Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2905/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], Stanković, Selo Stanković 41, kojeg zastupa punomoćnik Mate Glibota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Ulica Domovinskog rata 61, koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. iz Splita, radi ništetnosti, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Ćutuka, odvjetnika u Splitu i punomoćnika Dražena Čuljka, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu presude, 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj: 050707260959, oznaka Uk-2 , od 8. srpnja. 2005.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoreno kako se korisniku kredita odobrava dugoročni kredit za adptaciju kuće u iznosu od 15. 363, 00 CHF u protuvrijednosti kn po srednjem tečaju HNB-a, te u dijelu u kojem je ugovoreno da su strane suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu Korisnika iz ovog kredita, te da se iznosi isplata kredita i otplata (obveza) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule.

II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.250,00 eura uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 1. siječnja 2012. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju UG, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 12. lipnja 2023. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj: 050707260959 od 8. srpnja 2005., (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 15.363,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz uvijete navedene u citiranom Ugovoru. Tuženik da je u Ugovoru ugradio odredbe kojima da je kreditiranje i povrat kredita vezivao za valutu CHF. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je ništetnost takvih odredaba budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tužbom traži isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao zbog ništetnih odredaba Ugovora. Kao dokaze svojim tvrdnjama tužiteljica je predložila pročitati materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužiteljice kao parničke stranke te provesti dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a kako bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, istaknuo je da je obvezno pravni odnos među strankama prestao ispunjenjem te da tužitelj nema pravni interes za podnošenjem predmetne tužbe, da su odredbe Ugovora jasno koncipiranje Ugovorom te su jasne i razumljive te lako uočljive. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju u spisu.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: Ugovora o kreditu broj 05070726059 pod 8. srpnja 2005., ovjerenog po javnom bilježniku Ivni Kaliman pod poslovnim brojem Ov- 2552/05, prometa po računu tužitelja, liste plasiranja kredita od 12. srpnja 2005., amortizacijskog plana od 12. srpnja 2005. po predmetnom ugovoru, otplatnog plana, obavijesti o naplati interkalarne kamate, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate.

6. Na pripremnom ročištu održanom 13. veljače 2025., tuženik je istaknuo da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva te je predložio zaključenje raspravljanja. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja kao parnične stranke kao i od dokaza provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnose na razliku zbog promjene tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

9. Među parničnim strankama nije sporno da su u srpnja 2005. tuženik kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 050707260959, da je namjena kredita bila za adaptaciju kuće – stambeni kredit za mlade, kojim je ugovorom tužena – banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 15.363,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, instrumente osiguranja pobliže navedeno u ugovoru uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika a koja na dan sklapanja ugovora je iznosila 4,89% godišnje, uz obvezu tužitelja na otplatu kredita prema otplatnom planu uručenom tužitelju, dakle iz navedenih utvrđenja jasno je kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru. Jednako tako nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

10. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

10.1. Čitanjem Ugovora o kreditu, sud je utvrdio kako se isti sastoji od tri lista papira formata A4, ukupno četiri stranice teksta, iz navedenoga sud zaključuje kako je predmetni ugovor bio pripremljen od strane kreditora-tuženika unaprijed, te da predstavlja kreditorov-tuženikov standardizirani obrazac za gotovinske kredite.

10.2. S obzirom da je prema utvrđenjima suda predmetni ugovor bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika te predstavljao njegov formulirani standardni ugovor sud, sukladno odredbi članka 96. st. 2. ZZP, smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a tuženik, na kojem je teret dokaza, osim paušalnih navoda na okolnost informiranosti i mogućnosti pregovaranja tužiteljice o pojedinim odredbama predmetnog ugovora sudu nije predložio niti jedan dokaz.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 4. studenoga 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

12. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

16. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

20. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli niti da bi tužitelju taj pojam kao laiku bio poznat u vrijeme sklapanja Ugovora, pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07).

22. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

23. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu i valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

24. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u kojim se isplata kredita veže za valutu CHF valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

25. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

26. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spis, a s obzirom na to da tuženik nije prigovarao visini postavljenog tužbenog zahtjeva, to je sud obvezao tuženika na isplatu upravo utuženog iznosa od 1.250,00 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. srpnja 2005. do isplate. (nastanak obveze)

27. Stoga je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, ovaj sud smatra da tužitelju pripada cjelokupan trošak postupka.

29. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.250,00 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

37. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe iznos od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podnesak od 129. siječnja 2025., iznos od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 13. veljače 2025. iznos od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife)¸

- zastupanje na ročištu za objavu presude od 28. ožujka 2025. iznos od 75,00 eura

38. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 450,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost, dakle ukupan trošak tužiteljice koji joj pripada na ime odvjetničkog zastupanja je 656,25 eura.

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke.

U Splitu 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis