REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-650/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu-Stalna Služba u Trogiru po sucu Ivanki Karadža, u pravnoj stvari tužitelja UJ pk. U, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 , zastupana po punomoćniku odvjetnicima iz odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. Zagreb , radi Obvezno-ništetnost i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 24. Veljače 2025. u nazočnosti zamjenika pun. tužitelja EJ odvjetničke vježbenice kod Nikole Jurića odvj. u Splitu, i zamjenika pun. tuženika ZJ odvjetničkog vježbenika kod Domagoja Olujića odvj. u Splitu, koja odluka je objavljena dana 28. Ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3212745, koji je zaključen između stranaka dana 29.12.2005. god., a potvrđen od javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita pod br. OU-1198/2005, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 1. tog ugovora kojim je određeno odobrenje kredita od 14.339,85 CHF (švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te u dijelu čl. 7. tog ugovora kojim je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (švicarski franak), važećem na dan dospijeća. 2

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.256,52 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatima po stopi od 15% za razdoblje do 31.12.2007. god., za razdoblje od 01.01.2008. god. do 31.07.2015. god. po stopi određenoj po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. god. do 31.12.2022. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01. 2023. god. do 30. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. 12.2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to od dospijeća svakog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 2,83 EUR od 31.10.2008. god. do isplate,

- na iznos od 4,70 EUR od 31.12.2008. god. do isplate,

- na iznos od 6,05 EUR od 31.01.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,66 EUR od 28.02.2009. god. do isplate,

- na iznos od 5,08 EUR od 31.03.2009. god. do isplate,

- na iznos od 5,40 EUR od 30.04.2009. god. do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR od 31.05.2009. god. do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR od 30.06.2009. god. do isplate,

- na iznos od 1,38 EUR od 31.07.2009. god. do isplate,

- na iznos od 2,39 EUR od 31.08.2009. god. do isplate,

- na iznos od 2,30 EUR od 30.09.2009. god. do isplate,

- na iznos od 1,28 EUR od 31.10.2009. god. do isplate,

- na iznos od 3,20 EUR od 30.11.2009. god. do isplate,

- na iznos od 4,74 EUR od 31.12.2009. god. do isplate,

- na iznos od 6,94 EUR od 31.01.2010. god. do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 28.02.2010. god. do isplate,

- na iznos od 9,41 EUR od 31.03.2010. god. do isplate,

- na iznos od 8,85 EUR od 30.04.2010. god. do isplate,

- na iznos od 9,95 EUR od 31.05.2010. god. do isplate,

- na iznos od 19,48 EUR od 30.06.2010. god. do isplate,

- na iznos od 17,52 EUR od 31.07.2010. god. do isplate,

- na iznos od 23,51 EUR od 31.08.2010. god. do isplate,

- na iznos od 21,44 EUR od 30.09.2010. god. do isplate,

- na iznos od 18,11 EUR od 31.10.2010. god. do isplate,

- na iznos od 25,14 EUR od 30.11.2010. god. do isplate,

- na iznos od 34,08 EUR od 31.12.2010. god. do isplate,

- na iznos od 27,75 EUR od 31.01.2011. god. do isplate,

- na iznos od 29,97 EUR od 28.02.2011. god. do isplate,

- na iznos od 27,14 EUR od 31.03.2011. god. do isplate,

- na iznos od 27,65 EUR od 30.04.2011. god. do isplate,

- na iznos od 39,64 EUR od 31.05.2011. god. do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR od 30.06.2011. god. do isplate,

- na iznos od 50,82 EUR od 31.07.2011. god. do isplate,

- na iznos od 45,67 EUR od 31.08.2011. god. do isplate,

- na iznos od 40,04 EUR od 30.09.2011. god. do isplate,

- na iznos od 39,30 EUR od 31.10.2011. god. do isplate,

- na iznos od 38,87 EUR od 30.11.2011. god. do isplate,

- na iznos od 41,55 EUR od 31.12.2011. god. do isplate,

- na iznos od 43,88 EUR od 31.01.2012. god. do isplate,

- na iznos od 44,20 EUR od 29.02.2012. god. do isplate,

- na iznos od 42,58 EUR od 31.03.2012. god. do isplate,

- na iznos od 43,67 EUR od 30.04.2012. god. do isplate,

- na iznos od 44,42 EUR od 31.05.2012. god. do isplate,

- na iznos od 43,16 EUR od 30.06.2012. god. do isplate,

- na iznos od 43,49 EUR od 31.07.2012. god. do isplate,

- na iznos od 42,55 EUR od 31.08.2012. god. do isplate,

- na iznos od 40,52 EUR od 30.09.2012. god. do isplate,

- na iznos od 42,68 EUR od 31.10.2012. god. do isplate,

- na iznos od 43,73 EUR od 30.11.2012. god. do isplate,

- na iznos od 43,00 EUR od 31.12.2012. god. do isplate,

- na iznos od 38,91 EUR od 31.01.2013. god. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknadi tužitelju, UJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.296,70 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine).

Obrazloženje

1.Dana 16. veljače 2022. kod suda je zaprimljena tužba tužitelja u kojoj se navodi tužitelj sa tuženikom dana 29.12.2005. Sklopio Ugovor o kreditu broj 418-50- 3212745 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 14.339,85 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, da je predmetni kredit u cijelosti isplaćen.

1.2.Nadalje, tužitelj navodi kako je povodom kolektivne tužbe potrošača –Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu P- 1401/12 od 4.7.2013., temeljem koje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004 do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnih za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tako da je time tuženik postupao protivno odredbama članka 81., 82., 90 tada važećeg zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) , te čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno Zakonu o obveznim odnosima , te da je presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

1.1.Tužitelj ističe kako su stoga ništetne odredbe članka 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, tako da je tuženik sukladno odredbi čl. 323 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovana koje su utvrđene ništetnima, a tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužitelj ističe kako je izvršio obračun neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF u iznosu od 9.467,15 kn, te da za svaki preplaćeni iznos anuiteta tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a po visini stope određenoj čl. 29. ZOO-a.

1.2. Iz ovih razloga, predloženo je donošenje odluke kojom će se utvrditi ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu , o valutnoj klauzuli, i kojom će se tuženika obvezati da tužitelju isplati na ime ništetne ugovorne odredbe iznos od 9.467,15 kn, kn sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i parnični trošak sa kamatama od presuđenja do isplate.

2. U tijeku postupka i to podneskom od tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev sukladno ''Financijskom vještačenju, izrađenom u kolovozu 2024. god. od strane Centra za vještačenje d.o.o., Terzićeva 9, Split, na način kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

3.U odgovoru na tužbu od 04.04.2022. tuženik je istakao da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, jer je navedena presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.

Navodi se da je predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

3.1.Tuženik navodi da je obveza svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima, da činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev.

3.2.Osim toga, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OV-2666/2007, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato.

3.3.Nadalje, navodi da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF, da je sklapajući takav ugovor, tužitelj nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

Ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom iz bilo kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Iz ovih razloga, predloženo je odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

4. Na ročištu od 3. travnja 2023. utvrđena je izmjena u osobi uređujućeg suca , obnovljeni su rezultati dotadašnjeg raspravljanja a glavna je rasprava počela ispočetka.

5. Rješenjem posl. broj P- P-650/22 od 16. Svibnja 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda istaknut od strane tuženika kao neosnovan. Povodom žalbe tuženika, navedeno rješenje ovog suda potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-935/2023-2 od 05. Veljače 2024.

6. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom dokumentacije predana uz tužbu i odgovor na tužbu te podnesaka tužitelja i tuženika , ugovora o kreditu broj 418-50- 3212745 od 29.12.2005., otplatnog plana uz tužbu od 2.1.2006. i 31.1.2013., otplatna tablica kredit , informativni izračun od 29.12.2005. prijepisa knjigovodstvene kartice od 31.1.2006. do 12.11.2021., suglasnosti o zapljeni plaće, zahtjeva za kredit , ponude od 29.12.2005., općih uvjeta poslovanja tuženika sa stanovništvo od 2005 do 2009, saslušanjem tužitelja kao stranke, pregledom nalaza i mišljenja vještaka CJ od 07.09.2024., te pregledom ostale dokumentacije priložene spisu.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu od 29.12.2005 broj 418-50 -3212745 (glavnica vezana uz CHF-valutna klauzula) i restitucijski zahtjev na isplatu iznosa od 1.256,52 eura po osnovi glavnice vezano za CHF, sve sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

8. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019, u daljnjem tekstu: ZZP-a/2014) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka (istovjetno članak 138. a Zakona o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/ i Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

9. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 jasno proizlazi u postupku iz ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, koja je sklopila ugovor s tuženom. Stoga po pravnom stavu ovog suda tužitelj nije ni trebao dokazivati svojstvo potrošača na bilo koji drugi način, budući da je njegovo svojstvo potrošača potvrđeno sadržajem ugovora o kreditu i utvrđeno u naprijed navedenim presudama.

9.1. Tužitelj u svom iskazu navodi kako je sklopio sa tuženikom namjenski ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila marke Fiat Punto sa početnom mjesečnom ratom od 1.000,00 kn-1.100,00kn, da bi kasnije mjesečna rata bila znatno povećana, da mu je banka poslala obavijest kako je on njima dužan još 5.000,00 do 6.000,00 kn, koje je morao platiti u roku od 15 dana jer da će mu banka u protivnom uzeti automobil , da je otplatio cijeli kredit kao i navedeni zatraženi iznos, da je u roku od mjesec dana od primitka navedene obavijesti platio kredit i taj iznos, upravo zbog toga što mu je bio najpovoljniji i sa najmanjom kamatom.

Navodi kako ga prilikom podizanja kredita u banci nisu upozorili na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, niti su ga upozorili da bi mjesečna rata mogla rasti, da ga nisu upozorili na to što znači valutna klauzula nit je pisanim putem dobio obavijest da je došlo do promjene kamate, te navodi da je kredit isplatio na vrijeme, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu.

10. Po mišljenju suda tužena kao kreditor je u konkretnom slučaju sklapanjem Ugovora o kreditu 29.12.2005. sa tužiteljem kao korisnikom kredita, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, postupila je suprotno odredbama čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03, a sve to stoga jer kamate moraju biti određene, odnosno odredive, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje ZOO).

11. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ove odredbe Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

12. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženica je onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

12.1.Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 29.12.2005. bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07, koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

13. Kako je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, time da takvu odredbu u čl. 2. sadrži i ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene, imajući u vidu da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ('“Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, neosnovani su žalbeni razlozi tužene kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

15. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu u dijelu odredbe čl. 1. predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018) te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je sud zaključio da su ugovorne odredbe o tečaju valuta CHF, uz koju je vezana glavnica kredita ništetne, a tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

16. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, a na temelju vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe preplatila tuženoj određeni novčani iznos .

17. Za istaknuti je da pravomoćna presuda koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koju se tužitelj posredno pozvao u tužbi, ima u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a učinak i u predmetnoj parnici, u kojoj je parnični sud vezan za utvrđenja iz spomenutog postupka. Osim toga, odredbom članka 118. ZZP/14, koji propis je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa se i ta odredba neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju, neovisno o tome kada je zaključen predmetni Ugovor.

Stoga sud smatra da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP/03, koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, budući je u tom dijelu osnovano poklonio vjeru iskazu tužitelja, koji je između ostalog naveo da u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao obrt, kao niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, a kojem iskazu tužitelja sa ročišta od 24. Veljače 2025. tuženik nije prigovorio, zbog čega nije bilo potrebe da se na okolnost statusa tužitelja kao potrošača pribavljaju podaci koje tuženik navodi u žalbi.

17.1.Budući je neprijeporno da je sporna Ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a isti nije u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, jer to niti po ocjeni ovog suda ne proizlazi iz provedenih dokaza, to se u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03 radi o nepoštenoj Ugovornoj odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a koja odredba je u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna, što ima za posljedicu pravo tužitelja na povrat (restituciju) svih onih novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku na temelju takve ništetne Ugovorne odredbe, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana uplate pojedinih anuiteta do isplate, u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, budući je tuženik zbog ništetnosti naznačene Ugovorne odredbe nesavjestan stjecatelj.

18. Tužitelj je specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 09.1.2005. potražuje jedino isplatu na ime glavnice vezane uz CHF, u odnosu na koje zastara nije nastupila (čl.225. ZOO-a), budući da je u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja odlučeno presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike, Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), tako da je rok za postavljanje restitucijskog zahtjeva po toj osnovi počeo teći 14. lipnja 2018. (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. SU-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) .

19. Imajući u vidu da sud prihvaća tužbeni zahtjev na isplatu polazeći od utvrđenja da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, to podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021. i Revd-2862/2021 od 19. listopada 2021.).

Prema tome, u trenutku podnošenja tužbe od 16.02.2022. nije istekao zastarni rok od pet godina, tako da zastara u ovom slučaju nije nastupila.

19.1.Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Gž-1452/2024- 3 siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje , a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana16.02.2022.

20. Nadalje, predmet spora je uz zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 104. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije postavio, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženika (koje nije postavio), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužiteljice jer nije stavljen niti prigovor prijeboja, niti je podnijeta kompenzibilna protutužba.

21. U postupku je izveden dokaz financijskim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku CJ Centar za vještačenja d.o.o. Split, na okolnost utvrđenja više plaćenog po osnovi predmetnog ugovora o kreditu od 29.12.2005. broj 418-50- 3212745 zbog razlike u tečaju , po datumima uplata , koliko je više plaćeno po valuti , iskazano u mjesecima, i u ukupnom zbroju tih mjeseci sve uspoređujući plaćene anuitete u CHF pomnožene sa početnim tečajem i plaćene anuitete u CHF pomnožene sa primijenjenim tečajem i iskazujući razliku u kunama .

22.Dana 07. Kolovoza 2024. kod suda je zaprimljen pisani nalaz i mišljenje vještaka CJ , koje sud u cijelosti prihvaća kao stručno, objektivno i argumentirano.

23. Vještak je pregledao priloženu dokumentaciju tužitelja i tuženika, te usporedio konačni otplatni plan pomnožen sa dva tečaja po kojem je tužitelj kao korisnik kredita plaćala kredit i tečaja po kojem je korisniku kredita isplaćen kredit , te je na taj način utvrdio razliku i ono što je neosnovano stečeno zbog promjene tečaja. Prema nalazu i mišljenju vještaka CJ tužitelj ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.256,52 eura, a ukupan iznos koji ej tuženik manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 195,55 eura, tako da je sveukupan iznos koji je plaćen zbog više i manje plaćenog, za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.060,97 eura.

Dakle, tužitelj je u razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog promjene valutne klauzule u CHF platio ukupno više kredita u iznosu od 1.256,52 eura.

24. Na temelju provedenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku za financije, računovodstvo CJ i utvrđeno je da je pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, visina potraživanja koje proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta ) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do otplate kredita, iznosi ukupno .156,52 eura, dakle, utvrđeno je da je tužitelj više platio s osnova valute švicarski franak , temeljem nepoštene odredbe o valuti upravo u navedenom iznosu te je sud prvog stupnja tužitelju dosudio navedeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi sukladno odredbi članka 29. St. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18, 126/21, 114/22, 156/22 , 155/23 , dalje ZOO-a), kako je to i zatraženo konačnim tužbenim zahtjevom iz podneska od 09. Siječnja 2025.

25. Obzirom na iznijeto, a budući da sud tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe i podneska od 9. Siječnja 2025. ocjenjuje osnovanim u cijelosti, isti je valjalo usvojiti donošenjem odluke kao u izreci ove presude.

26. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, a ista obuhvaća obistinjenje troška sastava tužbe 75 bodova, trošak zastupanja tužitelja na ročištu od 16.5.2023. 1.7.2024. , 17.1.2025., -po 37,5 bodova ili ukupno 112,5 bodova,jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, trošak zastupanja na ročištu od 20.5.2024., 24.2.2025. -po 75 bodova ili ukupno 150 bodova, troška sastava podneska od 9.1.2025.-75 bodova .Sukladno tome, tužitelju je priznato ukupno 412,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 825,00 eura, na koji iznos je dodan trošak 25% PDV-a u iznosu od 206,25 eura što daje zbroj od 1.031,25 eura.

Osim toga, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, što daje ukupan iznos od 1.296,70 eura, koji iznos je dosuđen na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 89/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15)

U [adresa], dana 28. Ožujka 2025.

Sudac:

Ivanka Karadža

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud .

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud je presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl.335. ZPP-a)

DNA: pun. tužitelja

pun. tuženika

u spis