Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-105/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužiteljice JLJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 17. veljače 2025., na ročištu za objavu presude 28. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473 isplatiti tužitelju JLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplate na temelju ništetne promjenjive kamatne stope iznos od 3.172,91 eura odnosno 23.906,28 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 54,27 € od 01.06.2008. do isplate

Na iznos od 54,24 € od 01.07.2008. do isplate

Na iznos od 54,21 € od 01.08.2008. do isplate

Na iznos od 54,19 € od 01.09.2008. do isplate

Na iznos od 54,16 € od 01.10.2008. do isplate

Na iznos od 54,13 € od 01.11.2008. do isplate

Na iznos od 54,10 € od 01.12.2008. do isplate

Na iznos od 54,07 € od 01.01.2009. do isplate

Na iznos od 54,04 € od 01.02.2009. do isplate

Na iznos od 54,01 € od 01.03.2009. do isplate

Na iznos od 53,97 € od 01.04.2009. do isplate

Na iznos od 53,94 € od 01.05.2009. do isplate

Na iznos od 53,91 € od 01.06.2009. do isplate

Na iznos od 53,88 € od 01.07.2009. do isplate

Na iznos od 72,90 € od 01.08.2009. do isplate

Na iznos od 72,86 € od 01.09.2009. do isplate

Na iznos od 72,82 € od 01.10.2009. do isplate

Na iznos od 72,78 € od 01.11.2009. do isplate

Na iznos od 72,74 € od 01.12.2009. do isplate

Na iznos od 72,70 € od 01.01.2010. do isplate

Na iznos od 72,65 € od 01.02.2010. do isplate

Na iznos od 72,61 € od 01.03.2010. do isplate

Na iznos od 72,56 € od 01.04.2010. do isplate

Na iznos od 72,52 € od 01.05.2010. do isplate

Na iznos od 63,10 € od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 63,05 € od 01.07.2010. do isplate

Na iznos od 63,01 € od 01.08.2010. do isplate

Na iznos od 62,96 € od 01.09.2010. do isplate

Na iznos od 62,91 € od 01.10.2010. do isplate

Na iznos od 62,87 € od 01.11.2010. do isplate

Na iznos od 42,43 € od 01.12.2010. do isplate

Na iznos od 42,40 € od 01.01.2011. do isplate

Na iznos od 42,36 € od 01.02.2011. do isplate

Na iznos od 42,32 € od 01.03.2011. do isplate

Na iznos od 42,28 € od 01.04.2011. do isplate

Na iznos od 42,24 € od 01.05.2011. do isplate

Na iznos od 42,19 € od 01.06.2011. do isplate

Na iznos od 42,15 € od 01.07.2011. do isplate

Na iznos od 33,00 € od 01.08.2011. do isplate

Na iznos od 32,96 € od 01.09.2011. do isplate

Na iznos od 32,93 € od 01.10.2011. do isplate

Na iznos od 32,89 € od 01.11.2011. do isplate

Na iznos od 32,85 € od 01.12.2011. do isplate

Na iznos od 32,81 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 32,77 € od 01.02.2012. do isplate

Na iznos od 32,74 € od 01.03.2012. do isplate

Na iznos od 32,70 € od 01.04.2012. do isplate

Na iznos od 32,66 € od 01.05.2012. do isplate

Na iznos od 32,62 € od 01.06.2012. do isplate

Na iznos od 32,58 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 32,54 € od 01.08.2012. do isplate

Na iznos od 32,49 € od 01.09.2012. do isplate

Na iznos od 32,45 € od 01.10.2012. do isplate

Na iznos od 32,41 € od 01.11.2012. do isplate

Na iznos od 32,37 € od 01.12.2012. do isplate

Na iznos od 32,32 € od 01.01.2013. do isplate

Na iznos od 32,28 € od 01.02.2013. do isplate

Na iznos od 32,23 € od 01.03.2013. do isplate

Na iznos od 32,19 € od 01.04.2013. do isplate

Na iznos od 32,14 € od 01.05.2013. do isplate

Na iznos od 32,10 € od 01.06.2013. do isplate

Na iznos od 32,05 € od 01.07.2013. do isplate

Na iznos od 32,01 € od 01.08.2013. do isplate

Na iznos od 31,96 € od 01.09.2013. do isplate

Na iznos od 31,91 € od 01.10.2013. do isplate

Na iznos od 31,86 € od 01.11.2013. do isplate

Na iznos od 31,81 € od 01.12.2013. do isplate

Na iznos od 31,76 € od 01.01.2014. do isplate

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473 isplatiti tužitelju JLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi preplate na temelju ništetne valutne klauzule CHF iznos od 5.670,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

Na iznos od 2,39 € od 01.11.2008. do isplate

Na iznos od 18,53 € od 01.01.2009. do isplate

Na iznos od 18,80 € od 01.02.2009. do isplate

Na iznos od 10,19 € od 01.03.2009. do isplate

Na iznos od 12,16 € od 01.04.2009. do isplate

Na iznos od 12,56 € od 01.05.2009. do isplate

Na iznos od 9,15 € od 01.06.2009. do isplate

Na iznos od 9,75 € od 01.07.2009. do isplate

Na iznos od 7,23 € od 01.08.2009. do isplate

Na iznos od 11,00 € od 01.09.2009. do isplate

Na iznos od 6,81 € od 01.10.2009. do isplate

Na iznos od 9,52 € od 01.11.2009. do isplate

Na iznos od 9,09 € od 01.12.2009. do isplate

Na iznos od 16,40 € od 01.01.2010. do isplate

Na iznos od 21,09 € od 01.02.2010. do isplate

Na iznos od 20,07 € od 01.03.2010. do isplate

Na iznos od 24,73 € od 01.04.2010. do isplate

Na iznos od 33,28 € od 01.05.2010. do isplate

Na iznos od 34,36 € od 01.06.2010. do isplate

Na iznos od 44,19 € od 01.07.2010. do isplate

Na iznos od 43,86 € od 01.08.2010. do isplate

Na iznos od 64,23 € od 01.09.2010. do isplate

Na iznos od 52,37 € od 01.10.2010. do isplate

Na iznos od 55,11 € od 01.11.2010. do isplate

Na iznos od 64,87 € od 01.12.2010. do isplate

Na iznos od 65,97 € od 01.01.2011. do isplate

Na iznos od 61,59 € od 01.02.2011. do isplate

Na iznos od 64,24 € od 01.03.2011. do isplate

Na iznos od 64,38 € od 01.04.2011. do isplate

Na iznos od 72,46 € od 01.05.2011. do isplate

Na iznos od 89,64 € od 01.06.2011. do isplate

Na iznos od 109,18 € od 01.07.2011. do isplate

Na iznos od 127,77 € od 01.08.2011. do isplate

Na iznos od 94,80 € od 01.09.2011. do isplate

Na iznos od 83,70 € od 01.10.2011. do isplate

Na iznos od 84,44 € od 01.11.2011. do isplate

Na iznos od 85,97 € od 01.12.2011. do isplate

Na iznos od 95,55 € od 01.01.2012. do isplate

Na iznos od 98,43 € od 01.02.2012. do isplate

Na iznos od 95,29 € od 01.03.2012. do isplate

Na iznos od 94,82 € od 01.04.2012. do isplate

Na iznos od 96,41 € od 01.05.2012. do isplate

Na iznos od 99,17 € od 01.06.2012. do isplate

Na iznos od 95,72 € od 01.07.2012. do isplate

Na iznos od 94,77 € od 01.08.2012. do isplate

Na iznos od 86,32 € od 01.09.2012. do isplate

Na iznos od 93,61 € od 01.10.2012. do isplate

Na iznos od 97,00 € od 01.11.2012. do isplate

Na iznos od 94,74 € od 01.12.2012. do isplate

Na iznos od 92,04 € od 01.01.2013. do isplate

Na iznos od 91,11 € od 01.02.2013. do isplate

Na iznos od 90,15 € od 01.03.2013. do isplate

Na iznos od 96,87 € od 01.04.2013. do isplate

Na iznos od 86,85 € od 01.05.2013. do isplate

Na iznos od 85,36 € od 01.06.2013. do isplate

Na iznos od 86,32 € od 01.07.2013. do isplate

Na iznos od 85,31 € od 01.08.2013. do isplate

Na iznos od 88,93 € od 01.09.2013. do isplate

Na iznos od 91,27 € od 01.10.2013. do isplate

Na iznos od 92,42 € od 01.11.2013. do isplate

Na iznos od 96,50 € od 01.12.2013. do isplate

Na iznos od 92,38 € od 01.01.2014. do isplate

Na iznos od 82,93 € od 01.02.2014. do isplate

Na iznos od 85,10 € od 01.03.2014. do isplate

Na iznos od 83,21 € od 01.04.2014. do isplate

Na iznos od 80,50 € od 01.05.2014. do isplate

Na iznos od 81,09 € od 01.06.2014. do isplate

Na iznos od 83,02 € od 01.07.2014. do isplate

Na iznos od 84,56 € od 01.08.2014. do isplate

Na iznos od 84,96 € od 01.09.2014. do isplate

Na iznos od 86,61 € od 01.10.2014. do isplate

Na iznos od 88,98 € od 01.11.2014. do isplate

Na iznos od 89,43 € od 01.12.2014. do isplate

Na iznos od 89,78 € od 01.01.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.02.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.03.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.04.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.05.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.06.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.07.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.08.2015. do isplate

Na iznos od 89,60 € od 01.09.2015. do isplate

III/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje od tuženika isplatu novčanog iznosa od 0,46 eura ( razlikom između iznosa od 5.670,17 eura dosuđenog točkom II/ izreke presude i ukupno zatraženog iznosa od 5.670,63 eura ) zajedno sa zateznom zakonskom kamatom tekućom na taj iznos od 1. svibnja 2006..

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473 isplatiti tužitelju JLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.489,97 eura, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. ožujka 2025. kao dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u odnosu na iznos od 358,40 eura/ 2.700,34 kn ( razliku između iznosa od 45.425,69 kn i konačno postavljenog zahtjeva od 5.670,63 eura/42.725,35 kn po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).

Obrazloženje

1. U tužbi od 4. lipnja 2019. zaprimljenoj pod brojem spisa P-353/2019 BLJ ( u nastavku: tužitelj ) u bitnome navodi da je sa tuženikom 8. 3. 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 3206153194 kojim je odobren kredit za kupnju kuće u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 77.252,49 CHF po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 25 godina u jednakim mjesečnim anuitetima na dan dospijeća. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,5% godišnje promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Ugovor je izmijenjen dodatkom ugovora od 25. 1. 2016. kojim je učinjena konverzija te je preostala neotplaćena glavnica od 40.406,45 Eura, i koji kredit je tužitelj dužan otplaćivati do 1. 4. 2032. u mjesečnim anuitetima od 311,95 eura. Tužitelj dalje navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01.04. 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranu – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time dužnik postupio suprotno odredbama odnosno u vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Osim valutne klauzule, tužitelj ukazuje i na ništetnost odredbe ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Tužitelj dalje ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanjem kondemnatornog zahtjev za isplatom. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, po kojoj osnovi potražuje 49.386,59 kn prema pojedinačnim mjesečnim iznosima dospjelim od svibnja 2006. do zaključno siječnja 2016., uz naknadu troškova postupka. Zaključno se u sklopu tužbe osvrće i na nepoštenosti i ništenost odredbe čl. 21. ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, navodeći da je ugovor sklopljen u Sisku, gdje se nalazi i prebivalište tužitelja ( mjesto [adresa] pokraj Siska) pa bi vođenje postupka pred sudom nadležnim prema sjedištu tuženika ( tj. u Gradu Zagrebu ) predstavljalo za njega dodatne troškove i potrebu ulaganja dodatnog vremena.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 23. 07. 2019. opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih u cijelosti osporava istaknuti zahtjev u pogledu pravne osnove, kao i visine. Osporava pravnu osnovu, činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 4. lipnja 2014. Ukazuje da je predmetni ugovor konvertiran te su stranke 25. siječnja 2016. sklopile dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom te su sve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije. Tuženik je prije toga morao pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka što je i učinjeno te je neovisni revizor utvrdio da je izračun izvršen u skladu sa zakonom. Tuženik ukazuje da je tužitelj prihvatio konverziju svojom slobodnom voljom, da bi u ovom sporu tvrdio da ga tako iskazana volja ne obvezuje, iako su konverzijom riješili sve svoje pravne odnose na način propisan zakonom. Konverzija se kao takva odnosi na konvertiranje ugovora glede oba bitna sastojka, i to kako valutne klauzule, tako i kamatne stope, te je riječ o pravnom poslu koji je nepovoljan za tuženicu ali je ista postupila sukladno zakonu. Tuženik je pri tome bio dužan napraviti novi otplatni plan i njime zanemariti početno utvrđeni otplatni plan. Tuženik pojašnjava da je konverzija kao pravni posao uključivala:

- promjenu valute kredita,

- promjenu kamatne stope,

- utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR,

- sporazum o raspolaganju pretplatnom.

Osim toga ističe da je tužitelj mogao ne prihvatiti konverziju, a kada to nije učinio, smatra da nije u mogućnosti potraživati ono što čini u predmetnom postupku. Tuženik smatra da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tuženik dalje smatra da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadno osporavanja pretplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane, jer je pretplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je propisano Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tuženiku podmiriti troškove postupka.

3. Podneskom od 18. lipnja 2020. tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, specificirao potraživanje po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF ( koje se tužbom utužene zajednički ) na način da je po osnovi ništetnog ugovaranja promjenjive kamatne stope potraživao 23.906,28 kn za period dospijeća od lipnja 2008. do siječnja 2014., a po osnovi ništetnog ugovaranja valutne klauzule u CHF 45.425,69 kn sa dospijećem od svibnja 2006. do siječnja 2016. godine.

4.Takvo postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22 i 155/23; - u daljnjem tekstu: ZPP) u odnosu na koje je Vrhovni sud RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi: "...U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."

5. Stoga je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku te je o istome odlučeno procesnim rješenjem donesenim na glavnoj raspravi 24. rujna 2020..

6. Presudom ovog suda broj P-353/2019-22 od 4. studenog 2020. je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja na način da je:

- naloženo tuženici platiti 23.906,28 kn s osnove nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope prema pojedinačnim mjesecima dospjelim od lipnja 2008. do siječnja 2014. ( točka 1. izreke presude),

- naloženo tuženici platiti tužitelju 45.425,69 kn s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF prema pojedinačnim mjesecima dospjelim od svibnja 2006. do siječnja 2016. godine ( točka 2. izreke presude),

- dosuđen je tužitelju trošak postupka ( točka 3. izreke presude).

7. Tuženik je protiv nepravomoćne prvostupanjske odluke uložio žalbu nakon čega je Županijski sud u Osijeku rješenjem Gž-264/2021-3 od 14. ožujka 2024., uvažio žalbu tuženika i ukinuo prvostupanjsku presudu te predmet vratio na ponovno suđenje.

8. Drugostupanjski sud je pri tome u ukidnoj odluci naveo da je utvrdio kako u prvostupanjskom postupku:

"…nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti…..Pobijana presuda sadrži dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, a nema nejasnoća, proturječnosti ni drugih nedostatak, tako da se može sa sigurnošću ispitati…".

Nakon toga drugostupanjski sud ukazuje kako je Vrhovni sud RH odlukom Rev-2868/2018-2 od 12. 2. 2019. izrazio pravno shvaćanje da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes te su ovlašteni tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvarivati eventualna prava koja im pripadaju, i to u smislu kondemnatornih novčanih zahtjeva.

9. U ponovnom postupku tužitelj je podneskom od 11. studenog 2024., nakon što je proveden dokaz dopunom vještačenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, te sukladno prelasku Republike Hrvatske na službenu valutu Euro, iskazao potraživanje u odnosu na tužbene zahtjeve za isplatom, na način da potražuje iznos od 3.172,91 eura/23.906,28 ( po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope ) te iznos od 5.670,63 eura/42.725,35 kn (s osnove nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF).

10. Takvo raspolaganje tužitelja u pravnom smislu ( u odnosu na potraživanje temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF ) ne predstavlja preinaku u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a ( kako pogrešno smatra tuženik u podnesku od 27. 01. 2025. – str. 273 spisa ), već djelomično povlačenje u smislu čl. 193. ZPP-a a obzirom da je nakon tužbenog zahtjev određenog u visini od 45.425,69 kn ( podneskom od 18. lipnja 2020. ) tužitelj isti smanjio na iznos od 42.725,35 kn/5.670,63 eura.

11.Tuženik se takvom smanjenju nije izričito usprotivio te se upustio u raspravljanje u pogledu povučenog dijela, pa je riječ o procesno dopuštenom raspolaganju koje je u odnosu na iznos od 2.700,34 kn/358,40 eura valjalo utvrditi rješenjem te odlučiti kao pod točkom I/ izreke rješenja sadržanog u ovoj presudi i rješenju.

U odnosu na dokazni postupak

12. U ponovljenom sud, nakon zaključenja glavne rasprave, sud je pročitao i izvršio uvid u sve ranije provedene dokaze i to tužbu sa ugovorom o namjenskom kreditu od 8.3.2006., izvadak iz zemljišne knjige, tablicu sa otplatnim planom, promet po kreditu sa specifikacijom uplata, dodatak ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. (str. 1 -20 spisa), odgovor na tužbu tuženika sa dopisom tuženika od 12. studenog 2015., izračunom konverzije, informativnim sažetkom izračuna, pregledom otvorenih stavki, prijedlogom izmjene ugovora, izvještajem o kalkulatorom za provođenje konverzije (str. 22-46 spisa), podnesak tužiteljice od 11. veljače 2020., sa sudskom praksom (str. 47-64 spisa), podnesak tuženika od 12. svibnja 2020. sa sudskom praksom (str. 71-82 spisa), podnesak tuženika od 17. srpnja 2020., sa sudskom praksom ( str. 99-134 spisa), podnesak tuženika od 10. rujna 2020., sa sudskom praksom ( str. 141-193 spisa), podnesak tuženika od 27. 01. 2025. sa sudskom praksom ( str. 272-319 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Lidiji Jurković koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje u postupku P-353/2019 od 4. lipnja 2020. (str. 83-90 spisa), dopunu nalaza i mišljenja od 4. studenog 2024. ( str. 257-263 spisa ) te dala i usmeni iskaz dan na ročištu 24. rujna 2020. i 17. veljače 2025. . Osim navedenog je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke u postupku.

13.Saslušana u svojstvu stranke u postupku tužiteljica je u bitnome iskazala da se odlučila za stambeni kredit kod tuženika jer je kod njega imala račun, te nije išla u druge banke radi provjere uvjeta kreditiranja. Odlučila sam se za kredit u CHF, a ne u EUR jer joj je osobna bankarica rekla da je taj kredit za nju povoljniji zbog kamate. Kod sklapanja ugovora pisani ugovor je letimično pročitala i to u odnosu na kamatu te je pogledala otplatni plan i visinu anuiteta koji su joj bili prihvatljivi. Shvaća značenje promjenjive kamatne stope, a to je da se može mijenjati, a što se tiče valute CHF, u to vrijeme je znala samo da je to valuta iz Švicarske. Kada je banka poslala obavijest o promjeni kamatne stope i visine anuiteta, nije ništa pitala nego je plaćala, a kada je došlo do mogućnosti konverzije u EUR na to se odlučila jer je smatrala da će to za nju biti povoljnije i stabilnije pošto je imala loše iskustvo sa tuženikom i konkretnim kreditom u CHF. Kredit je otplaćivala samostalno putem računa sa trajnim nalogom. Nije mogla pregovarati o odredbama ugovora prilikom sklapanja, jer se radilo o obrascu koji je bio unaprijed formuliran i nije bilo uopće izmijeniti bilo koje odredbe ugovora. Kod javnog bilježnika nije dobila nikakvo pojašnjenje o bilo kojoj odredbi ugovora već je samo izvršena solemnizacija, a u banci joj nisu objasnili po kojim kriterijima se kamatna stopa može mijenjati. Prije izmjene kamatnih stopa ju nisu pozivali na bilo kakve razgovore ili pregovore u svezi predmetnog kredita.

14.Iskazu tužiteljice sud je priklonio vjeru pri čemu iz istoga razvidno da kao potrošač nije bila upoznata sa pojmom i značenjem ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužiteljica nije mogla utjecati. Osim navedenog iz iskaza proizlazi da tužiteljica nije upozorena na rizike konkretnog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, već je naprotiv od strane osobne bankarice i djelatnice banke poticana na sklapanje ugovora upravo sa takvim ugovornim odredbama.

15.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je u ranijem tijeku postupka temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Lidiji Jurković , dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 84-86 spisa ) u kojemu je utvrdila sljedeće:

- da su stranke 8. 3. 2006. zaključile ugovor o stambenom kreditu broj 3206153194, kreditne partije 7103014195 na iznos kunske protuvrijednosti 77.252,49 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a,

- da je kredit isplaćen 17. 3. 2006. po srednjem tečaju HNB-a, za valutu CHF i iznosio je 4.682616 kn za 1 CHF na dan isplate,

- da je ugovoreni rok otplate 300 jednakih mjesečnih anuiteta, te je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%,

- da iznos anuiteta po početnom otplatnom planu iznosi 425,45 CHF te je prvi anuitet dospijevao 1. 5. 2006.,

- da je banka od 1. 6. 2007. do 1. 6. 2008. tužiteljici kao korisnici odobrila moratorij u odnosu na koji u dokumentaciji nema podataka o uvjetima njegova ugovaranja,

- da je tuženik mijenjao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu od 4,50% pri čemu se mijenjala i visina anuiteta, na način da je ista od 1. 6. 2007. iznosila 5,80% a anuitet 486,14 CHF, zatim od 1. 8. 2009. je iznosila 6,30% a anuitet 508,12 CHF, od 1. 6. 2010. je iznosila 6,05% a anuitet 497,36 CHF, od 1. 12. 2010 je iznosila 5,50 % a anuitet 474,49 CHF, od 1. 8. 2011. je iznosila 5,25% a anuitet 464,52 CHF, te konačno od 1. 2. 2014. je iznosila 3,23% a anuitet 395,39 CHF,

- da bi stanje glavnice u CHF po početnim uvjetima na dan 30. 9. 2015. iznosilo 280.855,07 kn ( 59.978,24 CHF x početni tečaj 4,682616 ) dok je stanje glavnice po obračunu konverzije na isti dana utvrđeno u iznosu od 308.385,18 kn ( 40.406,45 EUR x tečaj na dan 30. 9. 2015 od 7.632078) što čini razliku neotplaćene glavnice od 27.530,11 kn.

16.Vještak je u sklopu prvotno izrađenog nalaza potom prikazao izračune te konačno mišljenje prema kojemu:

- u razdoblju otplate kredita od 16. 5. 3006. do 27. 1. 2016. kada je kredit konvertiran tužiteljica je na ime otplate kredita platila banci 47.623,05 CHF, a zaduženje po početnim uvjetima bi iznosilo 44.672,25 CHF, pri čemu je od početka otplate do 1. 1. 2014. plaćeno na ime kamate 26.239,29 CHF dok je zaduženje po početnim uvjetima iznosilo 21.133,96 CHF za kamatu, što znači da je plaćeno više 5.105,33 CHF ili 23.906,28 kn,

- da ukupna tečajna razlika iznosi 45.425,69 kn te se odnosi na razliku stvarno plaćenih anuiteta svedenih na početni tečaj ( te je prikazana u izračunu 1, koloni "n"),

- da je prema obračunu konverzije neotplaćena glavnica kredita na dana 30. 9. 2015. veća za 27.530,11 kn od one koliko bi iznosila po početno ugovorenim uvjetima u CHF.

17.U ponovljenom postupku je proveden dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu je vještaku dan u zadatak izračun potraživanja u sada važećoj službenoj valuti eura, kao i očitovanje da li je tužiteljica provedenom konverzijom obeštećena u cijelosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da li se preplata utvrđena konverzijom može uzeti u obzir i izračun.

18.Imenovani vještak je potom 4. 11. 2024. dostavila dopunu nalaza i mišljenja u sklopu kojeg je ukazala:

- da ukupna razlika kamate koja bi se plaćala temeljem početnog otplatnog plana i one koja je stvarno plaćena kroz utuženo razdoblje otplate kredita ukupno iznosi 23.906,28 kuna, odnosno 3.172,91 eur,

- da pozitivna tečajna razlika ( više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane pojedinih uplata, u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita), do 30. 9. 2015. iznosi 42.725,35 kuna, odnosno 5.670,63 eura,

- da pozitivna tečajna razlika od 30. 09. 2015. do datuma potpisa konverzije iznosi 2.700,32 kn odnosno 358,40 eura,

- da razlika neotplaćene glavnice kredita na dana 30. 9. 2015. iznosi 27.530,11 kn odnosno 3.653,87 eura na štetu tužiteljice,

- da je banka priznala preplatu na dan konverzije u iznosu od 9.312,05 kn odnosno 1.235,92 eura,

- da bi prebijanjem između razlike neotplaćene glavnice u utvrđene preplate ostala razlika od 18.208,06kn odnosno 2.417,95 eura na štetu tužiteljice.

19. Vještakinja se potom izričito očitovala na sporno pitanje da li je tužitelj provedenom konverzijom obeštećen u cijelosti u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te kakav je odnos između ta dva elementa i preplate koja je utvrđena konverzijom. U tom smislu je vještak naveo da je konverzija provedena u skladu sa odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pri čemu iznosi razlika koji su izračunati pod pretpostavkom ništetnih odredbi ugovora ( razlika kamate i tečajne razlike ) nisu uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije. Nadalje, ako se priznaju ništetni uvjeti iz ugovora onda je posljedično i glavnica novog eurskog ugovora zaračunata više odnosno na štetu tužiteljice u iznosu od 27.530,11 kn odnosno 3.653,87 eura, a banka je priznala preplatu u iznosu od 9.312,05 kn odnosno 1.235,92 eura, što znači da je još uvijek više obračunata glavnica novog eur kredita za 18.208,06kn odnosno 2.417,95 eura.

20. Stoga iz takvog nalaza i izračuna proizlazi da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena u cijelosti obzirom da iznosi za koje je oštećena temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope nisu uopće uzeti u izračun prilikom konverzije, a osim toga je pod tim uvjetima oštećena i u pogledu iznosa neotplaćene glavnice na dan izračuna konverzije 30. 9. 2015. za 3.653,87 eura, pa ako bi se od tog iznosa oduzela preplata utvrđena konverzijom od 1.235,92 eura, tada bi i po osnovi neotplaćene glavnice ( koju u ovom postupku tužiteljica ne utužuje ) ostala oštećena za 2.417,95 eura.

21.Imenovana vještakinja je svoj nalaz i mišljenje osim pismeno iznijela i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 17. veljače 2025., kojom prigodom je pojasnila da je u predmetnom postupku prvotno vođenom pod brojem spisa P-353/2019 izradila pismeni nalaz i mišljenje, nakon čega je u ponovljenom postupku izradila dopunu nalaza i mišljenja. Izračunima je utvrdila da je tužiteljica pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope oštećena za 3.172,91 eura, a temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF za 5.670,63 eura tj. ukupno 8.843,54 eura i to u periodu do 30. rujna 2015., odnosno sklapanja konverzije. Osim navedena dva elementa, može se uzeti u obzir i treći element, a to je izračun razlike između neotplaćene glavnice koja je utvrđena na dan konverzije 30. rujna 2015., i koliko bi ona iznosila pod pretpostavkama nepoštenog ugovaranja na taj isti dan. U tom smislu je utvrdila da razlika iznosi 3.653,87 eura na štetu tužiteljice. U skladu sa financijsko knjigovodstvenom logikom smatra najpravilnijim upravo od tog iznosa odbiti nesporno utvrđenu preplatu u sklopu konverzije u visini od 1.235,92 eura, pa ako bi se to učinilo to znači da je još uvijek više obračunata glavnica novog eur kredita na štetu tužiteljice za iznos od 2.417,95 eura. Iz navedenog jasno proizlazi da tužiteljica provođenjem konverzije nije obeštećena u cijelosti. Osim toga vještak navodi da iznos prepate po konverziji nije tražbina tuženika tj. banke već iznos koji je prema simuliranom otplatnom planu utvrđen kao višak uplata tužitelja na dan 30. rujna 2015.

22.Nalazu i mišljenju vještakinje Lidije Jurković, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na i jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore tuženika u pogledu obeštećenja u sklopu konverzije te preplate istom, te iznio jasne, prihvatljive i razumljive razloge koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

23.Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

25.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

26.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.

27.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).

28.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

31.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice i prigovore tuženika

32.Predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev u kojem tužiteljica, nakon što u sklopu činjeničnih navoda tužbe ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 2006., postavlja tužbeni zahtjev za isplatom temeljem nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope ( točka I/ izreke ) te valutne klauzule CHF ( točka II/ izreke ).

33.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev te prigovore tuženika, utvrđeno je, te nije sporno, da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 8. ožujka 2006. ugovor o namjenskom stambenom kreditu sa svrhom kupnje kuće, u visini od 77.252,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 25 godina.

34.Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,5% ( čl. 2. Ugovora ), pri čemu je čl. 7. ugovora uglavljeno da tužitelj kao korisnik pristaje na povećanje ili smanjenje iznosa mjesečnog anuiteta sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

35.Odredba čl. 7. st. 1. Ugovora sadrži ugovorenu valutnu klauzulu obzirom da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 425,45 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja.

36.Odredbom čl. 21. Ugovora o kreditu je propisano da ugovorne strane u slučaju spora ugovaraju nadležnost suda u Zagrebu. U odnosu na navedeno, tuženik nije prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sisku, pa kako nadležnost Općinskog suda u Sisku proizlazi iz stajališta Vrhovnog suda RH broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. i činjenice da je tužiteljica u postupku opunomoćila kvalificiranog punomoćnika u gradu Sisku gdje ima prebivalište, i u kojem gradu i poslovnici je sklopila predmetni ugovor, to ovaj sud nije u daljnjem postupku smatrao potrebnim se podrobnije osvrtati na pitanje neosporene mjesne nadležnosti.

37.U odnosu na samu aktivnu legitimaciju u postupku je utvrđeno te nije sporno da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora djelovala u svojstvu potrošača i fizičke osobe te je sklopila potrošački ugovor o kreditu radi rješavanja stambenog pitanja i koja namjena nedvosmisleno proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, slijedom čega predstavlja potrošača i osobu na koju se primjenjuju odredbe ZZP-a.

38.Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita pri čemu se mijenjala i visina anuiteta, tako da je ista sa početno ugovorene od 4,50 % rasla na način da je od 1. 6. 2007. iznosila 5,80% a anuitet 486,14 CHF, od 1. 8. 2009. je iznosila 6,30% a anuitet 508,12 CHF, od 1. 6. 2010. je iznosila 6,05% a anuitet 497,36 CHF, od 1. 12. 2010 je iznosila 5,50 % a anuitet 474,49 CHF, od 1. 8. 2011. je iznosila 5,25% a anuitet 464,52 CHF, te konačno od 1. 2. 2014. je iznosila 3,23% a anuitet 395,39 CHF.

39.Također, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 25. 1. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu ( str. 17-20 spisa ) pri čemu je sam kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

40.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužiteljica ( u slučaju da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare, te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno.

Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF

41.Tužiteljica u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi.

42.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).

43.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

44.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

45.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

46.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

47.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

48.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

49.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).

50.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 JL i BL, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 J od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NL i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 B i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;

51.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO- a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

52.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao prvotuženica) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

53.Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

54.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).

55.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

56.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).

57.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).

58.U ovom postupku je međutim sporno da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo obzirom da tužitelj u navodima tužbe ističe kako nije upozoren na rizičnost ugovaranja, dok tuženik tvrdi suprotno i ističe da je tužitelj bio informiran od svim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate.

59.Teret dokazivanja takve činjenice je u konkretnom slučaju na banci, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., koji u toč. 26. obrazloženja navodi:

.."Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99,

odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.)…"

60.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

61.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima takvog ugovaranja.

62.Ovo stoga jer tuženik nije predložio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, dok je tužiteljica iskazom potvrdila da joj nitko od djelatnika tuženika nije ukazao na rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već je naprotiv od strane osobne bankarice poticana sa ugovaranje koje je u sebi sadržavalo odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ( čl. 2. i 7. ugovora) pri čemu su one predočene na formuliranom standardnom obrascu, a tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na tako unaprijed formulirane odredbe.

63.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

64.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF- a u odnosu prema kuni.

65.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužiteljica sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.

66.Tužiteljici se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi točan iznos mjesečnog anuiteta od 425,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti ( čl. 7. ugovora ), pa ju se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema tako ugovorenim i predočenim uvjetima.

67. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužiteljica ne može biti niti približno sigurna koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu. Uslijed toga početno ugovoreni anuitete od 425,45 CHF raste te npr. u periodu od 1. 8. 2009. do 1. 6. 2010. iznosi 508,12 CHF, pa je riječ o stanju nesigurnosti i neodređenosti koje zasigurno dovodi do znatne neravnoteže u odnosima stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.

68.U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ne pronalazi da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 RL od 23. travnja 2015 , t. 50.).

69.Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 B i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C- 26/13., N i ĆL od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojmova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti.

70.U konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tuženik to učinio, poglavito obzirom da je unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.

71.Stoga je na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužiteljici vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i početno ugovorene kamatne stope, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).

Posebno u odnosu na provedenu konverziju i preplatu utvrđenu u sklopu iste

72.U odnosu na konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

73.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.

74.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužiteljica kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bila lišena prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.

75.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).

76.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 49. ovog obrazloženja).

77.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).

78.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.

79.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.

80.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NL i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).

81.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom u vidu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

82.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 NL i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).

83.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.

84.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.

85.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.

86.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

87.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope), a na što je jasno ukazano od strane financijsko knjigovodstvenog vještaka imenovanog u predmetnom postupku.

88.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

89.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ 90.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

91.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužiteljica traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćala anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

92.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

93.Stoga, kada su stranke u slučaju poput ovog, 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije 25. 01. 2016. ( s izračunom na konkretan datum 30. rujna 2015.) plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ukoliko se utvrdi da je konverzija u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem takvih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.

94.U konkretnom slučaju je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica u periodu do provođenja konverzije temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i ništetnim, plaćala više od početno ugovorenih uvjeta.

95.Konverzija nije polazila od izračuna utemeljenog na ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene nepoštenim, a temeljem vještačenja je utvrđeno da je provedena temeljem valjane zakonske osnove, pri čemu je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..

96.I sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužiteljica nije obeštećena u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.

97.U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir dva elementa nepoštenosti ugovaranja ( promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu u CHF ) da bi potom tome dodao i izračun koliko bi glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom da konverzija nije provedena.

98.Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 12.497,41 Eura koji se sastoji od 3.172,91 eura po osnovi preplaćena kamate, 5.670,63 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 3.653,87 eura po osnovi razlike u glavnici na dan 30. 9. 2015..

99.Taj iznos je potom stavljen u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu preplate utvrđene u visini od 1.235,92 eura, nakon čega je proizlazi zaključak da razlika za koju tužiteljica nije obeštećena iznosi u ukupnome 11.261,49 eura ( 12.497,41 - 1.235,92).

100. Takav iznos je znatno viši od iznosa koji tužiteljica potražuje u ovom postupku i koji iznosi 8.843,54 eura ( 3.172,91 eura po osnovi preplaćene kamate i 5.670,63 eura po osnovi valutne klauzule u CHF ).

101.Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača ( i koja u osnovi i nije sporna ) jer je izjednačila položaj tužiteljice kao da je ugovorila kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužiteljica platila preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

102.Niti činjenica da je konverzijom u konkretnom slučaju utvrđena preplata u iznosu od 1.235,92 eura ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer preplata proizlazi iz izračuna različitog od onog provedenog u ovom postupku, pri čemu bi prebijanje takvo utvrđenog iznosa predstavljalo postupanje kojim bi se zadiralo u konverziju koja je provedena na temelju zakona i čija zakonitost u postupku nije sporna.

103.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.

Posebno u odnosu na prigovor zastare i posljedično visinu potraživanja

104.U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je isti djelomično osnovan.

105.Naime, kako je ranije navedeno, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bila ovlaštena temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. ( u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), što znači da ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći tek 14. lipnja 2018 kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).

106. Stoga se u odnosu na tužiteljicu i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 4. lipnja 2019. ista podnesena unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova za svaku od tih osnova.

107.S druge strane, tužiteljica ne može ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.

108. U odnosu na posljednje valja ukazati na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., ( koji je tumačio izneseno pravno shvaćanje na sjednici 30. siječnja 2020. revizijsku odluku broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., ) kojim je navedeno:

"4.Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od ( naknadnog ) utvrđenja ništetnosti sadržano istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF ) i stranke ( tuženike ) iz tog postupka. " 109. Stoga je potraživanje tužiteljice dospjelo prije 4. travnja 2007. obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare.

110.Tužiteljica po osnovu preplate na temelju nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 3.172,91 eura, pri čemu je najstarije potraživanje dospjelo 1. 6. 2008., slijedom čega ono nije obuhvaćeno prigovorom zastare.

111.Međutim, po osnovu preplate na temelju ništetne valutne klauzule tužiteljica potražuje isplatu pojedinačnih mjesečnih iznosa ukupno od 5.670,63 eura, od čega je potraživanje u visini od 0,46 eura dospjelo 1. 5. 2006. odnosno prije 4. travnja 2007., pa je istaknuti prigovor zastare u tom dijelu osnovan. 112. U tom smislu je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan u odnosu na potraživanje iznosa od 3.172,91 eura po osnovi nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope za period dospijeća od lipnja 2008. do siječnja 2014. ( točka I/ izreke presude), dok je isti u odnosu na potraživanje temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule djelomično osnovan, u iznosu od 5.670,17 eura s dospijećem od studenog 2008. do rujna 2015. osnovan ( točka II/ izreke) dok je preostali dio zahtjeva od 0,46 eura ( razlikom između 5.670,17 eura i ukupno zatraženim iznosom po toj osnovi od 5.670,63 eura ) odbijen uslijed istaknutog prigovora zastare potraživanja ( točka III/ izreke presude ).

Posebno u odnosu na troškove postupka

113.U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je tužiteljici uzimajući u obzir pretežiti i većinski uspjeh u sporu, te činjenicu prema kojoj je tuženik u kvalitativnom smislu osporavao tužbeni zahtjev kako po osnovi, tako i visini, dosuđen trošak koji se odnosi na:

- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 42. Tarife ( 100 bodova x 15,00 kn + PDV) od 250 eura,

- trošak zastupanja na ročištima 10. 03. 2020., 24. 09. 2020., 08. 10. 2024., i 17. 02. 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 4 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tbr. 7. 1. i 46. Tarife, ukupno 1.000,00 eura po toj osnovi,

- trošak zastupanja na ročištu 04. 02. 2025. koje je odgođeno prije početka raspravljanja u iznosu od 62,50 eura temeljem Tbr. 9.5. u vezi Tar.br. 7. 1.

Tarife i 46. Tarife,

- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9. 3. u vezi Tbr. 7. 1. Tarife i 46. Tarife,

- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 10. 02. 2020. ( kojim se očitovao na navode odgovora na tužbu ) i 1. 09. 2020. ( kojim se nakon podneska tuženika od 17. 07. 2020. očitovao na tumačenja i praksu u pogledu predmeta spora ), u iznosu od po 250 eura ( x 2) za svaki temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,

- trošak sastava ostalih podnesaka od 18. 6. 2020. i 11. 11. 2024. ( kojima su specificirani tužbeni zahtjevi ) u iznosu od po 62,50 eura ( x 2 ) temeljem Tbr. 8.4. i 46. Tarife, ukupno 125,00 eura po toj osnovi,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,02 eura,

- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 315,45 eura

što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od eura ( 7 x 250 eura + 62,50 + 125,00 + 125,00 + 112,02 + 315,45 = 2.489,97 eura ).

114. U odnosu na preostali dio zahtjeva za naknadom troškova, isti nije osnovan obzirom da nije sukladan gore navedenoj materijalno pravnoj osnovi za dosuđivanjem troškova postupka.

Zaključno

115.Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 8. ožujka 2006. nije bilo dopušteno, a riječ je o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu te istovremeno ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan, pri čemu činjenica da su stranke 25. 01. 2016. ( sa datumom izračuna 30. 09. 2015. ) na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužiteljici kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnih ugovornih odredbi, onda kada konverzija nije dovela do potpune ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, pri čemu je u sklopu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tužiteljica nepoštenim ugovaranjem oštećena za iznos od 12.497,41 Eura ( koji se sastoji od 3.172,91 eura po osnovi preplaćene kamate, 5.670,63 eura po osnovi valutne klauzule te 3.653,87 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30. 9. 2015.,) te kada se od tog iznosa odbije iznos preplate od 1.235,92 eura, proizlazi da razlika za koju tužiteljica nije obeštećena iznosi ukupno 11.261,49 eura ( 12.497,41 - 1.235,92), što je u konačnici više od postavljenog tužbenog zahtjeva po utuženim osnovama,

pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene kamatne stope što iznosi 3.172,91 eura prema pojedinačno dospjelim mjesečnim iznosima od lipnja 2008. do siječnja 2014. ( točka I/ izreke ) te preko valutne klauzule u CHF i tečaja važećeg kod isplate kredita, a što za period od studenog 2008. do rujna 2015. iznosi ukupno 5.670,17 eura ( točka II/ izreke presude), u kojem dijelu je riječ o imovini tužiteljice koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a tužiteljica na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a, dok tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na iznos od 0,46 eura dospio 1. svibnja 2006. ( razliku između 5.670,17 eura dosuđenog po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i ukupno zatraženog iznosa po toj osnovi od 5.670,63 eura ) obzirom da je u tom dijelu osnovan istaknuti prigovor zastare.

135. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Sisak, 28. ožujak 2025.

Sudac

Vedran Medaković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

• Tužitelju po pun.

• Tuženiku po pun.