REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-593/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Saši Kutnjaku, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 20. veljače 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 28. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 1. i članku 7. Ugovora o kreditu broj 3206730444, partija kredita:7103153001 sklopljenog dana 14. srpnja 2006. godine, između tužitelja EŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i tuženika Zagrebačke banke OIB:92963223473 d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, na iznos od 62.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, na dan isplate kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju EŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 8.982,64 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju EŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.222,25 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje u smislu čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja u vezi naknade parničnog troška i to preko dosuđenog iznosa od 2.222,25 Eura, do zatraženog iznosa od 2.865,26 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 643,01 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 28. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podneskom od 09. lipnja 2023. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu (sklopljenog u valuti CHF) o valutnoj klauzuli.

2. U historijatu tužbe je istaknuo da su stranke dana 12. srpnja 2006. godine, sklopile Ugovor o kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor), broj 3206730444 (kreditna partija 7103153001), na iznos od 62.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (valutna klauzula u CHF), a koji kredit je bio odobren i iskorišten za adaptaciju kuće, koja je korištena isključivo za potrebe stanovanja tužitelja. Tvrdi da je otplata kredita bila ugovorena na 240 mjeseci, te da je Ugovorom, bila ugovorena redovna kamata od 4,50%.

3. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, utemeljene na potpunoj obavijesti. Tužitelj napominje da ga tuženik nije upoznao o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli u CHF tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom već je tuženik odredbu unaprijed formulirao u tipski i adhezijski Ugovor o kreditu te tužitelj nije utjecao, a niti je mogao utjecati na tu odredbu. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna.

4. Ništetnost navedene odredbe u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF učinjena je nespornom pravomoćnom presudom donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine. Navedenom presudom VTS broj Pž-6632/17-10 potvrđena je presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g., u dijelu točke 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.04.2005. g., do 31.12.2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, među ostalim i tuženik, potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isključivo na temelju odluke tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta.

6. Nadalje, tužitelj ističe da je Dodatkom Ugovoru o kreditu od dana 28. siječnja 2016. g., predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tome, tužitelju niti provedbom konverzije kredita nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule preplatio tuženiku, te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Naime, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, tužiteljeva jedina namjera bila je prekinuti daljnji nekontrolirani rast anuiteta koje je zbog ništetnih odredbi ugovora bio primoran plaćati tuženiku. Dodatak Ugovoru o kreditu, jednako kao i osnovni Ugovor o kreditu, tuženik je jednostrano pripremio, te kao tipski i adhezijski ugovor bez mogućnosti pregovaranja o njegovom sadržaju, tužitelju ponudio sklapanje tog Dodatka ugovoru. Dodatak ugovoru tužitelj je bio primoran prihvatiti samo kako bi prekinuo daljnji rast anuiteta, te prilikom konverzije kredita niti jedna ugovorna strana nije smatrala da daje (tuženik) odnosno prima (tužitelj) novčano obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je konverziju bio dužan ponuditi tužitelju radi ispunjenja zakonske obaveze, dok je tužitelj zbog neizvjesnosti i opasnosti od daljnjeg rasta anuiteta istu bio primoran prihvatiti.

7. Prije konverzije kredita, isto kao i nakon konverzije, tužitelj je redovito ispunjavao svoje obaveze iz ugovora prema zahtjevima tuženika uz primjenu nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. S obzirom da te nepoštene i ništetne odredbe nisu bile valjani element izračuna tužiteljeve ugovorne obveze prilikom tuženikovog izračuna konverzije, tužitelj smatra da je njegovu obvezu potrebno izračunati primjenom tečaja valute CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita. Kako proizlazi iz priloženog nalaza knjigovodstveno- financijskog vještaka, kojeg je tužitelj ishodio prije podnošenja tužbe sudu, uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj je do dana konverzije tuženiku preplatio iznos od 43.161,33 kn, odnosno 5.728,49 EUR, a koji iznos ovom tužbom potražuje.

8. Isto tako, tuženik je prilikom izračuna konverzije tužitelja neosnovano teretio za veću glavnicu od glavnice koja je tužitelju bila odobrena i isplaćena sukladno osnovnom Ugovoru. Točnije, tuženik je tužitelju u konverziji utvrdio glavnicu u kunskoj protuvrijednosti od 214.230,45 kn dok je sukladno početnom otplatnom planu (uz primjenu kamatne stope od 3,23% za razdoblje od 01.01.2014. na dalje) glavnica na dan konverzije u kunskoj protuvrijednosti iznosila 188.069,68 kn. Dakle, plaćanjem neosnovano uvećane glavnice u konverziji tužitelj je tuženiku preplatio dodatnih 26.160,77 kn, odnosno 3.472,13 EUR, koje ovom tužbom također potražuje zajedno s pojedinačno preplaćenim iznosima uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Tužitelj je tužbi priložio nalaz i mišljenje vještaka, na okolnost točnosti izračuna preplaćenog iznosa, koji vještak je utvrdio navedenu preplatu prema metodologiji koju je tužitelj objasnio. Ukoliko tuženik, osim osnove, osporava i visinu potraživanja iz priloženog izračuna i zatraži drugi način izračuna razlike preplaćenih iznosa prema podacima i ispravama koje će dostaviti, a koji upravo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stanaka tužitelju nisu bili poznati, tužitelj pridržava pravo da tužbeni zahtjev konačno postavi nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u postupku, te stoga smatra da se u takvoj situaciji opravdano ovu tužbu ima smatrati tužbom podnesenom sukladno čl. 186.b ZPP-a.

10. Shodno tome, tužitelj je predložio da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te da se tuženika obveže da isplati tužitelju iznos od 9.200,62 Eura ukupno, zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine svote navedene u tužbenom zahtjevu.

11. Podneskom od 26. rujna 2023. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, na način da je ukazao kako je ništetnost valutne klauzule u CHF u odnosu na potrošačke ugovore o kreditu, sklopljene u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor između parničnih stranaka, utvrđena u tzv. parnici „Potrošač“ presudom VTS, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine. Isto tako, sukladno obvezujućem shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok u trajanju od 5 godina, predmetna tužba nesporno je podnesena prije isteka tog roka te stoga za tužiteljevo potraživanje nije nastupila zastara, suprotno navodima tuženika. Tužitelj je ponovio da je u vlastitoj kući koju je adaptirao od sredstava kredita, stanovao sa svojom obitelji i da u istoj nikada nije obavljao nekakvu djelatnost, te je zbog toga promašen tuženikov prigovor u vezi tužiteljevog statusa potrošača. Vezano za zateznu kamatu, tužitelj smatra da ima pravo u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zahtijevati kamatu od dana plaćanja, a ne od dana podnošenja tužbe. Vezano za tuženikove prigovore s obzirom na konverziju kredita u valutu Eura, tužitelj je naglasio da se Aneksom o konverziji nije odrekao prava na sudsku kontrolu ostvarenja restitucije, kao što se nije odrekao potraživanja s osnove preplaćenih iznosa, a isto je bilo izričito i zabranjeno da se potrošačima Aneksom nameće bilo kakvo odricanje od potraživanja. Tužitelj je nadalje naveo, kako mu unatoč izvršenoj konverziji kredita nije bio nadoknađen iznos koji je uslijed primjene ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženiku, a to dokazuje i preliminarni nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka koji je utvrdio značajna tužiteljeva potraživanja prema tuženiku unatoč konverziji, pa je sasvim očigledno po tužitelju, da tužitelj konverzijom nije u potpunosti obeštećen. Tužitelj smatra kako je njegov pravni interes na vođenje predmetnog postupka potvrđen i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, kojom odlukom sud navodi kako tužitelj ima pravni interes za vođenjem spora protiv banke, radi utvrđenja ništetnosti spornih odredbi, a potom i nadoknade preplaćenih iznosa po kreditu bez obzira na sklapanje Dodatka kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora. Također, tužitelj je napomenuo da je isti stav zauzeo i Sud EU u predmetu C-118/17, navodeći kako je na sudu koji je uputio zahtjev, da provjeri je li navedeni nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se nalazio potrošač da nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača a temeljem navedene nepoštene odredbe. Pored toga, tužitelj je u kontekstu opravdanosti podnesenog zahtjeva, navedenim podneskom istakao da je za ovu parnicu irelevantna situacija u vezi koje je donesena odluka VSRH pod brojem Rev 1014/18, a ujedno se pozvao i na odluku VSRH broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine u kojoj je taj revizijski sud zauzeo pravno stajalište da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači nisu izgubili pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, te zahtijevanju isplate. Zaključno je tužitelj, uputio na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) broj U-III-5853/2020 od 05. travnja 2023. godine, te broj U-III- 1995/2023 od 28. lipnja 2023. godine.

12. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku, tužitelj je visinu svog novčanog zahtjeva uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, podneskom od 16. siječnja 2025. godine, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 8.982,64 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

13. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio osnovanost i visinu postavljenog novčanog zahtjeva tužitelja, iz razloga kako je obrazložio u podnesku od 30. kolovoza 2023. godine, na 15-ak stranica formata A4, pri čemu je u bitnome naveo da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, istakao je prigovor zastare novčane tražbine tužitelja u kontekstu roka zastare od 3 godine, za koji smatra da se primjenjuje, te je naglasio da su konverzijom kredita u valutu Eura, sukladno novom zakonodavnom uređenju, odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 28. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), stranke izmijenile osnovni Ugovor, te je kod izračuna konverzije, tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja po kreditu vezanom za valutu CHF, pa je za pravilnost izračuna konverzije, tuženik pribavio i mišljenje ovlaštenog revizora (KPMG Croatia d.o.o. za reviziju), a tužitelj je potpisivanjem Dodatka, prihvatio izračun konverzije i sve odredbe Dodatka, te je na taj način zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika, kao trgovca, zbog čega tuženik smatra da tužitelj ne može s uspjehom bilo što potraživati u novčanom smislu temeljem Ugovora. Također, tuženik je osporio opravdanost potraživanja zatezne kamate od dana izvršenih pojedinih isplata temeljem Ugovora, smatrajući da se u slučaju osnovanosti glavnog zahtjeva (koju osnovanost tuženik osporava), zatezna kamata na novčanu tražbinu može potraživati tek od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana uplate ili slijedećeg dana nakon dana kada je tužitelj plaćao pojedine rate. Tuženik se pozvao na određenu sudsku praksu u svom odgovoru na tužbu, koja mu ide u prilog, te je ponovio svoje pravno stajalište, kako je po tuženiku očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinih odredbi Ugovora i zahtijevati bilo kakvu novčanu isplatu po toj osnovi.

14. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 8-12), Dodatak (list 13-20), otplatni plan (list 21-30), promet po kreditu (list 31-46, 192-213), sudsku praksu dostavljenu po tuženiku i izračun efekata konverzije (list 71- 138, 140-188, 225-243), Izvod iz zapisnika VSRH, Građanskog odjela od 05.03.2004.g. (list 139), izvještaj revizora KPMG Croatia d.o.o. za reviziju, Zagreb od 14.11.2015. g. (list 189-191), dopis tuženika od 12.11.2015.g., upućen tužitelju sa izračunom konverzije (list 214-221), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.g. (list 222), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015.g. (list 223), dio prijedloga tuženika u vezi izmjene ugovora o kreditu (list 224), Pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g. (list 258), sudsku praksu i materijalne dokaze, dostavljene po tužitelju (list 259-295), pregled promjene kamatnih stopa u vezi spornog Ugovora od 07.02.2024.g. (list 311-312), materijalne dokaze dostavljene po tuženiku, a koji se nalaze u spisu na listu 321-390, te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 398-400), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 30.06.2024.g. (list 402-418), kao i uvidom u dopunsko pisano očitovanje vještaka iz podneska od 14.11.2024.g. (list 448- 461).

15. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 391-393) u svojstvu stranke.

16. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

17. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je ocijenjen osnovanim i to kako u pogledu pravne osnove koja se odnosila na utužene dijelove ništetnih odredaba navedenog Ugovora u vezi valutne klauzule, a također i u pogledu istaknute visine novčanog potraživanja tužitelja, zbog tih ništetnih odredaba navedenog Ugovora.

18. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 62.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, uz rok otplate od 240 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,50 %, sa navedenom namjenom kredita, za adaptaciju kuće,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao do dana 01. siječnja 2014. godine u više navrata kamatnu stopu na način da ju je uvijek povisio u odnosu na početno ugovorenu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, također utjecalo na povećanje visine mjesečnih anuiteta otplate kredita i to tijekom otplate kredita,

- da su stranke zaključile Dodatak dana 28. siječnja 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura,

- da je tužitelj još uvijek otplaćivao sporni kredit, nakon sklapanja Dodatka u trenutku podnošenja tužbe, ali i u trenutku saslušanja u svojstvu stranke (saslušan je dana 21. ožujka 2024. godine),

- da se predmet ove parnice uz deklaratorni zahtjev radi utvrđenja, odnosi i na novčano potraživanje tužitelja u vezi preplate po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, time da se dio novčanog zahtjeva odnosio i na isplatu dijela glavnog duga temeljem Ugovora, za koji dio duga tužitelj smatra da ga je tuženik neosnovano teretio prilikom matematičkog izračuna konverzije u okviru utvrđenog glavnog duga u valuti Eura,

- da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16. siječnja 2025. godine, zahtijeva isplatu iznosa od 8.982,64 Eura, sa zateznom kamatom na taj ukupan iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, odnosno da je ta novčana tražbina tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 5.512,52 Eura, bila utemeljena na ništetnosti navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli (a obuhvaćala je i obračunatu zateznu kamatu na mjesečne iznose razlike po navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja do dana 30. rujna 2025. godine, uz uračunavanje efekta konverzije), dok je preostali dio novčane tražbine od 3.470,12 Eura, bio utemeljen na razlici glavnice duga utvrđenog konverzijom kredita u valutu Eura, prema Dodatku, polazeći od pravila da pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tzv. kolektivne tužbe na koju upućuje čl. 502.a.st.1. ZPP, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca.

19. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 485 spisa), rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 16. siječnja 2025. godine, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužitelj preinačio tužbu promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, uskladivši visinu istog, ali i tražbinu po osnovi zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine, isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka kojeg je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužitelja u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je isti osporavao, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište da je dopuštena takva preinaka tužbe u ovim okolnostima slučaja, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem. Ujedno je na zadnjem održanom ročištu, utvrđeno da je predmetna tužba tužitelja djelomično povučena u pogledu visine glavnog novčanog potraživanja.

20. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP s obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora kojim su kreditnu obvezu tužitelja vezale uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, utvrditi ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi, da li je novčana tražbina tužitelja zastarjela i je li tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

21. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura, ali i preplatu koja je utrošena za naknadno podmirenje u to vrijeme nedospjelih obveza po konvertiranom kreditu.

22. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna dakle i visina tužbenog zahtjeva, te je bila sporna i dospjelost tražbine u pogledu potraživanja tužitelja, koje se odnosilo na zateznu kamatu.

23. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bilo objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.

24. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja (u vezi ništetnosti valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklopio u valuti CHF na dan kada je sklopljen i predmetni Ugovor) iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u tom dijelu utvrđene ništetnosti valutne klauzule, a zbog kojih utvrđenja je i prihvaćen zahtjev tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine, ali i onu VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, upućuje samo po uvjerenju ovoga suda, na bezrazložno nepoštovanje vještačkog matematičkog izračuna u ovome predmetu, ali i na nepoštovanje pravomoćnih navedenih odluka najvišeg suda u Republici Hrvatskoj - VSRH, te VTS.

25. Također, za osnovanost deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, a potom i kondemnatornog, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora o kreditu dana 28. siječnja 2016. godine (jer tim Dodatkom nisu za tuženika sanirane sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule), te da je tom prilikom tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita od strane tuženika, imajući u vidu da je taj izračun konverzije izvršen, prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog suda, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. Zagreb, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ ( a time i upravo na dan kada je sklopljen Ugovor), a također imajući u vidu i rezultate provedenog predmetnog financijskog vještačenja, prilikom kojeg je vještak izračunao efekt konverzije kredita, dakle ukalkulirao u matematički izračun i visinu utvrđene preplate prilikom konverzije, prebivši taj iznos sa svotom obračunate zatezne kamate na iznose utvrđenih tečajnih razlika, računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa, pa sve do dana izvršene konverzije. Pored toga, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodataka ugovoru o kreditu, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja, da u ovoj pravnoj situaciji zahtjeva utvrđenje ništetnosti navedene odredbe Ugovora, ali i potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, direktno upućuje i sadržaj odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, pored odluka na koje se i tužitelj pozvao u ovoj parnici. Ovaj sud je svjestan da postoje i sasvim drugačije odluke tog najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji i nižestupanjski sudovi trebaju opredijeliti u ovom slučaju po pitanju svog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu VSRH po tom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u predmetima istoga spora, samo dovodi i dalje do pravne nesigurnosti građana.

26. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora o kreditima u pogledu ugovorene valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskom odlukom i odlukom revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga, koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa zaključcima TSZ, VTS ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno da li tu drugostupanjsku odluku i prvostupanjsku koja joj je prethodila, smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 28. siječnja 2016. godine.

27. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je po zanimanju elektrotehničar i da je u vrijeme sklapanja Ugovora, bio oženjen i živio je sa suprugom na adresi u [adresa] u kući, a svrha podizanja kredita, odnosno sklapanja Ugovora je bila da od tih novčanih sredstava adaptira kuću u kojoj je živio, što je uostalom i učinio po odobrenju kredita i sklapanju Ugovora. Tužitelj je naveo da je po dolasku u bjelovarsku poslovnicu tuženika, razgovarao sa jednom ženskom osobom kojoj se nije sjećao imena, oko mogućnosti da realizira kredit, te joj je pri tome dao do znanja, da bi mu trebao kredit u iznosu od oko 300.000,00 kuna, kao i da bi rok otplate od 20 godina, njemu odgovarao i kako je u to vrijeme bio zaposlen sa plaćom od oko 3.000,00 kuna mjesečno ili nešto manje u dogovoru sa suprugom koja je također radila u to vrijeme, te je imala primanja u visini kao i tužitelj ili nešto manja, pristao je na ponuđeni mu ugovor o kreditu od strane banke u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom jer mu je predočeno da će mu rata mjesečno iznositi oko 1.290,00 kuna – 1.300,00 kuna. Tužitelj je naglasio da mu je zaposlenica banke, kada joj je rekao za koju svrhu treba kredit i u kojem iznosu, te kada joj je dao do znanja na koji rok otplate bi ga uzeo i kakve prihode imam, dala do znanja da može kod tužene banke realizirati kredit u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom i kada je taj Ugovor bio pripremljen tužitelj ga je doista i pročitao, te je u otplatnom planu uočio da mu je mjesečna rata bila onakva kako su pričali, a što je na rok otplate od 20 godina, mogao ispunjavati, pa je pristao potpisati taj Ugovor. Naveo je isto da se ne sjeća da bi ga zaposlenica banke, prilikom razgovora oko realizacije tog kredita na bilo koji način upozoravala na potencijalne rizike sklapanja Ugovora u toj valuti, sa promjenjivom kamatnom stopom, a nakon realizacije kredita u početku su doista mjesečne rate iznosile kako je to bilo predviđeno početnih otplatnim planom, no kasnije su mu postepeno počele rasti mjesečne obveze u vezi otplate tog kredita, te su maksimalno dosegnule u toj valuti CHF, mjesečni iznos od oko 3.100,00 kuna.

28. Tužitelj je prilikom saslušanja potvrdio da je novac kojeg je dobio od realizacije kredita isključivo bio utrošen za adaptaciju navedene kuće u kojoj je živio, a ta kuća na navedenoj adresi je služila isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji koja se sastoji od supruge i zajednička dva djeteta. Tužitelj je napomenuo da na adresi na kojoj je živio, nema i da nitko nikada nije imao prijavljen obrt sa sjedištem na toj adresi, time da tužitelj kao elektrotehničar, radi već punih 25 godina u trgovačkom društvu Stanko d.o.o. [adresa]. Osim toga, istakao je da je imao poteškoća sa otplatom kredita u navedenim povišenim ratama i da je medijski bila svojevremeno prisutna Udruga franak u tekstualnim medijima i na televiziji, te da se govorilo i o konverziji, pa je u trenutku kada je to bilo aktualno, doista tuženik ponudio tužitelju, da sklope Dodatak ugovora o kreditu, kojim bi promijenili valutu kredita u Euro i tužitelj je prihvatio taj prijedlog i potpisao taj Dodatak, koji mu je ponuđen, nadajući se da ću na taj način bar spriječiti da se još na veće mjesečne iznose, povise njegove obveze po kreditu u valuti CHF jer je u to vrijeme to značajnije išlo na gore u smislu povećanja mjesečnih rata. Kada je sklopio taj Dodatak ugovora o kreditu, samo jedno kraće vrijeme mu je mjesečna rata iznosila značajno manje u odnosu na zadnje rate koje je otplaćivao po valuti CHF, a mislim da je to bilo u trajanju od nekih godinu dana kada sam plaćao cca iznos koji sam otprilike trebao plaćati na početku sklapanja početnog ugovora o kreditu, no nakon određenog vremena je došlo i do povećanja mjesečnih rata u valuti Eura, tako da je u vrijeme saslušanja u svojstvu stranke još uvijek otplaćivao taj kredit i trenutno mu je rata iznosila oko 270,00 Eura, mjesečno. Tvrdi da prilikom pregovora ili sklapanja oba navedena Ugovora, nije mogao na bilo koji način aktivno sudjelovati u kreiranju ugovornih odredbi, već mu je zaposlenica banke predala već sastavljene obrasce Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu.

29. Tužitelj je prilikom saslušanja napomenuo da mu nije bila prihvatljiva niti svota koju je banka utvrdila kao neotplaćeni iznos kredita, kod konverzije, no sklopio je ipak taj Dodatak ugovoru jer se bojao da mu u valuti CHF, rata za otplatu kredita još ne naraste. S obzirom da je podigao kredit na iznos od 295.000,00 kuna – 300.000,00 kuna, te da je po njegovoj računici svota koju će otplatiti, nakon isplate zadnje rate koja mu dospijeva u ljetu 2026. godine, oko 770.000,00 kina, naveo je da nikada ne bih sklopio takav Ugovor da je znao da ću toliki novčani iznos, konačno morati otplatiti.

30. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice tužene banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj koji je po struci elektrotehničar, imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.

31. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, od kojih odluka i pravnom stajalištu iz odluke TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odluke VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u vezi ništetne valutne klauzule iz potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF je tužitelj i utemeljio svoj deklaratorni, ali i predmetni novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF.

32. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti u smislu čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

33. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P- 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopile konverziju Ugovora u valutu eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule iz Ugovora.

34. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura.

35. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak ugovora dana 28. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, kojim Dodatkom su utvrdili i određenu preplatu od 15.461,75 kuna (prilikom kojeg izračuna konverzije je tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF), te u vezi koje preplate su sklopili Sporazum o preplati čl. 6. navedenog Dodatka, na način da će se ta svota na ugovoren način potrošiti za podmirenje budućih rata, te da su ugovorile otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodataka (kako to pravilno uostalom ističe i tužitelj, posredstvom svog punomoćnika u podnesku od 26. rujna 2023. godine), a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj nepunih 10 godina i izvršavao sve svoje obveze, do dana sklapanja Dodatka ugovoru.

36. Nadalje, iz sadržaja Dodatka ugovoru od 26. siječnja 2016. godine, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao.

37. Sasvim je jasno, dakle, da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15) u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi svojim klijentima – potrošačima, sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Osim toga, nedvojbeno je da je u vrijeme sklapanja Dodatka, egzistirala samo pravomoćna presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su utvrđeni ništetnima sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz potrošačkih ugovora o kreditima sklopljenim u valuti CHF, no da ta prvostupanjska odluka tada još nije bila pravomoćna u dijelu u kojem je istom utvrđena i ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditima, sklopljenih u valuti CHF, te da je ta prvostupanjska odluka u tom dijelu postala pravomoćna tek donošenjem odluke VTS broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa je u tom kontekstu također potpuno jasno i izvjesno da tužitelju niti provedbom konverzije kredita, nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora u vezi valutne klauzule preplatio tuženiku (na tu činjenicu upućuje i sadržaj predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka), te da tužitelj stoga ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i u vezi utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i u vezi restitucijskog novčanog zahtjeva. Zbog navedene činjenice da u trenutku sklapanja Dodatka nije bila pravomoćna odluka TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom valutna klauzula iz svih potrošačkih ugovora o kreditima, sklopljenih u valuti CHF, sasvim je jasno da tuženik, kao banka, nije imala valjane parametre za potpuno obeštećenje tužitelja, prilikom konverzije Ugovora, te da tužitelj nije u potpunosti obeštećen zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora.

38. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15, no ta činjenica između stranaka nije bila sporna.

39. Međutim, ta činjenice ujedno ne znači da je sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF, izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana sklapanja ugovora o konverziji jer su sklapanjem navedenog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak ugovoru o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora.

40. Sudska praksa, međutim, u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

41. Prema tome, sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru dana 28. siječnja 2016. godine, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

42. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

43. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači i prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

44. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 OŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

45. Sud je u ovoj parnici utvrdio, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, da tužitelj nije potpuno obeštećen sklapanjem Dodatka, obzirom da je tuženik trebao tužitelju isplatiti još konačno utuženi iznos, da bi tužitelj bio potpuno obeštećen. U tom kontekstu je također jasno, po uvjerenju ovoga suda, da nacionalni zakon nije omogućio tužitelju ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora o valutnoj klauzuli CHF nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je tuženik kao trgovac, neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe.

46. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju nisu jer na dan sklapanja Dodatka ugovora, 28. siječnja 2016. godine, još uvijek nije bila donesena drugostupanjska odluka VTS u vezi ništetnosti valutne klauzule, koje ugovore je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta drugostupanjska odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka od 28. siječnja 2016. godine, nije mogao u cijelosti imati u vidu ili nije mogao imati na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino mogao pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C- 452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu OŽ, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

47. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu E, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

48. Obzirom da je na ovaj način obrazloženo zbog čega ovaj sud smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka ugovora o kreditu od 23. prosinca 2015. godine, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli, potražuje utvrđenje Ugovora ništetnim u vezi te valutne klauzule, ali i isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio, kao preplatu, prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.

49. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.

50. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

51. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u roku od 5 godina, počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 09. lipnja 2023. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove, zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.

52. Naime, što se tiče predmetnog novčanog zahtjeva tužitelja, isti svakako predstavlja individualni restitucijski zahtjev, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina u vezi potraživanja po osnovi ništetne valutne (CHF) klauzule iz Ugovora, te je tužitelj mogao podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi sve do dana 14. lipnja 2023. godine, unutar navedenog roka zastare.

53. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine, na koji rok upućuje neopravdano i neosnovano tuženik u svom odgovoru na tužbu jer se u ovom slučaju radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnom navedene odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule.

54. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom pitanju jednosmjerna (za razliku od nekih drugih pravnih pitanja u situaciji kada se radi o predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom") se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina, a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.

55. Kako je tužitelj predmetnom tužbom, pozivajući se na pravna utvrđenja iz navedene drugostupanjske odluke VTS datirane sa 14. lipnjem 2018. godine (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), predložio svojim deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva direktno, da se utvrdi ništetnom odredba sadržana u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o valutnoj klauzuli (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), tom deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja je valjalo udovoljiti jer je predmetna tužba tužitelja, bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se ista odnose na ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao sa potrošačima u valuti CHF u razdoblju navedenom u izreci te pravomoćne presude TSZ, a tako i na predmetni Ugovor. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTS i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U- III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.

56. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne navedene odredbe čl. 1. i čl. 7. o valutnoj klauzuli iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude, odnosno da su ništetne navedene odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu kaluzulu CHF. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 14. srpnja 2006. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

57. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ u vezi valutne klauzule (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedene drugostupanjske odluka VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojim pravnim stajalištem drugostupanjskog suda je potvrđeno prvostupanjsko utvrđenje u vezi ništetnosti valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli ustanovljena u prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, koje odluke su donesene povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskoj odluci VSRH, koje su se odnosila na navedenu drugostupanjsku odluku od 14. lipnja 2018. godine.

58. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2006.g., te da bi uslijed toga tužitelj (kao elektrotehničar) imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.

59. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

60. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom pravomoćnom prvostupanjskom presudom, koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci bitnoj za ovu parnicu (datiranoj sa 14. lipnjem 2018. godine), odlučeno da je Zagrebačka banka d.d. Zagreb (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka): "u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora prvotužena Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2005.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima…".

61. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke u dijelu u kojem se ista odnose na ništetnu valutnu (CHF) klauzulu, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

62. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog.

63. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Zagrebačka banka d.d. Zagreb na dan 14. srpnja 2006. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora sklopljenog 14. srpnja 2006. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P- 1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a indirektno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

64. Naime, donošenjem navedene drugostupanjske odluke od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu, pa tako i tuženik iz ove parnice, postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a što se u konačnici odrazilo na štetu potrošača, dakle i tužitelja iz ove parnice.

65. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan prejudicijelni deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom preostalom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je bio i konačni restitucijski zahtjev tužitelja, odnosno novčani zahtjev za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak.

66. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora u vezi ugovorene valutne klauzule u CHF, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo je potrebno primijeniti tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 17. svibnja 2024. godine, određen predmet vještačenja isključivo s obzirom na ništetnu valutnu klauzulu sukladno Ugovoru, imajući u vidu činjenicu da su stranke sklopile Dodatak, pri čemu je bilo potrebno utvrditi i jeli tužitelj u potpunosti obeštećen sklapanjem navedenog Dodatka. Taj predmet vještačenja je dakle u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove, vodeći računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužitelju u situaciji kada je izračunom konverzije tuženik utvrdio preplatu u novčanom iznosu, obzirom na ništetnost valutne klauzule, sukladno Ugovoru), odnosno sukladno svim utvrđenjima tužene banke kod izračuna konverzije.

67. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb u pisanom nalazu i mišljenju od 30. lipnja 2024. godine, je na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu u bitnome naveo i zaključnim mišljenjem (a koje mišljenje je konkretizirao tabelarnim izračunom) istakao da je:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (19. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 5.732,56 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); te da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu "s" Tabele 1, iz nalaza,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (što čini utvrđenu preplatu od 15.461,75 kuna – čl. 5. Dodatka), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 5.512,52 EUR i u cijelosti se odnosi na glavnicu,

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (19. srpnja 2006.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 5.547,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); te da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza,

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 15.461,75 kuna), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine, iznosi 5.141,54 EUR (koje se u cijelosti odnosilo na visinu glavnog duga).

68. Vještak je utvrdio kako razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. godine i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.260,86 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, a utvrdio je i da je tuženik prilikom konverzije doista uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, time da su sve uplate tužitelja zaključno do 30. rujna 2015. godine, pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka su iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

69. Na ovaj vještački nalaz, tuženik nije imao primjedbi u vezi matematičkog izračuna, no osporavao je pravnu osnovu zahtjeva tužitelja i dalje, a tužitelj iako je podneskom od 22. kolovoza 2024. godine, kojeg je dostavio sudu toga dana e komunikacijom u 07:38 sati, tvrdio da nema prigovora na nalaz vještaka, podneskom od 22. kolovoza 2024. godine, kojeg je dostavio sudu istoga dana u 08:55 sati, ipak predložio da vještak dopuni i ispravi svoj matematički izračun. Naime, tim drugim - kasnijim podneskom od 22. kolovoza 2024. godine (list 438 spisa), tužitelj tvrdi da je ponovnom analizom vještačkog nalaza utvrdio nepravilnost u izračunu vještaka s obzirom da je intervencijom zakonodavca bila propisana kamatna stopa od 3,23% s početkom primjene od 01. siječnja 2014. godine (u smislu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju), na ugovore o kreditu u valuti CHF, pa tako i na predmetni Ugovor, no vještak prilikom svog izračuna nije primijenio tu kamatnu stopu od 01. siječnja 2014. godine, što je dovelo do drugačijeg matematičkog izračuna preplate. Kako je tužitelj napomenuo da predmet ovoga spora nije isplata razlike preplaćenih kamata (u smislu ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi – opaska suca), a primjena pogrešne kamatne stope za razdoblje od 01.01.2014.g., pa nadalje utječe na pogrešan izračun glavnice te stoga i izračun preplate s osnove promjene tečaja valute CHF, tužitelj je predložio da vještak dopuni i ispravi svoj nalaz i mišljenje.

70. Shodno tome, na zahtjev suda, a sukladno navedenom prijedlogu tužitelja, podneskom od 14. studenog 2024. godine, vještak je ispravio svoj ranije dostavljeni nalaz u smislu da je tabelarno prikazao sve potrebne podatke da utvrdi da nakon konverzije preostaje glavnica od 3.470,12 Eura. Naime, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz ovog dopunskog nalaza, vještak je napomenuo da ukoliko sud utvrdi da se za razdoblje od 01. siječnja 2014. godine, do konca obračuna u prikazanom usporednom otplatnom planu vještaka, treba primijeniti zakonom propisana kamatna stopa od 3,23 % godišnje, a ne inicijalna (nominalna) kamatna stopa upisana u predmetnom ugovoru o kreditu, tada je vještak mišljenja kako razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom do 31. prosinca 2013. godine, odnosno kamatnom stopom od 3,23 % godišnje od 01. siječnja 2014. godine, na dan 30. rujna 2015. godine i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.470,12 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

71. Prethodno je vještak naveo u svom dopunskom nalazu da u početnom nalazu nije primijenio navedenu stopu od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine, obzirom da je predmet postupka, između ostalog, ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope, a što inače sasvim sigurno nema veze sa istinom jer je tužitelj svoju predmetnu novčanu tražbinu utemeljio isključivo na ništetnoj valutnoj klauzuli iz Ugovora, a ne i na ništetnoj odredbi Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope (jedan od razloga zbog kojeg je to tako tužitelj učinio bi, po uvjerenju suda, mogao biti da je tužitelju na dan podnošenja predmetne tužbe zastarjelo novčano potraživanje po osnovi ništetne odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a drugi razlog bi mogao biti da je već nekom drugom, ranije podnesenom tužbom pokrenuo parnicu protiv tuženika utemeljenoj na ništetnoj odredbi Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope).

72. Na ovaj drugi nalaz vještaka ili dopunski - ispravljeni nalaz, niti jedna stranka nije imala primjedbi, a tužitelj je posredstvom odvjetnika, podneskom od 16. siječnja 2025. godine, konkretizirao visinu svog novčanog potraživanja na isplatu novčanog iznosa od 8.982,64 Eura sa zateznom kamatom od dana 01. listopada 2015. godine, čime je samo visinu svog novčanog zahtjeva uskladio sa matematičkim izračunom vještaka u vezi iznosa od 5.512,52 Eura (prema nalazu vještaka od 30. lipnja 2024. godine i utvrđene svote od 5.512,52 Eura u vezi pozitivnih tečajnih razlika), ali i u vezi iznosa od 3.470,12 Eura (prema nalazu vještaka od 14. studenog 2024. godine i utvrđene svote od 3.470,12 Eura u vezi isplate razlike utužene glavnice nakon konverzije kredita), koju preinaku tužbe tužitelja promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva je sud prihvatio na zadnjoj raspravi.

73. Obzirom da je navedena kombinacija dvaju nalaza vještaka, temeljem kojih nalaza vještaka je u vezi pozitivnih tečajnih razlika i u vezi isplate utužene razlike glavnice kredita, tužitelj i istakao konačni zahtjev podneskom od 16. siječnja 2025. godine, prihvaćena kao stručna i točna, tim više što niti jedna stranka nije imala bilo kakav prigovor na ove matematičke izračune vještaka, valjalo je u cijelosti udovoljiti tom glavnom i sporednom zahtjevu tužitelja u vezi isplate iznosa od 8.982,64 Eura, sa zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine, na temelju prihvaćenog matematičkog izračuna vještaka u vezi visine preplaćenog iznosa, odnosno visine ukupnog obeštećenja tužitelja, odlučujući u granicama zahtjeva istaknutog od strane tužitelja.

74. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za postojanje prava tužitelja iz ove parnice i to kako u vezi isticanja deklaratornog zahtjeva, tako i u vezi isticanja postavljenog kondemnatornog zahtjeva na način na koji ga je tužitelj postavio, temeljem navedenih ništetnih odredaba čl. 1. i čl. 7. Ugovora, imajući u vidu sadržaj opisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali i dopunskog nalaza iz kojeg jasno proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u potpunosti obeštećen, ali i da je ovaj sud prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine i broj Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou niže stupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti, za svoj stav, kojeg treba obrazložiti, te kojeg eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH.

75. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga dosuđen taj osnovano zatraženi ukupan iznos od 8.982,64 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od 01. listopada 2015. godine.

76. Prema tome, kako je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim prejudicijelni zahtjev tužitelja koji je bio istaknut u deklaratornoj formi, za utvrđenjem ništetnim odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli (CHF), koji dio zahtjeva je bio od značaja za preostali istaknuti – novčani, kondemnatorni zahtjev tužitelja, ali i da je analogno tome, sukladno prihvaćenom nalazu i mišljenju vještaka, ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev tužitelja u vezi isplate iznosa od 8.982,64 Eura ukupno i to u pogledu pravne osnove, ali i u vezi visine, vodeći pri tome računa i o pravnim učincima konverzije, tj. umanjenju visine tražbine tužitelja sa tuženikovim obračunom preplate novčanih iznosa utvrđene konverzijom, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju konačno utuženi iznos od 8.982,64 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate.

77. Vodeći računa o činjenici da je vještak u okviru odgovora na predmet vještačenja koji mu je bio određen, uračunao i zatraženi efekt konverzije, prilikom obračuna ukupne visine novčane tražbine tužitelja, a što je bilo nužno potrebno s obzirom na prigovore tuženika koji su bili izneseni u ovoj parnici i koji su se odnosili na tvrdnju da je tuženik izračunom konverzije obuhvatio i cijelu utuženu tražbinu tužitelja, ali i da je utvrdio preplatu po osnovnom Ugovoru, sud je odlučujući u granicama konačno istaknutog zahtjeva, mogao i morao udovoljiti tom konačnom zahtjevu tužitelja, a kako je to uostalom navedeno u izreci ove presude.

78. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

79. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama višestupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, odnosno tijekom ove parnice, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi ugovorene valutne klauzule jer je zbog toga kada se govori o ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i usvojen novčani zahtjev tužitelja, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj već isplatio prema ugovorenoj ništetnoj valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, odnosno obračunu navedenih zateznih kamata, uz umanjenje preplate utvrđene konverzijom ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu (vodeći računa o tome da je vještak u okviru predmeta vještačenja trebao imati u vidu da tužitelj treba biti u potpunosti obeštećen uslijed ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, ali i da je tuženik kod izračuna konverzije već utvrdio, između ostalog, preplatu od strane tužitelja u navedenom novčanom iznosu, koja svota preplate je svakako nesporno bila iskorištena za buduće dospijevajuće obveze tužitelja po kreditu vezanom za valutu Eura, pa je trebao navesti da li su konverzijom ugovora sanirane za tužitelja, baš sve štetne posljedice ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli), dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po tečaju švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu, na dan isplate kredita.

80. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate na iznos od 8.982,64 Eura, počevši od dana kada je ista zatražena i dosuđena je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužitelj, po uvjerenju ovoga suda, ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. ZOO, na sve preplaćene iznose svakako od dana kada je izvršena plaćanje (upravo od toga dana je vještak i obračunavao i kapitalizirao novčani iznos po osnovi zatezne kamate na sve preplaćene svote i to do dana izvršene konverzije – 30. rujna 2015. godine, da bi tu ukupnu novčanu svotu, prebijao kasnije sa utvrđenim novčanim iznosom preplate utvrđenim prilikom tuženikovog izračuna konverzije), odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa (a koje dane izvršene preplate i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom pisanom nalazu, prikazanom tabelarno u stupcima, iako je tužitelj potraživao zateznu kamatu od dana 01. listopada 2015. godine, obzirom da je do toga dana ili do 30. rujna 2015. godine, vještak izvršio matematički obračun duga tuženika po osnovi zatezne kamate na dospjele iznose glavnog duga, kojeg je prebijao sa preplatom utvrđenom od strane tuženika, prilikom izračuna konverzije), pa je potraživanje zatezne kamate na preostali iznos novčane tražbine tužitelja od 8.982,64 Eura, počevši od 01. listopada 2015. godine, sasvim osnovan i u skladu sa pozitivnim propisima koje regulira ZOO, tim više što je navedeni iznos koji je dosuđen tužitelju ovom presudom, stečen od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

81. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više od 10-tak redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužitelja, a ujedno da će se ta odredba periodično dosta mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od navedenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužitelja, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.

82. Neosnovanim je ocijenjen tuženikov prigovor da isplata zateznih kamata ne bi smjela uslijediti prije nego li od dana podnošenja predmetne tužbe jer za takvo utvrđenje nema opravdanog razloga, niti pravne osnove.

83. Također, valja napomenuti da je tužitelj iz ove parnice nesporno imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora jer je sud prihvatio kao istinite sve tvrdnje tužitelja saslušanog u svojstvu stranke u vezi namjene sredstava realiziranih Ugovorom. Osim toga, da je tužitelj bio potrošač i imao takvo svojstvu u trenutku sklapanja Ugovora, upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru u smislu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015), kada je početni kredit u valuti CHF, konvertirao u valutu Eura, te je i tuženik tada tužitelja tretirao kao potrošača.

84. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.5. ZPP jer iako je neuspjeh tužitelja u pogledu dijela visine početno istaknutog zahtjeva u predmetnoj tužbi, svakako trebalo honorirati tuženiku, neovisno o sadržaju zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP, neuspjeh tužitelja u pogledu visine tužbenog zahtjeva je doista neznatan, a zbog tog neuspjeha nisu nastali neki posebni parnični troškovi.

85. Naime, tužitelj je podnesenom tužbom prvo potraživao isplatu ukupnog iznosa od 9.200,62 Eura, a kako je tužitelju dosuđen konačno zatraženi novčani iznos od 8.982,64 Eura, jasno je da je za samo 217,98, Eura, tužitelj izgubio parnicu u vezi visine početno zatraženog glavnog zahtjeva, što u postotku predstavlja zanemarivo mali neuspjeh tužitelja od 2,37% u vezi visine dosuđenog iznosa ovom presudom i početno zatraženog iznosa u tužbenom zahtjevu istaknutom u tužbi. Kako je tom uspjehu tužitelja u ovoj parnici od 97,63%, trebalo pribrojiti i 100%-tni uspjeh tužitelja u pogledu pravne osnove u smislu čl. 154.st.2. ZPP, koji uspjeh u parnici također treba valorizirati tužitelju u kontekstu činjenice da je tuženik osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, od početka ove parnice, nameće se jasan i logičan zaključak da je neuspjeh tužitelja u ovoj parnici s obzirom na početno zatraženi novčani iznos objektivno potpuno neznatan, tim više što predmet tužbenog zahtjeva tužitelja nije bila samo novčana tražbina već i deklaratorna radi utvrđenja ništetnosti, koji deklaratorni zahtjev je tuženik također osporavao u pogledu pravne osnove, a tužitelj je uspio u cijelosti u ovoj parnici i sa tim deklaratornim zahtjevom.

86. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja datiranog sa 20. veljače 2025. godine, a primjenom Odvjetničke tarife.

87. Shodno tome, tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 26. rujna 2023. godine, kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu, mu je isto priznat iznos od 200,00 Eura, dok joj je za sastav podneska od 22. kolovoza 2024. godine (kojim se tužitelj očitovao o nalazu vještaka), priznat iznos od 200,00 Eura, time da je za sastav podneska od 18. prosinca 2024. godine, te od 16. siječnja 2025. godine, tužitelju priznat iznos od 50,00 Eura po podnesku, dakle 100,00 Eura ukupno. Također, za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištima održanim dana 07. prosinca 2023. godine, 21. ožujka 2024. godine, ali i 20. veljače 2025. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.

88. Na ovaj način je utvrđen ukupan opravdan parnični trošak tužitelja u iznosu od 1.300,00 Eura, te je tužitelju na taj iznos priznat iznos od 325,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a kako je toj svoti valjalo pribrojiti i opravdane troškove u iznosu o 597,25 Eura u vezi financijskog vještačenja, koji trošak je tužitelj financirao u ovoj parnici, tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi ukupan opravdan trošak od 2.222,25 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom računajući od dana donošenja ove odluke.

89. Zahtjev tužitelja za naknadom troška u vezi sastavljanja podneska od 28. ožujka 2024. godine, sud je ocijenio neosnovanim jer je tim podneskom tužitelj samo izvijestio sud o plaćanju zatraženog predujma, što inače nije trebao činiti jer po uplati predujma u sudski spis, uvijek bude uvezana službena bilješka ili potvrda o plaćanju predujma od strane računovodstva suda, pa se trošak za sastavljanje tog podneska ne može smatrati u smislu čl. 155. ZPP, troškom potrebnim za ovu parnicu.

90. Što reći u vezi zahtjeva tužitelja, istaknutom posredstvom punomoćnika tužitelja, koji se odnosi na potraživanje naknade troška za sudsku pristojbu na tužbu i presudu, unatoč tome što je isti punomoćnik tužitelja već tražio da se tužitelju vrati plaćeni iznos pristojbe na tužbu, podneskom od 11. kolovoza 2023. godine, zbog sadržaja čl. 11.st.1.t.20. Zakona o sudskim pristojbama u vezi kojeg osnovanog zahtjeva tužitelja za povratom pogrešno plaćene pristojbe se i sud već očitovao nadležnom ministarstvu, dopisom broj P-593/2023-4 od 23. kolovoza 2023. godine, nego li da se radi o neosnovanom zahtjevu jer tuženik nije dužan nadoknaditi pogrešno plaćenu pristojbu tužitelju u vezi predmetne tužbe, a kako tužitelj nije bio dužan platiti tu pristojbu na tužbu, niti je dužan platiti pristojbu na presudu u smislu čl. 11.st.1.t.20. Zakona o sudskim pristojbama, tužitelj neće biti pozvan na platež tih pristojbi, niti mu tuženik treba u tom smislu išta nadoknađivati.

91. Pored svega navedenog valja naglasiti da ovom odlukom o trošku nije odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troška u vezi zastupanja tužitelja na ročištu na kojem će biti objavljena predmetna presuda, kao i pripadajućeg poreza na taj trošak jer se radi o budućoj neizvjesnoj činjenici koja se odnosi na pitanje pristupanja punomoćnika tužitelja na to ročište u odnosu na vrijeme izrade ove odluke.

U Bjelovaru, 28. ožujka 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 29. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.