Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-160/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice SV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomonćnici Domagoj Rupčić i Lana Kostanjšek, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, Kranjčevićeva 5/I, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII p.p. 92, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 3208092729, sklopljenog 19. 12. 2006. između tužiteljice SV, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora, sadržana u članku 2., u dijelu kojim je ugovoreno da je Korisnik dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a preko ugovorene kamatne stope od 4,40 % godišnje.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 3208092729, sklopljenog 19. 12. 2006. između tužiteljice SV, kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora sadržana u članku 7., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SV, u dijelu radi utvrđenja ništetnosti preko tužbenog zahtjeva dosuđenog toč. I. i II. izreke presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici SV isplati iznos od 10.589,71 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi

- na iznos od 68,12 eura od 1.4.2010. godine pa do isplate

- na iznos do 137,97 eura od 1.5.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 138,63 eura od 1.6.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 141,55 eura od 1.7.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 156,93 eura od 1.8.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 153,92 eura od 1.9.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 188,28 eura od 1.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 169,71 eura od 1.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 145,42 eura od 1.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 164,57 eura od 1.1.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 172,33 eura od 1.2.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 159,47 eura od 1.3.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 163,59 eura od 1.4.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 163,81 eura od 1.5.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 180,53 eura od 1.6.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 203,14 eura od 1.7.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 219,04 eura od 1.8.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 251,51 eura od 1.9.2011.godine pa do isplate

- na iznos od 200,25 eura od 1.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 185,60 eura od 1.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 184,16 eura od 1.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 186,54 eura od 1.1.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 201,42 eura od 1.2.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 205,90 eura od 1.3.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 201,02 eura od 1.4.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 200,28 eura od 1.5.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 202,76 eura od 1.6.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 207,05 eura od 1.7.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 201,69 eura od 1.8.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 200,21 eura od 1.9.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 190,48 eura od 1.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 198,40 eura od 1.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 203,67 eura od 1.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 200,88 eura od 1.1.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 195,97 eura od 1.2.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 194,52 eura od 1.3.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 193,02 eura od 1.4.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 203,49 eura od 1.5.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 188,10 eura od 1.6.2013. godine pa do isplate

- na iznos do 188,19 eura od 11.7.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 187,08 eura od 1.8.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 187,50 eura od 1.9.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 191,13 eura od 1.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 194,77 eura od 1.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 196,55 eura od 1.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 202,89 eura od 1.01.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 98,28 eura od 1.2.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 105,11 eura od 1.3.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 107,77 eura od 1.4.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 105,26 eura od 1.5.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 101,13 eura od 1.6.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 102,02 eura od 1.7. 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 104,50 eura od 1.8.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 109,91 eura od 1.9.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 109,54 eura od 1.10.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 111,59 eura od 1.11.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 114,52 eura od 1.12.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 113,33 eura od 1.1.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.2.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.3.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.4.2015. godine pa do isplate

- na iznos do 114,99 eura od 1.5.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.6.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.7.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.8.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 114,99 eura od 1.9.2015. godine pa do isplate

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici SV isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 2.258,24 eur koja teče do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 11,30 eura od 1.11.2007. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 20,72 eura od 1.12.2007. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 12,95 eura od 1.1.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 25,95 eura od 1.2.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 53,10 eura od 1.3.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 65,84 eura od 1.4.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 62,65 eura od 1.5.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 47,68 eura od 1.6.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 53,32 eura od 1.7. 2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 48,89 eura od 1.8.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 47,21 eura od 1.9.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 47,80 eura od 1.10.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 64,80 eura od 1.11.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 84,11 eura od 1.12.2008. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 60,44 eura od 1.1.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 100,11 eura od 1.2.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 100,52 eura od 1.3.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 87,19 eura od 1.4.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 89,91 eura od 1.5.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 90,86 eura od 1.6.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 85,59 eura od 1.7. 2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 115,17 eura od 1.8.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 108,57 eura od 1.9.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 116,44 eura od 1.10.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 109,88 eura od 1.11.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 114,12 eura od 1.12.2009. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 113,44 eura od 1.1.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 124,89 eura od 1.2.2010. do 30. 9. 2015.

- na iznos od 132,25 eura od 1.3.2010. do 30. 9. 2015. te

- na iznos od 62,54 eura od 1.4.2010. do 30. 9. 2015., sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SV u dijelu radi isplate iznosa od 717,78 eur sa zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SV u dijelu radi isplate iznosa od 2.258,24 eur, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SV radi isplate na ime zakonske zatezne kamate na iznos od 2.258,24 eur preko iznosa dosuđenog toč. V. izreke presude, kao neosnovan.

IX. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici SV nadoknadi trošak postupka u iznosu od 3.802,14 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SV podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da su tužiteljica i tuženik 19. 12. 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208092729 temeljem kojeg je tuženik isplatio tužiteljici iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 126.506,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom, 2. predmetnog ugovora ugovoreno je da je korisnik dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 126.506,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,40 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita od dana isplate do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate inerkalarne kamate kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika. Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja. Ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa. Člankom 7. predmetnog ugovora ugovoreno je da korisnik kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 649,19 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaj izmjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora Korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa Općim uvjetima poslovanja kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz članka 4. posebnog produženog ugovornog roka korištenja. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez početka) ili od onog mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovore kredi s počekom). Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su ugovorne odredbe u svim kreditima kojima je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te koji su podignuti u razdoblju od 10.9.2003. pa do 31.12.2008. ništetne. Odlukom visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da su banke, a među njima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne jer su banke, a među njima i tužena, propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Upravo su ovakve nepoštene i ništetne odredbe ugovorene člancima 4. i 6. predmetnog kredita. Naime, tužena nije prilikom sklapanja ugovora upozorila tužitelja na gore navedene rizike, niti je pregovarala sa istom prilikom izmjene kamatne stope. Kako je tužena utuženi iznos stekla na temelju nepoštenih odredbi tužiteljica temeljem čl. 1115 ZOO ima pravo i na zakonske zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate. Tužitelj i tužena su dana 15.1.2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Odlukom Vrhovnog suda RH Rev 2868/2018 od 12.2.2019. odlučeno je da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu tj. konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništave jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti otpadne. Stoga predlaže da se udovolji njezinom tužbenom zahtjevu u cijelosti.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, vrijednosti predmeta spora kao i činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja s obzirom da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o čemu tuženik detaljnije izlaže u nastavku. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15") s obzirom da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednost EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisano u članku 19. c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna i početno odobrenu CHF glavnicu kreditira pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredita na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu i iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu, ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja nastupio pri čemu na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu je banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije ili poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženi banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15 s "novim anuitetima u EUR" te svim "izmjenama ugovornih uvjeta "koji uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Naposljetku, banka je klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu", a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovnom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita ( i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018. od 19. ožujka 2019. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenog proizlazi i daljnji zaključak ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi jer su po njegovom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije treba prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom u drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF-u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovne, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je propisao ZID ZPK/15. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji slučaj je bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone "primijenjeni CHF tečaj" sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.9.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi čl. 19.c. st.1.t.4 ZID/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom "tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjena tečaja, koji su uvjetovali izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c.st.1.t.5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunavati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Stoga predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (str. 12-19 spisa), otplatni plan (str.t 20-29), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 30-33, 62-74 spisa), otplatni plan (str. 34-54, 56-61 spisa), obavijest o utvrđivanju visine kamatne stope (list 55-56 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (str. 75-78 spisa), dopis (str. 94 spisa), izračun konverzije (str. 96-100 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije (str. 102 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu (str. 104 spisa), promete po kreditu (str. 129-140 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica SV iskazala je da je ugovor o kreditu sklopila 2006., a podigla ga je u svrhu adaptacije kuće koja je u to vrijeme bila u njezinom suvlasništvu, a koja je je bila namijenjena za njezine stambene potrebe. Nakon adaptacije te kuće u istu je uselila i u njoj i sada živi. Ističe da se vezano za kreditiranje raspitivala kod više banaka, no obratila se Zagrebačkoj banci obzirom da je već bila klijent te banke kod koje je imala otvoren tekući račun. U toj banci bila je ponuda povoljnijeg kreditiranja za liječnike, ona je inače po struci liječnik, a koja povoljnija ponuda se odnosila na nižu kamatu za kredit u eurima i ona je za tu vrstu kredita tada iznosila oko 4 %. Ona je zapravo imala namjeru podići taj kredit, no u banci joj je kao povoljniji ponuđen kredit u CHF s obrazloženjem da je za tu vrstu kredita predviđena još niža kamatna stopa. Ona je tada zaključila da je to zaista povoljnije i podigla je kreditu u CHF. Zna da je ugovorila promjenjivu kamatu i da to znači da se ista može mijenjati tijekom otplate kredita, no nitko joj u banci nije pojasnio da bi moglo doći do tako drastičnog rasta kamatne stope, a niti joj je tko pojašnjavao pod kojim uvjetima i uslijed kojih parametara do takve promjene uopće može doći. Zna i da je ugovorila valutnu klauzulu i zna što ona znači, no nitko joj u banci nije pojasnio uslijed kojih kretanja na tržištu bi moglo doći do takvih oscilacija u odnosu na tečaj kune i CHF. Ističe da nitko u banci nije ukazivao na nikakve rizičnosti takve vrste kreditiranja ili na nestabilnosti valute CHF. Nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu te je isti sastavljen od strane banke te misli da se radilo o njihovom uobičajenom obrascu za ugovor o kreditu. U odnosu na otplatu kredita ističe da je dio perioda otplate kredita od nekih 7 ili 8 godina anuitete otplaćivala mjesečno unaprijed, dakle prije dospijeća. Ugovor o kreditu pročitala je prije potpisivanja. Ističe da je kao laik razumjela ugovor koji je pročitala. Javni bilježnik objasnio joj je sadržaj ugovora, odnosno njezina prava i obveze. Ističe da se ne sjeća da bi u ugovoru bila odredba sa kojom se ona nije slagala ili koju je htjela izmijeniti, misli da je tekst ugovora bio uobičajena špranca. Nije pregovarala niti o jednoj ugovorenoj odredbi jer njoj zapravo u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo predočeno da bi moglo doći do takvih nepovoljnih izmjena ugovorenih uvjeta jer bi u protivnom ona možda i pokušala pregovarati sa bankom. Ističe da je njezin dojam tada, kako joj je predočeno u banci, bio da je CHF stabilan valuta, odnosno ona tada nije stekla dojam niti zaključila da bi se uslijed promjena rata otplate toliko mogla povećati. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije se prije interesirala o povijesnim kretanjima tečaja CHF. Oko tri puta je odlazila u banku vezano za sklapanje spornog ugovora o kreditu. Ističe da se za konverziju odlučila iz straha, odnosno bojala se da bi taj tečaj CHF još dodatno mogao oscilirati te je zaključila da bi euro bio ipak stabilnija valuta. U konverziji joj je priznata preplata u određenom iznosu kojeg se sada ne može sjetiti te misli da je ona iskorištena za daljnju otplatu kredita nakon konverzije. Ističe da je vidjela otplatni plan sklopljenog ugovora o kreditu, pri čemu ističe da je od banke dobivala nove otplatne planove prilikom svakog podizanja kamatne stope. Prilikom podizanja kredita nije tražila otplatni plan za kreditiranje u nekoj drugoj valuti. Banka joj je dostavljala obavijesti o promjenama kamatne stope. Ne sjeća se da je od banke primila obavijest u kojoj su navedeni parametri za određivanje visine kamatne stope. Ističe da nije pisanim putem prigovarala vezano za promjenu kamatne stope već se jedino kod svoje osobne bankarice raspitivala kako će dalje ta otplata izgledati u odnosu na kamatne stope, no od iste nije dobila nikakav konkretan odgovor. Ističe da se sada više ne sjeća namjene kredita koja je navedena u čl. 6. ugovora o kreditu. Sjeća se da je kredit u OTP banci bio za popravak krova na kući koju je prethodno spomenula ali detalja od toga se ne može sjetiti. Misli da je to bio kunski kredit, ali se ne može sjetiti sa sigurnošću. Ističe da je ta obnova kuće koju je obnavljala sredstvima iz spornog ugovora o kreditu je trajala oko 3 ili 4 godine jer se radilo o staroj kući za koju je trebalo dosta građevinskih radova. Na istoj je bilo više izvođača radova. Nije imala niti jednu drugu nekretninu u svome vlasništvu. Ističe da u toj nekretnini koju je obnavljala nije nikada obavljala nikakvu poslovnu aktivnost niti je u svome vlasništvu nikada imala kakav obrt ili trgovačko društvo. Ističe da je sama otplaćivala kredit koji je predmet ovog spora.

6. Podneskom od 22. 5. 2024. tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev, u dijelu radi isplate, na način od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 13. 565,73 eur, sa zateznim kamatama.

7. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 126.506,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate kredita 28 godina (čl. 3. Ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 126.506,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,40 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 649,19 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (čl. 7. Ugovora).

9. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz obavijesti o promjenama kamatnih stopa te otplatnim planovima, da je kamatna stopa, po stambenom kreditu broj 7103446019, mijenjana od strane tuženika i to tako da od 1. 10. 2007. iznosi 5,05 %, od 1. 2. 2008. iznosi 5,70 %, od 1. 7. 2009. iznosi 6,30 %, od 1. 5. 2010. iznosi 6,05 %, od 1. 11. 2010. iznosi 5,50 %, od 1. 7. 2011. iznosi 5,25 % te od 1. 1. 2014. iznosi 3,23 %.

10. Nadalje, uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 15. 1. 2016. (dalje: Dodatak o konverziji), koji je sklopljen između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da ugovorne strane potvrđuju da su 19. 12. 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj računa broj 7103446019 u iznosu od 126.506,00 CHF, te dodatak ugovoru o kreditu od 15. 1. 2016., plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom (čl. 2. st. 1.), da se temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita Dodatkom o konverziji mijenjaju odredbe osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže zakon (čl. 2. st. 2.), zatim, da korisnik kredita potpisom Dodatka o konverziji potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je kreditor dostavio u skladu s odredbama zakona i da je suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije (čl. 2. st. 4.), zatim, da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl. 2. Dodatka o konverziji iznosi 103.816,31 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. 9. 2015. iznosi 724.717,99 HRK (čl. 4. st. 1. Dodatka o konverziji).

11. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Dodatka o konverziji, prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30. 9. 2015., a razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. 9. 2015. iznosi 17.014,73 HRK. Prema odredbi čl. 6. st. 1.a Dodatka o konverziji, ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta/rata preostalih za otplatu kredita u EUR, ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50 % anuiteta/rata podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Zagrebačka banka d. d. u razdoblju od 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

15. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

16. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštitan nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

17. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te uzimajući u obzir iskaz tužiteljice za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

18. Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužiteljici kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao prosječni potrošač mogla spoznati učinke koji bi za nju u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

19. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužiteljice, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

20. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

21. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovora promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

22. U odnosu na navode tuženika kojima prigovara da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru valja reći da je sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a i temeljem odredaba čl. 5. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) i čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti

23. Nadalje, i z odredbe čl. 6. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006. proizlazi da je namjena kredita refinanciranje stambenog kredita u OTP banka Hrvatska d.d., zatim, iz uvidom u obavijesti tuženika kojima isti obavještava tužiteljicu o promjenama kamatne stope utvrđeno je da se radi o stambenom kreditu te u konačnici iz iskaza tužiteljice proizlazi da je su sredstva kredita bila namijenjena za adaptaciju kuće u kojoj i danas živi.

24. Prema tome, iz naprijed utvrđenog ne proizlazi da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006. tužiteljica sklopila u svrhu kakve poslovne djelatnosti tužiteljice odnosno obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a za istaknuti je i da je upravo tuženik tužiteljici - kao potrošaču, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015), ponudio konverziju ugovora o kreditu u kredit s valutnom klauzulom u eur, koja je u konačnici između stranaka ugovorena.

25. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

26. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude, dok je u preostalom dijelu radi utvrđenja ništetnosti tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, temeljem odredbe čl. 221a. ZPP (toč. III. Izreke presude).

27. Nadalje, činjenica što je između stranaka sklopljen Dodatak o konverziji kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice te kojim su se ugovorne stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

28. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 S od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača ( par. 43. navedene odluke).

29. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

30. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica, temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih odredaba.

31. Sud je na prijedlog obje stranke izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću koji je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 16. 9. 2020. iskazao da razlika između iznosa koje je tužiteljica po predmetnom kreditu stvarno plaćala te iznosa koje bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita i početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 102.211,03 kn (13.565,73, fiksni tečaj konverzije 7,53450). Razlika u neotplaćenim glavnicama između ostatka neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu na dan sklapanja konverzije prema promijenjenim kamatnim stopama o promijenjenom tečaju iznosi 256.688,38 kuna.

32. Tužiteljica nije imala prigovora nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju ističući da izračun nije matematički ispravan jer je vještak primijenio tečaj koji je vrijedio na prvi dan u mjesecu dospijeća anuiteta, umjesto tečaja na dan stvarne uplate anuiteta.

32. Vještak Vlatko Panjković je u pismenoj dopuni od 6. 2. 2025. iskazao da razlika između iznosa koje je tužiteljica po predmetnom kreditu stvarno plaćala te iznosa koje bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita i početno ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 96.802,91 kuna (tečaj konverzije 7,53450- 12.847,95 EUR). Preplata utvrđena konverzijom iznosi 17.014,73 HRK (tečaj konverzije 7,53450- 2.258,24 EUR). Razlika utuženog iznosa i iznosa preplate utvrđenog konverzijom iznosi 79.788,18 kuna (tečaj konverzije 7,53450- 10.589,71 EUR). Mjesečni anuiteti koji su dospijevali u razdoblju od 1.2.2007. do 1.8.2014. plaćani su prije datuma dospijeća. Mjesečni anuiteti koji su dospijevali u razdoblju od 1.9.2014. do 1.9.2015. plaćani su na dan dospijeća.

Nadalje, naveo je da razlika između ostatka neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu na dan sklapanja konverzije i ostatka neotplaćene glavnice prema izračunu konverzije na dan sklapanja konverzije prema promijenjenim kamatnim stopama i promijenjenom tečaju iznosi 256.020,35 kuna (tečaj konverzije 7,53450-33.979,74 EUR).

33. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. 2. 2025. vještak Vlatko Panjković iskazao je da je prilikom dopunskog izračuna uzeo u obzir preplatu priznatu u konverziji te ju obračunao u ukupan iznos.

34. Nakon dopune vještačenja i usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića te sud izračun vještaka od 6. 2. 2025. u cijelosti prihvaća, kao stručan i obrazložen.

35. Prema tome, nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta, nastala prema tečaju na dan doista plaćenog anuiteta (obzirom da je tužiteljica u dijelu utuženog perioda od 1. 11. 2007. do 1. 8 2014. anuitete plaćala prije datuma dospijeća), uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi odnosno preplata temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, iznosi 12.847,95 eur, zatim, da prema Dodatku o konverziji (čl. 5.) preplata tužitelja, obračunata na dan 30. 9. 2015. iznosi 17.014,73 kn (2.258,24 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450), a radi se o razlici između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur (na način da je kredit s valutnom klauzulom u CHF pretvoren u kredit sa valutnom klauzulom u valuti eur, sa istim rokom otplate i uz primjenu kamatne stope koja je važila za kredit sa valutnom klauzulom eur i to tako da su sve kunske uplate koje su bile izvršavane u korist CHF kredita obračunate u eur, prema tečaju na dan uplate, te razlika između zbroja svih zaduženih anuiteta do konverzije i svih uplata za iste anuitete koji su izraženi u eur valuti predstavlja navedenu preplatu) te je u konačnici utvrđeno da je iznos preplate utvrđen Dodatkom o konverziji od 17.014,73 kn (2.258,24 eur), korišten za namirenje budućih dospjelih iznosa anuiteta (čl. 6. Dodatka o konverziji).

36. Nadalje, tužiteljica kao korisnik kredita ne može kumulirati preplatu koja je joj je priznata Dodatkom o konverziji i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, do dana konverzije, nego ima pravo na razliku, te je stoga tužiteljici, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dosuđena razlika između iznosa od 12.847,95 eur (utvrđenog izračunom vještaka od 6. 2. 2025. po osnovi preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006.) i iznosa preplate od 2.258,24 eur (utvrđenog Dodatkom o konverziji) i to u iznosu od 10.589,71 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića i prema redu uračunavanja temeljem odredbe čl. 171. st. 2. ZOO odnosno redom kako su obveze dospijevale, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužiteljici temeljem odredaba čl. 29. ZOO i to od datuma sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice, imajući u vidu da je tužiteljica zateznu kamatu za dio utuženog period do 1. 8. 2014. zatražila od kasnijeg datuma (u odnosu na datum plaćanja anuiteta), a za dio utuženog perioda od 1. 9. 2014. do 1. 9. 2015. od datuma dospijeća odnosno plaćanja svakog pojedinog anuiteta (u kojem periodu je anuitete plaćala na datum dospijeća), sve sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

37. Nadalje, tužiteljica, sukladno odredbi čl. 29. ZOO, u vezi s odredbom čl. 1115. ZOO, ima pravo i na isplatu zatezne kamate na utuženi iznos glavnice od 2.258,24 eur, i to od datuma dospijeća sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice, (imajući u vidu da je tužiteljica zateznu kamatu za dio utuženog period do 1. 8. 2014. zatražila od kasnijeg datuma, a od 1. 9. 2014. do 1. 9. 2015. anuitete je plaćala na dan dospijeća) do dana konverzije 30. 9. 2015. Ovo iz razloga što je tužbeni zahtjev tužiteljice na ime preplate koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208092729 od 19. 12. 2006. , u dijelu radi isplate iznosa od 2.258,24 eur, iako utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka Vlatka Panjkovića, odbijen kao neosnovan jer je u tom iznosu tužiteljici već priznata preplata Dodatkom o konverziji, dok Dodatkom o konverziji nije obuhvaćena i zatezna kamata (od dana plaćanja do datuma konverzije) .

38. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. i V. izreke presude, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate, sukladno odredbi čl. 221.a ZPP odbijen je kao neosnovan (toč. VI., VII. I VIII. izreke presude).

39. Prigovor zastare nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnesena sudu 11. 6. 2019., za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

40. Nije osnovan niti prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice jer iz cjelokupne kreditne dokumentacije ne proizlazi da bi itko osim tužiteljice vršio otplatu kredita, a nije niti relevantan jer nije sporno da se radi o uplatama koje se odnose na ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a kojeg je korisnik tužiteljica.

41. Konačno, obzirom da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, a niti je istaknuo prigovor radi prijeboja nema mjesta umanjivanju ukupno dosuđenog iznosa za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

43. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva te je sukladno tome, tužiteljica po osnovi i visini uspjela sa 78 % svog zahtjeva, a tuženik 22 %, te je stoga tuženik sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u dijelu koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka uspjeha stranaka u parnici (56 %).

44. Tužiteljici su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te sukladno vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 12. 3. 2020., 27. 5. 2020., 3. 12. 2024. i 13. 2. 2025. u iznosu od 500,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podnesaka od 24. 2. 2020., 13. 5. 2020., 22. 5. 2024. i 25. 11. 2024. u iznosu od 500,00 eur za svaki (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 1.150,00 eur, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 208,37 eur, ukupno 5.958,37 eur, no obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu od 56 % dosuđen joj je parnični trošak u iznosu od 3.336,69 eur te trošak vještačenja u iznosu od 465,45 eur u cijelosti, sveukupno 3.802,14 eur.

45. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 6. 11. 2020. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

46. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 28. ožujka 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku