REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl. broj: P-5875/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Tolić, odvjetnik u Zadru, protiv I tuženika GĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Raić, odvjetnik u Zagrebu, i II tuženice LĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Dolores Svitlanović, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti urednog pozvanih I i II tuženika, dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženicima solidarno platiti tužiteljici iznos od 47.922,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.7.2016. godine do isplate, i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 8.334,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (28.3.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je od prednika tuženika, PĆ, pozajmila iznos od 80.000,00 eura, a povrat istoga osiguran je ugovorom o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini na otoku Viru. Ugovorom je određena dinamika povrata zajma pa je tužiteljica, kako tvrdi, prvi rok poštivala u cijelosti i tuženiku dana 9.10.2012. godine vratila 5.000,00 eura. U odnosu na drugi obrok, koji je iznosio 75.000,00 eura i tužiteljica ga je trebala platiti dana 10.11.2012. godine, tužiteljica tvrdi da je platila tj. na ime zajma vratila samo iznos od 24.000,00 kn i to dana 10.7.2016. godine.

1.1. Nadalje, tužiteljica tvrdi da je njezin zajmodavac (EĆ) nekretninu koja je bila predmet zaloga, kao njezin punomoćnik, prodao trećoj osobi i primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 eura, koja je u cijelosti isplaćena dana 15.7.2016. godine.

1.2. Zbog toga tužiteljica tvrdi da joj tuženici duguju utuženi iznos od 47.922,25 eura koji predstavlja razliku njezine obveze prema zajmodavcu na dan 15.7.2016. godine, koja iznosi 102.077,75 eura i iznosa kupoprodajne cijene od 150.000,00 eura koje je zajmodavac, a preko računa II tuženice zaprimio na ime prodaje nekretnine u vlasništvu tužiteljice. Tužiteljica taj iznos potražuje s kamatom od 16.7.2016. godine, zajedno sa naknadom parničnog troška uz pripadajuću kamatu.

2. I i II tuženici osporavaju i osnov i visinu zahtjeva, pri čemu II tuženica osporava da bi tužiteljica prema njoj imala ikakvo potraživanje. I tuženik tvrdi da nije točno da bi treća osoba, kupac nekretnine isplatila kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 eura, već da je isplaćen samo iznos od 121.500,00 eura tj. toliko je primljeno na ime prodaje nekretnine. Nadalje, I tuženik tvrdi da je EĆ tužiteljici i njezinom ocu pozajmio i daljnji iznos od 500.000,00 kn, pa da je isti bio ovlašten prodati nekretninu trećoj osobi. Uz navedeno, osporava se da bi tužiteljica vratila iznos od 24.000,00 kn na ime povrata zajma i tvrdi da se radilo o drugom pravnom odnosu. Tuženici smatraju, da temeljem svega iznesenog, tužiteljica nema tražbinu prema njima. Oba tuženika tvrde da vrijednost naslijeđene imovine nije dovoljna da bi odgovarali za eventualne dugove EĆ.

2.1. Tuženici predlažu zahtjev odbiti i potražuju naknadu parničnog troška, svaki za troškove svojeg punomoćnika.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, punomoć, ugovore, odluke, nalaz i mišljenje vještaka, zadužnice, potvrde, rješenje, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i I tuženika.

3.1. Dokaz saslušanjem II tuženice nije proveden, jer uredno pozvana II tuženica nije pristupila kada je bilo određeno provođenje dokaza njezinim saslušanjem. Sud nije proveo ni druge po strankama predložene dokaze, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Cijeneći sve provedene dokaze ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno, a utvrđeno je i uvidom u rješenje o nasljeđivanju da je EĆ preminuo **.**.2018. godine i da su tuženici njegovi roditelji.

5. Nije među strankama sporno da je tužiteljica zaključila Ugovor o zajmu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine sa EĆ kao zajmodavcem, u kojem ugovoru otac tužiteljice MĆ ima položaj solidarnog dužnika, a koji ugovor je zaključen 8.9.2012. godine i 10.9.2012. godine solemniziran kod javnog bilježnika Velimira Čerića pod brojem Ov- 9987/12.

5.1. Temeljem opisanog ugovora EĆ pozajmio je tužiteljici 80.000,00 eura sa ugovorenom dinamikom povrata na način da se prvi obrok u iznosu od 5.000,00 eura ima vratiti najkasnije do 10.10.2012. godine, a drugi u iznosu od 75.000,00 eura najkasnije do 10.11.2012. godine.

5.2. Jedna od ugovornih odredaba jest i da tužiteljica ostaje u posjedu nekretnine koja je sporazumom, a radi osiguranja tražbine prenesena u vlasništvo zajmodavca (čl. 9 Ugovora), a radi se o nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.čest. br. 9213 i 9215.

6. Istoga dana, dakle, 8.9.2012. godine, sa brojem ovjere potpisa Ov-9992/12 dan 10.9.2012. godine pred javnim bilježnikom HĆ tužiteljica je sačinila specijalnu punomoć kojom je opunomoćila svojeg zajmodavca, EĆ, da između ostalog može u njezinom ime i za njezin račun prodati nekretninu koja je bila predmet osiguranja povrata pozajmljenog iznosa (5.2.).

6.1. Upravo temeljem opisane punomoći (6.) EĆ je kao punomoćnik tužiteljice predmetnu nekretninu 13.7.2016. godine prodao kupcu ĆĆN za kupoprodajnu cijenu od 150.000,00 eura.

6.2. Prema bankovnoj potvrdi kupac je isplatio kupoprodajnu cijenu dana 15.7.2016. godine plativši iznos od 121.500,00 eura na račun II tuženice.

6.3. Dana 15.7.2006. godine, koji datum je zasigurno pogrešan, EĆ potvrđuje da je s danom 15.7.2016. godine, navodeći "s današnjim danom" primio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu od 150.000,00 eura na ime kupoprodajnog ugovora opisanog pod 6.1.navodeći nastavno da je 28.500,00 eura zaprimio neposredno na ruke, a ostatak od 121.500,00 eura putem bankovnog računa svoje majke, II tuženice.

7. Preko e spisa izvršen je uvid u spis Općinskog suda u Zadru, broj P- 2784/2019 u kojem je EĆ vodio spor protiv ovdje kupca nekretnine 6.1.), a radi ispate dijela kupoprodajne cijene i to upravo za iznos za koji tuženici u ovom postupku ističu da kupac nikada nije platio njihovom predniku, a u pravnom poslu kupoprodaje punomoćnika tužiteljice, kao prodavateljice.

7.1. Takav zahtjev za isplatom iznosa od 28.500,00 eura sa kamatom tekućom od 14.7.2016. godine do isplate je pravomoćno odbijen. Ovo iz razloga što je citirana presuda u točki I potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici, donesena dana 3.2.2022. godine pod brojem Gž-1675/2021, a preinačena je točka II izreke presude suda u [adresa], u kojoj je odlučeno o naknadi parničnog troška.

7.2. Prijedlog tužitelja (EĆ) za dopuštenjem revizije VS RH odbacio je svojim rješenjem dana 15.11.2023. godine pod brojem Revd- 2652/2022 7.3. Dakle, EĆ, kao punomoćniku tužiteljice u pravnom poslu kupoprodaje odbijen je zahtjev koji se temeljio na činjeničnim navodima da kupac nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu pa se tražilo da sud presudom naloži isplatu ostatka cijene u iznosu od 28.500,00 eura. Takva odluka suda predstavlja pravomoćno presuđenu stvar, pa su odbijeni dokazni prijedlozi tuženika usmjereni na dokazivanje da cijena nije isplaćena u cijelosti i da na potvrda, kojom se dokazuje primitak spornog dijela kupoprodajne cijene nije potpis EĆ.

7.4. Pri tome sud ističe da su tuženici dostavili u spis nalaz i mišljenje vještaka za rukopise koji je sačinjen za potrebe opisanog parničnog postupka (7.), da iz tog nalaza i mišljenja proizlazi da skriptom potvrde opisane pod 6.3. vrlo vjerojatno nije EĆ.

7.5. Međutim, u okviru cjelokupno provedenog dokaznog postupka u parničnom postupku pod 7. i ocjene svih provedenih dokaza utvrđeno je da je EĆ primio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, zbog toga je sa zahtjevom za isplatu 28.500,00 eura i odbijen.

7.6 Iz tog razloga sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika koji su usmjereni na ponovno dokazivanje da kupoprodajna cijena nije plaćena u cijelosti, jer je pravomoćnom sudskom presudom odlučeno da je kupac kupoprodajnu cijenu platio u cijelosti. Tu činjenicu u svojem iskazu priznaje i I tuženik koji navodi da mu je sin pričao da navodno kupoprodajna cijena nije isplaćena u cijelosti i da je taj problem probao riješiti na sudu, ali nije uspio.

7.7. Temeljem utvrđenog sud nastavno utvrđuje da je tužiteljica valjano prodala nekretninu, a da je kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 eura u cijelosti primio EĆ, kao njezin punomoćnik, koji je dobio punomoć da nekretninu proda u ime i za račun tužiteljice. Neovisno o tome što je dio kupoprodajne cijene išao na račun II tuženice ovaj sud smatra da se radilo o situaciji kada je cijena isplaćena punomoćniku, jer to proizlazi iz sadržaja opisane potvrde (6.3.) i radnji koje je EĆ poduzimao, opisani parnični postupak protiv kupca.

8. Tužiteljica je protiv EĆ i kupca njezine nekretnine (Ugovor pod 6.1.) pred Općinskim sudom u Zadru pod brojem P-2040/16 vodila spor u kojem je kroz više tužbenih zahtjeva osporavala punomoć opisanu pod 6. i kupoprodajni ugovor pod 6.1. (zahtjev na ništetnost, poništenje, raskid, brisanje tj. uspostavu ranijeg zk. stanja), ali je takav zahtjev u konačnici povukla.

8.1. U ovom je postupku u svojem iskazu tužiteljica iskazivala potpuno suprotno činjeničnim navodima ove tužbe i svojem zahtjevu na način da je u bitnome osporavala i iznos kojeg je pozajmila od EĆ (5.1.) navodeći da se radilo o drugom izosu,a ne onom koji je naveden u ugovoru. Taj se dio iskaza tužiteljice nije mogao prihvatiti, jer bi on eventualno bio usmjeren na poništenje ugovora, a takav zahtjev tužiteljica nije postavila. Ovo posebno iz razloga što sud uvidom u potpisane ugovore ne nalazi da bi se radilo o ništetnim ugovorima, na koju ništetnost i sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327 Zakona o obveznim odnosima, NN 35/05 u daljnjem tekstu ZOO).

8.2. Zbog toga sud utvrđuje da su ugovori istiniti i valjani i da je tužiteljica od EĆ pozajmila iznos od 80.000,00 eura, uz ugovorenu dinamiku povrata (5.1.).

9. Za rješenje ovoga spora nije bilo potrebno utvrđivati postoji li dugovanje oca tužiteljice prema EĆ, što u svojem iskazu tvrdi I tuženik i nastavno predlaže da se od javnog bilježnika zatraži podatak o ugovorima o zajmu sačinjenima između oca tužiteljice i EĆ.

9.1. Gore navedeno iz razloga što u pravnim poslovima koji su predmet ovog postupka, s jedne strane ugovor o zajmu, a s druge strane kupoprodajni ugovor, nije između tužiteljice i EĆ ugovoreno da tužiteljica na bilo koji način pristupa eventualnom dugovanju njezinog oca prema EĆ niti ista preuzima obvezu eventualnog duga njezinog oca umjesto njega vratiti EĆ.

10. Iz potvrde EĆ proizlazi da mu je otac tužiteljice 9.10.2012. godine osobno predao iznos od 5.000,00 eura što odgovara dugu prve rate po ugovoru o zajmu tj. fiducij na kuću na Viru.

10.1. Povezujući sadržaj opisane potvrde sa ugovorenom dinamikom povrata opisanom pod 5.1. i predmetom osiguranja (5.2.) što je nekretnina na Viru, tada se mora prihvatiti navod tužiteljice da je prva rata po ugovoru o zajmu vraćena 9.10.2012. godine u iznosu od 5.000,00 eura.

11. Tužiteljica nastavno u svojem iskazu tvrdi da je još jednom vratila dio duga na način da je EĆ dala iznos od 24.000,00 kn. Iz sadržaja rukom pisane potvrde EĆ proizlazi da bi se radilo o polovici najma ostvarenog iznajmljivanjem nekretnine 2016. godine, a na koju predaju se tužiteljica obvezala usmenim dogovorom. Nadalje, EĆ u potvrdi nastavno navodi da tužiteljica od 2012. godine nije uplatila niti jedan iznos vezan za najam objekta koji pripada njemu i da je postojeći dug od 2012. godine 80.000,00 eura uz zakonske zatezne kamate od 2012. godine.

11.1. Tužiteljica u svojem iskazu tvrdi da je i gore opisana isplata učinjena na ime povrata zajma, a ne nekog usmenog ugovora prema kojem bi ona trebala dio novca ostvaren od najma plaćati EĆ. Takav iskaz je uvjerljiv, jer je, a kako je već u presudi navedeno, posjed nekretnina koja je bila predmet osiguranja povrata pozajmljenoga iznosa, ostala u posjedu tužiteljice, što znači da je ona bila i ovlaštena ubirati plodove te nekretnine.

11.2. Osim toga, sadržaj potvrde (11.) u suprotnosti je sa potvrdom (10.) iz koje nesporno proizlazi da je dio duga vraćen, ali taj sadržaj (11.) upravo upućuje na to da se kod primitka iznosa od 24.000,00 kn u biti radi o povratu duga kojeg je tužiteljica imala po ugovoru o zajmu (5.1.), jer se spominje dug iz 2012. godine i ukupno pozajmljeni iznos od 80.000,00 eura.

12. Dakle, s jedne strane utvrđeno je da je tužiteljica pozajmila od EĆ iznos od 80.000,00 eura, da mu je vratila 5.000,00 eura i 24.000,00 kn, a s druge je strane utvrđeno da je EĆ, kao punomoćnik u ime i za račun tužiteljice, prodao njezinu nekretninu i za to primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 eura.

12.1. Tužiteljica je svoj zahtjev postavila nakon što je Lidija Tkalec Gradinščak, vještak iz Vještak Tkalec d.o.o. sačinila obračun međusobnih potraživanja na dan 15.7.2016. godine, jer je to dan kada je EĆ primio kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 eura.

12.2. Vještak je prema ugovoru i dospijeću (5. – 5.1.) i uplatama od 5.000,00 eura i 24.000,00 kn utvrdio da na dan 15.7.2016. godine tužiteljica duguje 102.077,75 eura, što uključuje zakonsku zateznu kamatu, ugovorenu zbog kašnjenja, a umanjeno za plaćanja da ime povrata duga.

12.3. Kada je iznos kupoprodajne cijene od 150.000,00 eura odbije od duga tužiteljice (102.077,75 eura) utvrđuje se da postoji potraživanje tužiteljice u visini njezinog zahtjeva, dakle u iznosu od 47.922,25 eura.

12.4. Tuženici nalazu i mišljenju sačinjenom prije pokretanja ovog postupka i dostavljenom uz tužbu nisu prigovarali. Sud ga je prihvatio, jer se radi o kamatnom računu temeljem kojeg je sud mogao utvrditi međusobna potraživanja, dakle odlučiti o visini zahtjeva. Niti je zadatak vještaka bio utvrđivati osnov niti je sud na temelju tog vještačenja odlučivao o osnovanosti zahtjeva. Upravo zbog toga nije bilo potrebno po prijedlogu tužiteljice provoditi vještačenje unutar sudskog postupka, jer je priležeći sačinio sudski vještak, a tuženici istome nisu prigovarali.

13. Bjanko zadužnice dostavljene u spis nisu od utjecaja na odluku suda, jer tuženici ne tvrde da su pokrenuli postupak naplate po istima.

13.1. Je li tužiteljica nešto prodala JĆ i za to primila kupoprodajnu cijenu, kako tvrdi I tuženik, također nije od utjecaja na ishod ovog spora.

13.2. Sud nije prihvatio ni prijedlog tuženika da se izvrši uvid u ovršni postupka koji se vodi pred sudom u [adresa], jer da su tuženici uspjeli dug ili dio duga namiriti u tom postupku tužiteljica bi bila ta koja bi dokazivala i isticala tu činjenicu. Navedeno iz razloga što bi njoj išlo u korist da poveće iznos duga koji je vratila, jer bi tada bila u poziciji da potražuje veći iznos na ime kupoprodajne cijene ostvarene prodajom njezine kuće. Kako to tužiteljica ne tvrdi niti dokazuje to sud nije pribavljalo ovršni spis.

14. Iz rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O-3262/18 (postupak kao povjerenik vodio javni bilježnik) proizlazi da je iza pokojnog EĆ utvrđena ostavinska imovina, koja se prema sadržaju rješenja sastoji ili od vlasništva ili od upisanih založnih prava ili od zabilježbe da je prijenos prava vlasništva učinjen radi osiguranja novčane tražbine na ukupno 38 nekretnina.

14.1. Daljnjim uvidom u rješenje utvrđeno se u odnosu na nekretnine u rješenju navedene pod brojevima 23, 25, 26 radi o stanovima, u Zagrebu, na području Remeta, od kojih svaki stan ima površinu cca 55,00 m2 pa se samo temeljem te činjenice otklanja, očito paušalan, prigovor tuženika prema kojem nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja, ali samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

15. Konačno, sud je oba tuženika obvezao, solidarno, tužiteljici platiti iznos od 47.922,25 eura sa kamatom od dana 16.7.2016. godine (dan nakon dana zadnjeg plaćanja, što je u ovom slučaju bilo plaćanje kupoprodajne cijene za kuću) i to iz razloga što sud smatra da oba tuženika, kao nasljednici odgovaraju za dugove ostavitelja.

15.1. Naime, odredbom čl. 139. st. 3. i 4. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03 – u daljnjem tekstu ZN) propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a kad ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva.

15.2. Samo nasljednika koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za dugove ostavitelja (čl. 139. st. ZN-a).

15.3. Ovdje tuženici su rješenjem o nasljeđivanju (14.) utvrđeni kao nasljednici drugog nasljednog reda (roditelji), a nastavno je utvrđeno da se II tuženica prihvatila svog nasljedstva temeljem zakona i isti ustupila svom suprugu, odnosno ocu ostavitelja, ovdje I tuženiku, koji se prihvatio kako svog nasljednog dijela, tako i dijela ustupljenog mu od strane sunasljednice.

15.4. Iako se, dakle, II tuženica izjasnila na način da se prihvaća svog nasljednog dijela imovine i ustupa ga I tuženiku, ista se nije oslobodila obveze odgovornosti za eventualni dug ostavitelja. Takvo odricanje nasljedstva u korist sunasljednika je ustupanje nasljedstva, a nakon što je takva osoba postala nasljednik, pa takav nasljednik- ustupitelj i pored ustupanja odgovara za dugove ostavitelja, onako kako bi odgovarao da svoj naslijeđeni dio nije ustupio. Zbog toga, nasljednik-ustupitelj odgovara za ostaviteljeve dugove njegovim vjerovnicima do visine vrijednosti svog nasljednog dijela, iako stvarno ne drži u posjedu stvari iz ostavine.

15.5. Prema tome, i II tuženica je u obvezi, solidarno, kao sunasljednik iza pokojnog EĆ platiti tužiteljici utuženi iznosa, jer iz odredbe čl. 139. st. 3 i 4 ZN-a proizlazi da nasljednik nakon što se prihvatio nasljedstva i isto ustupio, ne utječe na njegovu odgovornost za ostaviteljeve dugove, jer je on prihvaćanjem nasljedstva postao nasljednik, (kao u konkretnom slučaju II tuženica), a njegova odluka o tome da naslijeđeni dio ustupi nema utjecaja na njegovu odgovornost za ostaviteljeva dugovanja.

16. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) odlučeno je o naknadi parničnog troška tužitelja, koji se odnosi na troškova zastupanja tužitelja putem odvjetnika. Tužitelju je priznat troška sastava tužbe, obrazloženog podneska od 24.10.23, pristupa na roč.

13.9.23, 9.7.24, 8.10.24. i 13.2.25. po 1.000,00 eura; za roč. 26.3.24. 250,00 eura ili ukupno 6.250,00 eura, što je uvećano za 1.562,50 eura PDV-a i po 261,21 eura sudske pristojbe na tužbu i presudu.

16.1. Na ukupan troška u iznosu od 8.334,92 eura kamata (čl. 151. st. 3 ZPP- a) teče od dana donošenja ove presude, a o kamatnoj stopi na glavni zahtjev i troškove postupka odlučeno je primjenom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05).

16.2. Primjenom čl. 155. ZPP-a ostali troškovi tužiteljici nisu priznati, jer nisu bili potrebni za vođenje ovog spora.

U Zagrebu, 28. ožujka 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.