Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Trg bana Josipa Jelačića 5

44400 Glina

Poslovni broj: P-377/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Hasan Karajić i Damir Karajić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne obveze, nakon održane i zaključene glavne rasprave 12. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.-dalje ZPP), dana 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu broj: 9010571795 od 02.06.2005. godine sklopljenog između tužitelja NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi:

" 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75 % (slovima: nula cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita.""

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak, u iznosu 1115,60 eura (tisućustopetnajsteurašezdesetcenta) od zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 9010571795 od 2. lipnja 2005. te je kreditor korisniku kredita odobrio kredit za kupnju vozila. U smislu članka 12. Ugovora korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku koji je naveden u Ugovoru, a uvjet uzimanja kredita bio je po principu "uzmi ili ostavi". Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega je navedena odredba ništetna. Ulazna naknada opisana pod točkom 1. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaj. Presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, da li je odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada Financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz Ugovora, Sud Europske unije zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi pozivajući se na odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima i članak 295. Zakona o obveznim odnosima, članka 81. stavak 1. i čanak 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Zbog toga je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnost odredbe sadržane u članku 12. Ugovora o kreditu uz naknadu parničnih troškova.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističući da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, ističući i prigovor zastare. Tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos u vrijednosti od 10000,00 eura, a naplaćena je sporna naknada od 0,75%, koji iznosi ne predstavljaju neravnotežu između ugovornih stranaka. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje naknade, već je naknada proizlazila iz Zakona i drugih propisa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose temeljem članka 2. Zakona o obveznim odnosima, pa sud nije ovlašen tumačenjem pronalaziti neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u ugovoru. Stranke su u ugovoru jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, što su potvrdile u tekstu ugovora o kreditu, a ugovor su vlastoručnim potpisom potvrdile. Tužitelj je izjavio i potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke, pa tako i o svim elementima ugovora, njegovim posljedicama i značajkama. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač jer u svakom konkretnom slučaju treba uzeti sadržaj ugovora, prirodu, svrhu i objektivne okolnosti koje su pratile sklapanje ugovora. Došlo je do ispunjenja ugovora u cijelosti te se ništetnost više ne može isticati. Zbog toga je predložio da se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 2. lipnja 2005. te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu zaključen između Privredne banke Zagreb d.d. kao banke NŠ kao korisnika kredita uz solidarne jamce FŠ i ŽŠ od 2. lipnja 2005. vidljivo je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10000,00 eura, a kredit se odobrava za kupnju stambenog objekta. Rok korištenje kredita je 2. rujna 2005., a rok otplate kredita 84 mjeseca. Člankom 12. stavkom 3. Ugovora korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,75% od iznosa kredita.

5. Saslušan kao stranka tužitelj je naveo da mu je kredit bio potreban jer je dio kuće kupio od svoga brata, a Ugovor je zaključen na rok od 7 godina u vrijednosti od 10000,00 eura. Ugovor je donio odvjetniku koji ga je pogledao te je tužitelju rečeno da banka uzima cijeli kredit za naknadu. Navedeni ugovor je pročitao i razumio, ali mu ga u banci nisu objašnjavali te mu je rečeno da ugovor potpiše. Kredit nije zatvarao te ga je u cijelosti otplatio nakon sedam godina. Prije umirovljenja kao djelatna vojna osoba obavljao je poslove prvog dočasnika voda, a nije imao nikakav obrt niti je bio vlasnik bilo kakve tvrtke. Kuća je njemu i njegovom bratu služila samo za stanovanje te ju nikome nisu iznajmljivali niti dali u zakup. Sa bankaricom nije mogao pregovarati o uvjetima plaćanja naknade za obradu kredita te mu bankarica nije objasnila svrhu naknade, odnosno zašto je to baš postotak od 0,75.

6. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. -dalje ZPP) koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

8. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti temeljem članka 3. točka 9. te članka 15. stavka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014.). Iz cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja na kojim nije bilo primjedbi nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sklopio u svojstvu potrošača ugovor o kreditu. Iz Ugovora je vidljivo da je tužitelj fizička osoba te se ne navodi nikakva njegova poslovna djelatnost ili slobodno zanimanje, a u Ugovoru je navedena i namjena kredita, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom. Prema tome, ne stoji tvrdnja tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom članka 49. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora. Tijekom postupka nadalje je utvrđeno da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio nakon sedam godina te mu je tuženik naplatio naknadu od 0,75%. Tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, a nije mu objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade u navedenom postotku. Kao što je i sam tužitelj naveo u svom iskazu, rečeno mu je da mora izvršiti uplatu u iznosu od 0,75% za kredit, ali mu nije objašnjen razlog zašto je naveden ugovoren iznos naknade baš u postotku od 0,75%. Tužitelj od banke nije dobio nikakve izračune. Prema tome, iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o iznosu naknade kredita, radi čega je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu.

9. Također se prigovor zastare tuženika u ovom predmetu ukazuje neosnovanim, imajući u vidu i sudsku praksu sudova. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući ovo u vidu prigovor zastare tuženika nije osnovan. Iz naprijed navedenih razloga tužbeni zahtjev tužitelja ukazuje se u cijelosti osnovanim radi čega je sud isti i usvojio.

10. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 4. prosinca 2024. i zastupanja na ročištima od 18. veljače 2025. i 12. ožujka 2025., uz napomenu da je ročište od 18. veljače 2025. odgođeno pa tužitelju pripada polovica navedenog iznosa, što zajedno sa troškovima podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 eura, ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,10 eura i PDV-a daje ukupan iznos od 1115,60 eura.

11. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 27. ožujka 2025.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na vaš broj PBZ-1085