REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-520/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice IS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Knezović i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 19. ožujka 2025.god. u nazočnosti tužiteljice IS, punomoćnice tužiteljice Srša Krištofić Leone, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ĆS, odvjetničke vježbenice u OD, dana 28. ožujka 2025.god, objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju MEDLOBI SANJI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.576,15 EUR (tritisućepetstosedamdesetišest eura i petnaest centi ), zajedno sa zateznim kamatama, od 31. svibnja 2011. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

– Iznos 21,70 EUR od 31. svibanj 2011.

– Iznos 48,30 EUR od 30. lipanj 2011.

– Iznos 85,54 EUR od 31. srpanj 2011.

– Iznos 64,85 EUR od 31. kolovoz 2011.

– Iznos 103,95 EUR od 30. rujan 2011.

– Iznos 73,54 EUR od 31. listopad 2011.

– Iznos 68,81 EUR od 30. studeni 2011.

– Iznos 62,56 EUR od 31. prosinac 2011.

– Iznos 73,08 EUR od 31. siječanj 2012.

– Iznos 69,93 EUR od 29. veljača 2012.

– Iznos 70,07 EUR od 31. ožujak 2012.

– Iznos 79,10 EUR od 30. travanj 2012.

– Iznos 68,31 EUR od 31. svibanj 2012.

– Iznos 74,70 EUR od 30. lipanj 2012.

– Iznos 69,98 EUR od 31. srpanj 2012.

– Iznos 80,38 EUR od 31. kolovoz 2012.

– Iznos 63,34 EUR od 30. rujan 2012.

– Iznos 66,02 EUR od 31. listopad 2012.

– Iznos 97,15 EUR od 30. studeni 2012.

– Iznos 47,72 EUR od 31. prosinac 2012.

– Iznos 80,99 EUR od 31. siječanj 2013.

– Iznos 66,65 EUR od 28. veljača 2013.

– Iznos 59,53 EUR od 31. ožujak 2013.

– Iznos 68,65 EUR od 30. travanj 2013.

– Iznos 90,25 EUR od 31. svibanj 2013.

– Iznos 61,30 EUR od 30. lipanj 2013.

– Iznos 56,00 EUR od 31. srpanj 2013.

– Iznos 73,52 EUR od 31. kolovoz 2013.

– Iznos 56,40 EUR od 30. rujan 2013.

– Iznos 77,37 EUR od 31. listopad 2013.

– Iznos 65,59 EUR od 30. studeni 2013.

– Iznos 79,90 EUR od 31. prosinac 2013.

– Iznos 74,45 EUR od 31. siječanj 2014.

– Iznos 64,74 EUR od 28. veljača 2014.

– Iznos 67,66 EUR od 31. ožujak 2014.

– Iznos 64,10 EUR od 30. travanj 2014.

– Iznos 65,55 EUR od 31. svibanj 2014.

– Iznos 58,37 EUR od 30. lipanj 2014.

– Iznos 58,88 EUR od 31. srpanj 2014.

– Iznos 68,72 EUR od 31. kolovoz 2014.

– Iznos 70,63 EUR od 30. rujan 2014.

– Iznos 68,62 EUR od 31. listopad 2014.

– Iznos 62,89 EUR od 30. studeni 2014.

– Iznos 69,10 EUR od 31. prosinac 2014.

– Iznos 73,00 EUR od 31. siječanj 2015.

– Iznos 123,22 EUR od 28. veljača 2015.

– Iznos 73,68 EUR od 31. ožujak 2015.

– Iznos 72,60 EUR od 30. travanj 2015.

– Iznos 65,13 EUR od 31. svibanj 2015.

– Iznos 70,81 EUR od 30. lipanj 2015.

– Iznos 78,41 EUR od 31. srpanj 2015.

– Iznos 0,41 EUR od 31. kolovoz 2015.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju MEDLOBI SANJI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.727,30 EUR (dvijetisućesedamsto- dvadesetisedam eura i trideset centi ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 30.09.2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju MEDLOBI SANJI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 EUR (dvijetisućesedamstoipedeset eura ), zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od 340,68 EUR (tristoičetrdeset eura i šezdesetiosam centi ) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva.

V. O d b i j a s e prigovor prijeboja istaknut po tuženiku, kao neosnovan.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica IS (dalje: tužiteljica) je podnijela tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2023.god., radi isplate. U tužbi navodi da su tužiteljica i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj 146-462/2005 dana 30. prosinca 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 53.000,00 CHF (švicarskih franaka), za adaptaciju kuće (stambeni ), sa rokom otplate u 240 rata, uz kamatu od 3,99 % godišnje, koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. U tužbi se nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 sud utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi valutne klauzule, a u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. na način da je kamatu po kreditima mijenjao jednostranom odlukom. Tužiteljica se poziva na ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, kao i čl. 9. Ugovora, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13 Vijeća EEZ. Nadalje tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria-Bank u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2014. u cijelosti potvrdio da: "su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod jedan do sedam tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne". Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužiteljice naplatio i primio određene iznose. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Navodi da je dopisom od tuženika prije pokretanja ovog postupka na sudu zatražila dostavu dokumnetacije, ali joj sud istu još nije dostavio. Stoga predlaže da sud temeljem čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku prvo obveže tuženika da u spis dostavi svu dokumentaciju u svezi tog ugovora o kreditu, a nakon toga će sita postaviti svoj tužbeni zahtjev na isplatu uz zahtjev da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, sve u pojedinačnim u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana promjenjiva kamatana stopa i valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužiteljici ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenica tuženika koja je sudjelovala na obradi kredita, tužiteljici priopćila moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti čl. 6. ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljice na naknadu troškova tuženiku.

3. Tuženik je tijekom postupka, stavio i prigovor radi prebijanja za razdoblje kada je prilikom otplate kredita tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja iz Ugovora o kreditu, ali bez naznake iznosa koji potražuje i bez naznake razdoblja u kojem to potražuje..

4. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

5. Tužiteljica je postavila svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom 27. srpnja 2023.god. gdje od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.916,83 EUR /29.511,36 HRK s osnova prplate zbog promjene tečaja CHF, i to u mjesečnim iznosima s dospijećem od 28. veljače 2011.god. do 30. rujna 2015.god., te od tuženika potražuje isplatu s osnova preostale nedospjele glavnice uiznosu od 2.727,30 EUR/20.548,84 HRK, sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.god. (kao datuma provedene konverziej ) do isplate.

6. Zatim je tužiteljica nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 10. listopada 2024.god. i to na način da je ostao kod tvrdnje da su ništetne ugovorne odredbe koje se odnose i na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu iako tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe nije postavio, dok je isti specificirao s osnova isplate, pa stoga sada tužitelj traži da mu tuženik s osnova ništetnih samo ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF isplati ukupan iznos od 4.111,64 EUR, po pojedinačnim mjesečnim iznosima, s rokovima dospijeća od 30. studenog 2007.god. do 30. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica je ostala kod isplate s osnova preostale glavnice, te sada s tog osnova od tuženika potražuje ukupan iznos od 2.727,30 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. rujna 2015.god. (kada je provedena konverzija ) do isplate.

7. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni povisio s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF. Stavlja i prigovor zastare na te iznose iz specificiranog tužbenog zahtjeva. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

8. Zatim je tužiteljica, nakon dodatnog očitovanja stalnog sudskog vještaka, u podnesku od 31. siječnja 2025.god. naveo da iz Dopune nalaza i mišljenja od dana 20. studenog 2024.god. proizlazi kako preplata zbog promjene tečaja CHF iznosi 3.576,15 EUR-a, a koji iznos tužiteljica potražuje u točci I. tužbenog zahtjeva, dok razlika nedospjele EUR i CHF glavnice iznosi 2.727,30 EUR-a, koji iznos tužiteljica potražuje u točci II. tužbenog zahtjeva, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

9. Dakle, tužbeni zahtjev sada glasi kao u izreci ove presude ( toč. I. i toč. II. iste ).

10. Tuženik se protivi i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, te se protivi preinaci istog.

11. Stranke nisu tražile usmeno saslušanje vještaka.

12. Na ročištu održanom dana 19. ožujka 2025.god. tužiteljica je ostala kod specificiranog tužbenog zahtjeva od 31. siječnja 2025.god. i svih navoda.

13. Na tom ročištu je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora, usprotivio se preinaci tužbenog zahtjeva.

14. Sud je stoga na tom ročištu 19. ožujka 2025.god. donio rješenje da će se o prigovoru na preinaku odluka donijeti u konačnoj odluci.

15. Na tom ročištu je sud saslušao još tužiteljiceu, te je s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.

16. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog u podnesku od dana 31. siječnja 2025.god., a u izreci je naveden iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH i to prema fiksnom tečaju konverzije iz tog Zakona 7,53450.

17. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da je tužiteljica smanjila svoj tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. S obzirom da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, sud će isto dalje obrazložiti.

18. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u dopis – zahtjev za izdavanje dokumentacije (list 8 spisa), aneks uz ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 15-23 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 28 spisa), specifikaciju uplata (list 29-32 spisa), otplatni plan (list 33-37 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 38 spisa), popis uplata (list 39-43 spisa), izračun konverzije kredita (list 44 i 45 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (list 46 i 47 spisa), sudsku praksu (list 93-427 spisa), ponude (list 428-436 spisa), sudsku praksu (list 437-440 spisa), ponude (list 441-449 spisa), obavijesti i mišljenja (list 450-452 spisa), sudsku praksu (list 453-724 spisa), obavijesti (list 725-727 spisa), sudsku praksu (list 728 spisa), metodologiju promjena kamatnih stopa (list 729-732 spisa), sudsku praksu (list 733-755 spisa), metodologiju promjena kamatnih stopa (list 756- 766 spisa), opće uvjete poslovanja (list 767-777 spisa), metodologiju promjena kamatnih stopa (list 778-787 spisa), izjavu (list 788-792 spisa), ponude (list 793-802 spisa), opće uvjete za poslovanje s građanima (list 803-808 spisa), kamatne stope banaka (list 828-836 spisa), kamatne stope banaka (list 844-847 spisa), izjavu (list 848-852 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić zaprimljen 17. rujna 2024. (list 866-890 spisa), realizirani otplatni plan (list 912-920 spisa), dopunu nalaza vještakinje Jambrečić zaprimljeno 20. studeni 2024. (list 923- 949 spisa), te je saslušao tužiteljicu IS kao stranku u svrhu dokazivanja.

19. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice, kako je isti postavljen u podnesku zaprimljenom 31. siječnja 2025.god. u cijelosti osnovan, a s obzirom da je u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljica isti djelomično povukla s čime se tuženik nije složio, o istome sud donosi posebno rješenje kako će dalje biti obrazloženo.

20. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

21. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

22. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

23. Nije sporno da su tužiteljica IS kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-bank d.d., kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 146- 462/2005 dana 30. prosinca 2005.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.000,00 CHF ( švicarskih franaka ) u svrhu adaptacije kuće (stambeni ) i to na rok od 240 mjeseci ( 20 godina ), s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 320,89 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke na dan plaćanja. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužiteljici dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca. Kredit je isplaćen tužiteljici, što nije sporno. Banka je temeljem Ugovora izvršila i upis hipoteke (založnog prava ) na toj kupljenoj nekretnini. Sudužnik i založni dužnik po tom ugovoru je bila i ŽS, dok je sudužnik bio HS. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,99 % godišnje i da je prema čl. 2. ugovora ista promjenjiva.

24. Nije sporno da su tužiteljica IS i pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe- Adria-Bank d.d.), kao banka sklopili Dodatak broj 1 ugovora o namjenskom kreditu dana 24. veljače 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom je do 30.09.2015. godine utvrđena preplata u iznosu od 4.726,83 kuna, te neotplaćena glavnica u iznosu od 22.985,72 EUR.

25. Nije sporno da je taj kredit u cijelosti otplaćen i to prijevremenom otplatom.

26. Zatim je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

27. Tužiteljica u svojoj prvotno podnesenoj tužbi navodi da su ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, te onda od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28. Kako tužiteljica u tužbi navode više odluka zbog kojih smatra da su odredbe i ovog konkretnog ugovora ništetne, tako se iste sada obrazlažu.

29. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužiteljica ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

30. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

31. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

32. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

33. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

34. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži samo isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba ).

35. Kako je tužiteljica tijekom postupka svoj tužbeni zahtjev specificirala na način da sada traži isplatu samo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF ( švicarski franak ), tako se daljnje obrazloženje odnosi samo na isto. Dakle, tužiteljica ne potražuje od tuženika više isplatu s osnova preplate zbog promjene kamatne stope, što je sve obrazložila u svom podnesku od 26. lipnja 2024.god.

36. Ističe se da se kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

37. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

38. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

39. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo- stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

41. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

42. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

43. Tijekom postupka tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev na način da sada traži isplatu samo s osnova ništene ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF.

44. Stoga prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

45. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužiteljica je još uvijek otplaćivala sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

46. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

47. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

48. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

49. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

50. Dakle, tužiteljica je tijekom ovog postupka odustala od samo isplate preplaćenih iznosa koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a ostala je kod zahtjeva na isplatu preplaćenih iznosa koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te kod iznosa koji se odnosi na tzv. ostatak glavnice koji iznos je tuženik pogrješno temeljem ništetnih odredbi iz ugovora obračunao u provedenom postupku konverzije.

51. Valja istači da u konkretnom slučaju tužiteljica traži isplatu s osnova stečenog bez osnove, i to sada samo zbog promjene tečaja CHF, te s osnova te isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

52. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023.god., to od 14. lipnja 2018.god. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

53. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

54. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

55. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

56. Kako je već obrazloženo da je tužiteljica tijekom postupka odustala od isplate s osnova promjenjive kamatne stope, a utvrđenje ništetnosti takve odredbe u svom tužbenom zahtjevu nije niti tražila, dok sukladno čl. 2. Zakona o parničnom postupku sud odlučuje samo u okviru postavljenih zahtjeva, to se sada dalje niti neće obrazlagati eventualna ništetnost spornog ugovora u dijelu gdje su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

57. Obrazlagat će se stoga samo odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF.

58. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

59. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske već u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem.

60. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

61. U svezi saslušanja svjedoka tuženika (banke ) sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III-1593/2021, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke u ovakvim postupcima. Osim toga tuženik je tijkom postupka odustao od saslušanja svjedoka osobnog bankara.

62. Svjedok SS, od kojeg je tuženik odustao, osim toga nije niti sudjelovao izravno u pregovaranju tužiteljice i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu niti aneksu ugovora. Isti je iz Požege, a ugovor je sklopljen u Čakovcu, pa vjerojatno isti nikada nije niti radio u Čakovcu.

63. Sud pisani iskaz svjedokinje ISĆ ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužiteljice i banke ( tuženika ) o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god.

64. Osim toga, sukladno Zakonu o parničnom postupku (dalje : ZPP ) i to čl. 235. i čl. 243. svjedoci se neposredno saslušavaju na sudu, te im sud postavlja pitanja, a pitanja mu mogu postavljati i stranke, odnosno njihovi punomoćnici. Dakle, svjedoci u spis ne mogu dostavljati pisane izjave, niti se takve pisane izjave sukladno ZPP-u prilikom donošenja sudske odluke mogu koristiti.

65. Tužiteljica IS je u svom iskazu izjavila da je 2005. godine trebala kredit za adaptaciju te kuće gdje i danas živi na adresi [adresa]. Za kredit je išla pitati u više banaka, pa tako i u njezinz banku Raiffeisenbak d.d (RBA ), Zagrebačku banku i u tadašnju Hypo banku. Za Hypo banku se odlučila jer je nudila najbolje uvjete, najniže kamate, kao i otplatu u ratama koje su bile uvijek u istom iznosu i u banci su joj rekli da bude do kraja takva mjesečna rata. Uzela je kredit u visini 53.000,00 CHF na rok od 20 godina. U banci su joj nudili samo taj kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji. Ne sjećam se što su joj objašnjavali oko kamate, a to da joj je rata vezana uz tečaj švicarskog franka joj nisu objašnjavali. Sudužnik po tom kreditu je suprug HS, dok je majka ŽS bila založni dužnik. Bili su na potpisivanju kod javnog bilježnika koji je samo rekao da to mora plaćati jer će joj inače banka sjesti na račun ili na kuću i nakon toga su to potpisali. Tada je ta kuća bila u vlasništvu majke u cijelosti, a nakon toga je majka njoj i suprugu dala suvlasništvo jedne polovine, a ona je i nadalje suvlasnica u 1/2 , a banka si je po tom ugovoru upisala hipoteku na cijelu kuću. Prvotne rate su joj iznosile 1.572,00 kune, dok je najviše plaćala ratu 3.400,00 kuna. Išla je pitati u banku zašto se toliko povisila rata i onda su joj rekli da je takav nalog došao iz Zagreba i da tu ne mogu ništa. Sve rate je redovno plaćala putem trajnog naloga. Onda je čula da je doneseni taj Zakon da se može provesti konverzija i išla je pitati u banku da joj se barem malo smanji rata. Banka joj je priznala nekakvu preplatu, nešto joj je pala i mjesečna rata, ali ne zna točno koliko. U banci nisu ništa posebno objašnjavali kakav je to postupak. Taj kredit je otplatila prije 4 ili 5 godina i to prijevremenom otplatom na način da je suprug uzeo drugi kredit pa su tim novcima otplatili ovaj kredit. Ugovor o kreditu je sastavljao djelatnik banke. U ugovoru je pročitala ono što ju je zanimalo, a to je rata, kamata i koliko godina će to otplaćivati. Nije mogla mijenjati niti jednu odredbu ugovora o kreditu. U banci nisu objasnili termin promjene kamatne stope. Nisu joj predočili akt banke i to odluku o promjenama kamatne stope. Nisu joj objasnili temeljem kojih parametara se može mijenjati kamatna stopa. Tu kuću ili dio iste nikada nisu iznajmljivali, niti su u toj kući imali kakav obrt ili trgovačko društvo. Djelatnik banke je samo rekao da je to sada najbolji kredit, taj u švicarskim francima, da je to najbolje za njih. U banci je morala pravdati sredstva za što je utrošen taj kredit, morali su nositi R1 račun za radove, a mijenjali su na kući krov jer se je uređivao tavanski stan..

66. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

67. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Sporno je da li tužitelj ima pravo na isplatu preostale glavnice u slučaju ako ne vrijedi valutna klauzula.

68. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe niti na na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

69. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

70. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

71. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

72. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

73. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

74. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

75. Naime, očito je, da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta i zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF ( koji je predmet postupka po specificiranom tužbenom zahtjevu ), ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

76. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužiteljice). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

77. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužiteljicu u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

78. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

79. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

80. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

81. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena.

82. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužiteljica kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogla pregovarati o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužiteljica snosila sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, koje promjene su utjecale na visinu same mjesečne rate kredita, te je upravo tužiteljica morala sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više (u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužiteljicu ).

83. Sud je sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu utvrdio da su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule ništetne, sukladno utvrđenom u tzv. kolektivnoj presudi.

81. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

82. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

83. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

84. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

85. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

86. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

87.Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

88. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

89. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

90.Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 24. veljače 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

91. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

92. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 24. veljače 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

93. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 24. veljače 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

94. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

95. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

96. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

97. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

98. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

99. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

100. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

101. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem aneksa ( dodatka ) nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekla svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla.

102. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

103. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

104. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

105. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

106. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

107. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

108. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

109. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

110. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

111. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njezina mjesečna rata kredita snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

112. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog između ostalog i ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na, između ostalog i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

113. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

114. Tijekom postupka je donesena i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022 kojom se odlukom daje pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ta obeštećenja nisu postignuta konverzijom postupak, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, kao i da i financijskim vještačenjem u postupku treba utvrditi iznos obeštećenja. Vrhovni sud RH je donio i odluku Rev-586/2019, u kojoj navodi kako su potrošači konverzijom dobili sve preplate, ali nisu i zatezne kamate koje moraju dobiti.

115. Ovaj sud je u ovoj odluci naveo što smatra temeljem recentne sudske prakse i zašto se donosi odluka kao u izreci.

116. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 24. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj preplatio ( navedeno kao preplata ) iznos od 4.726,83 kuna, te je utvrđeno da nedospjela glavnica iznosi 22.985,72 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

117. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao.

118. Naime, s obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužiteljice sud utvrđuje da je ista potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja završava gradnju kuće- nekretninu, a i u Aneksu (Dodatku) ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužiteljici priznao svojstvo potrošača.

119. Stoga sada valja utvrditi razliku s osnova promjene tečaja CHF koje iznose je tužiteljica preplatila tuženiku i da li je tuženik dužan tu razliku isplatiti tužiteljici.

120. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

121. Sud je rješenjem od 24. srpnja 2024.god. odredio dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem na okolnost : 1. kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu broj 146-462/2005 do dana konverzije, u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije, po Aneksu uz Ugovor o kreditu broj 146-462/2005 specificirano po datumima uplata, 2. kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, specificirano po datumima uplata, 3. koliki iznos zatezne kamate pripada tužitelju na preplaćene iznose iz toč 1. i 2. na dan konverzije, uz umanjenje istih za priznati iznos preplate ako zatezne kamate nisu dovoljne za prebijanje s preplatom iz konverzije, izračun prijeboja s preplaćenim anuitetima, 4. koliki je iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od dana konverzije kamata po Aneksu ugovora o kreditu, 5. koliki je iznos kunski preostale glavnice dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), 6. koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu? Da li je tužitelj uplatama anuiteta po početnom otplatnom planu namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije? 7. je li tužitelj kroz konverziju stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju?. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić iz Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec,.

122. Vještakinja Natalija Jambrečić je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

123. Stalna sudska vještakinja Natalija Jambrečić je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 17. rujna 2024.god. u kojem navodi da zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (3,99%), tužitelj je više platio 2.520,97 EUR. Detaljan izračun prezentiran je u tabeli 2 nalaza. Zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja kredita), tužitelj je više platio 4.312,07 EUR. Detaljan izračun prezentiran je u tabeli 2 nalaza. Zatezna kamata do 30.09.2015. na razlike utvrđene do 31.08.2007. godine iznosi 115,41 EUR. Razmjernim dijelom preplate utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 232,12 EUR u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 115,41 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 116,71 EUR. Preostala razlika više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope (nakon umanjenja za iznos priznat u konverziji uračunavanjem) iznosi 2.404,26 EUR (2.520,97 -116,71). Zatezna kamata do 30.09.2015. na razlike utvrđene do 31.10.2007. godine iznosi 194,81 EUR. Razmjernim dijelom preplate utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 395,24 EUR u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 194,81 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 200,43 EUR. Preostala razlika više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF (nakon umanjenja za iznos priznat u konverziji uračunavanjem) iznosi 4.111,64 EUR (4.312,07-200,43). Detaljan izračun prezentiran je u tabelama 4 i 6. Da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 3,99%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 155.004,60 kuna. Otplatni plan prezentiran je u tabeli 7. Tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 62.767,71 kuna. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 3,99%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.727,30 EUR (20.548,84 kuna). Detaljan izračun prezentiran je u tabeli 8. Da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 3,99%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 155.004,60 kuna. Preplata utvrđena na dan 30.09.2015. godine iznosi 51.483,56 kuna (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji), i manja je od ostatka nedospjele glavnice, te je tužitelj preplatom ne bi mogao namiriti. Prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR uzete su u obzir sve uplate tužitelja i utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF-EUR, pri čemu ističem da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom). Tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

124. Tužiteljica nije imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev i specificirala u podnesku od 10. listopada 2024.god.

125. Tuženik je imao primjedbe na nalaz vještaka.

126. Vještakinja Jambrečić je dana 20. studenog 2024.god. dostavila Dopunu nalaza i mišljenja- čistopis u kojem navodi da budući da se radi o ispravku-dopuni koji čini više od 50% Nalaza od 17.09.2024. godine (točke c.5.), c.6.) i c.7.), ovime se Nalaz od 17.09.2024. godine stavlja van snage i ispostavlja se Dopuna nalaza – ČISTOPIS u kojem su sadržane sve točke iz Rješenja na način da je u točkama c.5.), c.6.) i c.7.) izvršen ispravak, dok su ostale točke nepromijenjene preuzete iz Nalaza. Tako vještakinja navodi da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (3,99%), tužitelj je više platio 2.520,61 EUR. Zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate (korištenja kredita), tužitelj je više platio 3.824,35 EUR. Razmjernim dijelom preplate utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 250,94 EUR u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 116,80 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 134,14 EUR. Preostala razlika više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope (nakon umanjenja za iznos priznat u konverziji uračunavanjem) iznosi 2.386,82 EUR (2.520,97 -134,15). Razmjernim dijelom preplate utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR u iznosu od 376,42 EUR u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 127,92 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 248,20 EUR. Preostala razlika više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF (nakon umanjenja za iznos priznat u konverziji uračunavanjem) iznosi 3.576,15 EUR (3.824,35-248,20). Detaljan izračun prezentiran je u tabelama 4 i 6. Da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 3,99%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 155.004,60 kuna. Otplatni plan prezentiran je u tabeli 7. Tuženik je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u svojim poslovnim knjigama izvršio umanjenje nedospjele glavnice kredita za iznos od 62.767,71 kuna. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu kamatne stope od 3,99%, glavnica kredita trebala bi biti umanjena za dodatnih 2.727,30 EUR (20.548,84 kuna). Da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 3,99%), glavnica kredita bi na dan 30.09.2015. godine iznosila 155.004,60 kuna. Preplata utvrđena na dan 30.09.2015. godine iznosi 51.483,56 kuna (bez umanjenja za iznos priznat u konverziji), i manja je od ostatka nedospjele glavnice, te je tužitelj preplatom ne bi mogao namiriti. Prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR uzete su u obzir sve uplate tužitelja i utvrđene su preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF-EUR, pri čemu ističem da je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom). Tuženik je konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta, izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.

127. Nakon toga je tužiteljica specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 30. Siječnja 2025.god. na način kako sada glasi u toč. I. izreke I toč. II. ove presude uz navod da tužiteljica kao vrijednost predmeta spora postavlja upravo iznos preplate koji je utvrdio vještak s osnova samo promjene tečaja CHF, za koju preplatu nije nastupila zastara potraživanja kako je naprijed obrazloženo, a sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF predmetima, te je ostala kod dijela tužbenog zahtjeva u kojem traži isplatu s osnova razlike nedospjele glavnice.

128. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, kao i dodatno očitovanje-dopunu nalaza stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu, kao i kasnijim očitovanjima vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

129. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

130. Već je navedeno da je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka i da sada od tuženika traži isplatu samo s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF, kao i isplatu s osnova razlike nedospjele glavnice, što je tek utvrđeno nakon što se provelo financijsko-knjigovodtsveno vještačenje u ovom postupku.

131. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, radi se o iznosu od ukupno 3.576,15 EUR, kako je to vještak naveo u svom očitovanju, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja CHF.

132. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. svibnja 2011.god. do zaključno 31. kolovoza 2015.god. za preplaćeno s osnova promjene tečaja CHF, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

133. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 24. veljače 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužiteljica više uplatil (priznata je preplata ) iznos od 4.726,83 HRK, te je utvrđeno kao ostatak neotplaćene glavnice u iznosu od 00000000000 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

134. Tužiteljica tvrdi da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je u postupku konverzije obračunao iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a u kojima tužiteljica s tuženikom nije mogla pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljicom, pogrješno izračunao ostatak glavnice i preplatu u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

135. Vještakinja Natalija Jambrečić je u nalazu i mišljenju jasno navela da je tuženik u postupku konverzije kao novo stanje konvertirane glavnice utvrdio u iznosu od 175.553,44 HRK prema tečaju na dan konverzije. Istovremeno prema početnom otplatnom planu iznso nedospjele glavnice u CHF (da nije bilo promjena kamatnih stopa) trebao je iznositi 155.004,60 HRK. Kako je vještak utvrdio da u slučaju da je kredit obračunat bez valutne klauzule (tečaj na dan isplate kredita), uz primjenu početno ugovorene kamatne stope, glavnica kredita trebala biti umanjena za dodatnih 20.548,84 HRK (175.553,44 HRK – 155.004,60 HRK), što je 2.727,30 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR 7,53450 ), dakle tuženik obračunao novu glavnicu kredita koja je za 2.727,30 EUR viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima, tužiteljica ispravno traži da joj tuženik isplati taj iznos s osnova umanjene glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 30. rujna 2015.god. (datum provođenja konverzije ), do isplate, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

136. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

137. Stopa zakonske zatezne kamate se određuje od pojedinog mjesečnog iznosa do isplate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

138. Kako je tužiteljica smanjila svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 30. siječnja 2025.god. u dijelu koji se odnosi na isplatu s osnova više uplaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja valute, jer sada sukladno već obrazloženom tužiteljica sada traži isplatu samo s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF (što je obrazloženo u podnesku tužiteljice od 27. srpnja 2023.god. ), te je još i taj iznos s osnova preplate zbog promjene tečaja CHF je smanjila tijekom postupka, a nakon vještačenja, tako da umjesto isplate iznosa od 3.916,83 EUR s ovog osnova, sada potražuje isplatu samo iznosa od 3.576,15 EUR s ovog osnova, s kojim smanjenjem tj. djelomičnim povlačenjem se tuženik nije složio, to sada sud ovom presudom, usprkos naprijed navedenom, treba odlučiti i to na način da u tom dijelu smanjenog tužbenog zahtjeva odlučuje presudom i to na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Dakle, tužiteljica je odustala od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 27. srpnja 2023.god. koji se odnosi na isplatu u određenom novčanom iznosu.

139. Dakle, tužiteljica je tijekom ovog postupka odustala od samo dijela isplate preplaćenih iznosa. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje : ZPP), kojoj se tuženik ne bi mogao protiviti, jer se preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, o čemu se i radi u ovom slučaju. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

140. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi tj. u podnesku od dana 27. srpnja 2023.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja jer je isto je u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Povlačenje tužbe, kao procesna radnja tužitelja, nije apsolutna i ograničena je, između ostalog zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja (neograničeni broj istih tužbi protiv tuženika). Kada se tuženik upustio u raspravljanje, ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, te je tužitelju za povlačenje tužbi potrebna suglasnost tuženika. U konkretnoj situaciji, tuženik je osporio sve u tužbi istaknute zahtjeve, pa se time upustio u raspravljanje o svim zahtjevima.

141. Stoga je sud ovom presudom taj povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio jer je isti povučen, a tuženik nije pristao na to povlačenje, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te je odlučio kao u toč. IV. izreke (odbijena je za isplatu još iznosa od 340,68 EUR koji predstavlja razliku do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 27. srpnja 2023.god. tj. 3.916,83 EUR – 3.576,15 EUR iz konačno sređenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 30. siječnja 2025.god., što je sukladno postojećoj sudskoj praksi (npr. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-1224/2020, Županijski suda u Rijeci, broj Gž-3701/2015 ).

142. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut u odgovoru na tužbu, gdje navodi da za slučaj da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja CHF, međutim tuženik nije isti postavio u nikakvom iznosu, niti je naznačio razdoblje u kojem isti potražuje.

143. Nakon provedenog financijsko-knjigovodtsvenog vještačenja u ovom postupku, tuženik uopće nije postavio odnosno naveo iznos niti razdoblje za koji stavlja prigovor radi prebijanja.

144. Prema nalazu i mišljenju i očitovanjima vještakinje, te specificiranom tužbenom zahtjevu tužiteljice je jasno vidljivo da tužiteljica niti ne potražuje iznose za razdoblje kada je tečaj CHF (švicarski franak ) bio niži od početno ugovorenog, a koji iznos tuženik stavlja u prijeboj, niti je taj iznos ikada potraživala.

145. Vještakinja Jambrečić je u svom nalazu i mišljenju, te očitovanju u svezi razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog sve objasnila i izračunala, uzela je u obzir te tzv. negativne tečajne razlike, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe što se tiče matematičkih izračuna već samo pravnih pitanja i postavljenog zadatke vještačenja.

146. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio zbog obračuna u postupku konverzije. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što takvim obračunom konverzije tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. V. izreke.

147. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspijela, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog, s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužiteljice zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

148. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta (konačno postavljeni tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od ukupno 6.303,45 EUR – 3.576,15 EUR + 2,727,30 EUR) , te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.

149. Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 27.07.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 26.01.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 08.05.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 23.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 31.07.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 10.10.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), sastav podneska od 28.11.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4 ), sastav podneska od 31.01.2025.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 19.03.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu radi objave presude 100,00 EUR ( Tbr.9/3), sve uz pripadajući PDV po Tbr. 42.

Tarife koji ukupno iznosi 450,00 EUR.

150. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, kao i dodatno plaćeni trošak za izvršeno vještačenje u iznosu od 168,19 EUR koji je tužiteljica platila sukladno rješenju suda.

151. Tužiteljica je sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20. svibnja 2023. godine, dakle prije nego je podnesena ova tužba sudu, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi i na tužbu i na presudu i nije stoga dužna platiti pristojbu.

152. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi od 2.750,00 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

153. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 28. ožujka 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice Bacinger Bojan, odvjetnik

2.punomoćnici tuženika US i partneri