 EUR (469,56 kn) od 15.07.2013. pa do isplate

- 64,48 EUR (485,82 kn) od 16.08.2013. pa do isplate

- 65,97 EUR (497,03 kn) od 16.09.2013. pa do isplate

- 69,77 EUR (525,65 kn) od 15.10.2013. pa do isplate

- 66,59 EUR (501,74 kn) od 15.11.2013. pa do isplate

- 1,08 EUR (8,16 kn) od 09.12.2013. pa do isplate

- 68,61 EUR (516,93 kn) od 16.12.2013. pa do isplate

- 69,38 EUR (522,72 kn) od 15.01.2014. pa do isplate

- 71,3 EUR (537,23 kn) od 17.02.2014. pa do isplate

- 69,71 EUR (525,20 kn) od 17.03.2014. pa do isplate

- 3,13 EUR (23,60 kn) od 26.03.2014. pa do isplate

- 72,05 EUR (542,87 kn) od 15.04.2014. pa do isplate

- 70,52 EUR (531,33 kn) od 15.05.2014. pa do isplate

- 1.643,78 EUR (12.385,07 kn) od 15.05.2014. pa do isplate,

sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217 isplatiti tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka u iznosu 1.790,76 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 28. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da da je 3. srpnja 2006. s pravnim prednikom tužene (dalje u tekstu: tužena) sklopio Ugovor o kreditu, broj 791768, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 23.000,00 CHF, po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan isplate te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatama i naknadama tužene.

Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio u svibnju 2014.

Tužena banka je u prethodno citirani Ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koje su ugovorene na način da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a)

VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke nepoštenim i ništetnim i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužitelja i tužene.

Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.

Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

Također, odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF i odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke preplatio svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu prema odluci banke u čl. 2 Ugovora, ništetne.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev.

1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je specificirao konačni tužbeni zahtjev koji je uskladio s Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka (list 92 – 97 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 3. Ugovora o kreditu br. 791768 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 3.7.2006., ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

Zaključno, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora pristao na mjesnu nadležnost suda u Zagrebu pa je legitimno očekivanje i tuženika da se svi potencijalni sporovi iz Ugovora o kreditu vode pred sudom mjesta koje je ugovorenu u ugovoru. Stoga, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive nadležnosti, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu.

U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari;

b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe;

c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a;

d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač;

e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama;

f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP);

g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva

Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare.

Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 20.9.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom (naknada štete, povrat mjesečnih anuiteta, stjecanje bez osnove).

Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva.

Tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja.

Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom parametara. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora.

Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje.

Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je proveo dokaz uvidom i čitanjem cjelokupne dokumentacije u spisu, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku D&S d.o.o. iz Karlovca, izvršen je uvid u Nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je saslušan tužitelj, kao stranka.

4. Tužitelj u podnesku (list 68) čini nespornim da su stranke čl. 12.4 Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

Međutim, tužitelj smatra kako odredba čl. 12.4 predmetnog Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( "Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, dalje: ZZP), Direktivi Vijeća 93/13 EEZ-a od 05. travnja 1993. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), koja je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača, kao i relevantnoj i opće prihvaćenoj sudskoj praksi.

Naime, odredbom člankom 81. st. 1. i 2. ZZP-a, koji je vrijedio u trenutku potpisivanja predmetnog ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

U konkretnom slučaju, očigledno se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ista je bila unaprijed formulirana od strane tužene te uvrštena u ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, bez ikakve mogućnosti tužitelja da o istoj pregovaraju ili utječu na njezin sadržaj.

Odredba čl. 12.3 predmetnog Ugovora nesumnjivo uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj moralo putovati u Zagreb te bi trpio znatno veći financijski i vremenski izdatak, dok bi tužena s druge stranke ostvarila pogodnosti bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao potrošača.

Osim toga, sukladno čl.19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj 102/15, 52/16 dalje u tekstu: ZPK), kao i recentnoj praksi Suda EU i sudova u Republici Hrvatskoj, potrošač može tužiti pružatelja usluga na području svog prebivališta, a ovaj postupak pokrenut je nakon stupanja na snagu navedene odredbe 30. rujna 2015. ( u tom smislu i Vrhovni sud u svojoj odluci Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.).

5. Iz iskaza tužitelja ĐH proizlazi da je imao potrebu za dizanjem kredita i to za uređenje stana dio i dio za kupnju auta. Prednik tuženika omogućio mu je dizanje kredita i to mu je u banci rečeno da može dobiti kredit jedino u CHF jer je plaća niska. Tada je bio klijent u Erste banci ali mu oni nisu odobrili kredit nego mu je samo prednik tuženika odobrio kredit i to samo u CHF. Kako mu je taj kredit ponuđen, a njemu su novci trebali, to je prihvatio. On o niti jednoj odredbi ugovora nije pregovarao odnosno nike dogovarao odredbe ugovora već je banka pripremila ugovor u CHF, ugovor ga je čekao na potpis i novci su bili pripremljeni za isplatu u kunama.

Na upit da li ga je djelatnik banke upozorio da za valutu CHF on snosi rizik povećanja rata kredita, tužitelj odgovara: ne, nije ništa.

Na upit kako je plaćao rate kredita, tužitelj odgovara da je njemu najprije firma skidala s plaće, a radio je u IGM Tounj, a kako je firma ušla u probleme i nisu redovito plaćali u banci su mu rekli da plaća sam i onda je nastavio plaćati sam putem uplatnica. Na upit je li mu djelatnik banke rekao da je to rizična valuta, da tu valutu ne štiti Hrvatska narodna banka, tužitelj odgovara: ne, ništa vezano uz valutu nego samo da mogu dobiti kredit samo u valuti CHF i takav ugovor ga je i pripremljen čekao. Na upit je li tužitelj mogao pregovarati oko odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužitelj odgovara da nije.

Na upit da je današnje ročište bilo održano u Zagrebu, sjedištu tuženika, da li bi to bilo otegotno za njega vremenski i financijski, tužitelj odgovara da bi, da živi i radi u [adresa]. Na današnji dan morao bi uzeti godišnji kako bi otišao u Zagreb, a i odlazak je povezan s dodatnim troškovima prijevoza od [adresa] do Zagreba i natrag, a za danas je samo na kratko izišao s posla uz dopuštenje direktora.

Na upit je li djelatnik banke tužitelju prikazao parametre po kojima bi se trebala kamatna stopa kretati ili nešto slično, tužitelj odgovara da nije.

6.1. O prigovoru mjesne nenadležnosti.

6.2. U odgovoru na tužbu tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u članku 11. točka 4. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu.

6.3. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženoj.

6.4. Naime, u konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP).

6.5. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.6. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

6.7. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

6.8. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

6.9. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u ZZP, pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

6.10. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stavkom 1. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbogčega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.11. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je navedeno 19 točaka među kojima se pod brojem 19 navodi odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

6.12. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.13. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.14. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tužene zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a što je naveo i tužitelj u iskazu.

6.15. Odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Nije prijeporno da su tužitelj i tuženikov prednik sklopili ugovor o kreditu broj 791768 dana 3. srpnja 2006. na iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu na dan isplate s redovnim kamatama od 7,35% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama tuženikovim, efektivno 8,90% te je redovna kamata po dospjelosti promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama tuženikovim, nenamjenski kredit, s valutnom klauzulom tj. ugovara se u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 120 mjeseci, sve kao u člancima 1-5 tog ugovora kao što nije prijeporno da je tužitelj kredit otplatio, a što proizlazi iz ugovora o kreditu i prometne kartice po kreditu koji prileže u spisu.

8.1. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

9. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba o promjenjivoj kamatnoj stopi primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije sporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj kao prosječni potrošač. Naime, tuženik nije tijekom postupka predložio niti dostavio na spis niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj stručnjak za bankarsko poslovanje, odnosno osoba s visokostručnim ekonomskim znanjem iz sfere bankarstva, pa da bi joj zbog toga predmetni ugovor mogao biti razumljiv.

14. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj stopi iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Također, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. godine odbijena j4e tuženikova revizija i zauzeto isto stajalište u odnosu na njega.

16. Slijedom toga sud zaključuje da niti tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati sve ove ekonomske čimbenike te letimično čitanje ugovora o kreditu ne utječe na drugačiju ocjenu tuženikova postupanja budući i podrobnim čitanjem nije bilo mogućnosti pregovaranja i razumijevanja ugovornih odredaba kako je prethodno navedeno.

17. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-29/18), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava.

18. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe članka 323. stavak 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe članka 324. stavak 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu članka 324. stavak 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom članka 102. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Stoga je po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama odlučivano kao o prethodnom pitanju u odnosu na točku I tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

20. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu, a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, o čemu je odlučeno kao o prethodnom pitanju, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga.

21. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba članka 502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

22. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

23. Iz nalaza financijskog vještaka D&S d.o.o. Karlovac (list br. 83-86 spisa) proizlazi da je tužitelj je protiv tuženika 20. rujna 2021. godine kod Općinskog suda u Karlovcu podnio tužbu radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika 3.7.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 791768 kojim ugovorom je podigao kredit u iznosu od 23.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika na dan isplate, s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene.

Tužitelj u tužbi postavlja zahtjev da tuženik vrati ono što je primljeno na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivim kamatama prema odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli.

Tuženik u odgovoru na tužbu (spis list 32) osporava istaknuti tužbeni zahtjev, te predlaže sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

Spisu na listu 6 prileži Ugovor o kreditu broj 791768 od 3.7.2006. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit od 23.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženika za devize važećem na dan isplate. Kredit je ugovoren uz redovnu kamatnu stopu od 7,35 % s rokom otplate od 120 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od po 271,22 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 1.8.2006. godine. 2) Na spis predmeta dostavljeni su: otplatni plan (spis list 10), stvarni otplatni plan (spis list 24) te prometna kartica (spis list 13). Iz prometne kartice, koja je dana u kunskim iznosima, utvrđeno je da tužena zatvara kreditnu obvezu po tečaju na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

Vještak u tablici koju stavlja u prilog ovom nalazu daje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7,35 % (tablica stupci 3 do 7) i otplatni plan po stvarno korištenim (promjenjivim) kamatnim stopa (tablica stupci 8 do 12). U stupcu 17 (u CHF) i 18 (u kunama po tečaju na dan isplate kredita prikazane su razlike u visini anuiteta koje su rezultat promjene kamatne stope. U stupcu 19 dane su tečajne razlike – razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,5531 HRK/CHF). Iz izračunatog iznos tečajne razlike isključen je dio te razlike sadržane kod promjene redovne kamate.

Kredit je prijevremeno otplaćen.

Na osnovu izvršenih obračuna nalazimo da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 926,64 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala. Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi ukupno 4.209,86 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama.

Razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita i to tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 37.075,20 kn, od čega se 287,60 kn odnosi na negativne tečajne razlike nastale u vrijeme kad je tečaj bio povoljniji za tužitelja (niži od početnog) te 37.362,80 kn na pozitivne tečajne razlike nastale u vrijeme kad je tečaj bio nepovoljniji za tužitelja u odnosu na početni. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi 41.285,06 kn, od čega se 287,60 kn odnosi na negativne, a 41.572,66 kn na pozitivne razlike i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

Ukupna razlika po obje osnove iskazana u eurima iznosi 5.479,52 EUR, od čega se 38,17 EUR odnosi na negativne, a 5.517,69 EUR na pozitivne razlike i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu.

Iz Mišljenja proizlazi da je vještak nakon provedenog vještačenja utvrdio;

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 924,64 CHF više no što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala.

Ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema kupovnom tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi ukupno 4.209,86 kn. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama.

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita i to tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 37.075,20 kn, od čega se 287,60 kn odnosi na negativne tečajne razlike nastale u vrijeme kad je tečaj bio povoljniji za tužitelja (niži od početnog) te 37.362,80 kn na pozitivne tečajne razlike nastale u vrijeme kad je tečaj bio nepovoljniji za tužitelja u odnosu na početni. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19.

Ukupna razlika po obje osnove iznosi 41.285,06 kn, od čega se 287,60 kn odnosi na negativne, a 41.572,66 kn na pozitivne razlike i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 tablice u prilogu.

Ukupna razlika po obje osnove, iskazana u EUR, iznosi 5.479,52 EUR, od čega se 38,17 EUR odnosi na negativne, a 5.517,69 EUR na pozitivne razlike i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 21 tablice u prilogu.

23.1. Nalaz i mišljenje financijskog vještaka dostavljeno je strankama.

23.2. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju specificirao tužbeni zahtjev.

23.3. Tuženik nije prigovarao dostavljenom nalazu i mišljenju.

23.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao stručno i objektivno a kojem stranke nisu prigovarale.

23.5. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog i dok je kamata bila niža od početne ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu čl. 1111 st. 1 u vezi stavka 3 Zakona o obveznim odnosima, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji ni konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

24. Među strankama je sporno pitanje zastare.

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-29/18), te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe članka 241. i članka 225. Zakona o obveznim odnosima jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/17-10, a s obzirom da je ugovor po kreditu otplaćen u svibnju 2014. Osim toga stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, građanskog odjela od 30. siječnja 2020. jest da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u kolektivnom sporu, dana 14. lipnja 2018., zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe za restituciju preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja za Sberbank d.d. nastupa tek 2023. godine.

26. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev za glavnicu, a zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. od dana stjecanja takve nepripadne svote, sve u visini po odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe a na trošak parničnog postupka teku po odredbi članka 30. Ovršnog zakona (NN 112/12-6/24).

27. Odluka o troškovima donijeta je temeljem članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku te su tužitelju priznati zatraženi troškovi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 2.11.2021. u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištu 7.11.2022. u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 23.1.2023. u iznosu 200,00 eura, sastav podneska od 11.9.2023. u iznosu 50,00 eura, zastupanje na ročištu 20.2.2025. u iznosu 200,00 eura, pristup na ročište za objavu i uručenje presude u iznosu 100,00 eura, PDV od 25% u iznosu od 262,50 eura, trošak vještačenja u iznosu 331,81 eura i sudska pristojba na tužbu u iznosu 46,45 eura, što ukupno iznosi 1.790,76 eura.

27.1. Tužitelju ne pripada zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom je odredbom članka 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) točka 20. mijenjana tako da su sada oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštiti kolektivnih interesa.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Ogulinu 28. ožujka 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4