Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-4471/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Igor Kalebić i Jadranka Kalebić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 19. veljače 2025., u prisutnosti tužitelja osobno s punomoćnikom Igorom Kalebićem, odvjetnikom u Splitu i zamjenikom punomoćnika tuženika Đivom Buconićem, odvjetnikom u Splitu, na ročištu za objavu presude 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 od 18. travnja 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.903,89 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećoj na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 od 18. travnja 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju OĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.081,57 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate i na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,35 eura od 31. svibnja 2006.,

- na iznos od 4,90 eura od 30. studenoga 2007.,

- na iznos od 4,87 eura od 31. prosinca 2007.,

- na iznos od 4,96 eura od 31. siječnja 2008.,

- na iznos od 5,01 eura od 29. veljače 2008.,

- na iznos od 5,09 eura od 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 4,97 eura od 30. travnja 2008.,

- na iznos od 9,48 eura od 31. svibnja 2008.,

- na iznos od 9,60 eura od 30. lipnja 2008.,

- na iznos od 9,43 eura od 31. srpnja 2008.,

- na iznos od 9,44 eura od 31. kolovoza 2008.,

- na iznos od 9,54 eura od 30. rujna 2008.,

- na iznos od 18,04 eura od 31. listopada 2008.,

- na iznos od 9,79 eura od 30. studenoga 2008.,

- na iznos od 20,83 eura od 31. prosinca 2008.,

- na iznos od 22,83 eura od 31. siječnja 2009.,

- na iznos od 23,73 eura od 28. veljače 2009.,

- na iznos od 25,53 eura od 31. ožujka 2009.,

- na iznos od 26,03 eura od 30. travnja 2009.,

- na iznos od 22,13 eura od 31. svibnja 2009.,

- na iznos od 19,26 eura od 30. lipnja 2009.,

- na iznos od 20,03 eura od 31. srpnja 2009.,

- na iznos od 21,53 eura od 31. kolovoza 2009.,

- na iznos od 21,40 eura od 30. rujna 2009.,

- na iznos od 19,88 eura od 31. listopada 2009.,

- na iznos od 22,75 eura od 30. studenoga 2009.,

- na iznos od 25,04 eura od 31. prosinca 2009.,

- na iznos od 28,31 eura od 31. siječnja 2010.,

- na iznos od 27,57 eura od 28. veljače 2010.,

- na iznos od 32,00 eura od 31. ožujka 2010.,

- na iznos od 31,16 eura od 30. travnja 2010.,

- na iznos od 32,79 eura od 31. svibnja 2010.,

- na iznos od 46,99 eura od 30. lipnja 2010.,

- na iznos od 44,07 eura od 31. srpnja 2010.,

- na iznos od 53,00 eura od 31. kolovoza 2010.,

- na iznos od 49,91 eura od 30. rujna 2010.,

- na iznos od 44,94 eura od 31. listopada 2010.,

- na iznos od 55,42 eura od 30. studenoga 2010.,

- na iznos od 68,73 eura od 31. prosinca 2010.,

- na iznos od 59,30 eura od 31. siječnja 2011.,

- na iznos od 62,61 eura od 28. veljače 2011.,

-. na iznos od 58,41 eura od 31. ožujka 2011.,

- na iznos od 59,16 eura od 30. travnja 2011.,

- na iznos od 77,01 eura od 31. svibnja 2011.,

- na iznos od 78,76 eura od 30. lipnja 2011.,

- na iznos od 93,67 eura od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 86,00 eura od 31. kolovoza 2011.,

- na iznos od 77,62 eura od 30. rujna 2011.,

- na iznos od 75,54 eura od 31. listopada 2011.,

- na iznos od 74,90 eura od 30. studenoga 2011.,

- na iznos od 78,88 eura od 31. prosinca 2011.,

- na iznos od 82,35 eura od 31. siječnja 2012.,

- na iznos od 82,81 eura od 28. veljače 2012.,

- na iznos od 80,41 eura od 31. ožujka 2012.,

- na iznos od 82,03 eura od 30. travnja 2012.,

- na iznos od 83,14 eura od 31. svibnja 2012.,

- na iznos od 81,28 eura od 30. lipnja 2012.,

- na iznos od 81,77 eura od 31. srpnja 2012.,

- na iznos od 80,37 eura od 31. kolovoza 2012.,

- na iznos od 77,34 eura od 30. rujna 2012.,

- na iznos od 80,57 eura od 31. listopada 2012.,

- na iznos od 82,11 eura od 30. studenoga 2012.,

- na iznos od 81,03 eura od 31. prosinca 2012.,

- na iznos od 73,96 eura od 31. siječnja 2013.,

- na iznos od 80,11 eura od 28. veljače 2013.,

- na iznos od 80,56 eura od 31. ožujka 2013.,

- na iznos od 78,54 eura od 30. travnja 2013.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 369,22 eura sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.273,17 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 13. lipnja 2019. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik 18. travnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3408984 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.903,89 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Tuženik da je u Ugovoru ugradio odredbe kojima da je kreditiranje i povrat kredita vezivao za valutu CHF, jednako tako da je u Ugovoru ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene i o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj tužbom traži utvrditi ništetnim ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, a posljedično traži isplatu iznosa od 3.091,57 eura koje je tuženik neosnovano stekao zbog ništetnih odredaba Ugovora. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predložio je izvođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporio je tužitelju status potrošača, prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova navodno ništetnih odredbi, istaknuo je da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i ugovaranje valutne klauzule, nadalje da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor, da ju je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio te da promjena tečaja strane valute nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, prigovorio je i visini tužbenog zahtjeva.

2.1. Prigovor tuženika mjesne nenadležnosti suda nije osnovan.

2.2. Naime, prema odredbi članka 70. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje:), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da sporazum o mjesnoj nadležnosti važi ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Međutim, osim gore navedenih pretpostavki za prorogaciju nadležnosti nužno je da je sporazum o mjesnoj nadležnosti valjan. To ne znači samo da sporazum mora biti sačinjen u pisanoj formi i da se tiče određenog pravnog odnosa, što je propisano odredbom članka 70. stavak 3. ZPP, već i da postoji suglasnost volje obiju ugovornih stranaka da im sudi određeni sud koji nije mjesno nadležan.

2.3. Stoga u odnosu na prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu s obzirom da je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03. ). Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku. Ovi zakoni usklađeni su s direktivom Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora te na taj način hrvatsko zakonodavstvo je usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. U samoj tužbi tužitelj navodi kako je predmetni Ugovor bio unaprijed formuliran, standardiziran, a što bi značilo da o odredbi Ugovora o prorogaciji nadležnosti kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora koji je pripremila banka, stranke nisu pregovarale, što znači da tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe. Stoga je takva ugovorna klauzula nepoštena odredba ugovora jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a pored ovoga sud smatra da bi tužitelj koji prebiva u [adresa] radi ostvarenja svojih prava i obveza morao putovati u Zagreb, a što bi s obzirom na njegovo mjesto stanovanja uzrokovalo znatnu financijsku neravnotežu, a za to je potrebno i dosta vremena. Napominje se da je ovakav stav zauzet i obrazložen već ranije u sudskoj praksi Županijskog suda u Vukovaru broj Gž 173/202, od 6. svibnja 2020. i Županijskog suda u Varaždinu, Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž- 723/2020, Županijskog suda u Rijeci, broj Gž-2044/2020…. Također i na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, od 29. siječnja 2020. zauzet je stav da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud i opće imovinsko stanje potrošača.

2.4. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

3. Podneskom od 10. veljače 2025. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev, te je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 3.081,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose na ime razlike po kreditu nastale uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni iznos s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose te na ime razlike po kreditu nastale uslijed promjenjive kamatne stope u tijeku otplate kredita.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 od 18. travnja 2006., otplatnog plana, Zahtjeva za kredit, prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 29. svibnja 2019., u postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka BĐ.

5. U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Marijanu Joviću, koji je sudu dostavila pisani nalaz i mišljenje 5. listopada 2024., tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali je istaknuo da izračun ne pridonosi rješenju spora budući da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim odredbama je ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.903,89 CHF, nadalje da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnose na razliku zbog promjene kamate i tečaja CHF u tijeku otplate kredita.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.081,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF i razliku zbog promjene kamate u tijeku otplate kredita, a sve kako je pobliže navedeno u tužbenom zahtjevu.

9. Među parničnim strankama nije sporno da su 18. travnja 2006. tuženik kao kreditor, i tužiteljica kao korisnik kredita sklopile namjenski Ugovor o kreditu broj 418- 50-3408984 za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.903,89 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 2. redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 1,50 % godišnje.

10. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe članka ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u tijeku otplate, kao i jeli tuženik ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen u ožujku 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučio na kupnju automobila jer da ima sina invalida budući mu je bilo neophodno novo vozilo, ispred autokuće Hyundai da je uočio kako piše "1% samo kamata", a to da je bilo na Poljudu gdje je sina vodio na plivanje. Nadalje navodi da je kada je ušao u autokuću ostao jedan slobodan Hyundai kojeg je mogao odmah kupiti, te da su mu rekli da mora otići u Raiffeisen banku. Nadalje navodi da kada je došao u banku da su mu oni sugerirali da uzme kredit u valuti CHF, ne zna zašto su mu to sugerirali ali da su mu rekli da je to za njega tada bilo najpovoljnije. Ne može se sjetiti koji je bio početni iznos rata, možda od 1300-1400 kuna, ali nakon pola godine mjesečne rate da su počele rasti i došle do rate od preko 2000 kuna. Istaknuo je da je on prosvjedovao, odlazio u banku, nije htio plaćati pa da su mu poslali ovrhu. Nadalje navodi da kada je potpisivao ugovor nije sudjelovao u sastavljanju istog već da mu je predočen kao forma i dan na potpis, da mu nije bio poznat pojam valutne klauzule te da mu je samo bilo važno to što su mu sugerirali da uzme kredit u CHF. Napominje da mu nisu nudili kredit u eurima ni u kunama a da je njemu u očima samo bio onaj 1% kamate. Nadalje navodi da je dobivao uplatnice za rate, da mu nisu slali nikakvu obavijest o promjeni kamatne stope te da nije odlazio u drugu banku raspitivati se o kreditu jer su ga iz autokuće poslali u banku tuženika. Navodi kako je ugovor prije potpisivanja letimično pogledao ali da ga nije pročitao, ne može se sjetiti, da nije tražio nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu i slično od ikoga, da se vodio sa oni 1% kamate i početnim mjesečnim ratama te da se odlučio na sklapanje ugovora, da je osobno on plaćao rate kredita, da bi odlazio u banku i plaćao ih.

13. U konkretnom slučaju radi se o kreditu kao potrošačkom ugovoru tužitelju zasigurno kao laiku nije bio poznat pojam valutne klauzule kao i to da je nisu upozorili na to da se kamata može mijenjati tijekom isplate kredita. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

15. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

17. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

18. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

21. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

22. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

23. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

24. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

25. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a što je sud djelomično utvrdio kao prethodno pitanje, a djelomično izrekom ove presude u točki I i II izreke.

26. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora koje se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

27. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

29. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14.6.2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. to jasno proizlazi da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan.

30. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

31. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću .

32. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije Marijan Jović iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 418-50- 3408984. U razdoblju od 1. studenoga 2007. do 30. travnja 2013. tuženik da je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća anuiteta. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu 960,86 eura. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Nadalje, tužitelj da je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 2.120,71 eura. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Dakle tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope i zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio veće iznose u ukupnom iznosu od 3.081,57 eura.

33. Za istaknuti je da je vještak nalaz i mišljenje sačinio u nekoliko varijanti od kojih je ovaj sud prihvatio samo onu u kojem su uvaženi samo više plaćene iznose jer je temelj ovog postupka tužiteljeva tvrdnja o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji je sklopila u svojstvu potrošača. U odnosu na tzv. negativne razlike iskazane u nalazu i mišljenju sudskog vještaka, za istaknuti je da tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Isto tako valja naglasiti da je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe i tužbenim zahtjevom, pa prema tome shvaćanje je ovog suda da tuženik nema pravo na tzv. negativnu razliku s obzirom da u tom smislu nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu.

34. Stoga je valjalo tuženika obvezati na isplatu iznosa od 3.081,57 eura (preplaćeni anuiteti po promjenjivoj valuti i kamati) zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose anuiteta.

35. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

36. Stoga je u tužbeni zahtjev na isplatu iznosa po ništetnim odredbama Ugovora valjalo prihvatiti, odnosno odlučiti kao u točki III izreke.

37. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, nakon provedenog vještačenja, za istaknuti je da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe iz odredbe članka 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari uvijek potreban pristanak tuženika. S obzirom na to da tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, valjalo je meritorno odlučiti o tom dijelu zahtjeva, na način da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 369,22 eura, valjalo odbiti kao neosnovan.

38. Stoga je u tom dijelu valjalo tužbeni zahtjev odbiti, odnosno odlučiti kao u točki IV izreke.

39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, ovaj sud smatra da je tužitelj uspio u 89% tužbenog zahtjeva, pa troškove valjalo odmjeriti sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP.

40. Međutim, u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.) Stoga, tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka (ŽS ZG, Gž-1341/22.). Osim toga, u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe. Pritom treba voditi računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja (VSRH Rev 97/2022-2 od 29. kolovoza 2023.). Tuženiku zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz čl. 158. st.1. ZPP jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi.

41. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.081,57 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

42. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 24. svibnja 2024., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 10. siječnja 2025., u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 12. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 19. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- sastav žalbe od 20. veljače 2020. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10/1 Tarife)

- sastav žalbe od 22. srpnja 2021. u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10/1 Tarife)

43. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 1.500,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost (375,00 eura) što ukupno daje iznos od 1.875,00 eura. Ovako dosuđenom iznosu valjalo je priznati i trošak predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura.

44. Dakle, ukupni trošak postupka koji je valjalo obistiniti tužitelju je 2.273,17 eura.

45. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II izreke ovog rješenja.

U Splitu 27. ožujka 2025.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

-u spis