REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1379/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja JT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate;, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. veljače 2025. u prisutnosti zamjenie punomoćnika tužitelja Doroteje Jurčić, odvjetnice u Zagrebu i odsutnosti tuženika, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., da tužitelju JT isplati iznos od 2.879,55 EUR (dvijetisućeosamstosedamdesetdevet eura i pedesetpet eurocenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

– na iznos od 0,27 EUR od dana 1.10.2006. pa do isplate;;

– na iznos od 13,12 EUR od dana 1.11.2008. pa do isplate;

– na iznos od 14,07 EUR od dana 1.1.2009. pa do isplate;

– na iznos od 16,38 EUR od dana 1.2.2009. pa do isplate;

– na iznos od 17,39 EUR od dana 1.3.2009. pa do isplate;

– na iznos od 14,21 EUR od dana 1.4.2009. pa do isplate;

– na iznos od 13,59 EUR od dana 6.5.2009. pa do isplate;

– na iznos od 10,58 EUR od dana 1.6.2009. pa do isplate;

– na iznos od 7,04 EUR od dana 1.7.2009. pa do isplate;

– na iznos od 7,83 EUR od dana 1.8.2009. pa do isplate;

– na iznos od 9,87 EUR od dana 1.9.2009. pa do isplate;

– na iznos od 9,06 EUR od dana 2.10.2009. pa do isplate;

– na iznos od 7,70 EUR od dana 3.11.2009. pa do isplate;

– na iznos od 11,33 EUR od dana 1.12.2009. pa do isplate;

– na iznos od 13,99 EUR od dana 1.1.2010. pa do isplate;

– na iznos od 18,26 EUR od dana 1.2.2010. pa do isplate;

– na iznos od 17,15 EUR od dana 1.3.2010. pa do isplate;

– na iznos od 22,40 EUR od dana 2.4.2010. pa do isplate;

– na iznos od 21,45 EUR od dana 1.5.2010. pa do isplate;

– na iznos od 23,97 EUR od dana 1.6.2010. pa do isplate;

– na iznos od 40,66 EUR od dana 1.7.2010. pa do isplate;

– na iznos od 37,09 EUR od dana 3.8.2010. pa do isplate;

– na iznos od 46,71 EUR od dana 1.9.2010. pa do isplate;

– na iznos od 43,62 EUR od dana 1.10.2010. pa do isplate;

– na iznos od 37,07 EUR od dana 1.11.2010. pa do isplate;

– na iznos od 49,73 EUR od dana 1.12.2010. pa do isplate;

– na iznos od 65,50 EUR od dana 1.1.2011. pa do isplate;

– na iznos od 54,63 EUR od dana 1.2.2011. pa do isplate;

– na iznos od 58,58 EUR od dana 1.3.2011. pa do isplate;

– na iznos od 53,28 EUR od dana 1.4.2011. pa do isplate;

– na iznos od 54,07 EUR od dana 1.5.2011. pa do isplate;

– na iznos od 75,15 EUR od dana 1.6.2011. pa do isplate;

– na iznos od 74,68 EUR od dana 2.7.2011. pa do isplate;

– na iznos od 94,75 EUR od dana 1.8.2011. pa do isplate;

– na iznos od 85,94 EUR od dana 1.9.2011. pa do isplate;

– na iznos od 76,21 EUR od dana 1.10.2011. pa do isplate;

– na iznos od 75,68 EUR od dana 3.11.2011. pa do isplate;

– na iznos od 74,14 EUR od dana 1.12.2011. pa do isplate;

– na iznos od 78,41 EUR od dana 1.1.2012. pa do isplate;

– na iznos od 82,98 EUR od dana 3.2.2012. pa do isplate;

– na iznos od 83,24 EUR od dana 1.3.2012. pa do isplate;

– na iznos od 80,23 EUR od dana 1.4.2012. pa do isplate;

– na iznos od 80,66 EUR od dana 4.5.2012. pa do isplate;

– na iznos od 83,18 EUR od dana 3.6.2012. pa do isplate;

– na iznos od 80,89 EUR od dana 3.7.2012. pa do isplate;

– na iznos od 81,57 EUR od dana 2.8.2012. pa do isplate;

– na iznos od 80,39 EUR od dana 1.9.2012. pa do isplate;

– na iznos od 77,19 EUR od dana 2.10.2012. pa do isplate;

– na iznos od 80,57 EUR od dana 1.11.2012. pa do isplate;

– na iznos od 81,75 EUR od dana 4.12.2012. pa do isplate;

– na iznos od 81,78 EUR od dana 1.1.2013. pa do isplate;

– na iznos od 74,54 EUR od dana 1.2.2013. pa do isplate;

– na iznos od 80,71 EUR od dana 1.3.2013. pa do isplate;

– na iznos od 81,01 EUR od dana 1.4.2013. pa do isplate;

– na iznos od 78,41 EUR od dana 1.5.2013. pa do isplate;

– na iznos od 73,58 EUR od dana 4.6.2013. pa do isplate;

– na iznos od 71,31 EUR od dana 1.7.2013. pa do isplate;

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate;, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate; po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., da nadoknadi tužitelju JT troškove postupka u iznosu 1.552,91 EUR (tisućupetstopedesetdva eura u devedesetjedan eurocent) sa zakonskim zateznim kamatama od 24. siječnja 2025. do isplate; po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 2. lipnja 2006. zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 9011478196 kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje 28.746,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da je člankom 6. predmetnog ugovora utvrđeno da je rok otplate kredita 84 mjeseci, te da se kredit u iznosu od 28.746,16 CHF i kamata iz toč. 4 tog ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta, a što je razvidno iz otplatnog plana koji je bio prilogom prvom zaključenom ugovoru, te tablice otplate kredite. Navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom da navedeni ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to da je sklopljen 2. lipnja 2006. te da sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. S obzirom da je navedena odredba ništetna, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose u na ime stjecanja bez osnove, sukladno čl. 1111. ZOO-a, sve s pripadajućim kamatama. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporava osnovu i visinu zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se u istoj pojedinačno pregovaralo kao i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužitelju su obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te su mu pružene sve informacije temeljem koje je mogao donijeti informiranu odluku. Navodi da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. u cijelosti promašeno. Navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te se takva zaštita pruža na općenitoj razini. Sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Ističe da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužiteljici pruži zaštitu na način kako ista zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.¸

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio isplatu 2.844,93 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sve s pripadajućim kamatama na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća. Nakon izvedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 11. listopada 2024. tražio isplatu 2.879,55 EUR (izvršio je nepravu preinaku) s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve s pripadajućim kamatama na pojedinačne mjesečne specificirane iznose, čemu se tuženik nije protivio, stoga valjalo je odlučiti o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 11. listopada 2024.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 9011478196 od 3. lipnja 2006. (list 7 do 11 spisa), Otplatna tablica (list 12 do 19 spisa), Potvrda o prijevremenoj otplati kredita (list 20 spisa), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu" (list 33 spisa), Knjigovodstvena kartica (list 55 do 69 spisa), Plan otplate (list 70 do 76 spisa), Izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 79 do 86 spisa, list 99 spisa) te je saslušan tužitelj (list 101 do 103 spisa).

4.1. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje u tekstu: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate; preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011478196 od 3. lipnja 2006. čija je namjena bila kupnja novog vozila, temeljem kojeg je tužitelju stavljeno na raspolaganje 28.746,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.

8. Sporna je osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila (čl. 2. ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 28.746,16 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 7. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10.1. Isto tako. presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.

11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate; novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).

12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu (3. lipnja 2006.) sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

13. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je izjavio da je 2006. odlučio kupiti automobil Peugeot 307, da su ga iz autokuće uputili u poslovnicu tuženika, kako bi mogao financirati kupnju sredstvima ostvarenim kreditom u banci. Uvjet je bio da sklopi kredit s valutnom klauzulom CHF. Djelatnik ga nije upozorio na štetne posljedice i opasnosti sklapanja takvog ugovora, niti ga je upozorio da HNB ne štiti svojom monetarnom politikom tečaj kune u odnosu na CHF. Prilikom pregovora oko sklapanja ugovora o kreditu imao je dojam da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru, te da nije mogao u vezi pojedinih odredbi pregovarati, odnosno da se radilo o opciji, uzmi ili ostavi. Početna rata je bila oko 1.600,00 kn, a narasla je u jednom trenutku i na 2.500,00 kn. Sve mjesečne rate sam je uplaćivao. Auto je koristio isključivo za osobne potrebe.

13.1. Iskaz tužitelja ocijenjen je kao uvjerljiv i iskren te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića iz Darfin d.o.o. utvrdio da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu u odnosu na ugovor o kreditu bez valutne klauzule, tj. ugovor o kreditu u kunskom iznosu pri čemu je iznos kredita onaj iznos u kunama koji tuženik stvarno isplatio korisniku kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne valutne klauzule 2.879,55 EUR, dok je negativna razlika s osnove ništetne valutne klauzule 179,50 EUR.

15. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, ocijenjen je kao jasan i uvjerljiv. Tuženikov prigovor na navedeni nalaz se suštinski odnosio na osporavanje osnove odnosno na premisu da je valutna klauzula poštena i valjana u ugovoru o kreditu pa da je stoga vještačenje nepotrebno, međutim nije imao prigovore na matematički obračun. Vještak se očitovao na prigovore tuženika, a nakon toga tuženik niti je imao daljnjih prigovora niti je tražio da se isti sasluša na ročištu.

16. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.1. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

16.2. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

16.3. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate; kredita."

16.4. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

16.4. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli je vratiti tužitelju iznos od 2.879,55 EUR, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

17. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

17.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

17.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

17.3. Tužba u ovom postupku podnesena je 28. veljače 2023. Nakon inicijalno postavljenog zahtjeva iz tužbe, tužitelj je podneskom od 11. listopada 2024. preinačio tužbu, međutim isto je neodlučno po pitanju prekida zastare. Naime, na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. Su-IV-123/2024 zauzeto je shvaćanje:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva."

17.4. Polazeći od navedenog, potraživanje isplate; - povrata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije zastarjelo stoga je prigovor zastare tuženika u cijelosti neosnovan.

18. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.). Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

19. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke presude.

20. Tužitelj je uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka

- tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.)

21. Tužitelj zastupan po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT) 200,00 EUR, sastav podneska od 23. svibnja 2023. i 11. listopada 2024. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 4. ožujka 2023., 21. veljače 2025., svako po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.000,00 EUR.

22. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,45 EUR (koliko je plaćeno) odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 1.552,91 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (51/2023) tužitelj kao potrošač je oslobođen plaćanja pristojbi.

23. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 28. ožujka 2025. pa do isplate; sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki II izreke presude.

24. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

25. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 28. ožujka 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv odluke dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun;

- tuženiku po pun.