Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1015/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja UK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 13. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja AK, odvjetničkog vježbenika u uredu Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kučinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000155549/2007 zaključenog dana 26. siječnja 2007. godine između tužitelja UK kao korisnika kredita i Addiko Banke d.d. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojima su glavnica i kamate, te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF.

II. Utvrđuje se kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000155549/2007 zaključenog dana 26. siječnja 2007. godine između tužitelja UK kao korisnika kredita i Addiko Banke d.d. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koje propisuju obvezu plaćanja naknade korisniku kredita na ime troška obrade kredita (tzv. „ulazna naknada“) i troška prijevremenog zatvaranja kredita (tzv. „izlazna naknada“).

III. Nalaže se tuženiku Addiko Banka d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 208,20 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana 31. siječnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine do 31. 12. 2024. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, odnosno od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Banka d.d., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 66,36 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana 19. travnja 2018. godine do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine do 31. 12. 2024. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, odnosno od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Banka d.d. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, UK, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa zbog tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica, kamate, te obveza povrata kredita i visina anuiteta vezani uz CHF, isplati ukupan novčani iznos od 464,14 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine do 31. 12. 2024. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine, odnosno od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Banka d.d. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, UK, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

VII. Odbija tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.625,00 eura do iznosa od 1.812,50 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 26. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 5140030250-62000155549/2007, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 15 godina u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi vezanoj uz valutnu klauzulu. Tužitelju je prilikom prvog korištenja kredita naplaćena jednokratna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita te mu je naplaćena i tzv. Izlazna kannada prilikom prijevremene otplate kredita. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) i naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o navedenim odredbama pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi, kao i o razlogu zbog kojeg se naplaćuje naknada prilikom korištenja i prijevremene otplate kredita. Pri tome se tužitelj vezano za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF i odredbi o naplati naknade prilikom korištenja, odnosno prijevremene otplate kredita, tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog isti traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se je obvezao konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu "potrošač" jer pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d., koja je sklopila predmetni Ugovor, nije obuhvaćena izrekom te presude. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Aneksom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Naglašava da su sve sporne odredbe ugovorene sukladno tad važećim propisima. Tuženik je tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Tužitelj je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. U odnosu na naplatu naknade prilikom prvog korištenja kredita, ističe da se ista odnosi na troškove obrade kredita. Smatra da je tuženik osnovano naplatio navedenu naknadu, jer je to imao pravo prema Ugovora i aktima koje primjenjuje. Također ističe da je tužitelju pojasnio spornu odredbu na razumljiv način i da je tužitelj istu prihvatio potpisom Ugovora pred javnim bilježnikom. Na kraju je istakao prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da takve tražbine zastarijevaju za pet godina godine od plaćanja svakog pojedinog davanja. Također je istaknuo i zastaru u odnosu na vraćanje iznosa koji je naplaćen na ime naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu jer smatra da ista također zastarijeva prema u roku od pet godina.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 12. veljače 2025. (str.417-420 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu te visine naplaćene naknade za obradu kredita, saslušana je svjedokinja ŽK te tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o razlozima i namjeni zbog koje su naplaćene naknade za korištenje i prijevremeno zatvaranje kredita, kao i o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 9-15), aneks ugovoru (str. 16-19), otplatni plan (str. 20- 21),obavijest o provedenoj konverziji (str. 22-23), izjava svjedoka (str. 141-144 i 195- 198), izračun konverzije (str. 207-210), simulirani otplatni plan (str. 211-214), nacrt aneksa (str. 215-219), pregled kretanja (str. 220-223), izvadak tuženika (str. 224-226), simulirani otplatni plan (str. 227-228), isplatni nalog (str. 238-239), potvrda o uplati (str. 325), nalaz i zaključak vještaka (str. 331-368) i račun vještaka (str. 369).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, odredbe o naplati naknade u korist tuženika prilikom prvog korištenja kredita, odredbe o naplati naknade u korist tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i povrat iznosa naplaćenog temeljem ništetnosti odredbe o naplati naknade u korist tuženika prilikom prvog korištenja i prijevremene otplate kredita.

6. Među strankama nije sporno da je između stranaka dana 26. siječnja 2007. sklopljen predmetni Ugovor (str. 9-15 spisa) i da je provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015). za što su stranke sklopile Aneks Ugovoru 12. veljače 2016 (str. 16-19 spisa). Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za adaptaciju nekretnine u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate 15 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća. Nesporno je i da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i odredbe o naplati naknade u korist tuženika prilikom korištenja i prijevremene otplate kredita. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno povrat naplaćenih naknada koje je tuženik u svoju korist naplatio prilikom korištenja odnosno prijevremene otplate kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara navedenih potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao jer su mu bila potrebna novčana sredstva u iznosu od cca 100.000,00 kuna kako bi mogao proširiti obiteljsku kuću, odnosno dograditi prostorije. Obratio se predniku tuženika, jer je isti bio njegova banka u kojoj je imao tekući račun. Nakon nekog vremena, iz banke su mu javili da je njegov zahtjev za kredit odobren te mu je ponuđen kredit u valuti CHF odnosno u valuti EUR. Djelatnik banke je sam rekao da svi podižu kredite u CHF, jer su isti nešto povoljniji te da i on sam ima kredit u CHF, stoga se tužitelj u konačnici odlučio da i sam podigne kredit s valutnom klauzulom u CHF. Cjelokupni iznos kredita utrošio je za proširenje kuće koju i dan danas koristi kao i cijelo prethodno vrijeme isključivo za stanovanje sebe i obitelji. U kući nikada nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnost. Kad je dobio ugovor na potpis, isti je mogao pročitati, bilo mu je rečeno samo da je to ugovor za taj kredit, da je iznos odobrenog kredita i rok plaćanja u istom naznačen, te mu nisu posebno pojašnjavali moguće rizike koji bi mogli uslijediti zbog valutne klauzule. Naglasio je da kao laik nije nešto posebno razumio same odredbe ugovora. Uočio je odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu, međutim na iste odredbe nije mogao utjecati. Rečeno mu je da su te odredbe standardni dio postupka te da banka te naknade mora naplatiti za svoje troškove, s tim da mi nisu rekli koji bi to točno troškovi bili. U početku prvih oko 2 godine početna rata je iznosila između 760,00 do 780,00 kuna, a kako je tečaj rastao rata se povisila na oko 1.300,00 kuna. Kada je započela konverzija kredita na istu je pristao tad su mu u banci obrazložili samu konverziju i rekli da će otplatna rata na mjesečnoj razini pasti sa 1.300,00 kuna na oko 900,00 kuna. Prilikom konverzije nije vidio koliki mu je točno iznos od strane banke priznat kao pretplata po kreditu, no zna da je za taj navodni iznos pretplate prvih nekoliko mjeseci nakon konverzije bila umanjena mjesečna rata za nekih 50%, a ne zna koliko je to mjeseci trajalo.

10. Svjedokinja ŽK izjavila je da je kod tuženikovih prednika radila kao referent za kredite vezano za razdoblje koje se odnosi na ugovor o kreditu, a koji je predmet ovog spora. Navodi da su u ponudi imali više različitih kredita te su klijente upozoravali na mogućnost odabira između više potencijalnih kredita. U odnosu na kredite u CHF upozoravala je klijente da se isti odnose na valutnu klauzulu pa ako dođe do promjene tečaja moguće je da se u otplati anuitet poveća ili smanji. Ugovori koje su klijenti potpisivali sročeni su unaprijed od same banke i ne sjeća se da bi klijenti tražili da se mijenjaju pojedine odredbe ugovora. U istima su se mijenjali samo opći podaci vezani za ime klijenta, adresu, iznos kredita, ali sada to ne može točno potvrditi jer se više u detalje toga ne sjeća. Ovdje prisutnog tužitelja sjeća se kao klijenta banke, međutim ne sjeća se da li je ona osobno sudjelovala u postupku obrade predmetnog tužiteljevog kredita. Kasnije je sudjelovala i prilikom konverzije kredita, ali ne i u slučaju konverzije kredita tužitelja. Banka se pisanim putem obraćala klijentima, obavještavala ih je o mogućnosti konverzije te je dostavljala svu potrebnu dokumentaciju, izračune i primjerke ugovora te su se nakon toga klijenti odazivali ukoliko su imali kakvih pitanja, odnosno ako su se odlučili na ponuđenu konverziju. Ne sjeća jesu li se klijenti odlučivali na sklapanje ugovora o kreditima u eurima. Krediti s valutnom klauzulom u eurima bili su u ponudi u to vrijeme, djelatnici banke nisu imali informacije da bi moglo doći do naglog povećanja tečaja CHF. Klijentima su objasnili cjelokupni postupak vezan za sam kredit kao i da postoje troškovi obrade kredita i da su isti vezani uz kretanje eskontne kamatne stope u kojoj su sadržani svi troškovi, jer je to tako kod svih kredita. Zbog proteka vremena, ne može se izjasniti jesu li u to vrijeme bili printani opći uvjeti poslovanja te podaci o naknadama i cjeniku usluga banke, te jesu li isti davani klijentima uz osnovnu dokumentaciju ili su isti bili istaknuti na nekom vidljivom mjestu u poslovnici. Klijenti nisu mogli utjecati na visinu troškova odnosno nisu mogli isključiti primjenu istih na konkretni ugovorni odnos. Ne sjeća se jesu li upozoravali klijente da Hrvatska naredana banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, ali ne i u odnosu na CHF.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 7. prosinca 2024. (str. 331-368 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 442,16 eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom. Zakonske zatezne kamate od dana preplate svakog pojedinačnog iznosa po osnovi tečajne razlike do dana provedene konverzije ukupno iznose 21,98 eura pa ukupna preplata po osnovi tečajne razlike zajedno sa zakonskim zateznim kamatama obračunatima do provedene konverzije iznosi 464,14 eura (442,16 + 21,98). Pri tome treba naglasiti da je vještak prilikom izračuna u obzir uzeo negativne razlike, odnosno oduzeo je iznose kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Također isti je prilikom izračuna od ukupne preplate odbio iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije tako da naprijed navedeni iznos ustvari predstavlja stvarnu razliku u preplati po osnovi valutne klauzule koja je preostala nakon umanjenja preplate za iznos priznat konverzijom. Nadalje, proizlazi da je tuženik 30. siječnja 2007. na odobreni i isplaćeni kredit naplatio od tužitelja jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.586,67 kuna / 208,20 eura. Tuženik je od tužitelja 18. travnja 2018. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 500,00 kuna / 66,36 eura.

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća, jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03– dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Prije svega treba naglasiti da nisu osnovani navodi tuženika kojima ističe da pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' nisu primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila Slavonska banka d.d., koja nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju općepoznato je da je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Statusne promjene na strani tuženika opće su poznate ovome sudu iz brojnih drugih predmeta, a poznate su i široj javnosti, jer je upravo tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. odnosno Hypo Alpe Adria bank d.d.

17. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravna utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Ugovoru temeljem utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi. U odnosu na ništetnost odredbe o naplaćenoj naknadi prilikom korištenja kredita, odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, tužitelj se ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u tom sporu nije utvrđivana ništetnost takvih odredbe pa je u tome dijelu isti dužan dokazivati ništetnost temeljem odredbi tad važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

18. Navedeni zaključci koji se odnose na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine koju je nekretninu tužitelj cijelo vrijeme koristio za stanovanje sebe i obitelji (osobne potreba), a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, rizike i slično, dok je svjedok ŽK (zaposlenica tuženikovog prednika u vrijeme sklapanja Ugovora ) izjavila da je klijente načelno upozoravala da se anuitet može smanjiti ili povećati uslijed promjene tečaja. U takvim okolnostima treba naglasiti da takvo načelno pojašnjavanja da anuitet može biti niži ili viši nije dostatno, a ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika. To stoga što su tužitelju takve obavijesti trebale biti suštinski razumljive. Dakle, tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Tuženik je istovjetno postupao vezano i za odredbe o naknadama koje je naplatio prilikom korištenja i prijevremene otplate kredita, dakle, nije tužitelju omogućio da pregovara o tim odredbama niti je tužitelja obavijestio odnosno upoznao zbog kojeg je razloga, radi kojih troškova obrade ili prijevremene otplate… predmetna naknada naplaćena. Osim toga, naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u proporcionalnom iznosu u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, a ne u nekom fiksnom iznosu pa i zbog toga ostaje nejasno kakvu bi to naknadu prilikom obrade kredita tuženik imao, a da ista nije formulirano i jasno prezentirana u fiksnom iznosu. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli, jednokratnoj naplati naknade prilikom korištenja kredita, odnosno naplati naknade kod prijevremene otplate kredita nepoštene u vrijeme sklapanja Ugovora odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19). .

19. Slijedom navedenog, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu, kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Nadalje, polazeći od utvrđenja opisanih u prethodnoj točki Obrazloženja ove presude, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je omogućio tužitelju pregovaranje o odredbama koje se odnose na jednokratnu naplatu naknade prilikom korištenja i prijevremene otplate kredita, te istoga nije upoznao zbog čega je odnosno kakvih je točno troškova navedene naknade naplatio, utvrđeno je da je ništetan samo onaj dio odredbi Ugovora koji se odnosi na predmetnu naknadu. Stoga je sud odlučio kao u izreci pod I. i II..

20. Ništetnost djela odredbi Ugovora, pobliže opisanih u točki I. i II. izreke ove presude zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu. Također, u Nalazu je vještak na jasan način naznačio koji iznos je i kada točno naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno naknade za prijevremenu obradu kredita. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka, koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2. ZPP-a, pravilno postavio tužbeni zahtjev. Treba naglasiti da je tužitelj u tužbi, točka VI. (str. 5 spisa) jasno naznačio da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom te da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev pa zbog toga i predlaže knjigovodstveno financijsko vještačenje nakon kojeg će specificirati tužbeni zahtjev.

21. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, kao i iznos naplaćen temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem naprijed navedenih ništetnih ugovornih odredbi, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takvih odredbi nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja i nezakonito naplaćene naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci pod točkom III., IV. i V..

22. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 U od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

23. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već predstavlja obračunsku razliku, koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici u dijelu koji se odnosi na povrat preplaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 13. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja s osnove preplate po ništenoj odredbi o valutnoj klauzuli nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica. Prema naprijed navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja s osnove ništetnosti odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost tih odredbi.

25. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje A. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 22. ožujka 2023. i 10. listopada 2024. u iznosu od 2x150,00 eura temeljem Tbr. 9.1. Tarife, zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 26. studenog 2024. i 13. ožujka 2025. u iznosu od 2x150,00 eura temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife i podnesak od 12. veljače 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 150,00 eura, jer se tim podneskom tužitelj očitovao o Nalazu vještaka te je prema istom postavio konačni tužbeni zahtjev. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 900,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.125,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 369 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.625,00 eura (1.125,00 eura - trošak punomoćnika + 500,00 eura- stvarni trošak vještačenja).

26. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 5. veljače 2025., (str. 415-416 spisa) jer je to ročište odgođeno krivnjom punomoćnika tužitelja zbog toga što punomoćnik tužitelja nije na vrijeme specificirao tužbeni zahtjev prema Nalazu vještaka iako je za to imao dovoljno vremena pa se na tom ročištu nisu izvodili nikakvi dokazi, niti se raspravljalo o predmetu spora.

27. O zahtjevu za naknadu troškova pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno jer je taj trošak neizvjestan, a o istom će sud odlučiti posebnim rješenjem ukoliko punomoćnik tužitelja pristupi ročištu za objavu predade.

Valpovo, 27. ožujka 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku