Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-1057/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz OD Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović i Partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 14. studenoga 2024. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. ožujka 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 od 14.04.2008.g. solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem:

OV-5442/08 dana 14.04.2008.g., zaključenog između tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IMK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika te TMK iz [adresa], kao založnog dužnika, i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 136- 91/2008 od 14.04.2008.g. solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem: OV-5442/08 dana 14.04.2008.g., zaključenog između tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IMK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika te TMK iz [adresa], kao založnog dužnika, i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 712,82 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

III. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 od 14.04.2008.g. solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem:

OV-5442/08 dana 14.04.2008.g., zaključenog između tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IMK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika te TMK iz [adresa], kao založnog dužnika, i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te u dijelu u kojem je određeno da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

IV. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 21. st. 3. Ugovora o kreditu broj 136- 91/2008 od 14.04.2008.g. solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek pod brojem: OV-5442/08 dana 14.04.2008.g., zaključenog između tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IMK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika te TMK iz [adresa], kao založnog dužnika, i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita, založni dužnik i sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina tuženika iz ovog Ugovora.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.376,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate, po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećane stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 14,68 EUR/110,61 kn od 13.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 299,39 EUR/2.255,73 kn od 05.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 118,55 EUR/893,24 kn od 03.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 551,89 EUR/4.158,22 kn od 30.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 105,69 EUR/796,34 kn od 04.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 143,90 EUR/1.084,24 kn od 22.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 530,89 EUR/4.000,00 kn od 28.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 67,00 EUR/504,82 kn od 17.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 233,56 EUR/1.759,75 kn od 24.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 737,95 EUR/5.560,04 kn od 31.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 2.256,21 EUR/16.999,37 kn od 04.11.2014.g. do isplate,

- na iznos od 34,90 EUR/262,97 kn od 03.01.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 03.02.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,43 kn od 03.03.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 08.04.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 05.05.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 03.06.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 03.07.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 01.08.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,23 EUR/265,44 kn od 01.09.2015.g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

" Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2. st. 3. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 136- 91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Rankici Benc pod brojem: OV-1378/16 dana 25.02.2016.g., zaključenog između tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, IMK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika, TMK iz [adresa], kao založnog dužnika, i tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, u dijelu u kojem je utvrđeno da preplata na dan 30.09.2015.g. iznosi 28.708,41 kn. ".

VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju IM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.568,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. ožujka 2025., u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. U tužbi je naveo da su on kao korisnik kredita i založni dužnik i IMK kao sudužnik, te TMK kao založni dužnik sklopili 14. travnja 2008. s tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 136- 91/2008, a kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 116.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF tuženika važeći na dan korištenja kredita, a on se obvezao iznos kredita vratiti u roku od 28 godina, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Predmetnim ugovorom ugovorena je otplata kredita u 336 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 712,82 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeći na dan plaćanja. Naveo je da je odredbom čl.6. Ugovora ugovoreno je da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, sadržana je u anuitetu i ista na dan sklapanja ugovora iznosi 5,99% godišnje, pa je zbog promjene kamatne stope moguće izmijeniti i iznos anuiteta. Nadalje je naveo da je odredbama čl.6. i 21.st.3. Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 od 14.4.2008. ugovoreno ovlaštenje tuženika da izvrši promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, no ne postoji nikakva ugovorena formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule kamata izračunava i na temelju toga mijenja, odnosno niti su ugovorenom određeni, a niti su mu na bilo koji način predočeni i objašnjeni način i kriteriji izmijene kamatne stope. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije posebno pregovaralo, te mu nisu na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Tvrdi da je temeljem navedene odredbe tuženik nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu pri čemu mu je samo poslao obavijest o visini nove kamatne stope i anuiteta, kao što je to učinjeno dopisom od 21.1.2014., a on je sukladno povišenjima kamatne stope plaćao povećane anuitete. Nadalje je naveo da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 d 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki 5. izreke utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (a sada Addiko Bank d.d.) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovorenu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje je naveo da u presudi broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je potvrdio da "su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1.-7. tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapa ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno članak 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorene odredbe ništetne". Tvrdi da je sukladno citiranim odlukama, odredba članka 6. i 21. st. 3. Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 od 14.04.2008. ništetna, te je tuženik nezakonito povećavao kamatnu stopu jednostranim odlukama, i poziva se na utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Tvrdi da je ništava i odredba čl. 3. i 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 13691/2008 od 14.04.2008., kojom se obvezao iznos kredita s pripadajućim kamatama vratiti uz valutnu klauzulu, odnosno ugovoreno je da se kredit podmiruje u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Tvrdi da su predmetne odredbe unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o njima također nije pojedinačno pregovaralo, da je on potrošač koji nema stručnih znanja, već mu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, te nikako nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok mu tuženik nije ni jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi isti razumio rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa nikako nije mogli donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne. Naveo je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta” koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije ni znao da je o tome trebao biti obaviješten jer mu je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga mu je ta odredba ostala nerazumljiva. Naveo je i da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07, 125,/07, 75/09, 19/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako je odredbom čl. 3. i 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 13691/2008 od 14.04.2008., ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i kamata švicarski franak i prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ga kao trgovac nije informirao kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tvrdi da su predmetne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Nadalje tužitelj je naveo da je 25. veljače 2016. sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi konverzije predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR. Predmetnim Aneksom, u čl. 2. st. 3. utvrđuje se da na dan 30.09.2015. postoji preplata u iznosu od 28.708,41 kn, te da će se navedeni iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Tvrdi da je citirana odredba unaprijed sastavljena od strane tuženika te o istoj nije bilo moguće pregovarati. Tvrdi da on kao prosječni potrošač nema dovoljno saznanja da bi sam mogao izračunati iznos preplate, a niti ima saznanja na koji način je proveden izračun od strane tuženika te da nije imao dovoljno saznanja ni o svojim pravima, kao ni o ništetnosti ranije sklopljenog osnovnog ugovora o čemu ga je tuženik opet propustio informirati te nije ni tada mogao donijeti informiranu odluku. Tvrdi da u trenutku sklapanja Aneksa nije znao ni da ima pravo na povrat više od po tuženiku utvrđenih 28.708,41 kn, dok tuženik raspolaže znanjem i mogućnosti za izračun stvarnog iznosa kojeg je neosnovano stekao i kojeg mu je dužan vratiti, ali ga nije informirao o iznosu stvarno preplaćenog iznosa i učinku sklapanja Aneksa s takvim sadržajem. Naveo je i da je navedeni Aneks bio prisiljen potpisati radi osiguranja svoje egzistencije i egzistencije svoje obitelji, s obzirom da svoje obveze temeljem osnovnog ugovora više nije mogao podmirivati, jer su se iste veoma povećale i to temeljem ništetnih odredbi koje je tuženik protivno zakonu i moralu implementirao u osnovni ugovor. Tvrdi da je krivnjom tuženika bio doveden u situaciju da je bio prisiljen potpisati predmetni Aneks, koji je ponovno sastavljen po principu „uzmi ili ostavi" od strane banke i ponovno na njegovu štetu kao potrošača jer isti nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj Aneksa, obračun pretplate, a niti je imao dovoljno znanja i informacija da bi donio informiranu odluku o sklapanju Aneksa. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 2. st. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koja je sastavljena od strane tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer omogućuje tuženiku da zadrži neosnovano stečene iznose temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te ga onemogućuje da ostvari pravo na povrat iznosa koje je tuženik suprotno moralu i načelu savjesnosti i poštenja naplatio. Tvrdi da ništetnost proizlazi i iz činjenice da je tuženik ponudio takav aneks iskoristivši njegovu tešku situaciju zbog velikih obveza po ranijem kreditu, kao i njegovo neznanje o načinu obračuna pretplate i ostalim odredbama ugovora o kreditu, aneksa istog, valutnoj klauzuli i slično. Naveo je da sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, provedenom konverzijom ništetne odredbe osnovnog ugovora nisu postale valjane, da sklopljeni Aneks ne može djelovati retroaktivno te uplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredaba ne mogu postati osnovani, već je i dalje riječ o neosnovano stečenim iznosima koje mu je tuženik dužan vratiti. Tvrdi da je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba, tuženik bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos i to na razlici između anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom i naplaćenih anuiteta s kasnije nezakonito izmijenjenim — povećanim kamatnim stopama, kao i na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita po tečaju švicarskog franka na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i tvrdi da ima pravo temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima tražiti od tuženika da vrati neosnovano stečena sredstva sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa povećanog anuiteta pa do isplate. Naveo je da sam ne raspolaže potpunim podacima o visini i datumu pojedinih uplata na ime predmetnog kredita, kao ni o visini kamatne stope, odnosno njenim promjenama kroz ugovorno razdoblje, pa je predmetne podatke zatražio od tuženika, međutim predmetni podaci mu nikada mu nisu dostavljeni. Tužitelj je naveo kako je predmetni kredit otplatio 1. prosinca 2014. Naveo je i da bez tražene dokumentacije nije u mogućnosti izračunati točno stanje po kreditu i eventualni iznos pretplate, pa ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, a tuženik mu ne želi dati potrebne podatke, pa je predložio da sud rješenjem naloži tuženiku dostavu podataka. Naveo je i da nema mogućnosti i znanja sam izračunati iznos koji je preplatio po predmetnom kreditu. Predložio je da sud po dostavi traženih podataka od strane tuženika, naloži provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđivanja visine utuženog potraživanja a nakon čega će postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u roku po određenju suda, sve sukladno čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati. Naveo je da je tužba nedopustiva, s obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku te da tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva i predložio je odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno ističe prigovor zastare. Naveo je da je osnovni ugovor sklopljen je dana 14.04.2008., a Aneks temeljem kojeg je, između ostalog, promijenjena visina anuiteta 25.02.2016. dana 20.02.2020. te da je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo, pa je predložio prigovor zastare usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru, jer je Osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima (kako u pogledu glavnice, tako i u pogledu ugovornih kamata) i bio sklopljen u EUR od samog početka. Prema tome, prvotni CHF ugovor o kreditu je nakon konverzije u eurski kredit prestao postojati obzirom da konverzija ima pravni učinak ex tunc. Naveo je da takav pravni učinak konverzije proizlazi iz samog ZID ZPK, s obzirom da je provedbom konverzije korisnik kredita doveden u položaj u kojem bi bio da je umjesto kredita u CHF sklopio odgovarajući kredit u EUR te da je prvotni osnovni ugovor u cijelosti zamijenjen novim ugovorom (Aneksom) kojim je utvrđen novi opseg i sadržajno drugačija obveza primatelja kredita, čime je osnovni ugovor prestao postojati (obveznopravni dužničko-vjerovnički odnos između stranaka nakon provedbe konverzije postoji isključivo temeljem Aneksa, a ne više po osnovi osnovnog ugovora). Naveo je da, s obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove jer su zaključenjem Aneksa stranke u potpunosti „izašle“ iz ranijeg ugovornog odnosa odnosno prijašnji osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF prestao je postojati. Naveo je i da tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne te da činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te da se u Kolektivnom sporu nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu, odnosno da potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada te ukazuje na sudsku praksu. Naveo je da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna te da tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom te da je valutna klauzula dozvoljena pa argumentum a contrario da nije ništetna. Tuženik ističe kako članak 99. ZZP'07 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti) te da prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 96. ZZP'07 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Tvrdi da je valutna klauzula uočljiva, jasna i razumljiva i da odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Tvrdi da je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što ista nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, te da bi se o ništetnosti moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što nije slučaj te da pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Nadalje, navodi da, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno čl. 96. ZZP’07. Naveo je i da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje, tvrdi da je do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do 1. siječnja 2009.) mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, te se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata te da je do promjene visine kamatnih stopa došlo isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tvrdi da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: "ZID ZPK") 04.10.2012. Predložio je odbaciti tužbeni zahtjev (ispravno bi bilo tužbu), navodeći da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe prema čl. 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku te da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, s obzirom da je temeljem Aneksa nadoknadio tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom, ili podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, s obzirom da je nastupila zastara navedenih tražbina tužitelja, da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru, s obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), te da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora, te da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nedopuštene odredbe prema ZPPˈ07, pa su stoga niti ništetne, te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka.

3. Tuženik je podneskom od 10. prosinca 2020. dopunio odgovor na tužbu u kojem se pozivao na stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu I 1/2019. Nadalje je predlagao da sud uzme u obzir simulirani izračun koji dostavlja u privitku, a isticao je i da tužitelj ne može zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana sklapanja ugovora o kreditu jer prije podnošenja tužbe nije zahtijevao vraćanje navodno stečenog bez osnove. Tijekom postupka je još predlagao da sud uzme u obzir prilikom vještačenja kamatnu stopu primjenjivu na kunske kredite, a ne početno ugovorenu kamatnu stopu kao što to predlaže tužitelj.

4. U podnesku od 15.prosinca 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika. U bitnom je osporio navode tuženika i naveo da je tužbeni zahtjev postavio prema dokumentaciju kojom raspolaže, i koja je priložena tužbi. Drugu dokumentaciju nema te stoga nije mogao određenije postaviti tužbeni zahtjev za isplatu. Naveo je da su neosnovani navodi tuženika kojima pokušava anulirati primjenu odredbe članka 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku i ukazao da ne raspolaže svom dokumentacijom vezanom za predmetni ugovorni odnos, a niti raspolaže stručnim znanjima temeljem kojih bi mogao sam izvršiti obračun odnosno provjeriti obračun prilikom konverzije, a da bi nastavno mogao i određeno postaviti tužbeni zahtjev u pogledu isplate. Osporio je da bi ogledni postupak u kojem je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. imalo utjecaja na tužbe iz konvertiranih kredita te da on isplatu traži samo za razdoblje od dana zaključenja osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja aneksa ugovora o kreditu, a s osnova ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, sve temeljeći na činjenici da prilikom zaključenja predmetnog aneksa tuženik nije uzeo u obzir činjenicu ništavosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora u pogledu promjenjive ugovorene kamatne stope, a on nema saznanja niti je li tuženik prilikom obračuna uzeo u obzir ispravan obračun u pogledu ništavosti ugovorne odredbe zbog ugovaranja valute u CHF, zbog čega isti unatoč provedenoj konverziji ima pravo na isplatu s osnova preplaćene kamate po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora i na isplatu s osnova preplaćenog iznosa zbog valute u CHF po osnovu ništetnih odredbi ugovornih odredbi osnovnog ugovora za utuženo razdoblje. Naveo je da je činjenica da u vrijeme sklapanja aneksa nije znao da ima pravo na povrat više od 28.708,41 kn, dok tuženik svakako raspolaže znanjem i mogućnosti za izračun stvarnog iznosa kojeg je neosnovano stekao i kojeg mu je dužan vratiti. Osporio je da bi ga tuženik zaključenjem Aneksa uz Ugovor broj 136-16/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.03.2016. u cijelosti obeštetio s osnova povrata novčanih iznosa koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, odnosno isti ističe da zaključenjem predmetnog aneksa i priznanjem preplate po ugovornom odnosu po tuženiku u iznosu koji je naveden u citiranom Aneksu, nije doveden u situaciju kao da predmetne ništetne odredbe osnovnog ugovora nikada nisu ni postojale te da je cilj i smisao ZID ZPK i konverzije izjednačavanje korisnika kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, a čime on kao potrošač nije obeštećen u cijelosti s osnova iznosa koje je tuženik neosnovano naplaćivao temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pozvao se na presudu Suda Europske unije broj C-118/17 od 14.03.2019. te naveo da je neosnovan prigovor tuženika da nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe. Naveo je da se, s obzirom da presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima direktan učinak i obvezujuća je za niže sudove, protivi svim dokaznim prijedlozima tuženika na okolnost valjanosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, a posebice saslušanju svjedoka, kao odugovlačećima, neekonomičnima i nepotrebnima. Naveo je i da činjenica da je predmetni osnovni ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave ne anulira sve gore navedeno niti upućuje na to da su samo zbog te činjenice tužitelju morali biti razumljivi smisao i učinci valutne klauzule, a niti anulira pravo da se poziva na ništetnost predmetnih odredbi ugovora, a što je utvrđeno i u presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite potrošača. Nadalje tužitelj osporava da bi mu sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne i razumljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je bio dovoljno informiran i svjestan rizika kojeg je preuzeo sklapanjem predmetnih ugovora. Naveo je da mu o spornim odredbama o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nije dana mogućnost pregovora, već se radilo o tipskom ugovoru po principu „uzmi ili ostavi“, bez ikakvih mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora. Naveo je i da je neosnovan prigovor tuženika da se potrošači mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača samo u posebnim parnicama za naknadu štete, a obzirom da je sudska praksa zauzela stav da se potrošači i u postupcima radi stečenog bez osnove mogu pozivati na utvrđenja iz predmetne presude u povodu zaštite kolektivnih interesa potrošača jer bi u protivnom takva deklaratorna presuda ostala bez svrhe te da je, s obzirom da je tuženik bez valjane pravne osnove stekao imovinu tužitelja koja se sastoji u iznosima koje je uplaćivao po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tuženik predmetne iznose dužan vratiti. U odnosu na prigovor zastare, ističe kako sukladno zakonu, a i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi broj Rev 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018.g., koje je obvezujuće za sve sudove, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 13. lipnja 2014. Kako je tužba predana na pošti 11. lipnja 2019., dakle prije isteka roka od 5 godina od pravomoćnosti presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, prigovor zastare tuženika je neosnovan.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.4.2008. i prilozima (list 10-15 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 21.1.2014. (list 16 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu od 20.3.2015. (list 17 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-91/2008 od 25.2.2016. s prilozima (list 18-24 spisa), potvrdu o prestanku obveza po kreditu od 28.1.2015. (list 25 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu (list 80-561 spisa), kreditni kalkulator (list 567-572 spisa), presliku članaka Pravo i porezi br. 11/20 (list 631-637), izjavu LMK od 24.8.2020. (list 638-642 spisa), otplatni plan od 16.4.2008. (list 705-710 spisa), specifikaciju uplata od 4.1.2021. (list 711-716 spisa), pregled prometa za klijenta od 4.1.2021. (list 717-730 spisa), otplatni plan od 4.1.2021. (list 731 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 732-733 spisa), realizirani otplatni plan (list 769-772 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 773-776 spisa). U postupku je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti santo Olđa, saslušana je svjedokinja CMK T IMK i tužitelj u svrhu dokazivanja. Tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša GMK, a tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje LM i FMK, a dostavio je skeniran primjerak njezine izjave od 24. kolovoza 2020.

6. Valja reći i da je tužitelj određeno postavio zahtjev za isplatu podneskom od 25. siječnja 2024. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na način da je zatražio isplatu iznosa od 5.376,45 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana nakon dana preplate navedenih u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Tuženik je isticao da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te da ističe prigovor zastare i u donosu na preinačeni (povišeni) tužbeni zahtjev. Sud je ocijenio da se tu ne radi o preinaci tužbe, nego o dopuni pojedinih navoda te da se tu radi o situaciji iz čl.186.b Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), te da je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja u situaciji kakvu regulira čl.186.b st.3. ZPP-a te da je zapravo postupio i u skladu s odredbom čl.186.b st.5 ZPP-a. Nadalje valja reći da je tužitelj na ročištu održanom 12. veljače 2025. izjavio da povlači točku V. tužbenog zahtjeva, s obzirom da je vještakinja predmetni iznos obračunala i za isti umanjila preplatu tužitelja, sukladno čemu je i precizirao tužbeni zahtjev radi isplate. Tuženik je naveo da se protivi tom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, pa je s obzirom na sadržaj odredbe čl.193.st.2. ZPP-a sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja odnosno odlučio kao pod točkom VI. izreke presude.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl.8. ZPP-a, u vezi s čl.221.a ZPP-a sud je u preostalom dijelu ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužitelj IM kao korisnik kredita i založni dužnik te IMK kao sudužnik i založni dužnik, te TMK **.**.2008. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 116.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to za refinanciranje kredita kod druge banke i adaptaciju kuće. Nije bilo sporno da je bilo ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,99% dekurzivno godišnje, odnosno da je čl.6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Nije bilo sporno i da je pravni prednik tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu o kojoj promjeni je obavještavao tužitelja, posljedično čemu su se povećavali i mjesečni anuiteti. Članak 4. ugovora sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojim se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je bilo ugovoreno da se kredit otplaćuje u 336 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 712,82 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Bilo je ugovoreno i da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet da dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Kao rok otplate kredita ugovoreno je 28 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Nije bilo sporno ni to da je rizik promjene valute CHF u cijelosti snosio tužitelj. Također nije sporno ni to da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 25. veljače 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. Iz tog Aneksa uz ugovor proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 28.708,41 kn, te da su utvrdile da se taj iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Iz tog Aneksa nadalje proizlazi da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 64.448,11 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR.

9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 od 14.4.2008. i ima li tužitelj pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovoru o kreditu, a sporno je ima li tužitelj pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno konačno preciziranog tužbenog zahtjeva za isplatu, a tuženik je osporio tužitelji i status potrošača.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik, odnosno njegov pravni prednik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

12. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje LM i FMK od čijih saslušanja je tijekom postupka odustao, a dostavio je pisanu izjave FMK. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, a Izjavu FMK sud nije cijenio odlučnom za ishod ovog postupka s obzirom da iz Ugovora o kreditu broj 136-91/2008 i Aneksa uz taj Ugovor o kreditu proizlazi da AMK nije neposredno sudjelovala u sklapanju istih, odnosno sud je ocijenio da ista nema nikakvih neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa tom Ugovoru o kreditu. Nadalje, iz iskaza svjedokinje CMK, tužiteljeve sestre proizlazi da je njen brat tražio kredit za preuređenje stambenog prostora, odnosno kuće i tražio je najpovoljniji kredit. Raspitivao se kod nekoliko banaka za mogućnosti, između ostalog i u Hypo Alpe-Adria Bank. Rekli su im da je trenutno najpovoljnija varijanta kredita u švicarskim francima, a kako je njenom bratu trebao novac za preuređenje, odlučio se za taj kredit. Svjedokinja je iskazala da nisu mogli posebno pregovarati niti o kreditu niti o ugovornim odredbama. Radilo se o špranci odnosno ugovor nije bio personaliziran na način da bi mogli pregovarati. Druge vrste kredita su bile puno nepovoljnije od kredita u švicarskim francima. Foing nova je bila firma njenog supruga i kako je ona bila založni dužnik za taj kredit sve što je njoj dolazilo se impliciralo i na tu firmu te da je davala bratu da uplati ratu kredita, a za sad je sve to otvoreno, odnosno između njih dvoje, odnosno brat joj još nije vratio novac. Svjedokinja je iskazala da im nisu objašnjavani parametri na temelju kojih se mijenja kamatna stopa niti je spominjan termin valuta utočišta. Bilo im je rečeno da bi moglo biti nekih sitnih promjena glede kamatnih stopa, te su rate na početku bile oko 700,00 franaka, a kasnije su porasle za 200,00 franaka. Renovirao se samo stambeni dio kuće sredstvima od kredita, a u dijelu nekretnine postoji poslovni prostor i to mesnica, a taj dio si je uređivao mesar koji je unajmio taj prostor. Sredstvima od kredita mijenjalo se krovište i stolarija, odnosno uređivao se samo stambeni dio i u tom dijelu se nije obavljala nikakva poslovna djelatnost. Bila je prisutna prilikom potpisivanja i ovjere ugovora kod javnog bilježnika i javni bilježnik prošao kroz određene točke ugovora, ali se nije upuštao u stručni ekonomski dio. Pojasnila je da je predmetna nekretnina u kojoj živi njen brat sa majkom L oblika i u prednjem uličnom dijelu se nalazi mesnica koju je njena majka iznajmila nekom mesaru, a u dvorišnom dijelu objekta si je njen brat dogradio kat i tamo ima stan i tamo stanuje. Cijeli objekat je glasio na njenu majku koja je založni dužnik i njena majka je iznajmila poslovni prostor mesaru, a ne njen brat. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on išao u banke i tražio stambeni kredit u Eurima, no svugdje su ga odbili i nudili su mu kredit u švicarskim francima. Hypo-Alpe-Adria-Bank je u to vrijeme bila dobrostojeća banka i tražio je kredit u eurima, no prebacili su ga na švicarske franke. Iskazao je kako je prije imao kredit u kunama, te da nije pravni ni financijski stručnjak, te je njemu taj ugovor o kreditu izgledao kao i kredit u kunama. Početna rata mi je bila oko 3.900,00 kn a narasla je na oko 8.000,00 kn, a dok je njegova plaća cijelo to vrijeme bila fiksna oko 5.500,00 do 6.000,00 kn i s obzirom da je dugo bio blokiran njegova sestra je preko firme u vlasništvu pok. šogora Foing nova d.o.o. jedno vrijeme otplaćivala kredit i zatvorila kredit. Vlasnik t.d. Foing nova je bio njegov pok. šogor CM, a sestra mu je bila založni dužnik. Iskazao je kako mu nitko nije od strane banke spominjao da bi švicarski franak bio valuta utočišta, te nije pregovarao o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ugovor ga je čekao gotov u banci i nije bilo puno priče. Tužitelj je radi dodatnih pojašnjenja saslušan i na ročištu održanom 12. veljače 2025. te je pojasnio da je novcem dobivenim od kredita uredio stan u potkrovlju, a što se tiče poslovnog prostora ga je dirao samo na način da je kroz njega morao napraviti stepenice da dođe do potkrovlja, odnosno stambenog prostora u potkrovlju. Pojasnio je da je njegova majka vlasnik kuće i ona cijelo vrijeme iznajmljuje poslovni prostor, no s obzirom da ona ima 85 godina on vodi brigu o svemu tomu. Iskazao je da je većinu novca za života njegovog pok. šogora vratio šogoru koji mu je posuđivao novac za otplatu predmetnog kredita, a sestri nije vratio novac, odnosno s njom ima druge dogovore. Tužitelj je iskazao da u stambenom dijelu u potkrovlju nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost.

14.Analizirajući iskaz svjedokinje IMK i tužitelja te povezujući ih sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu sud je u konačnici ocijenio da su isti u bitnome sukladni i prihvatio ih je kao vjerodostojne u pravcu da pravni prednik tuženika nije informirao tužitelja o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da pravni prednik tuženika nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica kredita uz švicarski franak i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza svjedokinje IMK i tužitelja sud je u konačnici zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, 46/07), odnosno da tuženik neosnovano osporava tužitelju status potrošača.

15. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,99% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,99% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

16. U vrijeme podnošenja ove tužbe 12.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

17. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika,odnosno njegovog pravnog prednika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2008. , kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 5,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 25.2.2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2. Aneksa mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom ( 28.704,41 HRK).Aneks uz Ugovora o kreditu br. 136-91/2008 od 25.2.2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

22. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj u konačnici nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, pa je u tom smislu i djelomično povukao tužbu, na što kako je već rečeno tuženik nije pristao, pa je iz tog razloga sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

25. Sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa radi utvrđenja koliko je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa do 25. veljače 2016. (datuma zaključenja Aneksa ugovora – konverzija) tužitelj tuženiku isplatio više zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvobitnu ugovorenu kamatnu stopu prema ugovoru o kreditu od 14. travnja 2008., te na okolnost koliko je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa do 25. veljače 2016. tužitelj tuženiku platio više zbog promjene tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i okolnost umanjena tako utvrđenih pretplata za pretplatu utvrđenu po tuženiku iz čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu od 25. veljače 2016. Također vještakinji je naloženo da u nalazu i mišljenju prikaže (uzme u obzir) i tzv. "negativne razlike", odnosno razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita te razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

27.Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovi dokumentacije u spisu i naknadno dostavljeno dokumentacije od strane tuženika. Vještakinja je navela da je razlika anuiteta radi promjene kamatne stope po odlukama tuženika izračunata na način da su od otplatnog plana po promjenama kamatnih stopa odbijeni iznosi iz otplatnog plana po kamatnoj stopi iz ugovora. Navela je da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika manje platio CHF 2.736,45 odnosno 12.535,68 kn. Nadalje je navela da je razlika radi tečaja CHF izračunata na način da je na obveze po otplatnom planu uz promjenu kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od izvršenih uplata, te je tužitelj radi promjene tečaja CHF više platio 71.175,29 kn. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika manje platio 12.353,68 kn, s promjene tečaja CHF više je platio 71.175,29 kn, te ako se taj iznos umanji za obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 164,97 i troškove opomene 100,00 kn (točka 5. Nalaza) preplata iznosi 58.374,63 kn. Nadalje proizlazi da je izračun preplate uz primjenu kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,99% godišnje i preračune obveza po tečaju na dan korištenja kredita do konverzije 30.9.2015. Vještakinja je navela da je tužitelju kredit isplaćen 16.4.2008. po tečaju 1 CHF=4,5811 kn. U razdoblju od 1.6.2008. do 31.12.2010. tužitelj je uplaćivao manje od mjesečne obveze iskazane na opisan način (CHF 712,82 x tečaj na dan korištenja 4,5811 = 3,265,43 kn) to je za navedeno razdoblje potrebno obračunati zateznu kamatu na dug s osnova glavnice radi kašnjenja u podmirenju obveza. Tuženik prema dokumentaciji tereti tužitelja za zateznu kamatu i troškove opomena pa je u izračunu tužitelj terećen za zateznu kamatu i troškove opomena za razdoblje u kojem je iskazan dug i tužitelj je terećen za troškove opomena. Nadalje je navela da ukoliko se primjeni otplatni plan po kamati iz ugovora i tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4,581 kn i obveze se izraze u kunama po tom tečaju, tužitelj je više platio 58.374,64 kn. Vještakinja je navela da je izračun preplate i preračun obveza po tečaju na dan korištenja kredita do 30.09.2015., odnosno do izračuna konverzije uz uračunavanje konverzije 25.02.2016., tužitelj je sa tuženikom potpisao Aneks Ugovor o kreditu broj 136-91/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjena i dopunama, u kojem se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije tuženika stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 64.448,11 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d. za EUR. Utvrđeno je da preplata na dan 30.09.2015. iznosi 28.708,41 kn, te da se iznos preplate od 28.708,41 kn koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. U izračunu u nastavku na iznose preplata od 17.865,80 kn za razdoblje od 02.02.2009. do iskorištenja preplate (12.09.2011. godine djelomično) obračunat će se zatezna kamata te će se namirenje zatezne kamate (10.842,61 kn) zatvoriti iz utvrđene preplate iz Dodatka ugovoru o kreditu u iznosu od 28.708,41 kn. U konačnici je vještakinja navela da ako se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. namire više uplaćeni iznosi u iznosu od 17.865,80 kn i obračunata kamata na te iznose od 10.842,61 kn, prema izračunu, preplaćeni iznos do 30.9.2015. iznosi 40.508,84 kn, odnosno 5.376,45 EUR. Za napomenuti je da je vještakinja prilikom izračuna uzela u obzir i tzv. negativne razlike.

28.Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 14. svibnja 2024., te je vezano za navode tuženika u podnesku od 19. ožujka 2024., vezano za simuliran izračun preplate s osnova promjene kamatne stopa i s osnova promjene tečaja do 30.9.2015. prije provedbe postupka konverzije iskazala da vezano za promjenu kamatnih stopa tuženik iskazuje iznos od manje plaćeno 11.801,53 kn što je prebijeni iznos dok na dnu tabele još pribraja 3.774,56 kn, te dobiva iznos 576,09 kn. Ispravan iznos je kako je to prikazano u nalazu i mišljenju i iznosi 12.535,68 kn, dakle veći manje plaćeni iznos iz razloga što tuženik ne uzima dospijeće od 30.9.2015. u iznosu od 734,15 kn. U pogledu preplate s osnova promjene tečaja švicarskog CHF tuženik u simuliranom izračunu navodi da je više plaćeno 69.830,33 kn, dok ne uzima u obzir zatezne kamate na manje plaćene iznose i troškove opomena koji su uzeti u obzir u mom izračunu. Tuženik dolazi do iznosa preplate na način da vrši simulaciju uplata tužitelja što daje manji iznos uplata od onoga što je stvarno izvršio tužitelje. Dakle ukoliko se u obzir uzmu točne uplate a ne simulirane uplate, obračuna zatezna kamata na manje plaćene iznose u tijeku otplate kredita ukupna preplata iznosi 58.374,64 kn prije postupka provođenja konverzije. Vještakinja je iskazala da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu sukladno ZID ZPK-a tuženik uspostavio ravnotežu koja se odnosi na izjednačenje kredita u valuti CHF i valuti EUR dok nije uspostavljena ravnoteža u pogledu fiksne kamate i fiksnog tečaja CHF, a što je bio zadatak vještačenja te da je konverzija je provedena sukladno ZID ZPK.

29. Tužitelj nije imao nikakvih prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje i u skladu s istim je konačno postavio tužbeni zahtjev za isplatu i prihvatio izračun iz konverzije. Tuženikovi navodi se zapravo odnose samo na zadatak vještačenja, a zadatak vještačenja je u konačnici odredio sud, te je ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke i zadatkom koji je odredio sud..

30. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno da je tužitelj do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 5,99% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30.9.2015. više uplatio 69.217,25 kn, odnosno 40.508,84 kn (5.376,45 EUR) uz uračunavanje iznosa od 28.708,41 kn, koji je Aneksom uz Ugovor o kreditu utvrđen kao iznos preplate, te je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 5.376,45 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik, odnosno njegov pravni prednik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev.

32. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Također vezano uz postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa valja reći da se u ovom slučaju radi o nepravoj preinaci koja je moguća i dopuštena i tužitelj tu traži isplatu iznosa iz iste činjenične osnove (čl.190. i 191. ZPP-a) te se u tom slučaju, zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva za isplatu (vidi pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024, sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

33.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u cijelosti, odnosno da se eventualno uspjehom tuženika u parnici može smatrati dio u odnosu na koji je tužitelj djelomično povukao tužbu, a tuženik na to djelomično povlačenje tužbe nije pristao. Međutim, u odnosu na navedeno valja reći da sud zauzeo stajalište da u tom slučaju tužitelj nije uspio u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva pa da je u konačnici tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koje je tužitelj imao, a koji su bili potrebi za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnici odvjetnici i to za sastav tužbe 100 bodova sukladno tbr.7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava obrazloženih podneska od 15.12.2020., 24.1.2024. i 3.4.2024. u visini od 100 bodova, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima održanim 11.2.2021., 3.5.2023., 14.5.2024. , 14.11.2024. i 12.2.2025. u visini od 100 bodova, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 900 bodova, što uz vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR sukladno tbr.50 Tarife iznosi 1.800,00 EUR. Na navedeno valja obračunati i PDV po stopi od 25% u iznosu od 450,00 EUR, sukladno tbr.42 Tarife. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu, s obzirom da iz odredbe čl. 11.st.1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18, 51/23) proizlazi da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni od plaćanja pristojbi. Tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.568,54 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno čl.106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnicima iz OD Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnicima u Zagrebu