Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-584/2019-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], N 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću- Biscuoliu, odvjetniku u Puli, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 27. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu broj 346-53/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. studenoga 2007. godine, a koji glase: "…. sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. …, Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom", pa stoga navedena odredba Ugovora kao i sve kasnije izmijene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 346-53/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 13. studenoga 2007. godine, kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: "…. prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita",

- u odredbi čl. 3. toč. 2. u dijelu koji glasi: "…kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja…",

- u odredbi čl. 4. toč. 3. koja glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti… obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 38.150,22 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 12.822,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 420,60 eura odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 04. lipnja 2019. godine tužitelj CĆ podnosi tužbu zaprimljenu kod ovoga suda pod posl.br. P-584/2019 protiv tužene Addiko banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su dana 13. studenoga 2007. godine tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 346-53/2007, kojim ugovorom je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 255.200,00 CHF;

- da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke-tuženice;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a navedeno da je istovjetno i u konkretnom slučaju s obzirom da je i predmetnim ugovorom ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te na isti način nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate pa se pozivom na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu ovom tužbom predlaže utvrditi ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke;

- da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sa učinkom ex tunc da su ništetne i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom;

- da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisnici (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 255.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, te je Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 2.769,60 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;

- da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tužena propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je na dan sklapanja predmetnog ugovora (13. studenoga 2007. godine) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iznosio 4,455000;

- da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne;

- da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka;

- da obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka;

- da su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine sklapali Aneksi / Dodaci uz osnovni ugovor o kreditu kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili Dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa;

- da se presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđuje: "...ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke";

- da sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača);

- da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila;

- da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora (13. studenoga 2007. godine) bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - 4,455000 obzirom su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora;

- da obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos uz pripadajuću i zateznu kamatu koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate;

- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj obratio tuženoj radi pokušaja mirnog rješenja spora te radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva no, tužena da nije udovoljila zahtjevu tužitelja za izdavanje dokumentacije uz obrazloženje da navedeni kredit više nije u trajanju.

1.2. Slijedom prednjih navoda predlaže se sudu utvrditi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i nepoštenom ugovaranju valutne klauzule u CHF uz istovremeno donošenje rješenje sukladno odredbama čl. 186.b. st. 3. ZPP-a kojim će pozvati tužitelja na dostavu taksativno navedene dokumentacije, radi izračuna visine kondemnatornog zahtjeva po osnovi stečenog bez osnove pod tim ništetnim ugovornim odredbama koji je u tužbi neodređeno postavljen.

1.3. Nakon naloženog tuženici da sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. ZPP-a dostavi navedenu dokumentaciju iz rješenja od 12. veljače 2020. godine, ista je po navedenom rješenju postupila i dostavila dana 12. ožujka 2020. godine svu potrebnu dokumentaciju (od lista 25 do lista 95) na osnovu koje je tužitelj podneskom od 14. listopada 2020. godine (list 99-101) uredio kondemnatorni zahtjev iz točke II. tužbe, u ukupnom iznosu od 583.669,41 kuna uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos utvrđene preplate.

2. U odgovoru na tužbu od 13. studenoga 2020. godine (list 103-122) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući tužitelju pravni interes za ovu tužbu, uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije zamijenio ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu od 13. studenoga 2007. godine drugim i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne egzistiraju stoga da je tužitelj provedbom konverzije u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju potražuje u ovom postupku;

- da ZID ZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača;

- da je navedenim ZID ZPK, u čl. 19.b, određeno načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR;

- da se u tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je ZID ZPK u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom;

- da stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu;

- da je sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik pristao da ukupan iznos kojega tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena;

- da tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc;

- da je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona;

- da pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);

- da je kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, jer je upravo iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZID ZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR;

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZID ZPK s Ustavom Republike Hrvatske kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja;

- da se u svezi pravnog interesa upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 04. ožujka 2020. godine broj Gos-1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona, što potvrđuju i ranije odluke VS RH broja Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu;

- da je VS RH rješenjem od 04. ožujka 2020. godine broj Gos-1/2019-36 pojasnio i na koji način treba tumačiti odluku istog suda posl.br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, polazeći tek od kazuističkih zakonskih pravila prema kojima podnositelj kondemnatorne tužbe, u pravilu ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa u procesno pravnom smislu;

- da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku;

- da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne);

- da u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, slijedom čega pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno;

- da je tuženik postupao sukladno važećem Zakonu o bankama, odnosno odredaba čl. 172., čl. 173. i čl. 175., sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona;

- da je tuženik sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“;

- da se tuženik u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača/03 koji određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“;

- da predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika;

- da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno članku 269. st. 2. i čl. 272. toga Zakona;

- da se odredivost kamatne stope ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu;

- da je ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužiteljica nesumnjivo pristala na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope;

- da tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;

- da tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost;

- da je poslovna praksa tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora;

- da je tužitelju još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze;

- da je javni bilježnik provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi;

- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja;

- da je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da je volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika;

- da je tužiteljica očito dobrovoljno pristala na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužiteljici u skladu sa zakonskim obvezama;

- da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača;

- da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja;

- da i u slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe;

- da tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;

- da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna;

- da tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično);

- da je iracionalno stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli;

- da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF;

- da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF;

- da mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika;

- da tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,99%;

- da svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama i dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka;

- da se prigovara i zastari potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi ništetnosti sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora;

- da budući bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa;

- da tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku;

- da ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, ističe se kako je tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.1. Slijedom svega navedenog tužena predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška sa zakonskim kamatama.

3. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu podneskom od 04. veljače 2021. godine (list 255-265) u kojem u bitnome ističe neosnovanost prigovora zastare pozivom na odredbu čl. 328. ZOO-a kojim je propisano neograničeno isticanje ništetnosti, a posljedično tome sukladno odredbi čl. 323. ZOO- a, obvezu ugovorne strane da vrati drugoj sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Konačno, ukazuje i na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a s tim u svezi na odredbe čl. 27. i čl. 272. ZOO-a, kojima je propisano da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, odnosno da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s kojima se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Stoga, da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane, pa obzirom se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Osim navedenog da valja imati na umu da ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope i na daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Daljnji je navod tužitelja da kolektivne presude trgovačkog suda imaju učinak erga omnes stoga da se moraju na identičan način primijeniti prema svim potrošačima - korisnicima kredita, neovisno o njihovom obrazovanju, stručnoj spremi ili radnome mjestu. Tuženik da je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljem valutnu klauzulu u CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti određen iznos isplaćenog kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu, a presudom VTS RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da je takva odredba zbog toga nepoštena i ništetna. Navedeno da je nesporno i za ovaj predmetni ugovor jer i on sadrži odredbu da se glavnica kredita veće uz valutu CHF, pri čemu da tužitelju nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF, na temelju kojih bi isti kao potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizići prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Konačno, ukazuje se da konverzijom kredita tužitelj nije ostvario potpunu restituciju niti je konverzija kredita zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi odnosno potpuna restitucija. U trenutku konverzije da još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, a koja činjenica da svakako utječe na preostalu neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na pravo potrošača na punu restituciju, što da je utjecalo i na odluku tužitelja da prihvati konverziju. Ukazuje se na presudu suda EU u predmetu Dunai / Erstebank Hugary, broj C-118/17 kojom odlukom je sud EU jasno naveo kako ugovori o kreditu mogu i trebaju biti proglašeni ništetnima i da se pri tom obavezno mora voditi računa o tome što je interes potrošača, a ako je u interesu potrošača da ugovor, unatoč ništetnim odredbama, opstane, tada može opstati, no ako to nije u interesu potrošača, tada cijeli ugovor valja proglasiti ništetnim. Ukazuje se i na revizijske odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-870/01, Rev-899/06, Rev-1743/11, u kojima je nedvojbeno utvrđeno da se pravna valjanost pravnog posla cijeni prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila, stoga da je institucija sastavni dio instituta ništetnosti ugovora i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Glede prigovora zastare tužitelj ga cijeni u potpunosti neosnovanim kao i ranije navedeno pozivom na odredbe čl. 328. ZOO-a, kojim je propisano neograničeno pravo isticanja ništetnosti i posljedice ništetnosti, a s tim u svezi i da se ima primijeniti zastarni rok od 5 godina koji počinje teći od pravomoćnosti odluka donesenih po kolektivnoj tužbi.

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem ugovora o kreditu od 13. studenoga 2007. godine (list 10-16);

- čitanjem zahtjeva za dostavu dokumentacije (list 19);

- čitanjem aneksa ugovora o kreditu od 03. veljače 2016. godine (list 27-30);

- čitanjem izračuna konverzije (list 32-35);

- uvidom u simulirani otplatni plan u EUR (list 36-38, 41-42, 45, 47, 49-52, 55, 57-58, 60-64, 67-71);

- uvidom u obavijest o provedenoj konverziji (list 39-40, 53);

- uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope (list 43-44, 46, 48, 54, 56, 59, 65, 72- 73);

- čitanjem izjave o prihvaćanju konverzije (list 74);

- uvidom u pregled prometa po kreditu (list 75-89, 328-340);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 90-95);

- uvidom u promidžbeni materijal za CHF kredite (list 200-215);

- čitanjem nalaza i mišljenja vještaka (list 284-297 i 359-395);

- saslušanjem vještaka Goranke Šmer Maraš na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 436-437);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 437-438).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 346-53/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 13. studenoga 2007. godine (stambenog) sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene kao kreditora kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene (čl. 6. Ugovora) i ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora) te restitucijski zahtjev isplate po osnovi ništetnih odredbi.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Rovinj dana 13. studenoga 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 346- 53/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi adaptacije kuće solemniziran dana 14. studenoga 2007. godine od strane javnog bilježnika Rina Zujića broj OV-9379/07 (namjenski stambeni kredit) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 255.200,00 CHF s rokom otplate 10 godina (120 mjeseci) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje, a koja se kamata obračunava u CHF mjesečno i da je kreditor mijenjao početnu kamatnu stopu u više navrata;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 5,50% šest puta povišenjem iste i to na 6,20% od 29. veljače 2008. godine, na 6,15% od 30. rujna 2008. godine, na 6,40% od 30. studenoga 2008. godine, na 6,75% od 28. veljače 2009. godine, na 6,50% od 30. studenoga 2010. godine, na 6,30% od 30. rujna 2011. godine, do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/20213) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF;

- da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu dana 03. veljače 2016. godine, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Rina Zujića u [adresa], broj OV-893/16, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te da je člankom 2. Ugovora o kreditu utvrđeno da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosio 43.379,68 EUR te da je na isti dan utvrđena preplata u iznosu 252.710,67 kuna.

8. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li je osnovan prigovor zastare.

9. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

9.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

9.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

9.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 13. studenoga 2007. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

10. Prigovor zastare nije osnovan.

10.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 04. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

11. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

12. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 13. studenoga 2007. godine (solemniziran 14. studenoga 2007. godine).

13. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

14. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

15. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 13. studenoga 2007. godine (solemniziran 14. studenoga 2007. godine), pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

16. Odredbom čl. 96. ZZP/07 (čl. 81. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 100. ZZP/07 (čl. 85. ZZP/03) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom čl. 101. st. 1. ZZP/07 (čl. 86. st. 1. ZZP/03) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 (čl. 87. ZZP/03) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. U odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

22. Da je tome tako proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja kada opisuje okolnosti zbog kojih je i u kojima je uzeo stambeni kredit navodeći da je riječ o stambenom kreditu za adaptaciju kuće u kojoj stanuje na adresi prijavljenog prebivališta, a u kojoj tvrdi da se nikad nije obavljala djelatnost niti se iznajmljivala. Tužitelj navodi da je istome odmah ponuđen samo kredit u CHF i to kao najpovoljniji izlažući kamatnu stopu kao nisku i povoljnu, pa iako je shvatio da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je pri tome računao na eventualnu beznačajnu promjenu u novcu izraženu za 100,00 do 200,00 kuna jer je službenica zagovarala ovaj kredit kao siguran. Tvrdi da službenica ništa nije objasnila u svezi mogućnosti promjene kamatne stope odnosno, kako bi se to mijenjalo, o čemu to ovisi i što na to utječe. Što se tiče valute CHF navodi, da je za nju tada znao samo da je riječ o valuti švicarske konfederacije, jer se s tom valutom nije koristio kao platežnim sredstvom niti je pratio kako kotira u smislu tečaja spram ostalih valuta, a bankarica tvrdila da je stabilna i da je uvijek ista i nije ukazivala na nikakvu rizičnost te valute. Nadalje navodi da ništa nije ukazivalo da bi bilo riječ o nekom riziku, a niti se ukazalo da HNB ne štiti valutu CHF spram kune, što da tužitelj nije ni osobno znao. Početni anuitet po sklopljenom ugovoru da je iznosio nešto između 7.000,00-8.000,00 kuna, a onda s vremenom pamti iznose od čak 15.000,00- 19.000,00 kuna, kada je tražio rješenje u banci međutim, da se ništa nije nudilo do zakonske konverzije koju da je prihvatio samo da smanji ratu, a onda to uslijedilo samo djelomično jer je mjesečni anuitet i dalje bio između dva navedena iznosa. Konvertirani kredit da je također zatvorio u cijelosti smatrajući da mu banka još uvijek duguje preplatu iako je utvrđena neka preplata u postupku konverzije. Ugovor o kreditu tvrdi da je vidio prvi put kod javnog bilježnika gdje je i potpisan, a uvjeti iz kredita određeni po banci i tu se ništa nije moglo pregovarati ili dogovarati pa je zapravo sklopljen po sistemu "uzmi ili ostavi". Na solemnizaciji kod javnog bilježnika tvrdi da nitko od banke nije bio tako da ni nije imao koga pitati za bilo što, a javni bilježnik da ništa nije objašnjavao što se tiče ekonomske strane ugovora. U odnosu na sklopljeni Aneks potvrđuje da je i njega potpisao kod javnog bilježnika gdje ga je dočekao bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj istoga pa da je takvoga prihvatio s osnovnim ciljem da smanji mjesečni anuitet, mada postupak u cijelosti nije razumio, niti mu se posebno objasnio, a mjesečne anuitete redovito plaćao na šalteru banke i to osobno.

22.1. Dakle, tužitelj navodi da službenica banke nije ukazivala da bi kredit bio rizičan niti mu se nudila druga opcija kako bi tužitelj odabrao valutu u kojoj će uzeti kredit, iako odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne, po ponuđenim uvjetima banke, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva te nepoštena i ništetna.

22.2. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja kao uvjerljiv, logičan i životan, a isti upravo potvrdio utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

23. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu (konverzija) proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

24. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

25. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 6.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

26. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

27. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

28. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 99.-100. ZZP/07 (čl. 84-85. ZZP/03).

29. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njemu iskazano, kako je istome ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

30. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,50%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

31. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 96. i 97. ZZP/07 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

32. Nadalje, ocjenjujući odredbe čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

33. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

34. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

35. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

36. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

37. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2., 3. i 4. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 96. ZZP/07 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

38. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala i odustala od predloženog saslušanja predloženog svjedoka PĆ (zaposlenika banke) na okolnosti zaključenja ugovora o kreditu (podnesak od 04. prosinca 2024. godine, list 399).

39. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

40. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

41. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak broj 1 uz ugovor od 01. ožujka 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

42. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud utvrdio ništetnima isti postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

43. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužitelju u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranku Šmer Maraš, dipl. oec.

44. Vještakinja je dostavila nalaz i mišljenje dana 15. studenoga 2021. godine (list 284-298) sukladno naloženom zadatku iz rješenja od 11. kolovoza 2021. godine koji je nalagao izračun pretplate polazeći od toga, da se kao dan provedbe konverzije ima uzeti datum kada je Aneks uz ugovor potpisan, odnosno u konkretnom slučaju 03. veljače 2016. godine. O tom pisanom nalazu i mišljenju se raspravilo na ročištu od 30. ožujka 2022. godine (list 320-321), kada je u bitnom vještakinja ukazala da prigovori tužene na osnovni pisani nalaz i mišljenje predstavljaju pravna pitanja s obzirom da je ista postupila po naloženom zadatku iz sudskog rješenja koji nije uzeo u obzir u međuvremenu usklađenu praksu da se kao datum provedbe konverzije uzme 30. rujna 2015. godine, a isto tako da se kroz vještačenja ukazalo različito postupanje glede negativnih razlika i s tim u svezi da se iste obračunavaju kada sud to izričito i naloži. Konačno, u tom osnovnom nalazu nije uzeta u obzir i preplata priznata u konverziji slijedom čega da bi tužena trebala dostaviti i dopunsku knjigovodstvenu dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno korištenje pretplate.

44.1. Rješenjem od 11. lipnja 2024. godine sud je pozvao vještakinju Goranku Šmer Maraš na dopunu pisanog nalaza sa naloženim zadatkom da:

- utvrdi koliko iznosi preplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koje je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i početno ugovorene stope iz Ugovora o kreditu broj: 346-53, 2007 od 13. studenoga 2007. godine, a preplatu utvrditi u razdoblju od početka otplate kredita do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine uz prikaz i negativnih tečajnih razlika, te neto potraživanje, odnosno prikaz koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike (prijeboj);

- utvrdi da li je tužena u postupku konverzije uzela u obzir sve uplate tužitelja;

- utvrdi je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate), na način da: utvrdi razliku glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30. rujna 2015. godine i stanja neotplaćene glavnice u CHF, stvarno zatečene na dan 30. rujna 2015. godine obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita;

- utvrdi je li provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30. rujna 2015. godine i u kojem iznosu;

- izradi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30. rujna 2015. godine na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka i pri tom najprije zatvori međusobna potraživanja koja proizlaze kao rezultat konverzije sukladno čl.171. (red uračunavanja) i čl. 172. (uračunavanje kamata i troškova) Zakona o obveznim odnosima, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30. rujna 2015. godine obračunata i zakonska zatezna kamata.

44.2. Vještakinja je dostavila dopunu nalaza i mišljenja dana 19. studenoga 2024. godine (list 358-395), to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdila:

- da pretplata kamate u svakom pojedinačnom mjesečnom iznosu koji je tužitelj platio u odnosu na iznos koji je trebao platiti, kada je izračunat primjenom početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 13. studenoga 2007. godine, za razdoblje od početka otplate kredita do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi 6.751,69 eura (specificirano u stupcu 16, tablice 3 dopune nalaza i mišljenja);

- da zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate kamate do 30. rujna 2015. godine iznosi 4.113,19 eura (specificirano u stupcu 17, tablice 3 dopune nalaza i mišljenja);

- da pretplata svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa koji je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je izračunat primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, za razdoblje od početka otplate do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi 42.994,51 eura (specificirano u stupcu 15, tablica 4 dopune nalaza i mišljenja);

- da zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene tečaja - pozitivne tečajne razlike do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi 14.357,51 eura (specificirano u stupcu 16, tablice 4 dopune nalaza i mišljenja);

- da manje plaćeni anuiteti s osnova promjene tečaja u razdoblju plaćanja po nižem tečaju od početnog sve do 30. rujna 2015. godine, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose 33.05 eura, kako je specificirano u stupcu 15, tablice 5, dopune nalaza i mišljenja;

- da je zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos manje plaćenih anuiteta s osnova promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznosi 30,04 eura (specificirano u stupcu 16, tablice 5 dopune nalaza i mišljenja);

- da razlike svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta koje je tužitelj platio u odnosu na anuitet koji je trebao platiti, kada je izračunat primjenom tečaja švicarskog franka koji je vrijedio na dan isplate kredita, za razdoblje od početka otplate kredita do dana provedbe konverzije 30. rujna 2015. godine, kao neto tečajne razlike (pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne), ukupno iznose 42.958,05 eura (specificirano u stupcu 15, tablice 6 dopune nalaza i mišljenja);

- da zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos n eto razlike s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike umanjene za negativne) do 30. rujna 2015. godine ukupno iznosi 14.327,69 eura (specificirano u stupcu 16, tablice 6 dopune nalaza i mišljenja);

- da je u obračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine tuženik umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 144.545,58 kuna (sa 475.915,67 kuna na 331.370,09 kuna);

- da u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF, obračunate po početnom tečaju iznosi 3.540,08 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji;

- da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve kunske uplate vršene po realiziranom (stvarno plaćenom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF, do 30. rujna 2015. godine, sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po njemu;

- da s financijskog aspekta, uzevši sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (valutne klauzule i promjena kamate);

- da je tuženik tužitelju u konverziji na dan 30. rujna 2015. godine utvrdio preplatu kredita u iznosu od 33.540,48 eura;

- da rekapitulacija potraživanja po kreditu na dan 30. rujna 2015. godine s obračunatim zateznim kamatama uvažavajući samo pozitivne razlike, a sve umanjeno za preplatu iz konverzije kredita, iznosi 38.213,09 eura od čega: pretplata kamata iznosi 1.907,42 eura (tablica 10), preplata s osnova tečaja iznosi 32.765,59 eura (tablica 11) i razlika nedospjelih glavnica iznosi 3.540,08 eura;

- da rekapitulacija potraživanja po kreditu na dan 30. rujna 2015. godine s obračunatim zateznim kamatama uvažavajući samo pozitivne razlike kamate te neto tečajne razlike (i pozitivne i negativne), a sve umanjeno za preplatu iz konverzije kredita, iznosi 38.150,22 eura od čega: pretplata kamata iznos od 1.907,42 eura (tablica 13), preplata s osnova tečaja iznos od 32.702,72 eura (tablica 14) i razlika nedospjelih glavnica iznos od 3.540,08 eura.

45. Podnescima od 27. siječnja 2025. godine (list 403-405 i 416) tužena se očituje na nalaz vještaka navodeći u bitnome, da je po vještaku utvrđeno da je tužena pri izračunu konverzije uračunala sve uplate od strane tužitelja dakle, da je konverzija ispravno provedena slijedom čega bi, ako je tražbina tužitelja koju isti potražuje u ovom postupku prethodno namirena sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, usvajanje tužbenog zahtjeva dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja na štetu tuženika. Dakle, nalaz vještaka tužena zapravo ne spori s obzirom je i vještakinja potvrdila pravilnost konverzije, niti izlaže nikakve konkretne primjedbe na matematički izračun vještaka, već isključivo se referira na pravna stanovišta zauzeta u navedenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje odluke u bitnome potvrđuju da je tužitelj kao potrošač u potpunosti restituiran provedenom konverzijom ugovora o kreditu i da prihvaćajući konverziju na temelju ZID ZPK nema pravo na povrat. Konačno, pozivom na podnesak od 07. siječnja 2020. godine (list 307-311) tužena ustraje, kod i tamo iznesenih navoda koji se u bitnome svode na već odgovoreno u dopuni nalaza vještaka, a to je, da su u izračunu vještaka uzete u obzir sve tužiteljeve kunske uplate kao i utvrđena preplata u konverziji dakle, da je uzela u obzir sve efekte provedene konverzije provedene u skladu sa ZID ZPK.

46. Podneskom od 30. siječnja 2025. godine (list 417-419) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti bez primjedbi, a sve kako bi isti po mišljenju tužitelja bio jasan, potpun i podudaran drugim dokazima pa kao takav da predstavlja valjani dokaz za utvrđenje meritornih činjenica. Nadalje, u tom podnesku u bitnome ponavlja pravna shvaćanja glede pravnog interesa tužitelja za predmetnom tužbom i nakon izvršene konverzije, a sve i pozivom na presude suda EU broj C-118/17, C-452/18 o čemu je bilo govora u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Konačno u tome podnesku tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev uvažavajući rekapitulaciju iz konačnog mišljenja dopune nalaza vještaka, odnosno prihvaćajući metodologiju izračuna zateznih kamata na pojedinačne mjesečne utvrđene preplate po oba osnova ništetnih odredbi i uračunavanjem preplate utvrđene u konverziji kao i razlike glavnice primjenom redoslijeda uračunavanja propisanog Zakonom o obveznim odnosima, za čim se dobija utvrđeni iznos od 38.150,22 eura koji zahvaća i negativne tečajne razlike odnosno prijeboj.

47. Podneskom od 03. veljače 2025. godine tužena se očitovala na podnesak tužitelja od 30. siječnja 2025. godine (list 420) ne protiveći se djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u podnesku od 05. siječnja 2022. godine tražio isplatu iznosa od 56.736,06 eura (427.477,84 kuna), da bi navedenim podneskom potraživao iznos od 38.150,22 eura, pa se predlaže sudu utvrditi djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku prema specifikaciji toga troška iz navedenog podneska.

48. Podneskom od 12. veljače 2025. godine (list 423-434) tužena se dopunski očituje na nalaz vještaka predlažući dopunu vještačenja na način da se primjeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu kao i da se prilikom svakog pojedinog izračuna vještaka prikaže manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. U nastavku podneska opetovano ukazuje na učinke i efekte provedene konverzije sukladno odredbama ZID ZPK čime da je tužitelj konzumiran u bilo kakvoj daljnjoj tražbini pretplate po bilo kojoj osnovi.

49. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 19. veljače 2025. godine (list 435-436) kada je vještakinja sagledavajući sadržaj podnesaka stranaka izvela zaključak da sadržaj istih ne ukazuje na bilo kakvu primjedbu na matematički izračun iz njezine dopune nalaza jer je riječ o pravnim pitanjima, a u odnosu na prijedlog tužene da se nalaz dopuni predlažući primjenu kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu ukazala je sudu da kroz razdoblje izrade njezinih vještačenja ove vrste od posljednjih 6 godina sagledavajući samo banku tužene i prednice može odgovoriti da u to vrijeme ova banka nije imala stambene kredite u kunama, pa se stoga takav obračun ni ne može napraviti, a ukoliko banka takvim podacima raspolaže isti se može dostaviti. U odnosu na prednje ukazivanje prema dosadašnjim postupanjima i ovoga suda u istovrsnim predmetima iste banke tužene, izveo se isti zaključak da se samo paušalno predlažu takve dopune, a da banka ni u jednom predmetu nije dostavila konkretne podatke istovrsnih kredita u istom razdoblju u kunama. Vještakinja je nadalje opetovano potvrdila da je uzela u obzir kod izračuna sve uplate od strane tužitelja i da je konverzija ispravno provedena u kojoj je utvrđena pretplata koja je uzeta u obzir u izračunu.

49.1. Glede tužiteljeva podneska u kojemu je precizirao tužbeni zahtjev u visini od 38.150,32 eura potvrđuje da je riječ o iznosu iz rekapitulacije tablice 12, redni broj 7 (list 31) to pojasnila primijenjenoj metodologiju postupajući po zadatku suda iz rješenja od 11. lipnja 2024. godine, kojemu se pristupilo nakon već prethodno izrađenog vještačenja kada je kao dan konverzije uzet 03. veljače 2016. godine, umjesto prihvaćenog u praksi 30. rujna 2015. godine, zbog čega da je i rađena dopuna koja je sada i jedina mjerodavna za ovaj izračun. Vještakinja pojašnjava da u odnosu na zadatak obračuna preplate po osnovi kamate, izračun da je prikazan u tablici broj 3 (list 10-13 nalaza) s ukupnim izračunom preplate iz stupca 16, iznosa 6.751,69 eura, te uz ovu glavnicu u stupcu 17 prikazala zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos čega je ukupni iznos 4.113,19 eura. U odnosu na zadatak obračuna preplate s osnova tečaja, izračun da je prikazan u tablici 4 nalaza (list 14-17 nalaza), gdje je u stupcu 15 prikazala pozitivne tečajne razlike s ukupnim iznosom od 42.991,10 eura, a u stupcu 16 zateznu kamatu na svaku pojedinačnu mjesečnu preplatu u ukupnom iznosu 14.351,91 eura. Nadalje, u tablici 5 da je prikazala negativne tečajne razlike odnosno izračun manje plaćenih anuiteta s osnova promjene tečaja u odnosu na početni tečaj do 30. rujna 2015. godine kao dana konverzije, i to u stupcu 15 u iznosu 33,05 eura, a u stupcu 16 zatezne kamate od 30,04 eura. U tablici broj 6 da je iskazala samo neto preplatu po osnovi valute gdje je neto preplata po mjesečnim anuitetima prikazana u stupcu 15, ukupnog iznosa od 42.958,05 eura, a do nje, u stupcu 16 izračun zatezne kamate ukupno 14.327,69 eura. U narednoj tablici 7 prikazan je izračun razlike u glavnicama u konverziji, koja bi na taj dan iznosila 3.540,08 eura, dok je u tablici broj 8 prikazana rekapitulacija konverzije gdje je iskazana utvrđena preplata u konverziji od strane tuženika u iznosu od 33.540,48 eura.

49.2. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja potvrdila je njegovo opredijeljene za prijeboj negativnih tečajnih razlika odnosno za izračun prema rekapitulaciji iz tablice 12 (list 31 nalaza) što odgovara ukupnom iznosu tražbine od 38.150,22 eura (list 131).

49.3. U odnosu na način uračunavanja sukladno čl. 171. i 172. ZOO-a vještakinja je pojasnila da je uračunala preplatu iz konverzije na način da je obračunatu zateznu kamatu od 30. rujna 2015. godine (po oba osnova kamate i valute) umanjila za priznatu preplatu po tuženiku iz konverzije, a s obzirom da zatezna kamata nije bila dostatna za uračunavanje preplate koja je preostala u iznosu od 15.099,60 eura, za taj iznos da je uračunavanjem od najstarije tražbine umanjila glavnicu s osnova preplate kamata i tečaja.

50. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo. Pri tome valja istaknuti, da tužena nije imala primjedbi glede pravilnosti matematičkog izračuna koji je dan u nalazu i mišljenju tim više što se tužitelj opredijelio za prijeboj i negativnih tečajnih razlika prihvaćajući upravo izračun iz rekapitulacije tablice 12, koja je obuhvatila i prijeboj negativnih tečajnih razlika, mada takav prigovor prijeboja tužena konkretno nije ni postavila. Sud smatra da kod izračuna se imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije (preplata utvrđena u konverziji i razlika glavnice) i da se uračunavanje ima vršiti primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO-a, što prethodno pretpostavlja i obračun zatezne kamate na svaku pojedinu izračunatu preplatu od dospijeća do 30. rujna 2015. godine, kada je provedena konverzija. Naime, u odnosu na primjedbe tužene, da se izračun imao vršiti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u kunama, sud smatra da je jedino ispravno izračun preplate izvršiti na temelju jedino poznatih i sa sigurnošću prihvaćenih parametara, po tužitelju iz osnovnog ugovora, a to je početno ugovorena kamatna stopa i tečaj koji je u tom trenutku vrijedio kod isplate kredita, a što je i opće prihvaćeno u sudskoj praksi. Upravo ovakvom metodom izračuna i u konkretnom slučaju ukazuje na zaključak da provedena konverzija nije u cijelosti obeštetila tužitelja i da sklopljenim Aneksom položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača nije izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, a visine iznosa u obje varijante to itekako potvrđuju.

51. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti i kondemnatorni zahtjev tužitelja jer isti uključuje efekte konverzije uračunavanjem utvrđene preplate po tuženoj u samoj konverziji koju valja prebiti kao što je to učinjeno u rekapitulaciji iz tablice 12 (list 31 nalaza) na dan 30. rujna 2015. godine uvažavajući i negativne tečajne razlike što u konačnosti nije osporeno po tuženoj.

52. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

53. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

54. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

55. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

56. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

57. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

58. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

59. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u iznosu od 9.432,00 eura bez PDV-a i to na ime troškova sastava tužbe (500 bodova), zastupanja na ročišta od 05. veljače 2021. godine (583,00 bodova), 30. ožujka 2022. godine i 19. veljače 2025. godine (svako po 500,00 bodova), sastava obrazložena podneska od 14. listopada 2020. godine (583,00 bodova) i podnesaka od 04. veljače 2021. godine i 16. veljače 2021. godine, 05. siječnja 2022. godine i 30. siječnja 2025. godine (svako po 500 bodova) te za podnesak od 03. prosinca 2019. godine (50 bodova), odnosno ukupno 9.432,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a 2.358,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 663,61 eura i trošak financijskog vještačenja 789,70 eura.

59.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve tražene troškove zastupanja uz trošak samo plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 331,81 eura, i utrošeni iznos na ime vještačenja od položenog predujma u iznosu 700,90 eura s obzirom se tužitelju vraća neutrošeni predujam od 880,80 eura.

59.2. Nije sporno da je nakon dopune vještačenja tužitelj uskladio tužbeni zahtjev smanjenjem istog u odnos na prethodni koji je bio rezultat prvog vještačkog nalaza, a ova razlika izazvana drugim zadatkom suda uvažavajući u tijeku postupka usklađenu sudsku praksu da se kao datum konverzije uzme 30. rujna 2015. godine, a ne stvarni datum sklapanja pojedinog ugovora o konverziji.

59.3. Imajući u vidu da je riječ o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže i odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu u konkretnom slučaju narušilo bi pravičnu ravnotežu između stranaka, jer bi donesena odluka o trošku, konkretno za djelomično povučeni dio zahtjeva u iznosu od 18.585,84 eura bio prekomjeran teret za tužitelja, koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka kojom bi se tužitelju naložilo da plati tuženoj srazmjerni dio troška za povučeni dio zahtjeva, rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba o čemu već govori odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1014/18 od 20. listopada 2021. godine, odluka suda EU C-224/19 i C-259/19 i konačno odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 10. prosinca 2017. godine.

59.4. Slijedom svega naprijed navedenog sud je o parničnom trošku odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama te je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke ove presude, odnosno usvojen je zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 12.822,71 eura, a odbijen je sa zahtjevom u visini od 420,60 eura.

U Rovinju, 27. ožujka 2025. godine.

Sutkinja:

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.