REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1212/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužiteljice UOĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Branki Šojić-Mićunović, odvjetnici iz Zagreba, Mažuranićev trg 4, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, zastupan po punomoćniku UO, diplomiranom pravniku, zaposleniku tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Branke Šojić-Mićunović, odvjetnice te punomoćnika tuženika UO, diplomiranog pravnika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 28. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice UOĐ koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Zagreb, OIB: 46377257342, Zagreb Kišpatićeva 12 da tužiteljici UOĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike plaće i naknade plaće isplatiti iznos od 3.659,03 EUR bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, tekućom:

- na iznos od 148,65 eur od 13.08.2015. pa do dana isplate,

- na iznos od 112,65 eur od 15.09.2015. pa do dana isplate,

- na iznos od 148,65 eur od 13.10.2015. pa do dana isplate,

- na iznos od 150,82 eur od 13.11.2015. pa do dana isplate,

- na iznos od 148,65 eur od 12.12.2015. pa do dana isplate,

- na iznos od 148,65 eur od 12.01.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 148,82 eur od 12.02.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 149,35 eur od 12.03.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 139,02 eur od 12.04.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 120,33 eur od 12.05.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 129,63 eur od 10.06.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 149,35 eur od 12.07.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 149,35 eur od 12.08.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 143,52 eur od 10.09.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 135,08 eur od 12.10.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 129,10 eur od 12.11.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 149,35 eur od 10.12.2016. pa do dana isplate,

- na iznos od 149,35 eur od 12.01.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 152,50 eur od 11.02.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 97,96 eur od 11.03.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 148,28 eur od 12.04.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 153,05 eur od 13.05.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 143,76 eur od 10.06.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 152,72 eur od 11.07.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 120,34 eur od 12.08.2017. pa do dana isplate,

- na iznos od 142,07 eur od 12.09.2017. pa do dana isplate,

sve po stopi koja se do dana 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Kliničkom bolničkom centru Zagreb, OIB: 46377257342, Zagreb, Kišpatićeva 12, da tužiteljici UOĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.075,00 eura, uvećanog za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 28. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužiteljica UOĐ (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 18. kolovoza 2024. navodi da je zaposlena kod tuženika Klinički bolnički centar Zagreb (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu liječnik specijalist internist s užom specijalizacijom iz pulmologije. Dana 30. lipnja 2015. tuženik je tužiteljici uručio Rješenje o plaći prema kojem joj od 1. srpnja 2015. utvrđuje plaću s uvećanjem po osnovi posebnih uvjeta rada od 16%. Navedenim rješenjem tužiteljici je bez ikakvog obrazloženja umanjeno uvećanje osnovne plaće sa 25% na 16%, radi čega je tužiteljica uložila zahtjev za zaštitu prava. Na navedeni zahtjev tuženik se nije očitovao, te je stoga tužiteljica podnijela tužbu sudu, koji spor je okončan donošenjem presude ovog suda poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019., a prema kojoj je utvrđeno da rješenje tuženika od 1. srpnja 2015. nije dopušteno u dijelu u kojem je tužiteljici utvrđen dodatak s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 16%. Rješenju o plaći od 1. srpnja 2015. prethodilo je rješenje o plaći od 11. ožujka 2014. prema kojem je tužiteljici isplaćivan dodatak na plaću u visini do 25%. Presuda ovog suda poslovni broj Pr-2091/2015 postala je pravomoćna 16. svibnja 2023., a ovršna 7. rujna 2023. S obzirom na navedeno tuženik je dužan tužiteljici počevši od 1. srpnja 2015. isplaćivati plaću zajedno s dodatkom u visini od 25%, s obzirom da je nezakonitim utvrđeno rješenje prema kojem tužiteljica ima pravo na taj dodatak u visini od 16%. Tužiteljica je prije podnošenja tužbe zatražila izračun potraživanja od strane stalne sudske vještakinje za financije i računovodstvo Francike Palatinuš, te je prema navedenom izračunu postavila tužbeni zahtjev. Tužiteljica u tužbi dalje navodi kako je predložila tuženiku da joj mirnim putem isplati razliku plaće, međutim tuženik je u svojem očitovanju naveo da je došlo do zastare, a da je tužiteljica imala mogućnost kondemnatornom tužbom na temelju odredaba Kolektivnog ugovora zatražiti isplatu razlike plaće u zastarnom roku iz čl. 139 Zakona o radu. Tužiteljica ističe da su navodi tuženika neosnovani, budući da je tuženik o pravu tužiteljice na plaću odlučio rješenjem, protiv kojeg je tužiteljica uložila zahtjev za zaštitu prava, radi čega smatra da nije bila u mogućnosti potraživati razliku plaće prije nego što se rješenje tuženika oglasi nezakonitim. Slijedom navedenog predlaže donijeti presudu kao u izrijeci.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ne osporava matematičku točnost nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Francike Palatinuš, a na temelju kojeg je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, s obzirom da tužiteljica potražuje razliku plaće za period od 1. srpnja 2015. do 10. rujna 2017., koje potraživanje je u zastari. Tuženik dalje navodi da je prema presudi ovog suda poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019. utvrđeno rješenje o plaći djelomično nezakonitim, međutim istodobno je rješenjem suda odbačena tužba u dijelu u kojem tužiteljica traži da se od 1. srpnja 2015. pa nadalje tužiteljici prizna dodatak na plaću u visini od 25%. Navedenom presudom na utvrđenje ne ostvaruju se nikakvi novi odnosi, niti se njome nalaže određeno činjenje tuženiku. U konkretnom slučaju tužiteljica nije bila obvezna pokretati postupak utvrđenja nezakonitosti rješenja o plaći, već je kondemnatornom tužbom mogla potraživati razliku plaće neposredno na temelju pravnih izvora, a to su Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Zakon o radu. Tome u prilog govori i presuda poslovni broj Pr-2019/2015 u kojoj sud utvrđuje da tužiteljica nema pravni interes tražiti uvećanje plaće u visini od 25% jer neposredno ostvaruje pravo na isplatu dodataka po Kolektivnom ugovoru kondemnatornim zahtjevom. Tuženik dodatno ističe da se na tužiteljicu na temelju ugovora o radu primjenjuju i odredbe Kolektivnog ugovora, što znači da je tužiteljica imala mogućnost utužiti svoje potraživanje u zastarnom roku. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je izveo slijedeće dokaze: izvršio je uvid u ugovore o radu (str. 6-7, 69-70 spisa), u rješenje o plaći od 1. srpnja 2015. (str. 8 spisa), u presudu i rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019. (str. 9-15 spisa), u rješenje o plaći od 11. ožujka 2014. (str. 17 spisa), u isplatne liste (str. 18-52 spisa), u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije i računovodstvo Francike Palatinuš (str. 53-57 spisa), u prijedlog za mirno rješenje spora (str. 58 spisa), u dopis tuženika (str. 59-61 spisa) te u račun (str. 62 spisa).

4. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan i to iz slijedećih razloga.

5. Među strankama nije sporno, a ujedno proizlazi iz dostavljenih ugovora o radu da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist internist s užom specijalizacijom iz pulmologije.

6. Također nije sporno, a ujedno proizlazi iz rješenja o plaći od 1. srpnja 2015. da je tužiteljici prema tom rješenju utvrđen dodatak na plaću u visini od 16% po osnovi posebnih uvjeta rada. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je isti dodatak utvrđen na temelju čl. 57 Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 143/2013).

7. Nadalje, nije sporno, a ujedno proizlazi iz pravomoćne presude i rješenja ovog suda poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019. da je navedeno rješenje tuženika od 1. srpnja 2015. utvrđeno nezakonitim i nedopuštenim u dijelu u kojem je za tužiteljicu utvrđeno uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 16%. Prema rješenju istog poslovnog broja od 25. srpnja 2019. odbačena je tužba tužiteljice u dijelu u kojem traži da joj se utvrdi od 1. srpnja 2015. pa nadalje uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 25%. Navedena presuda i rješenje postala je pravomoćna 16. svibnja 2023.

8. Među strankama je sporno to ima li tužiteljica pravo na isplatu razlike plaće između plaće koja je tužiteljici isplaćivana i plaće koja bi joj pripala da je tuženik primijenio uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 25%, a s obzirom na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva kako je ista naznačena u tužbi, a ranije je utvrđena izračunom sudskog vještaka koji prileži spisu.

10. Uvidom u presudu ovog suda poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019. je utvrđeno da je prema toj presudi sud oglasio nezakonitim rješenje o plaći u dijelu u kojem je utvrđeno uvećanje osnovne plaće s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 16%. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužiteljici ranije pripadao dodatak na plaću po tom osnovu u visini od 25%, a da se u sadržaju poslova tužiteljice ništa nije promijenilo, o čemu su iskazivali svjedoci i tužiteljica kao parnična stranka. Stoga je sud utvrdio da nije bilo osnove da se tužiteljici sada utvrdi dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u visini od 16%, budući da i dalje radi u istim uvjetima kao i u periodu u kojem je primala dodatak na plaću u visini od 25%. Iz obrazloženja rješenja poslovni broj Pr-2091/2015 od 25. srpnja 2019. proizlazi da je tužba tužiteljice odbačena u dijelu u kojem traži da se utvrdi pravo na dodatak u visini od 25%, budući da tužiteljica nema pravni interes za takvu tužbu koja glasi na utvrđenje, jer na temelju odredaba Kolektivnog ugovora ima pravo podnijeti kondemnatorni zahtjev na isplatu razlike plaće prema dodatku za koji tvrdi da joj pripada.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da tužiteljica u ovome slučaju nije bila dužna ustati s tužbom da se utvrdi rješenje o plaći nezakonitim, već je odmah mogla podnijeti kondemnatorni zahtjev koji glasi na isplatu razlike plaće, a koji je predmetom ovog spora. Tuženik dalje navodi da se na tužiteljicu prema odredbama Zakona o radu i ugovora o radu direktno primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora, u pogledu visine plaće koja tužiteljici ima pripasti, te stoga tužiteljica nije bila u obvezi tražiti utvrđenje rješenja o plaći nedopuštenim.

12. Sukladno odredbi čl. 7 st. 1 Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17, dalje u tekstu: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću. Nadalje, prema odredbi čl. 90 st. 1 ZR-a poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

13. Uvidom u odredbu čl. VI ugovora o radu tužiteljice od 15. lipnja 2015. je utvrđeno da tužiteljici za obavljene poslove pripada pravo na osnovnu plaću i dodatke na plaću propisane važećim zakonom, drugim propisima donesenim u skladu s tim zakonom i kolektivnim ugovorima. Drugim riječima, na temelju odredbe čl. VI ugovora o radu ugovorena je visina plaće tužiteljice koja proizlazi iz zakona, propisa koji su doneseni u skladu sa zakonom (uredbe i slično) te kolektivnim ugovorima. To znači da se plaća tužiteljice na temelju ugovora o radu određuje u skladu s visinom plaće koja proizlazi iz svih akata koji su navedeni u čl. VI ugovora o radu.

14. Pravo tužiteljice na isplatu plaće koja se u visini određuje prema važećim zakonskim propisima i zaključenim kolektivnim ugovorima proizlazi iz odredbe čl. 90 st. 1 ZR-a, odnosno čl. VI ugovora o radu te za ostvarenje tog prava nije potrebno da tuženik donosi rješenje o plaći, kakvo je tuženik donio 1. srpnja 2015. Rješenje o plaći od 1. srpnja 2015. ima deklaratorni karakter i njime se ne mijenjaju, odnosno zasnivaju novi odnosi između tužiteljice i tuženika, nego je radni odnos tužiteljice i tuženika u cijelosti utvrđen na temelju odredaba ugovora o radu, odnosno važećih zakonskih propisa i Kolektivnih ugovora na koje upućuje čl. VI ugovora o radu, odnosno čl. 90 st. 1 ZR-a. Upravo iz tog razloga nije nužno da tuženik donese bilo kakav akt o isplati plaće, on čak ne mora ispuniti svoju obvezu u pogledu izdavanja isplatnih lista, što sve ne utječe na pravo tužiteljice, da unatoč tome zahtijeva isplatu plaće za obavljeni rad, koji rad je obavila sukladno važećem ugovoru o radu, a za što joj pripada plaća prema odredbi čl. VI ugovora o radu, odnosno čl. 90 st. 1 ZR-a u svezi sa odredbom čl. 7 st. 1 ZR-a.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 133 st. 3 ZR-a radnik koji zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa nije dužan prije podnošenja tužbe sudu tražiti zaštitu povrijeđenog prava od strane poslodavca, odnosno nije obvezan prije takve tužbe podnijeti zahtjev za zaštitu prava iz čl. 133 st. 1 ZR-a. Takav zahtjev radnik je dužan podnijeti u slučaju povrede nekog drugog prava iz radnog odnosa, a osobito otkaza ugovora o radu, budući da se takvom odlukom poslodavca mijenja u konstitutivnom smislu radni odnos, te je stoga potrebno ustati sa deklaratornim zahtjevom da se takva odluka poslodavca utvrdi nedopuštenom, budući da presuda suda u tom sporu utječe na postojanje radnog odnosa, odnosno ima konstitutivni značaj.

16. U ovom slučaju tužiteljica je mogla kondemnatornom tužbom zatražiti isplatu razlike plaće za koju smatra da joj pripada na temelju odredaba ugovora o radu, Zakona o radu i Kolektivnih ugovora, a nije bila dužna prije toga ustati sa zahtjevom za zaštitu prava, niti pokretati parnicu kojom se traži utvrđenje rješenja o plaći nedopuštenim.

17. Sukladno odredbi čl. 139 ZR-a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina. Uvidom u spis je utvrđeno da se tužbeni zahtjev odnosi na period od 13. kolovoza 2015. pa do 12. rujna 2017. Uzimajući u obzir potraživanje tužiteljice koje najkasnije dospijeva, sud je utvrdio da je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari, budući da je tužba podnesena 18. kolovoza 2024., odnosno izvan petogodišnjeg roka zastare iz čl. 139 ZR-a.

18. Nisu osnovani navodi tužiteljice da je tužiteljica bila u obvezi čekati pravomoćnost parnice u kojoj je tražila utvrđenje nezakonitosti rješenja o plaći, pa da tek od tog trenutka počinje teći zastarni rok za tužiteljicu, budući da je tužiteljica čitavo vrijeme trajanja te parnice imala pravo ostvariti svoje potraživanje iz radnog odnosa koje je za tužiteljicu utvrđeno prema odredbi čl. VI ugovora o radu, čl. 90 st. 1 ZR-a i čl. 57 važećeg Kolektivnog ugovora, a koje pravo nije ostvarila u zastarnom roku od pet godina.

19. Budući da pravo tužiteljice proizlazi iz odredaba Zakona o radu, odnosno ugovora o radu i Kolektivnog ugovora, za ostvarenje tog prava nije relevantna presuda ovog suda kojom je rješenje o plaći djelomično utvrđeno nezakonitim. Naime, tužiteljica svoje pravo na isplatu plaće ne crpi iz rješenja o plaći, već iz odredaba ugovora o radu, odnosno čl. 90 st. 1 ZR-a u svezi sa čl. 7 st. 1 ZR-a.

20. Iz navedenih razloga osnovan je tuženikov prigovor zastare, radi čega je valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbiti kao neosnovan i donijeti presudu kao u izrijeci.

21. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka, sve sukladno odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a.

U Zagrebu 28. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. tuženiku