REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-821/2024-44
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MEU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], ME – [adresa], zastupane po punomoćnku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva br.1, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Paromlinska 2, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 20. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 28. ožujka 2025.godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužiteljici BEU OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 10.379,90 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznos od 10.196,37 Eura, teče od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.
II. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.534,75 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan dio sporednog tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zatraženu zateznu kamatu na iznos od 183,53 Eura, tekuću od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, ali i dio sporednog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak i
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
to preko dosuđenog iznosa od 2.534,75 Eura, do zatraženog iznosa od 2.898,68 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 363,93 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podneskom od 30. svibnja 2019. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate iznosa od 75.563,45 kuna, na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.
2. U historijatu tužbe je istaknula da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206729838, dana 31. svibnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor). Tužiteljica tvrdi da joj je banka omogućila korištenje kredita u novčanom iznosu od 70.600,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita, te da je taj kredit bio namjenski i to za kupnju stana. Istakla je da je čl. 2. Ugovora o kreditu, bila ugovorena redovna kamatna stopa od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Način otplate kredita je detaljno reguliran člankom 7. predmetnog ugovora, a mjesečni anuiteti dospijevali su na naplatu prvog dana u mjesecu.
3. Tužiteljica tvrdi da je taj Ugovor bio očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužiteljice da utječe na njegov sadržaj odnosno na sadržaj njegovih ugovornih odredbi, te da neki potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti CHF, tužiteljici nisu bili podrobnije objašnjeni, niti joj je bilo što objašnjeno u vezi tzv. promjenjive kamatne stope. Također joj nije ni na koji način prilikom zaključenja ugovora bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja jednostranom odlukom banke. Tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, nije znala, niti je mogla znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužiteljici nije predočena, niti joj je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno.
4. Tužiteljica tvrdi da joj u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, nisu dani nikakvi opći, niti posebni uvjeti poslovanja banke, nikada joj nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, niti je dobivala obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, time da je za potrebe podnošenja predmetne tužbe, tužiteljica zatražila od tuženika dodatnu kreditnu dokumentaciju. Tužiteljica je navela kako nema nikakvih teoretskih ili praktičnih financijskih znanja, da bi mogla procijeniti rizičnost uzimanja kredita u CHF, niti na bilo koji način utvrditi što utječe na promjenu kamatne stope. Iz svega je jasno, po mišljenju tužiteljice, da je tužena predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljicom zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravnima i obavezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi u daljnjem historijatu tužbe.
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
5. Tužena banka u Ugovoru o namjenskom kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu.
6. Nadalje, tužiteljica ističe da su se o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi ni na koji način se nije pregovaralo, već pravomoćno izjasnili i domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ) P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine. Smatra da je potrebno naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS) donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude VTS, broj Pž-7129/13-14 od 13. lipnja 2014. godine, u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem te posljednje presude VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametra na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna.
7. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica smatra da kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu CHF, te u odnosu ma odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.
8. Prije podnošenja tužbe, a kako bi tužbeni zahtjev mogla što prije postaviti, tužiteljica je po ovlaštenom sudskom vještaku knjigovodstveno – financijske struke provela pred vještačenje iz kojeg proizlazi kako je tužiteljica temeljem gore opisanih nepoštenih odnosno ništetnih odredaba ugovora o kreditu tuženiku preplatila ukupan iznos od 75.563,45 kn bez kamata. Prema nalazu tog vještaka iz naručenog pred vještačenja proizlazi kako je tužiteljica u pretplati od 2008. godine u iznosu od 1.928,56 kuna; u 2009. godini je u pretplati u iznosu od 4.733,23 kn, u 2010. godini u pretplati
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
je u iznosu od 8.047,56 kn, u 2011. godini u pretplati je u iznosu od 13.942,41 kn, u 2012. godini u pretplati je u iznosu od 14.905,56, u 2013. godini u pretplati je u iznosu od 14.371,90 kn; u 2014. godini u pretplati je u iznosu od 10.574,75 kn, te u 2015. godini u pretplati je u iznosu od 8.168,52 kn.
9. Radi jednostavnijeg izračuna i preglednosti tužbenog zahtjeva, tužiteljica tužbeni zahtjev postavlja na način da potražuje pretplatu za cijelu godinu uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog dana naredne godine, te je predložila da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu u vezi isplate ukupnog iznosa od 75.563,45 kuna sa zatraženom zateznom kamatom.
10. Očitujući se o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužiteljica je podneskom od 13. kolovoza 2019. godine, osporila tvrdnje tuženika koje se odnose na osporavanje pravne osnove tužbenog zahtjeva, a u vezi tuženikovog prigovora zastare potraživanja se pozvala na presudu VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine, kojom je utvrđeno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, odnosno tek od 13. lipnja 2014. godine, pa kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 18. travnja 2019. godine, po tužiteljici je jasno da nije protekao rok zastare od 5 godina, te da je taj tuženikov prigovor neosnovan.
11. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, tužiteljica je podneskom od 15. studenog 2024. godine, visinu svog potraživanja uskladila sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 10.379,90 Eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, na taj iznos.
12. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kako i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivio korištenju sadržaja privatnog vještačenja, provedenom od strane tužiteljice, budući da nije dokazano da je isto sačinjeno od strane ovlaštenog sudskog vještaka, a osim toga izrađeno je i izvan predmetnog parničnog postupka, kao i zatraženoj naknadi troška u vezi preliminarnog izračuna, time da je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 30. svibnja 2014. godine.
13. Tuženik smatra kako je predmetna tužba tužiteljice neuredna jer ne sadrži dokaze kojima bi se potkrijepile činjenice koje tužiteljica ističe u tužbi, a određenu materijalnu dokumentaciju na koju se tužiteljica poziva, tužiteljica ne dostavlja, već traži dostavu iste sudskim putem od tuženika. Tuženik, opreza radi, ističe da tužiteljica nije podnijela stupnjevitu tužbu u smislu č. 186 b. st. 3. ZPP-a, koja bi opravdala dostavu dokumentacije od strane tuženika, a uostalom za podnošenjem takve tužbe ne postoje niti uvjeti jer tužiteljica ne dokazuje da je van sudskim putem istu zatražila od tuženika, a da ju je tuženik odbio dati. Tuženik, stoga, predlaže da se odbije prijedlog za dostavom dokumentacije, jer se radi o dokumentaciji s kojom bi tužiteljica trebala raspolagati, a koja je djelomično, sukladno izričitim zakonskim odredbama, javno dostupna na internetu. Na koncu, tužiteljica, kao i svaki drugi korisnik kredita može, a i trebala bi, uložiti barem toliki napor i otići u poslovnicu banke, te pribaviti
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
dokumentaciju vezanu za svoj kredit, jer na to imaju pravo temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju.
14. Tuženik je naveo i da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – u nastavku ''ZID ZPK/15''), obzirom da su tužitelj i tuženik sklopili 18. siječnja 2016. godine Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u iznos u EUR. Svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni su u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita.
15. Ukoliko se izvrši uvid u promete po kreditu, vidljivo je tužiteljica 12. studenog 2007. godine uplatila banci anuitet u iznosu od 576,45 CHF, odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,55% (u kunskoj protuvrijednosti 2.561,00 kn). Uvidom u izračun konverzije isto tako je vidljivo kako banka u studenom 2007. godine (strana 4 izračuna) u izračunu konverzije uvrštava uplatu izvršenu u studenom 2007. godine u iznosu od 576,45 CHF, odnosno 2.561,00 kn, odnosno uplatu po povećanoj kamatnoj stopi od 5,55 %. Navedeni princip je vidljiv kod svake tužiteljeve uplate, te promjene kamatne stope. Primjerice, u ožujku 2008. (nakon dospijeća druge promjene kamate) banka uvrštava u izračun tužiteljičinu uplatu u iznosu od 2.765,00 kn, odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 602,28 CHF, što predstavlja anuitet po kamati od 6,30%. Preračunom svih uplata tužiteljice po CHF kreditu u Eure, utvrđeno je da je tužiteljica uplatila 48.291,70 Eura, te da je bila u preplati Eura kredita, za 3.561,84 Eura, odnosno 27.184,24 kuna, a taj iznos će joj biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta. Nadalje, tuženik opisujući daljnju kalkulaciju i isplate po konvertiranom kreditu, navodi da je tužiteljičina kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima navedene utvrđene preplate, koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, pa je zahtjev koji tužiteljica postavlja u ovoj parnici protivan izričito propisanim pravilima konverzije.
16. Pozivajući se na određenu sudsku praksu na zadnjoj stranici pisanog odgovora na tužbu, koja ide u prilog tuženiku u ovakvoj pravnoj situaciji, tuženik je predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.
17. U fazi prethodnog postupka, tuženik je podneskom od 05. veljače 2020. godine, osporio tužiteljici svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet ovoga spora, ukazao je na praksu Suda Europske unije i na praksu nekih domaćih sudova, te je ukazao da tužiteljica svojom podnesenom tužbom i tužbenim zahtjevom ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovora o konverziji od 18. siječnja 2016. godine, niti tvrdi da bi tuženik u konverziji povrijedio neku od primjenjivih odredaba ZID ZPK/15. Konačno, tuženik smatra da se u ovom slučaju i ne radi o nekim činjeničnim ili računskim pitanjima, već isključivo o pravnom pitanju, te smatra da tužiteljica traži nešto što joj ne pripada niti po ZOO, niti po ZID ZPK/15 jer je prihvatila konverziju početnog ugovora svojom voljom, tužbom ju ne spori i po tuženiku, tužiteljica nema pravo, nakon što je potpisala izračun konverzije, a potom i dodatak ugovoru, tražiti neka dodatna plaćanja nakon što joj je u konverziji već priznata preplata, kao da nije konvertirala svoj raniji kredit i kao da je ostala u CHF kreditu.
18. Podneskom od 13. prosinca 2024. godine, tuženik se usprotivio preinaci tužbe tužiteljice, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, a istakao je i prigovor zastare u
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
vezi preinačenih novčanih tražbina, pozvavši se i na određenu sudsku praksu u tom smislu.
19. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor i plan otplate kredita (list 4-14), pregled promjena kamatnih stopa od 06.05.2019.g. (list 15), promet po kreditu (list 16-26, 55-68), pregled isplaćenih iznosa po kreditu po pojedinim mjesecima i godinama (list 27-31), račun KV Media sa sjedištem u [adresa] u vezi preliminarnog izračuna od 24.04.3029.g. (list 32), dopis Zagrebačke banke d.d. Zagreb od 12.11.2015.g., sa izračunom konverzije kredita u valutu Eura na dan 30.09.2015.g. (list 41, 43-47), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.g. (list 49), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 51), dio prijedloga Zagrebačke banke d.d. Zagreb u vezi izmjene ugovora o kreditu (list 53), Dodatak Ugovoru o kreditu od 18.01.2016.g., sa potvrdom privatne isprave od strane javne bilježnice Marije Čulo Poljak, broj OV- 355/16 (list 69-76, 99-104), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 81-88, 143- 154), dokaz o neaktivnosti Zadruge Valenta (list 118), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 119-128, 129-133), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 207-209), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, od 22.10.2024.g. (list 211-229).
20. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 134-136) u svojstvu stranke.
21. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
22. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim u cijelosti i to kako u pogledu pravne osnove koja se odnosila na ništetne odredbe navedenog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a također i u pogledu istaknute visine novčanog potraživanja tužiteljice, zbog tih ništetnih odredaba navedenog Ugovora. Samo je manji dio sporednog zahtjeva tužiteljice istaknutog u vezi isplate zatezne kamate ocijenjen neosnovanim?.
23. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:
- da je tužiteljica u svojstvu korisnika kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 70.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 180 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,90 %, uz navedenu namjenu kredita: kupnja stana,
- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao do dana 01. siječnja 2014. godine u više navrata kamatnu stopu na način da ju je uvijek povisio u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta otplate kredita i to tijekom otplate kredita,
- da tužiteljica na dan saslušanja u ovoj parnici u svojstvu stranke, nije još otplatila sporni kredit koji je bio konvertiran u valutu Eura,
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
- da je predmet ove parnice novčano potraživanje tužiteljice u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope,
- da tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 15. studenog 2024. godine, zahtijevala isplatu iznosa od 10.379,90 Eura, sa zateznom kamatom na taj ukupan iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, odnosno da je ta novčana tražbina tužiteljice bila utemeljena na ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (a obuhvaćala je i obračunatu zateznu kamatu na mjesečne iznose razlike po navedenim osnovama za razdoblje od dana plaćanja do dana 30. rujna 2025. godine, uz uračunavanje efekta konverzije), polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tzv. kolektivne tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.
24. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 270), rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužiteljice, prema podnesku tužiteljice od 15. studenog 2024. godine, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva i promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva u pogledu sporednog potraživanja koje se odnosilo na zateznu kamatu, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom, jer je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev uskladivši visinu istog isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka kojeg je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužiteljice u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište da je dopuštena takva preinaka tužbe u ovim okolnostima slučaja.
25. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora kojim su kreditnu obvezu tužitelja vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi, da li je novčana tražbina tužiteljice zastarjela.
26. Nadalje, sporno je bilo da li je tužiteljica uopće ovlaštena s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužiteljice temeljem Ugovora (dakle, kada je njezina obveza bila vezana uz tečaj valute CHF), utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, ali i preplatu koja je utrošena za naknadno podmirenje u to vrijeme nedospjelih obveza po konvertiranom kreditu.
27. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna visina tužbenog zahtjeva, ali i da li je zastarjelo, makar djelomično, potraživanje tužiteljice koje je konačno konkretizirano podneskom tužiteljice od 15. studenog 2024. godine, te je bila
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
sporna i dospjelost tražbine u pogledu potraživanja tužiteljice, koje se odnosilo na zateznu kamatu.
28. Napokon, sporno je bilo da li se radilo o potrošačkom kreditu u slučaju Ugovora, te da li tužiteljica ima svojstvo potrošača.
29. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužiteljica doista bila upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužiteljici uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, kao i da bi joj bilo objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita.
30. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda na bezrazložno nepoštovanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj (VSRH), ali i VTS i njihovih pravomoćnih odluka.
31. Također, za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravno stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu, te da je tom prilikom tužiteljica prihvatila izračun konverzije kredita od strane tuženika, imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u matematički izračun i visinu utvrđene preplate prilikom konverzije, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate, računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka ugovoru o kreditu, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice, da u ovoj pravnoj situaciji potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine. Ovaj sud je svjestan da postoje i druge odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do pravne nesigurnosti građana.
32. Ništetne odredbe svih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 18. siječnja 2016. godine.
33. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je po zanimanju profesor defektolog i da je tijekom 2006. godine, kada je realizirala sporni kredit sukladno Ugovoru, radila u V. osnovnoj školi u Bjelovaru, te je imala u to vrijeme kod tužene banke dvije stambene štednje, a kredit je podigla s namjerom kupnje stana za svoju kćerku. Tužiteljica je navela da joj je službenica banke od koje je tražila kunski kredit od oko 50.000,00 Eura, sugerirala da uzme kredit u valuti CHF, navodeći da je to najpovoljniji kredit, te da će joj u tom slučaju biti najmanja mjesečna rata za otplatu kredita, odnosno da je najmanja stopa kamate na tu vrstu kredita. Službenica banke je tužiteljici predočila tada kolike su razlike u mjesečnim otplatama kredita ukoliko ga realizira u valuti Eura ili u kunskoj valuti u odnosu na valutu CHF i tužiteljica je po tome, također shvatila da joj je najpovoljnije bilo realizirati kredit u valuti CHF u smislu najniže početne mjesečne rate za otplatu kredita i najniže ugovorene kamate za otplatu kredita u valuti CHF. Tužiteljica se nije sjećala da bi uopće razgovarala sa zaposlenicom banke oko nekih potencijalnih rizika uzimanja kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, niti da bi joj zaposlenica banke pojašnjavala termine valutna klauzule i promjenjiva kamatna stopa, no vjerovala je na riječ zaposlenici banke kada joj je ova sugerirala da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, pa je pristala takav kredit i sklopiti. Nakon sklapanja Ugovora, mjesečne rate su joj u početku iznosile oko 2.000,00 kuna, a što joj je tada odgovaralo, međutim periodično su tijekom otplate, porasle, a kritičnom se pokazala 2011. godina i 2012. godina, kada su te rate po sjećanju tužiteljice skočile više nego dvostruko od početnih rata, dakle dosegle su veće svote od 4.000,00 kuna mjesečno, što joj je predstavljalo poteškoću u otplati kredita. Tužiteljica je istakla da je prihvatila ponudu tuženika da svoj kredit veže za valutu Eura, te je potpisala ponuđeni joj
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
Dodatak ugovora u vezi konverzije kredita, a tom konverzijom je njoj utvrđen i određeni iznos preplate, koji se koristio za podmirenje budućih rata, time da je u vrijeme saslušanja tijekom veljače 2020. godine, tužiteljica još nekih godinu dana trebala otplaćivati taj kredit vezan za valutu Eura. Dodala je da je njezin suprug bio registriran, kao vlasnik, zadruge Valenta, te da ima sada OPG, ali napomenula je da tijekom 2006. godine, zadruga Valenta nije postojala, a nije se mogla sjetiti kada je registrirano sjedište toj zadruzi na adresi na kojoj prebiva tužiteljica. Također, tužiteljica je istakla da kupovina stana za njezinu kćerku, nema nikakve veze sa Zadrugom Valenta, tim više što je stan koji je kupila kćeri bio na adresi [adresa] u [adresa], te da u njemu i živi kćerka tužiteljice, dok tužiteljica živi u obiteljskoj kući na adresi u [adresa] i tužiteljica se nije nikada, kao niti njezin muž, bavila turizmom u smislu iznajmljivanja stana ili davanja na korištenje drugim osobama, već je kćerka tužiteljice odmah uselila u taj stan na adresi [adresa] u [adresa], čim ga je tužiteljica kupila od sredstava kredita.
34. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenika banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.
35. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj novčani tužbeni zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
36. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).
37. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
38. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.
39. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 18. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 27.184,24 kuna (prilikom kojeg izračuna konverzije je tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF), te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 6. Dodatka ugovora o kreditu na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica i izvršavala sve svoje obveze do dana sklapanja Dodatka ugovoru.
40. Nadalje, iz sadržaja Dodatka ugovoru od 18. siječnja 2016. godine, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla.
41. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15).
42. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.
43. Međutim, te činjenice ujedno ne znače da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da osnovni Ugovor nije uopće postojao kada je u ovom slučaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu, tijekom 2006. godine, do dana sklapanja navedenog Dodatka od 18. siječnja 2016. godine, taj Ugovor vrijedio gotovo punih 10 godina i imao sve pravne posljedice, kao i oni drugi ugovori o kreditu koje su sklopili mnogi potrošači, kao korisnici kredita, koji nisu sklopili takve dodatke ugovoru i promijenili valutu kreditne obveze.
44. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.
45. Prema tome, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
46. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
47. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
48. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 BE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
49. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju nisu jer na dan sklapanja Dodatka ugovora, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka od 18. siječnja 2016. godine, nisu mogli u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu BE, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
50. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu M, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
51. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. godine, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nisu osnovani ostali tuženikovi prigovori u pogledu pravne osnove.
52. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.
53. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
54. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 30. svibnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.
55. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela dana 30. svibnja 2019. godine, odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužiteljici nije istekao niti navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužiteljica mogla podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.
56. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule.
57. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednostrana se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.
58. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakla takav formalni deklaratorni zahtjev (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U- III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.
59. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužiteljice koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 13. kolovoza 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
60. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTS od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.
61. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
62. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
63. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotužene Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, (ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
89/09 , 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
64. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.
65. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog kao istinitog.
66. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 31. svibnja 2006. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 31. svibnja 2006. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P-1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica tijekom ovog postupka pozvala na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.
67. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
68. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.
69. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužiteljice bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 17. rujna 2024. godine, određen predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici, obzirom na ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sukladno Ugovoru), odnosno svim utvrđenjima tužene banke kod izračuna konverzije.
70. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 22. listopada 2024. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.600,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,90%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 180 mjeseci, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. kolovoza 2006. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu. Pored toga, vještak je naveo da je kredit iskorišten dana
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
05. lipnja 2006. godine, a što je po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, predstavljalo tada iznos od 327.735,44 kuna.
71. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 18. siječnja 2016. godine, Dodatak Ugovoru o kreditu, pri čemu je utvrđeno da:
- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 23.269,21 Eura,
- je prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, tužiteljica uplatama po kreditu u valuti CHF, preplatila konvertirani kredit u Eurima, za iznos od 3.561,84 Eura ili 27.184,24 kuna (prema srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015.g.).
72. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 3-4 stranici svog pisanog nalaza i mišljenja kada je sve i u kojem postotku, tuženik mijenjao ugovorenu redovnu kamatu, odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka promijenjena kamatna stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je tuženik primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:
- glavnica u iznosu od 70.600,00 CHF,
- fiksna kamatna stopa od 4,90% godišnje,
- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan korištenja kredita, pa je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao opet tabelarno, razlike u visini obveza i to:
- prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1),
- zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB na dan korištenja kredita (stupac "p" Tabele 1),
- potom je iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "s" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog, na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita),
- a s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja sukladno čl. 171. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, obračunao je i iskazao zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac "r" Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac "t"Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. godine.
73. Vještak je također, prilikom tog tabelarnog prikaza u svom pisanom nalazu napomenuo da je u skladu s čl. 11.d. Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 9/2015.), za obveze plaćene nakon 26. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,390000 kuna za 1 CHF (koji se primjenjivao u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu navedenog Zakona).
74. Također, u vezi zadanog mu predmeta vještačenja u dijelu kojim se tražilo očitovanje je li konverzija predmetnog kredita izvršena na pravilan način (u skladu sa zakonskim odredbama), istakao je sljedeće:
- princip konverzije kako je isti propisan, odgovarajućim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/2015) podrazumijeva da se u obračun uzimaju sva plaćanja od početka inicijalno ugovorene
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
otplate kredita, pa do dana konverzije, osim onih uplata koje su se (tijekom otplate kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF) odnosile na naplaćene zatezne kamate, naknade i troškove koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije (čl. 19.c st. 1. t. 4. Zakona o potrošačkom kreditiranju), te da
- sve u prethodnoj alineji navedene uplate, prilikom konverzije, pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz čl. 19.c st. 1. t. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
- provjera činjenice je li tuženik prilikom obračuna konverzije predmetnog kredita uzeo u obzir sve uplate zahtjeva usporedbu specifikacije svih uplata u kunama koje je korisnik kredita obavio tijekom razdoblja otplate, dok je kredit bio vezan uz valutnu klauzulu CHF, s analitičkim obračunom konverzije.
75. Shodno tome, vještak je izvršio uvid u promet po kreditu (list 55-68 spisa) i izračun konverzije predmetnog kredita (43-51 spisa) iz kojih proizlazi kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po odnosnom konvertiranom kreditu, i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja HNB za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Vještak je također naglasio kako je imajući u vidu da je poslovanje tuženika (kao financijske institucije) vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima, te da osim revizorskog podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. ZPK., tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZPK, utvrdio kako je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR (konverzija početno odobrene glavnice, primjena kamatnih stopa ugovornih kamata, izmjena otplatnog plana, uračunavanje uplata, konverzija preostale glavnice, obračun preplate).
76. Unatoč tome, iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:
a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi,
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. kolovoza 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.437,99 CHF, odnosno 2.734,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "m" Tabele 1, iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1, iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. kolovoza 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.803,26 EUR (zbroj pojedinačnih
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 10.986,60 EUR (10.537,53 EUR glavnice i 449,07 Eura, dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),
b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. kolovoza 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.296,39 CHF, odnosno 2.647,07 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. kolovoza 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.549,30 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 10.379,90 EUR (10.196,37 EUR glavnice i 183,53 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata).
77. Na ovaj vještački nalaz, tuženik nije imao posebnih primjedbi, već je podneskom od 11. studenog 2024. godine, ustvrdio da su svi matematički izračuni vještaka u pravnom smislu posve irelevantni, slijedom odluka koje je donio VSRH broj Rev- 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine (kojim odlukama se na konkretan način ukazuje da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita u ovakvim slučajevima u smislu čl. 19.c st.1 t.6. ZIDZPK/15, nema nakon sklapanja tog sporazuma pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pravo na novčana potraživanja temeljem ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, sklopljenog u valuti CHF jer su se stranke prešutno odrekle svojih tražbina koje su im pripadale po osnovi ništetnih odredbi ugovora i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c. ZIDZPK/15).
78. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, do dana 18. siječnja 2016. godine (kada je sklopljen navedeni Dodatak), ali ta pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
79. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje Dodatka ugovora od 18. siječnja 2016. godine u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja, ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoj stav, kojeg treba obrazložiti, te kojeg eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH.
80. Tužiteljica je pak, posredstvom svoga odvjetnika, podneskom od 15. studenog 2024. godine, prihvatila u cijelosti matematički izračun vještaka, kao stručan i matematički točan, naglasivši da isti očito dokazuje da tuženik nije prilikom konverzije Ugovora priznao tužiteljici sve novčane iznose koje je ona preplatila do konverzije, uskladivši visinu svog potraživanja sa tim izračunom, odnosno tražeći da joj tuženik isplati iznos do 10.379,90 Eura ukupno i to sa zateznom kamatom na cijeli taj iznos od 01. listopada 2015. godine, što predstavlja, dakle, potraživanje tužiteljice u manjem iznosu od 2 utvrđena po vještaku i to ono koje u sebi supsumira i tzv. negativne i pozitivne razlike.
81. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužiteljici zbog toga dosuđen taj osnovano zatraženi ukupan iznos od 10.379,90 Eura.
82. Međutim, kako je iz sadržaja vještačkog nalaza i mišljenja bilo sasvim jasno da se ta ukupna svota sastoji od glavnice u iznosu od 10.196,37 Eura i od obračunate nepodmirene dospjele zatezne kamate od 183,53 Eura, obračunate do dana izračuna konverzije (dana 30. rujna 2015. godine), a ukamaćivanje inače nije dopušteno u pravnom sustavu Republike Hrvatske (čl. 31.st.1, Zakona o obveznim odnosima) jer se ne može u okviru glavnog zahtjeva, pribrojiti glavnom dugu obračunata zatezna kamata i na taj cjelokupni iznos opet potraživati zatezna kamata, već se samo u smislu čl. 31.st.2. Zakona o obveznim odnosima, na iznos neisplaćenih kamata, kao samostalnog potraživanja, mogu zahtijevati zatezne kamate od dana, kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, valjalo je tužiteljici dosuditi pripadajuću i zatraženu zateznu kamatu, odlučujući u granicama tog zahtjeva, samo na iznos glavnog duga od 10.196,37 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, do kojeg datuma je uostalom temeljem ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljica tuženiku isplatila taj iznos na temelju pravne osnove – Ugovora – koja je otpala, kada se govori o ništetnim odredbama Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
83. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev, koji nije bio istaknut u deklaratornoj formi tužbenog zahtjeva, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), ali i o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji dio
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
neformalnog zahtjeva je bio od značaja za preostali formalno istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužiteljice, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužiteljice u vezi isplate iznosa od 10.379,90 Eura ukupno i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužiteljice (koja obuhvaća preplatu po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali i u vezi zatezne kamate na dužni novčani iznos) sa obračunom preplate utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici konačno utuženi iznos od 10.379,90 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 10.196,37 Eura u vezi glavnog duga, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate. Preko tog dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice, istaknut samo i isključivo u vezi zatezne kamate na iznos od 183,53 Eura, od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.
84. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na predmet vještačenja koji mu je bio određen, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužiteljice, sud je odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva mogao jedino udovoljiti tom sporednom zahtjevu tužiteljice u vezi zatezne kamate na taj dio preplaćenog iznosa od 10.196,37 Eura, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.
85. Naime, kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na iznos od 10.196,37 Eura, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.
86. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i usvojen novčani zahtjev tužiteljice, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica već isplatila prema ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužiteljica treba biti u potpunosti obeštećena uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužiteljice, koja je iskorištena za buduće dospjevajuće obveze tužiteljice, koja plaćanja su i izvršena prema Dodatku ugovora o kreditu, te je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužiteljicu, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj redovnoj godišnjoj kamatnoj stopi i po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.
87. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate na iznos od 10.196,37 Eura, počevši od dana kada je ista zatražena i dosuđena je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, iako je tužiteljica potraživala zateznu kamatu od dana 01. listopada 2015. godine, obzirom da je do toga dana vještak izvršio matematički obračun duga tuženika po osnovi zatezne kamate, kojeg je prebijao sa preplatom utvrđenom od strane tuženika, prilikom izračuna konverzije), jer su svi navedeni iznosi u nalazu vještaka, upravo stečeni od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.
88. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužiteljice, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužiteljice, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.
89. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor zastare iz podneska od 13. prosinca 2024. godine, koji se odnosio "na sve preinačene iznose", a vodeći računa o tome da je tužiteljica još u podnesenoj tužbi ukazala na ništetne odredbe Ugovora i u vezi valutne klauzule i u vezi promjenjive kamatne stope, te su ujedno neosnovani bili navodi tuženika iz točke 22. i 25., tog istog podneska o tome da vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego li od dana podnošenja predmetne tužbe ili od dana isticanja preinačenog tužbenog zahtjeva.
91. Također, neosnovano sasvim tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošačkog ugovora, kada se radi o Ugovoru, ili svojstvo potrošača jer je i sam tuženik tužiteljicu tretirao kao potrošača i prilikom sastavljanja Ugovora, ali i prilikom sastavljanja Dodatka ugovora od 18. siječnja 2016. godine, a tužiteljica je u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju bila potrošač u vrijeme sklapanja Ugovora, te tuženik nije na valjan način, tu činjenicu doveo u sumnju. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao istinit, jasno proizlazi da je od sredstava kredita realiziranog Ugovorom, kupila stan svojoj kćerci u [adresa] i da je njezina kćerka odmah uselila u taj stan po realiziranoj kupnji i da dan, danas u njemu živi, ali da taj stan nije bio predmetom iznajmljivanja ili korištenja od strane trećih osoba, dok je tužiteljica živjela i sada živi na sasvim drugoj adresi u obiteljskoj kući sa svojim mužem, pa okolnost da je muž tužiteljice bio svojevremeno registriran kao vlasnik Zadruge Valenta (koja je pravno počela egzistirati nakon sklapanja Ugovora) i koja je imala sjedište na adresi obiteljske
(ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
kuće tužiteljice i njezinog muža, nikakve veze nema sa svojstvom potrošača tužiteljice u ovome predmetu.
92. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer je neuspjeh tužiteljice isključivo u pogledu zatražene zatezne kamate na svotu od 183,53 Eura, u vezi istaknutog konačnog zahtjeva ocijenjen neznatnim neuspjehom, a zbog toga dijela s kojim nije uspjela tužiteljica, ne samo da nisu nastali posebni troškovi, nego nisu nastali baš nikakvi troškovi u kontekstu činjenice da je tuženik od početka postupka osporavao i visinu tužbenog zahtjeva, pa je bilo nužno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem u ovoj parnici.
93. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice predanog u spis na raspravi održanoj dana 20. veljače 2025. godine (list 272 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.
94. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 13. kolovoza 2019. godine, kojim se očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, joj je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok joj je za sastav obrazloženog podneska od 13. veljače 2020. godine, priznat iznos od 200,00 Eura. Također, za sastav podnesaka od 23. srpnja 2020. godine, te od 06. veljače 2023. godine, ali i 19. prosinca 2024. godine, tužiteljici je odlučujući u granicama istaknutih zahtjeva priznat ukupan iznos od 150,00 Eura ili 50,00 Eura po podnesku. Nadalje, za sastav podneska od 15. studenog 2024. godine (kojim se tužiteljica očitovala o vještačkom nalazu i mišljenju), priznat joj je iznos od 200,00 Eura. Tužiteljici je također u vezi zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 11. listopada 2019. godine, 10. veljače 2020. godine, te 20. veljače 2025. godine, priznat ukupan iznos od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.
95. Na ove ukupne opravdane troškove u iznosu od 1.550,00 Eura, tužiteljici je priznat iznos od 387,50 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a tužiteljici je pored toga valjalo priznati kao opravdan trošak i trošak u vezi financijskog vještačenje, koji trošak je upravo tužiteljica financirala u ovome predmetu i to u iznosima od 265,45 Eura, te 331,80 Eura (ukupno 597,25 Eura).
96. Kako tužiteljica još uvijek nije platila sudsku pristojbu na tužbu i presudu (a neće biti niti pozvana na plaćanje te pristojbe), imajući u vidu da je čl. 11. st.1.t.20. važećeg Zakona o sudskim pristojbama, oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, nije ocijenjen opravdanim troškom zahtjev tužiteljice u vezi naknade troška u pogledu sudske pristojbe na tužbu i na presudu.
97. Također, niti trošak od 66,36 Eura u vezi plaćenog računa od strane tužiteljice u vezi preliminarnog matematičkog izračuna na temelju kojeg je istakla novčani tužbeni zahtjev u predmetnoj tužbi, nije ocijenjen nužnim ili potrebnim za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, pa isti nije priznat tužiteljici jer je tužiteljica mogla u ovome predmetu podnijeti i stupnjevitu tužbu, pa kad to nije učinila, već je financirala izvansudsko vještačenje radi utvrđivanja visine predmetne tražbine, tuženik joj nije dužan nadoknaditi taj trošak jer se ne radi o trošku potrebnom za ovu parnicu.
98. Prema tome, kada se zbroje svi priznati novčani iznosi tužiteljici u vezi opravdanih parničnih troškova, pobliže navedeni u točci 94. i 95., ovog obrazloženja, (ranije spis broj P-49/2023 i P-540/2019)
utvrđuje se ukupan opravdan parnični trošak tužiteljice u iznosu od 2.534,75 Eura, koju svotu je tuženik obvezan nadoknaditi tužiteljici sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke.
U Bjelovaru, 28. ožujka 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 29. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.
