REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6732/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić u pravnoj stvari tužiteljice ĐH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, odvjetničke vježbenice BH i zamjenice punomoćnice tuženika odvjetničke vježbenice MH, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.982,62 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

- na iznos od 0,85 EUR od 1.2.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,69 EUR od 1.3.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,32 EUR od 1.4.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,33 EUR od 1.5.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 1.6.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,97 EUR od 1.7.2008. godine do isplate

- na iznos od 0,59 EUR od 1.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 19,80 EUR od 1.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 6,85 EUR od 1.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 20,67 EUR od 1.1.2009. godine do isplate

- na iznos od 22,78 EUR od 1.2.2009. godine do isplate

- na iznos od 23,71 EUR od 1.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,80 EUR od 1.4.2009. godine do isplate

- na iznos od 21,26 EUR od 1.5.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,47 EUR od 1.6.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,23 EUR od 1.7.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,95 EUR od 1.8.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,82 EUR od 1.9.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,61 EUR od 1.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,83 EUR od 1.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 18,16 EUR od 1.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 20,59 EUR od 1.1.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,50 EUR od 1.2.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,48 EUR od 1.3.2010. godine do isplate

- na iznos od 28,52 EUR od 1.4.2010. godine do isplate

- na iznos od 27,42 EUR od 1.5.2010. godine do isplate

- na iznos od 29,72 EUR od 1.6.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,00 EUR od 1.7.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,73 EUR od 1.8.2010. godine do isplate

- na iznos od 50,54 EUR od 1.9.2010. godine do isplate

- na iznos od 47,71 EUR od 1.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 41,71 EUR od 1.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 53,30 EUR od 1.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 67,74 EUR od 1.1.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,79 EUR od 1.2.2011. godine do isplate

- na iznos od 61,40 EUR od 1.3.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,55 EUR od 1.4.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,28 EUR od 1.5.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,57 EUR od 1.6.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,87 EUR od 1.7.2011. godine do isplate

- na iznos od 94,51 EUR od 1.8.2011. godine do isplate

- na iznos od 86,44 EUR od 1.9.2011. godine do isplate

- na iznos od 77,54 EUR od 1.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 76,43 EUR od 1.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 75,64 EUR od 1.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 79,55 EUR od 1.1.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,67 EUR od 1.2.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,98 EUR od 1.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,22 EUR od 1.4.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,58 EUR od 31.3.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,87 EUR od 1.6.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,83 EUR od 1.7.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,51 EUR od 1.8.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,36 EUR od 1.9.2012. godine do isplate

- na iznos od 78,43 EUR od 1.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 81,53 EUR od 1.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 83,23 EUR od 1.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 82,64 EUR od 1.1.2013. godine do isplate

- na iznos od 76,01 EUR od 1.2.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,66 EUR od 1.3.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,93 EUR od 1.4.2013. godine do isplate

- na iznos od 79,56 EUR od 1.5.2013. godine do isplate

- na iznos od 73,24 EUR od 1.6.2013. godine do isplate

- na iznos od 73,07 EUR od 1.7.2013. godine do isplate

- na iznos od 74,43 EUR od 1.8.2013. godine do isplate

- na iznos od 76,99 EUR od 1.9.2013. godine do isplate

- na iznos od 80,89 EUR od 1.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 78,88 EUR od 1.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 80,04 EUR od 1.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 81,36 EUR od 1.1.2014. godine do isplate

- na iznos od 82,61 EUR od 1.2.2014. godine do isplate

- na iznos od 84,36 EUR od 1.3.2014. godine do isplate

- na iznos od 83,83 EUR od 1.4.2014. godine do isplate

- na iznos od 81,77 EUR od 1.5.2014. godine do isplate

- na iznos od 80,92 EUR od 1.6.2014. godine do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732 naknaditi tužiteljici ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.438,97 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. ožujka 2025. do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1 U ovom parničnom postupku, tužiteljica ĐH od tuženika Privredne banke Zagreb d.d. potražuje isplatu iznosa citiranog pod točkom I. izreke ove presude, temeljeći svoje potraživanje na između stranaka nespornoj činjenici da je s tuženikom 30. travnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 012462553, (dalje u tekstu: Ugovor) na temelju kojega joj je tuženik, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.859,57 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita.

2 Tužiteljica se sukladno Ugovoru obvezala tuženiku iznos kredita isplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10% godišnje. Tužiteljica je preuzetu obvezu u cijelosti ispunila.

3 Tužiteljica tvrdi da joj prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, ponuđen joj je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

4 Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

5. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njezinu egzistenciju, nikada ne bi preuzela takvu obavezu.

6. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

7. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao II-tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

8. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

10. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

11. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Tužiteljica zaključuje da slijedom svega izloženoga ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

13. Po provedenom vještačenju, na temelju odredbe čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO te čl. 1115. ZOO tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I. izreke ove presude.

14. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu.

15. Svoje protivljenje tuženik obrazlaže navodeći da je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Tuženik ističe da sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

16 Nadalje tuženik navodi da postavljeni tužbeni zahtjev glasi na isplatu bez prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, čime je tako postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Naime u historijatu tužbe tužiteljica pojašnjava kako smatra nepoštenom odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te se u tom smislu poziva na presudu VTS-a broj Pž-7129/13, međutim u konkretnoj situaciji nije moguće postaviti tužbeni zahtjev za isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, stoga tužba sadrži nedostatke uslijed kojih je istu potrebno odbaciti, obzirom da je tužbeni zahtjev nejasan i nepotpun.

17 Tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa stoga tuženik pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 smatra pravno irelevantnima u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

18 Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Tuženik tvrdi i da u postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.

19 Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu.

20 Tuženik ističe da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

21 Nadalje, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

22 Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO- a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

23 Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

24 Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.

25 Tuženik ističe da je tužiteljica poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, pa zaključuje da se stoga s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

26 Ako tužiteljica smatra da ju je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužiteljica sama donijela odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

27 Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

28 Završno tuženik ističe i prigovor zastare.

29 Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu troška postupka tuženiku.

30. Prvenstveno treba reći da je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (list 107), koji je postavila nakon provedenog vještačenja, zahtjev postavljen u tužbi povisila. Tuženik se preinaci tužbe usprotivio, no sud je takvu preinaku dopustio jer se radi o tzv. nepravoj preinaci, kod koje je činjenična i pravna osnova tužbenog zahtjeva ostala nepromijenjena, pa je raspravljanje po preinačenoj tužbi svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka (čl. 190. st.3. ZPP).

31. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu – Ugovor o kreditu i otplatni planovi te su izvedeni dokazi saslušanjem tužiteljice i vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Koraljki Cesarec Noršić.

32. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

33. Između stranaka je prvenstveno sporno može li tužiteljica potraživati isplatu bez da tužbenim zahtjevom traži utvrđene ništetnosti.

34. U pogledu merituma, sporne su sporne osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

35. U pogledu tuženikovoga prigovora da tužiteljica ne može potraživati isplatu bez da prethodno tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti, treba reći da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

36. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

37. Slijedom izloženoga u točkama 35. i 36. ovoga obrazloženja, nema procesne zapreke da tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu, bez da prethodno traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (sadržaj ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nije sporan, a isto tako, slijedom utvrđenja iz navedenog spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sadržaj tog ugovora nije potrebno niti ocjenjivati).

38. Iako je navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno da tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, treba reći da je isto i u ovo postupku utvrđeno u odnosu na tužiteljicu konkretno. Naime, sud je saslušanjem tužiteljice, čiji iskaz u cijelosti ocjenjuje istinitim jer je životan i logičan, utvrdio da je tužiteljica u kreditni ugovorni odnos s tuženikom ušla radi nabavke osobnoga vozila marke Peugeot 207, za svoje osobne potrebe, da joj je zaključenje ugovora upravo s tuženikom sugerirano u auto-kući, gdje joj je rečeno da kredit može dići s valutnom klauzulom u CHF, s tim da ona sam nije znala niti što je valutna klauzula, pa je predmetni ugovor zaključila s tuženikom, iako je inače bila korisnica bankarskih usluga kod druge banke. Ugovor o kreditu dočekao je tužiteljicu sastavljen u auto kući, a na zaključenje ugovora pristala je jer joj je bilo rečeno da će joj rata iznositi onoliko koliko je ona tada bila u mogućnosti plaćati te da je nitko nije upozorio na to da bi rata mogla porasti, a porasla je više nego duplo te da je znala da će doći do tolikoga povećanja, da ona u ugovorni odnos s tuženikom ne bi niti ušla.

39. Imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužitelj u ovom postupku te prihvaćanjem iskaza tužiteljice, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužiteljicu adekvatno informirala o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak. Na taj način tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu zaključenom između stranaka čini ništetnima, na temelju odredbe čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP.

40. Slijedom izloženoga, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, prethodno neosnovanim ocijenivši prigovor zastare. Naime, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužitelju pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. kolovoza 2021. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

41 Visina preplaćenog iznosa, nastalog plaćanjima tužiteljice u skladu s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, utvrđena je vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Koraljki Cesarec Noršić. Njezin (ispravljeni) nalaz i mišljenje ovaj sud ocjenjuje stručnim i jasnim te ga u cijelosti prihvaća, a na njega primjedbi nije imao niti tuženik. Kako je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev u cijelosti uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučeno je ako pod točkom I. izreke ove presude, s tim da je sud odluku o kamatama donio na temelju odredbe čl. 1115. ZOO- a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu), kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO.

42. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. /1 OT, za sastavljanje podnesaka od 30.01.2022., 12.09.2022. 22.07.2024 i od 29.07.2024. – po 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT, za zastupanje na ročištima 14.06.2022., 17.01.2024., 05.11.2024. po 100 bodova prema Tbr 9/1 OT te na ročištu 19.02.2025 - 50 bodova prema Tbr. 9/5 OT, što iznosi ukupno 850 bodova, odnosno 1.700,00 EUR te uvećano za PDV 2.125,00 EUR. nadalje joj je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 38,36 EUR i na presudu u iznosu od 76,53 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II. izreke ove presude tužiteljici dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 2.438,97 EUR. sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate (čl.30. Ovršnog zakona i čl. 29. stavak 1. i 2. ZOO)

43 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III. izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. ožujka 2025.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po pun.