Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-556/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Arturu Fišbahu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2227/2019-26 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2227/2019-26 od 8. siječnja 2025. u točkama I., II., III., izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka sadržanom u točci IV. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 60010462064 sklopljenog između tužitelja i tuženika a kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i dijelovi ugovornih odredbi o ugovornoj kamati; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 507,94 eura i iznos od 1.495,04 eura s naslova tih ništetnih odredbi, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose pobliže označene u toč. II. i III. izreke, kao i parnični trošak u iznosu od 1.937,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja –od 8. siječnja 2025. do isplate, dok je za više zatraženih 375,00 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen (toč. IV.)

2.Protiv citirane odluke tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje:ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule) kojeg je sklopio sa Slavonskom bankom d.d. 20. lipnja 2006., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 507,94 Eur i valutnoj klauzuli u iznosu od 1.495,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo nezakonitim povećanjem kamatne stope i po ništetnoj valutnoj klauzuli.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i Slavonska banka d.d. kao - kreditor dana 20. lipnja 2006. sklopile ugovor o kreditu (potvrđen kod javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku dana 21. lipnja 2006. pod brojem OV- 15942/2006 kojim je tužitelju odobren namjenski kredit za adaptaciju u iznosu od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje, pri čemu je stipulirano da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, zatim i da se kredit otplaćuje sedam godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Predmetnim ugovorom stipulirano je i da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru; da su ugovorne strane ugovorile mogućnost da korisnik kredita može banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu valutnu klauzulu u kojem će slučaju banka taj zahtjev provesti na način da će izvršiti promjenu glavnice u novu valutnu klauzulu, te promijeniti kamatnu stopu bez sklapanja aneksa ugovoru.

6.1.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

6.2.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 118. ZZP-a te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 dalje ZOO) dosuđujući tužitelju s tih osnova iznos od 507,94 Eur i od 1.495,04 eura. Odbijen je prigovor zastare.

10.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i Addiko bank d.d. za koju sud utvrđuje da je slijednik Slavonske banke d.d. s kojom je tužitelj sklopio sporni ugovor o kreditu, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

7.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

7.3.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO- a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

8.2.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

8.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

8.4. Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje NRE, ali je na ročištu od 21. studenog 2024. odustao od njezinog saslušanja. Iskaz tužitelja sud prvog stupnja pravilno je cijenio kako je pobliže izloženo u toč. 10.4. obrazloženja, što tuženik ničim osnovanim nije doveo u pitanje.

8.5.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

9.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

10.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu.

10.1.Naime, u vrijeme (11. lipnja 2019.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

10.2.Iako se u navedenim odredbama doista govori o „parnici za naknadu štete“, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i u predmetnoj parnici povodom restitucijskog zahtjeva za povrat preplaćenog uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi, postoji vezanost suda pravnim shvaćanjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

10.3.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

11.Pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da ne bi bio odgovoran za obveze svoga pravnog prednika Slavonsku banku d.d. Osijek koja da nije bila stranka u prethodno navedenim parničnim postupcima iz razloga jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek 2009., kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva.

11.1.Pored toga Slavonska banka d.d. u vrijeme pokretanja kolektivnog spora i kasnijeg presuđenja više nije postojala kao pravni subjekt, zbog čega se učinak presuda u kolektivnom sporu proteže i na tuženika neovisno o tome je li on ili pak Slavonska banka d.d. zaključio ugovor s tužiteljem, čemu je dodati kako tuženik u kolektivnom sporu nije ni isticao kako ugovori koje je sklopila Slavonska banka d.d. nisu ništetni.

11.2.Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11.3. Prema odredbi članka 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03 - dalje: ZTD) upisom pripajanja u trgovački registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako pri tome dođe do međusobnih potraživanja iz ugovora, koje u vrijeme pripajanja ni jedna strana nije potpuno ispunila, koja se ne mogu prebiti, a njihovo obostrano ispunjenje ne bi bilo pravično za društvo preuzimatelja, opseg obveza pravično se određuje, uzevši u obzir ugovorna prava svih sudionika.

11.4. Sukladno citiranoj odredbi, pravilno je zaključivanje prvostupanjskog suda da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank, kao preuzimatelja Slavonske banke d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d. (tako i Vrhovni sud RH u odluci rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.).

12. Ujedno je pogrešan stav žalitelja kako je zahtjev iz točke I. neodređen budući je sasvim jasno kako istim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora broj 60010462064 sklopljenog između njega i prednika tuženika, a to što se zahtjevom ne poziva na odredbe članaka tog ugovora kojima su te odredbe i stipulirane ne čini zahtjev neodređenim.

13.U odnosu na žalbene navode u kojima se tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka navodno bile valjane jer je ugovor sadržavao i ugovornu mogućnost konverzije kreditne obveze iz švicarskog franka u drugu valutu (članak 5.) valja reći da se ugovorna mogućnost konverzije koja je ostavljena slobodnoj odluci i procjeni kriterija za konverziju koje utvrđuje banka bitno razlikuje od zakonodavnog modela obvezne konverzije previđenog Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), što ne predstavlja dokaz o prethodnoj obaviještenosti potrošača ili mogućnosti pojedinačnog pregovaranja.

13.1.Tužitelj saslušan kao stranka dao je uvjerljive razloge zašto tu mogućnost nije koristio (zato što su mu u banci isključivo ukazivali na uzimanje kredita u CHF kao najpovoljnijeg ne objašnjavajući mu odredbe ugovora), slijedom čega je po nalaženju ovog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio da time nije uspostavljena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama.

14.Vezano za žalbeni navod kojim se ukazuje na iskaz tužitelja kako ugovor nije pročitao prije sklapanja odgovoriti je kako je isti bez značaja jer je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom činjenično utvrđeno kako djelatnici banke nisu upozorili tužitelja na valutne rizike vezano za tečaj CHF, tj. tužitelj nije bio upozoren na odredbe ugovora u kojima nisu ugovoreni nikakvi parametri za promjenu kamatne stope temeljem jednostrane odluke banke, kao niti parametri o kojima ovisi kretanje tečaja CHF u razdoblju otplate kredita (tako i VSRH u Revd-3896/2024-2 od 17. rujna 2024.).

15.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

16.Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog, kako po osnovu promjene kamatne stope, tako i po osnovu promjene valutnog tečaja, te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Točno je da promjenjivost kamatne stope nije zabranjena, ali utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke, ne temelji se na činjenici da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već da se ta kamatna stopa mijenja prema odluci banke, dakle, jednostrano, bez da tužitelj može na istu utjecati i bez toga da su mu poznati kriteriji i parametri koji će dovesti do promjene kamatne stope, a sve kako bi on već u trenutku zaključenja ugovora mogao ocijeniti rizik zaključenja ugovora s takvom ugovornom odredbom.

16.1.Vještačenje nije dovedeno u pitanje ni navodom tuženika kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu i VSRH je izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“.

17.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u toč. 11. presude na koje se žalitelj upućuje.

17.1.Tome je dodati kako je tužitelj tužbenim podneskom od 11. lipnja 2019. postavio tzv. stupnjevitu tužbu (članak 186. b. ZPP) čiji je pravozaštitni cilj omogućiti utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati/dostupni) odbija priopćiti. Tako je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

17.2.Kako iz spisa predmeta proizlazi, tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe od 11. lipnja 2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije koja bi bila temelj za tužbu, kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva (dopis tužitelja od 5. lipnja 2019.), a kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio (odgovor tuženika od 5. lipnja 2019.) pa je tužitelj, kako to i navodi u tužbi, bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u smislu odredbe članka 186.b ZPP. Valja navesti da je tužitelj u ovom postupku dokazao da su zahtijevane isprave zajedničke za obje stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskopravnog odnosa, koji je proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, što znači da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 186.b stavak 3. ZPP.

17.3.Tužitelj je tijekom postupka nakon što je u spis dostavljena sva relevantna dokumentacija i provedeno financijsko vještačenje postavio određeni zahtjev pa prema tome navedenim podneskom nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe članka 191. stavak 1. ZPP, već je tužba uređena, a da se tužba može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi iz odredbe članka 312. stavak 1. ZPP.

17.4.U odnosu na žalbene navode tuženika o preinaci tužbe i računanju roka s obzirom na dan preinake tužbe, valja reći da je u ovom predmetu, kako je već obrazloženo, podnesena stupnjevita tužba, da je tužitelj nakon što je došao do potrebnih podataka i provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev, a podnošenjem stupnjevite tužbe došlo je do prekida zastare.

17.5..Dosljedno, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a glede valutne klauzule 14. lipnja 2018. to od pravomoćnosti tih presuda počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. proizlazi da zastara nije nastupila.

18.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

19.Slijedom iznijetog, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

20.Ujedno je pravilna i zakonita odluka o troškovima postupka, valjano utemeljena na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT/23), koju je prvostupanjski sud dostatno obrazložio, čemu tuženik ne nudi konkretnih protuargumenata.

20.1.Vezano za primijenjenu vrijednost boda žalitelju je ukazati kako je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 8. siječnja 2025., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, te je pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev- 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 28. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić