REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1300/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Vandi Blažević kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Kovačeviću, odvjetniku iz Zagrebu, XIV Trokut 17, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 14. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja ĆŠ i punomoćnice tuženika IŠ, Su-198/2023, dana 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženom ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o. OIB: 82031999604 isplatiti tužitelju ČŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.094,73 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 113,40 eura od 11.09.2019.

- na iznos od 100,01 eura od 11.10.2019.

- na iznos od 103,13 eura od 11.11.2019.

- na iznos od 98,20 eura od 11.12.2019..

- na iznos od 105,60 eura od 11.1.2020.

- na iznos od 120,77 eura od 11.2.2020.

- na iznos od 97,05 eura od 11.3.2020.

- na iznos od 103,21 eura od 11.4.2020.

- na iznos od 87,49 eura od 11.5.2020.

- na iznos od 103,21 eura od 11.6.2020.

- na iznos od 110,14 eura od 11.7.2020.

- na iznos od 107,56 eura od 11.8.2020.

- na iznos od 106,25 eura od 11.9.2020.

- na iznos od 107,68 eura od 11.10.2020.

- na iznos od 106,75 eura od 11.11.2020.

- na iznos od 116,81 eura od 11.12.2020.

- na iznos od 125,35 eura od 11.1.2021.

- na iznos od 127,35 eura od 11.2.2021.

- na iznos od 109,65 eura od 11.3.2021.

- na iznos od 114,46 eura od 11.4.2021.

- na iznos od 112,21 eura od 11.5.2021.

- na iznos od 115,17 eura od 11.6.2021.

- na iznos od 118,60 eura od 11.7.2021.

- na iznos od 108,95 eura od 11.8.2021.

- na iznos od 135,78 eura od 11.9.2021.

- na iznos od 115,79 eura od 11.10.2021.

- na iznos od 118,94 eura od 11.11.2021.

- na iznos od 132,03 eura od 11.12.2021.

- na iznos od 131,64 eura od 11.1.2022.

- na iznos od 118,62 eura od 11.2.2022

- na iznos od 104,09 eura od 11.3.2022

- na iznos od 116,24 eura od 11.4.2022.

- na iznos od 122,29 eura od 11.5.2022

- na iznos od 126,97 eura od 11.6.2022

- na iznos od 132,90 eura od 11.7.2022.

- na iznos od 120,43 eura od 11.8.2022

sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 950,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče od 28. ožujka 2025. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj u dijelu tužbenoga zahtjeva vezano za zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom, kao poslodavcem, dana 26. listopada 2018. godine sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme u kojem je ugovoreno da će isti obavljati poslove radnog mjesta „Vozač tramvaja I“ šifra radnog mjesta ZS191.

Nadalje, dana 11. studenog 2019. godine isti je sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme u kojem ugovoreni isti poslovi i isto radno mjesto.

Tužitelj je s tuženikom, dana 26. srpnja 2022. godine sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno u kojem je ugovoreno da će isti obavljati poslove radnog mjesta „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193.

U predmetnom razdoblju koeficijent složenosti utvrđivao se sukladno Pravilniku o radu, Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika te Kolektivnim ugovorom.

U Pravilniku o radu, utvrđeno je da tužitelj spada u kategoriju radnika koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima te je raspon koeficijenta 2,11 do 2,40. Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog kolektivnog ugoovora za radnike u trgovačkom društvu u vlasništvu Grada Zagreba te u skladu s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz 2019.

Prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta uređeno je da je za radno mjesto „vozač tramvaja I“ utvrđen koeficijent složenosti poslova od 2,20, vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti 2,30 i vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti 2,40.

Iako su propisani različiti koeficijenti, tužitelj je obavljao poslove identične kao i vozači tramvaja II i vozači tramvaja III.

U odredbi čl. 90. st. 4. Zakonu o radu („Narodne novine“ 93/14, 127/17, 98/19, u daljnjem tekstu ZOR) propisano je:

„ Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

“Članak 91. ZOR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. U stavku 2. istog članka propisano je da u smislu st. 1. ovog članka, dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, a koje tumačenje se odnosi i na osobe istog spola, sve prema odlukama županijskih sudova. Nadalje, u stavku 4. iste odredbe propisano je da odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna stavku 1. ovoga članka, ništetna je.

U tom smislu tužitelj dostavlja odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 653/2022 od 28. ožujka 2023. a koja je donesena u identičnoj pravnoj stvari. Slijedom toga, sve odredbe ugovora o radu, kojima je utvrđen koeficijent složenosti 2,20 su ništetne.

Pored toga, u više odluka županijskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da nije bitno što je navedeno u aktu kojim je određen rad zaposlenika, nego stvarni posao koji radnik obavlja.

U privitku se dostavlja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2088/2019 od dana 13. srpnja 2022. u kojem je izražen stav kako je za isplatu plaće relevantan stvarno izvršeni rad.

Zbog navedenog, tužitelj potražuje razliku plaće u bruto iznosu od 132,72eura/1.000,00 kn mjesečno, te predlaže da tuženik kao poslodavac izračuna razliku plaće između plaće koju je tužitelj primao za razdoblje od rujna 2018. godine do srpnja 2022. sa koeficijentom složenosti 2,20 u odnosu na plaću koju je trebao primati sa koeficijentom složenosti 2,40, a tek ako to tuženik odbije predlaže se odrediti dokaz financijskim vještačenjem s tim da se naloži tuženiku da vještaku dostavi svu relevantnu dokumentaciju temeljem koje će vještak moći utvrditi razliku plaće između plaće koju je tužitelj primao za razdoblje od rujna 2018. godine do srpnja 2022. sa koeficijentom složenosti 2,20 u odnosu na plaću koju prima kasnije sa koeficijentom složenosti 2,40.

Slijedom navedenog, predlaže se sudu tužbu i tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti te dosudit troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti.

Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu.

S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva.

Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate još neutvrđenog iznosa, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe očitujemo se da je nesporno da je tužitelj radio kod tuženika u utuženom razdoblju.

U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača-mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad je sastavni dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“- 2,20, uz probni rad od dva mjeseca.

Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao vozač početnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika.

Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost.

Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova - GRUPA SLOŽENOSTI POSLOVA V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

- VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20,

- VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30,

- VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40;

Sukladno Prilogu 3 - Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće.

Ujedno se ističe da su 22.08.2019. godine donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. godine kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika.

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl.71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40.

Također, čl.70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i Kolektivnog ugovora iz 2023. godine koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01-3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta.

Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 7.1.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi: „ …tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tužitelj ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007):

„Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“

Potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima se navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad.

Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu.

Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20.

Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Prema odredbi čl.15.st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o brutoplaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće.

Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.

Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje.

Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ RŠ“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ RŠ“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće u sada neutvrđenom iznosu, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanim, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu, a saslušan je svjedok JŠ, PŠ i tužitelj.

4. Ocjenjujući rezultate dokaznog postupka, u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno da je Zagrebački holding d.o.o. uputio radnicima Obavijest od 29.12.2017., kojim su radnici obaviješteni o prijenosu njihovih ugovora o radu na novog poslodavca, ovdje tuženika, te da su obaviješteni da se kolektivni ugovor koji se primjenjivao na društvo Zagrebački holding d.o.o. nastavlja primjenjivati na sve radnike novoosnovanog društva, na način i pod uvjetima određenim Zakonom o radu.

6. Nadalje, iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. slijedi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova. Temeljem Ugovora o radu od 25. svibnja 2015. tužitelj je bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa “, redni broj poslova 408, nakon čega je s poslodavcem sklopio još dva ugovora o radu za radno mjesto „ Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, ugovor na određeno od 9. svibnja 2016. te ugovor na neodređeno 4. svibnja 2017. Dana 1. listopada 2018. tužitelj je sklopio novi ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184. Nesporno je i da u skladu s odredbom čl. 5 i 9. Ugovora o radu sklopljenih 25. svibnja 2015., 9. svibnja 2016. te 4. svibnja 2017. određeno je kako će se tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl.6. Ugovora o radu od 1. listopada 2018. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40.

7. Nedvojbeno su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

8. Pritom je sam tužitelj iskazao da je zaposlen kao vozač autobusa i obavlja iste poslove kao i ostali vozači kod tuženika, ali ima manji koeficijent od navedenih vozača. Nije postojala razlika između poslova koje su obavljali, njima je predavao i od njih preuzimao smjenu.

9. Svjedoci su potvrdili da im je za obavljanje identičnog posla kakvog obavlja i tužitelj propisan veći koeficijent, pa su njihovi iskazi u potpunom skladu s iskazom tužitelja.

10. Iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je prihvatio u cijelosti, kao životne, uvjerljive i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača autobusa, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40 dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20, a da je tek od potpisivanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2018. plaću ostvarivao prema koeficijentu složenosti poslova od 2,40. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa I, vozača autobusa II i vozača autobusa III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Nadalje, proizlazi i da su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno da su vozili istu autobusnu liniju.

11. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

12. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

13. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa prednikom tuženika, i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača autobusa; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

14. U odnosu na navode da je tužitelj mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom se pravo povrijedilo, odnosno od dana saznanja za povredu prava što tužitelj nije učinio, valja ukazati da je odredbom čl. 133.st.3. ZR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa, a u ovom slučaju se upravo radi o novčanom potraživanju radnika.

15. Stoga je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, imajući u vidu da je sam tuženik sačinio izračun utuženog potraživanja prema kojem je tužitelj postavio tužbeni zahtjev i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao. Prema odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) tužitelj ostvaruje pravo i na isplatu zatezne kamate po propisanoj stopi, dok iz svih citiranih Ugovora o radu proizlazi da su ugovorne strane dogovorile isplatu plaće najkasnije desetog dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu.

16. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.). Slijedom navedenog, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja ada mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje:OT), i to: sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1.), sastav jednog podneska

- svaki po 100 bodova (Tbr.8.1. OT), zastupanje na dva ročišta- svako u visini od 100 bodova (Tbr. 9.1. OT), podnesak od 4.4.2025.g 25 bodova i pristup na ročište za objavu 50 bodova, odnosno ukupno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2 eura iznosi 950,00 eura.

18. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog Zakona (NN 112/12).

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude .

U Zagrebu, 28. ožujka 2025.

Sudac:

Ivana Starčević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. tuženiku