REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-12575/2019-30

P-1140/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika ZĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika i protutužitelja BĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Goran Srebačić, odvjetnik iz Zagreba, radi plateža, nakon održane glavne i javne rasprave dana 17. veljače 2025. godine, u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja i protutuženika ŠĐ, odvjetničkog vježbenika i tuženika i protutužitelja osobno i punomoćnika Gorana Srebačića, odvjetnika iz Zagreba, dana 28. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj i protutuženik s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku BĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da plati tužitelju ZĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 29.520,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.3.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.4.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.5.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.6.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.7.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.8.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.9.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.10.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.11.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.12.2016.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.1.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.2.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.3.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.4.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.5.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.6.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.7.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.8.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.9.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.10.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.11.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.12.2017.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.1.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.2.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.3.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.4.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.5.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.6.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.7.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.8.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.9.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.10.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.11.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.12.2018.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.1.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.2.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.3.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.4.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.5.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.6.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.7.2019.

- na iznos od 720,00 kn tekućom od 10.8.2019. kao i naknadi trošak parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do plateža, sve to u roku od 15 dana."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tužene i protutužiteljice koji glasi:

"Utvrđuje se ništavim ugovor o najmu (sa slobodno ugovorenom najamninom) zaključen dana 7.3.2014. godine između tužiteljice i protutužene ZĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao najmodavca i ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije na adresi [adresa]) kao najmoprimca na kojem je izvršena ovjera potpisa tužiteljice i protutuženice po javnom bilježniku Tomislavu Matijeviću iz Zagreba, Vukovićeva 11 dana 7.3.2014. godine pod brojem Ov-1196/14 kao i naknadi tuženoj i protutužiteljici trošak parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do plateža, sve to u roku od 15 dana."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj i protutuženik u tužbi od 5.11.2019. navodi da je dana 7.3.2014. sklopio Ugovor o najmu stana sa ĐĐ na način da je tužitelj najmodavac, a ĐĐ najmoprimac stana na adresi [adresa]. Tuženik i ĐĐ članovi su zajedničkog domaćinstva te tuženik odgovara solidarno za dugove na ime najamnine. Navodi da je tužitelj i tuženik ugovorili najamninu u visini od 720,00 kn mjesečno te od strane najmoprimca plaćanje svih režijskih troškova. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme od 3 godine time da se isti automatski obnavlja ako nema promjena kod ugovornih stranaka (nitko ne otkaže ugovor o najmu). Navodi da tuženik niti ĐĐ nisu platili najamninu za razdoblje od 2. mjeseca 2016. do dana podnošenja tužbe. Navodi i to da je u više navrata usmenim i pisanim putem pokušao kontaktirati tuženika i ĐĐ radi rješenja spora mirnim putem, a koji su se u cijelosti oglušili. Ističe i to da je protiv ĐĐ tužitelj pokrenuo postupak radi naplate najamnine koji se vodi pred ovim sudom pod posl.br. P-1008/19. Slijedom svega izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je dana 7.3.2014. tužitelj sa ĐĐ sklopio ugovor o najmu stana na adresi [adresa] te da je bila član domaćinstva. Smatra da nema osnove ni opravdanog razloga za tužbu i potraživanje tužitelja pozivajući se na odredbu ugovora o najmu čiji je potpisnik ĐĐ, a tužena je samo član domaćinstva. Ograđuje se od predmetnog ugovora posebice kada je riječ o financijskim transakcijama. Ističe da je primopredaja ključeva stana izvršena 11.8.2019. godine te stoga nije točan navod tužbe da tuženik i ĐĐ nisu izašli iz stana. Navodi da tužiteljica i njena kći koju je ona i ĐĐ poznavali dugi iznos godina su ponudile da usele u stan bez plaćanja najamnine što su i učinili. Sukladno dogovoru sa tužiteljem i kćeri tužitelja da se ne plaća najamnina isto nije skrivano dapače to je obznanjeno rodbini i prijateljima te susjedima. Glavni razlog dolaska u stan je bila činjenica čuvanja stana bez plaćanja najamnine. Ugovor o najmu sastavio je tužitelj te niti u jednom trenutku tuženik nije pomislio kako bi tužitelj i kći mogle zlorabiti tu činjenicu. Navodi i to da od tuženika i ĐĐ nikada usmeno ili pismeno nije zatraženo plaćanje najamnine. Dana 28.1.2019. zaprimljena je e-mailom sa adrese kćeri tužitelja obavijest da se ugovor o najmu sklopljen 7.3.2014. ne obnavlja uslijed prodaje stana koja je u tijeku. Ističe da su pristali na iseljenje koje je po dogovoru određeno 6 mjeseci prije isteka ugovora o najmu. Tek nakon toga stigla je tužba kojom se potražuje plaćanje najamnine. Ističe činjenicu osobnih dugovanja tužiteljice i njezine kćeri koje ih nisu prije useljenja u stan obavijestile da postoje dugovanja i nepodmireni računi. Ubrzo nakon obavijesti o neobnavljanju Ugovora o najmu prema nalogu vlasnice i njezine kćeri počinju telefonom nazivati ljudi koji žele doći pogledati stan te se u nekoliko navrta šalju ljudi koji razgledaju stan, a ubrzo je angažirana i agencija za nekretnine u dogovoru sa vlasnicom stana i njezinom kćeri. Smatra da je navedenim grubo narušena privatnost tuženika. Nakon toga slijede učestali telefonski pozivi tužiteljice i njezine kćeri te nalog da se što prije napusti stan bez obzira na važeći ugovor. Zbog neprekidnog uznemiravanja telefonski i porukama navodi da dana 7.2.2019. odlazi u policijsku postaju gdje podnosi prijavu za psihičko maltretiranje o čemu obavještava tužiteljicu i njezinu kćeri. Ističe da je dana 11.2.2019. od odvjetnika Gorana Devrnje zaprimljena obavijest o raskidu ugovora i poziv na plaćanje najamnine a isto tako u dopisu od 25.2.2019. da se poštuje rok za iseljenje s danom 11.8.2019. te da se istog dana izvrši povrat ključeva za navedeni stan što je i učinjeno. Ističe da do veljače 2019. vlasnica stana ni u jednom trenutku nije zatražila bilo kakav odnos u ime plaćanja najamnine niti je na bilo koji način o takvom potraživanju obavijestila tuženika, već se isključivo držalo njihovog usmenog dogovora. Ističe i to da je tuženik prema dogovoru ispunjavao sve svoje obveze te plaćao i uplatnice za otkup stana na ime tužitelja što prema ugovoru o najmu i usmenom dogovoru nije bio dužan plaćati. Kćer tužitelja potvrđuje putem mail komunikacije da će iste platiti međutim to nikada nije učinila tako da je to činio tuženik uz uvjerenje da će se vratiti novac iako to nije bila obveza tuženika i vlasnica je to znala. Ističe da je dana 26.9.2018. zaprimljena opomena od strane Gradskog ureda za financije u sklopu kojeg je naplaćen račun za otplatu stana iz 2005. godine kao i sve zatezne kamate uključujući i one iz 2000. godine s čime tuženik nije bio upoznat niti je imao nikakve veze. Kako je trebalo reagirati odmah podmiren je taj dug uvećan za zatezne kamate i poslan na ime vlasnice stana. Sve navedeno ukazuje da tužitelj i njezina kćer imaju većih financijskih problema odnosno zaostalih obveza iz vremena kada su živjele u [adresa] što je bio glavni razlog za promjenu njihovog ponašanja i podnošenja tužbe. Zaključno ističe i to da vjeruje u slučaju da je postojalo stvarno dugovanje da bi u pet godina tuženik dobio barem jednu pismenu ili usmenu obavijest koja je u ovom slučaju izostala. U dopuni odgovora na tužbu ističe da se po istoj pravnoj osnovi po tužbi iste tužiteljice pred ovim sudom vodi postupak pod posl.br. P-1008/19 protiv ĐĐ što upućuje da se u istoj pravnoj stvari pred istim sudom vode dvije parnice protiv dva različita tuženika. Slijedom toga tužena stavlja prigovor litispendencije te predlaže tužbu tužitelja odbaciti kao nedopuštenu. Ukoliko sud ne odbaci tužbu tužena u cijelosti osporava osnov i visinu potraživanja. Ponovljeno ističe da stvarna namjera stranaka Ugovora o najmu od 7.3.2014. nije bio najam predmetnog stana, već čuvanje istog od strane ĐĐ i tuženika budući je tužiteljica bila njihova jako dobra i bliska prijateljica. Ističe da tužiteljica nikada do podnošenja ovih dviju tužbi nije tražila plaćanje najamnine za cijelo razdoblje od pet godina koliko su tužena i ĐĐ bili u posjedu predmetnog stana niti je bilo koga od njih ikada pozivala na plaćanje do neposredni prije pokretanja ovih parnica. Ugovor o najmu od 7.3.2014. zaključen je samo da se zadovolji forma kako tužiteljica, ĐĐ i tužena ne bi imali problema kod nadležnih institucija točnije kako bi mogli prijavit prebivalište na toj adresi u MUP-u kao i glede ostalih potrebnih formalnosti, ali nikako da bi isti bio i konzumiran, a što nije niti bio jer se najamnina nije niti plaćala. Jedino što su ĐĐ i tužena plaćali su režije za predmetni stan, pričuva i otkup stana obzirom je isti tužiteljica stekla u otkupu koji nije plaćen u cijelosti već su plaćene mjesečne rate zajedno sa svim ostalim režijama a što nije bila obveza i dužnost ĐĐ i tužene. Naprijed navedeno ukazuje da ugovor o najmu od 7.3.2014. nedvojbeno predstavlja simulirani pravni posao odnosno prividan ugovor formalno zaključen iz prethodno navedenih razloga te je stoga potraživanje tužiteljice neosnovano, nekorektno i nemoralno. Činjenica je da je takav prividni ugovor bez učinka među ugovornim stranama te sukladno odredbi čl. 285 Zakona o obveznim odnosima tu činjenicu potrebno je utvrditi podnošenjem protutužbe za što tužena ima pravni interes obzirom na navode tužbe i pozivanje tužiteljice na odredbe Ugovora o najmu od 7.3.2014. i crpljenje njezinog prava iz istog. U navedenom tužena nalazi pravni interes za podnošenje protutužbe utvrđenja ništavosti ugovora o najmu od 7.3.2014. kao simuliranog pravnog posla obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako je to navedeno u podnesku od 13.3.2020.

3. U odgovoru na protutužbu tužitelj ističe da su navodi iste u cijelosti neistiniti i protivni ispravama koje se nalaze u spisu. Osporava istaknuti prigovor litispendencije te se poziva na Ugovor o najmu stana gdje je naznačeno koliko je iznosila najamnina stana kao i na činjenicu da je tužena član kućanstva ĐĐ. Prigovara se pravnom interesu odnosno aktivnoj legitimaciji tuženika za utvrđenje ništetnosti ugovora kojeg nije potpisnik, a tuženik solidarno odgovara za dugovanja temeljem Zakona o najmu stanova i istomu ne daje procesni legitimitet za podnošenje protutužbe.

4. U tijeku dokaznog postupka izveden je uvid u ugovor o najmu, e-mail prepisku između stranaka, podneske stranaka, zapisnik o primopredaji stana od 11.8.2019., službenu obavijest najmoprimcu od 28.1.2019., proveden je dokaz saslušanjem tuženika i protutužitelja, saslušani su svjedoci ĐĐ i ČĐ. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i protutužene budući je odustala od dokaznog prijedloga za svoje saslušanje.

5. Cijeneći rezultate ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud je uvjerenja da je neosnovan tužbeni i protutužbeni zahtjev.

6. Saslušana tijekom postupka tužena i protutužiteljica u svojem je iskazu navela da bi svoj odnos sa tužiteljicom i protutuženom opisala kao prijateljski odnos prije 2014. godine, a takav je odnos potrajao sve do 2019. godine kada je ona i njezin partner zaprimili obavijest kao i e-mail komunikaciju da napuste predmetni stan što su i učinili. Navela je da je upoznata sa zaključenjem ugovora o najmu kojeg je zaključila tužiteljica i protutužena i njezin partner ĐĐ time da to nije bio stvarni ugovor o najmu stana, već se radilo o prividnom ugovoru i svrha njegovog zaključenja bila je da on i tužena i protutužiteljica čuvaju predmetni stan. Po ovom ugovoru nije postojala nikakva obveza ĐĐ kao ni njezina obveza plaćanja bilo kakvog iznosa s naslova najamnine. U predmetni ugovor o najmu moralo se staviti nekakav iznos međutim nije se radilo o stvarnom, već o prividnom iznosu budući nije niti zaključen ugovor o najmu stana, već se isključivo radilo o dogovoru stranaka i svrha ugovora je bila da njezin partner i ona čuvaju predmetni stan, a što su i činili od potpisivanja ugovora kada su stupili u posjed predmetnog stana te isti koristili sve do 2019. godine kada su na traženje tužiteljice iselili iz predmetnog stana. U cijelom tom razdoblju stanovanja u stanu ona i njezin partner ĐĐ plaćali su režijske troškove uključujući i troškove vezano uz otkup stana, a radilo se o stanu na adresi [adresa]. Navela je da nikada nisu plaćali mjesečnu najamninu za predmetni stan budući ista nije niti bila njihova obveza po ugovoru o najmu niti je tužiteljica bilo kada tražila od njih plaćanje te naknade. Posebice je navela da su stranke dogovorile, a u koje dogovore je bila uključena i kćer tužiteljice ZĐS da napuste stan u vremenu od 6 mjeseci nakon obavijesti od strane tužiteljice ili točnije rok je bio 1.7.2019. ili ranije ukoliko u kraćem roku uspiju naći smještaj. Navela je da tužiteljica nije poštovala taj dogovor, već je počela upućivati kupce na navedenu adresu radi razgledavanja stana unatoč navedenog dogovora. Nakon toga uslijedile su poruke čak i uvredljivog i neprimjerenog sadržaja vezane za njihov izlazak iz stana odmah. Navela je i to da tužiteljica u momentu kada su ona i njezin partner izlazili iz stana nije zahtijevala nikakav novac od njih s naslova dužne najamnine. Stan je ostavljen uredan i čist. Ugovor o čuvanju stana ili neki drugi sporazum nije zaključen iz razloga što nisu očekivali da se dogovor budući su bili prijatelji neće ispoštovati odnosno niti jednog trenutka nisu sumnjali u taj ugovor. Upitana od strane suda navela je da je prava i stvarna volja stranaka bila čuvanje stana bez naknade a to iz razloga što tužiteljica u vrijeme zaključenja ovog ugovora još nije znala što bi sa stanom. Na toj adresi ona i partner prijavili su prebivalište u MUP-u. Navela je da je upravo tužiteljica na samom početku njihovih razgovora predložila da to bude upravo ovakav ugovor na što su ona i partner pristali. Prije ulaska u ovaj stan ona i partner bili su u najmu drugog strana i to 8 godina, tamo su plaćali najamninu budući se radilo o najmu stana, a kako im je od strane tužiteljice ponuđeno čuvanje stana točnije korištenje stana bez plaćanja najamnine prihvatili su i zaključili ovaj ugovor o najmu koji je predmet spora. Navela je i to da je radi uznemiravanja od strane tužiteljice bila prisiljena otići na MUP i prijaviti takvo postupanje, a nakon toga od strane odvjetnika tužiteljice obaviješteni su o pokrenutom sudskom postupku protiv njezinog partnera. Dogovor je bio da ugovor potpiše njezin partner, a ona je bila član domaćinstva, nije joj ponuđen potpis ugovora niti je dogovoreno da bude navedena u istome. Ponovljeno je navela da su uredno podmirivali režijske troškove kao i otkup stana time da je dogovoreno vezano uz otkup stana da im taj novac bude vraćen a kada su shvatili da isti neće biti vraćen od strane tužiteljice nekoliko posljednjih mjeseci njihovog boravka u stanu režijskih troškova nije podmireno. Navela je i to da je uz navedene troškove plaćano i osiguranje stana. Osobno nije bila kod javnog bilježnika time da sa sigurnošću ne zna tko je popunjavao predmetni ugovor, ali misli da je to KĐ odnosno pretpostavlja iz razloga što je upravo ona rekla da želi takav ugovor. Zaključno je istaknula da joj je žao što su ona i partner vjerovali u prijateljstvo i što se ovo dogodilo i što se prvi puta u životu našla u ulozi tužene strane. MIŠljenja je da u odnosu na nju i njezinog partnera nije postupljeno moralno, da pored toga ĐĐ ima potraživanje prema tužiteljici s naslova onoga što je plaćeno za režijske troškove i otkup stana, a isto potražuje u drugom sudskom postupku.

7. Svjedok ĐĐ u svojem je iskazu naveo da je kao najmoprimac potpisnik ugovora o najmu stana koji je zaključen 7.3.2014. godine i koji je ovjeren kod javnog bilježnika. Naveo je da je dogovor bio da će njegova životna partnerica i on biti u stanu vlasništvo tužiteljice 6 godina te je dogovor stranaka bio plaćanje samo režija, a ne najamnine. Ugovor je bio da njegova životna partnerica i on neovisno što je zaključen ugovor o najmu čuvaju stan bez plaćanja najamnine uz obvezu plaćanja režijskih troškova a što su i činili. Naveo je da su on i njegova partnerica bili u najmu jednog stana, a u predmetni stan odnosno stanovanje u isti ušli su na poziv tužiteljice i njezine kćeri kao prijatelji sa ciljem i svrhom da isključivo čuvaju taj stan koji je tužiteljica nakon određenog razdoblja imala namjeru prodati. Naveo je i to da je tužena i on mimo njihove obveze plaćali i troškove za otkup predmetnog stana. Otprilike godinu dana prije isteka ugovora koji su zaključili kćer tužiteljice počela je govoriti i vršiti pritisak da ona ima agenciju koju je angažirala za prodaju stana te su dovodili i zainteresirane osobe za kupnju tog stana. Tužiteljica je vlasnica predmetnog stana međutim u sve dogovore bila je uključena njezina kćerka KĐ. Naveo je da je stan predan tužiteljici kako je postignut dogovor stranaka, a to je bilo do 1.7.2019. godine odnosno prije roka navedenog u ugovoru o najmu. Naveo je da im je trebalo određeno vrijeme kako bi iselili iz stana kao i to da je on i tužena od tužiteljice i njezine kćeri tražiti povrat sredstava uplaćenih na ime otkupa stana, a iz razloga što je tužiteljica podnijela tužbu protiv tužene. Ugovor kakav je zaključen predložila je tužiteljica i njezina kćerka a ugovor im je trebao kako bi se mogli prijaviti na adresu točnije ovaj ugovor bio je temelj za prijavu boravišta u MUP-u njega i tužene. Naveo je da je ugovor popunjavao on, a ono što je ušlo u sadržaj ugovora je ušlo suglasnošću stranaka. Po tom ugovoru nikada nije platio najamninu niti se isto ikada tražilo. Naveo je i to da ih nikada u njihovoj komunikaciji nitko nije tražio najamninu, nego je samo došla tužba u postupku kojeg je tužiteljica pokrenula protiv njega i ova tužba. Naveo je i to da su na adresu stana dolazile druge uplatnice primjerice vezano za osiguranje stana kao i uplatnice vezano uz ovrhe iz kojih se dalo zaključiti da je tužiteljica bila opterećena raznoraznim materijalnim obvezama i nepodmirenim troškovima a kada bi nakon dolaska tih uplatnica kontaktirali kćerku tužiteljice ista je rekla da te uplatnice zanemare i bace. Na fiksnu liniju bilo je i telefonskih poziva od utjerivača dugova EOS Matrix i sl. što ga je također uznemiravalo.

8. Svjedok ČĐ u svojem je iskazu navela da osobno ne poznaje tužiteljicu i njezinu kćerku međutim poznaje tuženu budući je ista njezina prijateljica i vjenčana kuma, a poznaje i njezinog partnera ĐĐ. Poznata joj je činjenica da su stranke 2014. godine zaključile ugovor vezano uz stan u [adresa] na Fallerovom šetalištu 36 A time da ugovor nije osobno vidjela, ali zna da se radilo o čuvanju stana. Tužena joj je osobno rekla da ima sjajnu ponudu odnosno da ima ponudu da čuva stan, a poznato joj je i da se obvezala plaćati režijske troškove koje je uredno podmirivala. Poznato joj je da se nije radilo o zaključenju ugovora o najmu stana, već se radilo o čuvanju stana bez obveze plaćanja najamnine. Sa tuženom nije pričala o nikakvim pojedinostima predmetnog ugovora. Ugovor je bio samo forme radi kako bi se tužena i njezin partner mogli prijaviti dakle stvarna volja bila je čuvanje stana bez naknade,a takav prijedlog došao je od strane gospođe KĐ. Poznato joj je da je ugovor potpisan na više godina kao i to da je pred kraj vremena na koji je ugovor zaključen gospođa KĐ krenula s pričom o prodaji stana, da će stan prodati i da će ljudi dolaziti gledati stan. Koliko joj je poznato tužena i njezin partner pristali su na izlaz iz stana ranije, a poznato joj je da su izašli iz stana. Mišljenja je da tužena u odnosu na tužiteljicu prema ovom ugovoru nema nikakvih obveza uz napomenu da tuženu poznaje 31 godinu i da joj je nevjerojatno i nemoguće da bi se tako nešto moglo dogoditi tim više što je tužena formalist i legalist i kod nje u životu treba biti sve posloženo.

9. Nije sporno među strankama da je tužiteljica kao najmodavac i ĐĐ kao najmoprimac dana 7.3.2014. godine sklopili ugovor o najmu stana u [adresa] te da je u istom ugovoru kao član obiteljskog domaćinstva najmoprimca koji će zajedno s njim koristiti stan navedena i ovdje tužena BĐ. Uvidom u ugovor utvrđeno je da je u ugovoru naveden mjesečni iznos najamnine u iznosu od 720,00 kn kao i obvezu plaćanja režijskih troškova, da je ugovor zaključen na vrijeme od 3 godine uz automatsko obnavljanje ako nema promjena kod ugovornih strana te da je otkazni rok 6 mjeseci. Nije sporno da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Nije sporno, a što potvrđuje i e-mail prepiska između stranaka da je tuženoj odaslan dopis za iseljenje 25.2.2019. s danom 11.8.2019. godine. Nije sporno da je primopredaja predmetnog stana izvršena 11.8.2019., a što proizlazi iz zapisnika o primopredaji stana od navedenog datuma (list 34 spisa). Iz izvršenog uvida u službenu obavijest najmoprimcu tužiteljice i protutužene od 28.1.2019. godine proizlazi da se ugovor o najmu stana sklopljen dana 7.3.2014. ne obnavlja uslijed prodaje stana koja je u tijeku time da se najmodavcu daje mogućnost kupnje stana najkasnije do 30. lipnja 2019. godine uz ponuđenu cijenu te da ukoliko kao potencijalni kupac ne izvrši plaćanje ponuđene kupoprodajne cijene do 1. lipnja 2019. godine istome se i članu domaćinstva nalaže napuštanje stana najkasnije do 30. lipnja 2019.

10. Sporno je među strankama da li postoji obveza tužene i protutužiteljice plaćanja najamnine po ugovoru o najmu od 7.3.2014. godine ili je taj ugovor prividni ugovor koji prikriva ugovor o čuvanju stana bez obveze plaćanja najamnine. U odnosu na protutužbeni zahtjev sporno je da li ugovor o najmu od 7.3.2014. godine predstavlja ništav ugovor.

11. Uvidom u spis ovog suda posl.br. P-1008/2019 sud je utvrdio da se isti vodi po tužbi tužiteljice ZĐ protiv tuženika ĐĐ od 26.2.2019. godine te da se radi o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tužbe kao i u ovom predmetu točnije radi se o potraživanju najamnine vezano uz ugovor o najmu stana zaključen sa ĐĐ od 7.3.2014. godine. Na činjenicu da se radi o istom pravnom osnovu potvrđuje i izvršen uvid u navedeni spis gdje tužiteljica to izričito i ističe (podnesak od 5.9.2019., list 68 navedenog spisa). U kasnijem tijeku postupka tužiteljica pored navedenog potražuje i iznose po osnovi režija. Uvidom u navedeni spis također je utvrđeno da je ĐĐ podnio protutužbu vezano uz plaćene iznose s naslova osiguranja stana i otkupa stana. Rješenjem suda u navedenom predmetu odbačena je protutužba kao nedopuštena te rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br. Gž-1093/2020 ukinuto navedeno rješenje ovog suda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje. Također rješenjem od 1. rujna 2020. određen je prekid postupka do pravomoćnog okončanja postupka posl.br. P-12575/2019 točnije ovog postupka. Sud ne nalazi osnovanim istaknuti prigovor litispendencije budući tužitelj potraživanje utemeljuje na ugovoru o najmu u kojem je tužena navedena kao član domaćinstva najmoprimca s kojim će koristiti i s kojim je nesporno koristila predmetni stan što bi upućivalo na solidarnu odgovornost u slučaju osnovanosti potraživanja najamnine.

12. Odredbom čl. 285 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO, određeno je da prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama dok je odredbom čl. 285 st. 2 ZOO-a određeno da ako prividni ugovor prikriva neki drugi ugovor taj drugi važi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost. Slučaj iz st. 1 je kada ugovorne strane sklapaju ugovor sa svrhom kako bi kod trećih izazvale dojam da je između njih ugovor sklopljen, ali su zapravo suglasne da ne žele nikakav ugovor. Druga je situacija ona iz stavka 2 istog članka ZOO-a kada ugovorne strane sklope jedan ugovor kojeg ističu prema vani (simulirani ugovor) sa svrhom prikrivanja nekog drugog ugovora kojeg stvarno žele (disimulirani ugovor), a što je po uvjerenju suda slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju simuliranim ugovorom o najmu prikrivaju valjani pravni posao – ugovor o čuvanju stana. Sud je stajališta da tužiteljica i ĐĐ nisu htjeli sklopiti ugovor o najmu stana na adresi [adresa]. kat u kojem ugovoru je tužena navedena kao član domaćinstva najmoprimca ĐĐ s kojim koristi predmetni stan u čemu tužitelj u ovoj pravnoj stvari budući se radi o potraživanju plateža najamnine i nalazi pasivnu legitimaciju tuženika. Suprotno tome sud je stajališta da su strane htjele sklopiti ugovor o čuvanju stana tako daje sklopljeni ugovor o najmu stana prividni (simulirani) s time da isti prikriva (disimulirani) ugovor o čuvanu stana koji su stranke zapravo htjele i odgovara stvarnoj volji stranaka. U predmetnom pravnom poslu svaka od stranaka imala je svoj interes točnije tužitelj čuvanje stana bez plaćanja najamnine, a tužena kao član domaćinstva i ĐĐ smještaj u stanu uz plaćanje režijskih troškova koji terete predmetni stan. Prilog ovakvog uvjerenja suda je i u činjenici da u situaciji neplaćanja najamnine je životno nelogično i neuvjerljivo da bi tužiteljica dozvolila ĐĐ i tuženoj stanovanje u stanu 5 godina bez plaćanja najamnine da navedeno nije bio dogovor stranaka. Navedeno ukazuje da prava volja nije bila najam stana, već upravo kako to navodi tužena čuvanje stana bez naknade. Posljedica prividnosti sastoji se u tome da takav ugovor (ugovor o najmu) ne proizvodi pravne učinke dok ugovor o čuvanju stana kao disimulirani pravni posao proizvodni pravne učinke. Sud ne nalazi temeljem provedenih dokaza da bi se u konkretnom slučaju prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla radilo o nesporazumu stranaka. Iz jasnog i uvjerljivog iskaza tužene te kao takovog i prihvaćenog od strane ovog suda proizlazi da je volja stranaka ugovora i njezina bila čuvanje stana od strane ĐĐ i tužene upravo po prijedlogu tužiteljice i njezine kćeri uz obvezu plaćanja režijskih troškova. Upravo u toj svrsi isti je ugovor nakon njegovog potpisivanja i realiziran, ĐĐ i tužena stanovali su u predmetnom stanu, podmirivali režijske troškove i navedeno je bilo kontinuirano i nesmetano od njegovog zaključenja 2014. godine sve do 2019. godine kada su na traženje tužiteljice iselili iz predmetnog stana radi njegove prodaje. Na prihvatljivost tvrdnji tužene o čuvanju stana bez plaćanja najamnine po uvjerenju ovog suda ukazuje i činjenica da tužiteljica tijekom postupka nije isticala niti je dokazala da bi u momentu izlaska tužene i ĐĐ iz stana od istih zahtijevala plaćanje bilo kakvog iznosa s naslova najamnine sve do podnošenja tužbe u predmetu posl.br. P-1008/2019 te u ovom predmetu. Prilog prihvatljivosti ovakovih navoda tužene je i u činjenici da iz pisane korespondencije stranaka vezano uz izlazak iz stana nigdje se ne navodi niti spominju bilo kakvi dužni iznosi s naslova najamnine. Navode iskaza tužene vezano uz plaćanje režijskih troškova i otkupa stana sud smatra irelevantnim budući isto nije predmet spora. Jasne i uvjerljive navode iskaza tužene u cijelosti potvrđuje jasan i uvjerljiv iskaz svjedoka ĐĐ koji je u cijelosti suglasan iskazu tužene. Navode tužene da se u predmetnom slučaju radilo o ugovoru o čuvanju stana bez plaćanja najamnine te da isto predstavlja stvarnu volju stranaka potvrđuje i jasan i uvjerljiv iskaz svjedoka ČĐ. Kao što je ranije rečeno tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za svojim saslušanjem.

13. U odnosu na protutužbeni zahtjev sud je stajališta da isti nije osnovan. Prividni ugovor nema učinka među ugovornim stranama što znači da kao posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost nego sama zakonska odredba propisuje posljedicu - da takav ugovor nema pravnog učinka, pa se radi o pravno nepostojećem pravnom poslu pa stoga takav ugovor ne može biti "protivan" Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a što kao razloge ništetnosti pravnog posla propisuje čl. 322 st. 1 ZOO-a. Kod sklapanja ugovora o najmu nije postojala suglasnost volja da takav postoji, već je volja stranaka zapravo bila zaključiti ugovor o čuvanju stana, a bez koje suglasnosti u smislu odredbe čl. 247 ZOO-a ugovor ne nastaje. Kao što je tijekom postupka utvrđeno volja tužitelja nije bila najam nekretnine kao ni volja tuženika, već je volja stranaka bila čuvanje stana tužitelja od strane ĐĐ i tužene kao člana domaćinstva time da je neodlučno pri tome zašto su stranke sklapale pravni posao koji ustvari nisu željele, već je odlučno to da je njihova prava volja bila zaključenje ugovora o čuvanju stana bez plaćanja najamnine. U predmetnom slučaju kod ugovora o najmu nedostaje bilo kakva osnova ili cilj obvezivanja. Pored toga valja reći i to da prividnost ugovora kao razlog ništetnosti mogu isticati samo ugovorne strane.

14. Kako niti jedna stranka nije uspjela u sporu točnije odbijen je i tužbeni i protutužbeni zahtjev odlučeno je, imajući u vidu neuspjeh stranaka u sporu da svaka stranka snosi svoje troškove, to ne postoji obveza naknade troška parničnog postupka niti vezano uz tužbeni niti vezano uz protutužbeni zahtjev. Osim toga ovaj sud zalaže se kod odlučivanja, prije svega za načelo pravičnosti, poštenog i razumnog postupanja te u smislu navedenog vezano uz trošak parničnog postupka ima na umu i primjenu čl. 6 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja se primjenjuje na temelju Zakona o prihvaćanju navedene Konvencije (NN/Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) sa pripadajućim Protokolima jer su iste sastavni dio poretka Republike Hrvatske, a prilikom odlučivanja o parničnom trošku potrebno je uzeti u obzir i kriterije iz čl. 6 spomenute Konvencije i Protokola s ciljem da se postigne poštena ravnoteža između suprotstavljenih imovinskih interesa stranaka, sve to u svezi s njihovog uspjeha u parnici.

U Zagrebu, 28. ožujka 2025.

Sudac

Vesna Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u Zagrebu u šest primjeraka.

Dna:

1. tužitelju i protutuženiku po pun.

2. tuženiku i protutužitelju po pun.