REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Splitu
Split
Poslovni broj: Gž R-49/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu po sudcu pojedincu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, zastupane po zakonskom zastupniku, Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr – 3274/2019-56 od 19. studenoga 2024., dana 28. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalbe tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr – 3274/2019-56 od 19. studenoga 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki naložio tuženici da isplati tužitelju s osnove neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) ukupan iznos od 278,89 eura sa pripadajućim zateznim kamatama osim zateznih kamata koje teku na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. Nadalje, prvostupanjski je sud u izreci presude odlučio o naknadi parničnog troška na način da je naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 890,45 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
2. Tuženica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog kako navodi, svih žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23.,dalje ZPP). Dakle, tuženica podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stana te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica u bitnome predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu (očigledno u dosuđujućem dijelu) na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome ističe kako je žalba tuženice neosnovana, te predlaže drugostupanjskom sudu da je odbije, te potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba tuženica nije osnovana.
5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica kao poslodavac isplati plaću radi neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) u ukupnom bruto iznosu od 278,89 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a ovo za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. ožujka 2019.
6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu postupka predviđenu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se u žalbi posebno poziva tuženica.
7. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:
- da je u predmetnom razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. ožujka 2019. tužitelj bio zaposlen kod tuženice i to kao državni službenik u Ministarstvu pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, na radnom mjestu pravosudnog policajca,
- da je u predmetnom razdoblju tužitelj bio raspoređen na rad u zatvorsku bolnicu,
- da tužitelju u predmetnom razdoblju i to baš za 78 radnih dana, nije omogućeno korištenje dnevnog odmora (stanke) u trajanju od 60 minuta, već samo u trajanju od 30 minuta,
- da naknada tužitelju za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) za preostalih 30 minuta po danu (u predmetnom razdoblju), a koji nije mogao iskoristiti iznosi 278,89 eura,
- da tuženica nije tužitelju omogućila korištenje slobodnih dana s osnova predmetnog neiskorištenog dnevnog odmora (stanke),
- da tuženica nije isplatila tužitelju spornu plaću od 278,89 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.
8. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u izreci dosudio tužitelju navedeni iznos od 278,89 eura sa pripadajućim zateznim kamatama pravilno se pozivajući pri tome na odredbe kolektivnih ugovora za državne službenike i namještenike, koji su u predmetnom razdoblju bili na snazi kao i na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR).
9. Prvostupanjski je sud osnovanost visine tužbenog zahtjeva od 278,89 eura bruto utvrdio na temelju stručnog, logičnog i dostatno obrazloženog nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba (po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković) koji je, po nalogu prvostupanjskog suda, sačinio stručni nalaz i mišljenje u listopadu 2023., a potom i dopunu nalaza i mišljenja, koju je vještakinja Blašković potpisala 1. srpnja 2024.
10. Za napomenuti je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.
11. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, ni razlozima obrazloženja niti sa sadržajem spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu odredbe parničnog postupka ukazuje tuženica u svojoj žalbi.
12. Za naglasiti je i da presuda ima potpuno i jasno obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo i to baš odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 104/13., 150/13., 153/13.-ispravak, 71/16, i 121/16., dalje KU/13) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17., 12/18. i 2/19. dalje KU/17). Naime odredbama članka 10. KU-a/13 i KU-a/17 propisano je slijedeće: "1) Službenik i namještenik koji radi puno radno vrijeme ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od 30 minuta, a koristi ga u skladu s rasporedom koji utvrdi čelnik državnog tijela ili osoba koju on ovlasti.
2) Službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla. 3) Vrijeme odmora iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ubraja se u radno vrijeme i ne može se odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena.#
13. Za spomenuti je kako se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno poziva i na odredbe članka 73. ZR-a. Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano kako radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Odredbom stavka 4. istog članka određeno je, pored ostalog, kako se vrijeme odmora iz stavka 1. ovog članka ubraja u radno vrijeme. Konačno, odredbom navedenog članka 73. stavak 5. ZR-a propisano je da ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora iz stavka 1. ovog članka, kolektivnim ugovorom sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja ovog odmora.
14. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju, a budući se vrijeme provedeno na dnevnom odmoru (stanci) ubraja u radno vrijeme to je tuženica u obvezi naknaditi tužitelju vrijednost odrađenih sati rada jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti dnevni odmor (stanku). Već je navedeno kako je sam obračun ovog iznosa prvostupanjski sud utvrdio na temelju stručnog, logičnog i dostatno obrazloženog mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke.
15. Na kraju potrebno se osvrnuti na žalbeni navod tuženice kako je odlučno u ovom postupku to što tužitelj od nje nije tražio da umjesto neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) koristi slobodne dane, a sve na temelju odredbe članka 42. KU- a/17. Naime prema mišljenju tuženice tek pod pretpostavkom da je tužitelj zatražio korištenje slobodnih dana, a kao kompenzaciju za dio neiskorištenog dnevnog odmora (stanke) u predmetnom razdoblju, da bi imao pravo na isplatu plaće.
16. Zaista, odredbom članka 42. KU-a/17 propisano je da ako službenik i namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane. Istog sadržaja je i odredba članka 48. KU-a/13.
17. Međutim, to što tužitelj ne bi tražio od poslodavca (tuženice) slobodne dane kao kompenzaciju za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) nipošto ne znači da on nema pravo zatražiti isplatu plaće za dio neiskorištenog dnevnog odmora (stanke). Dakle, mogućnost traženja korištenja slobodnih dana je pravo tužitelja, kojeg on može ili ne mora iskoristiti, a ako se odlučio ne iskoristi tu mogućnost, svakako ne gubi pravo na isplatu plaće s predmetnog pravnog osnova. Nikakvim propisom takvo što nije predviđeno. Stoga je i ovaj žalbeni razlog tuženice neosnovan.
18. Odluka o parničnom trošku pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.
19. Dakle, kako u konkretnom slučaju nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe tuženica, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a., to je trebalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu 28. ožujka 2025.
Sudac:
Dr. sc. Ivan Tironi
