Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1261/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji mr.sc. Iris Gović Penić, u pravnoj stvari tužiteljice FH (ranije F) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Jeleni Cekić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić & Iva Vukelić iz Zagreba, protiv tužene Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-499/2019-18 od 27. siječnja 2025., dana 27. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-499/2019-18 od 27. siječnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjskog rješenje glasi:

„Odbija se prigovor tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.“

2. Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi.

Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tužene, radi utvrđenja djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu i radi isplate.

6. Tužena je u odgovoru na tužbu iznijela prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Koprivnici i predložila da se predmet ustupi na odlučivanje stvarno i mjesno nadležnom sudu u sjedištu banke jer je čl. 14. Ugovora o kreditu, zaključenog između stranaka dana 5. rujna 2006., ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, a što je u Rijeci.

7. Prigovor mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim iz sljedećih razloga.

7.1. Iako je Ugovorom o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103132382, između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Rijeci, u smislu čl. 70. ZPP-a, prigovor tuženika sud prvog stupnja smatra neosnovanim. U ovom slučaju predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu u kojem ugovornom odnosu tužiteljica ima status potrošača, a tužena status trgovca, odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

7.2. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje: ZZP/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji je mjerodavni propis koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom članka 87. st. 1. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.3. Identične odredbe sadrži i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 i 59/23) koji je na snazi u ovom trenutku, a kojim Zakonom je u hrvatsko zakonodavstvo preuzeta Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.). Prema članku 53. Zakona o zaštiti potrošača(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

7.4. Prema članku 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) u sporovima koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna stana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta, gdje potrošač ima prebivalište.

7.5. Kako ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

7.6. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

7.7. Iz sadržaja članka 14. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (udaljenost od mjesta njezinog prebivališta do nadležnog suda), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

7.8. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima").

7.9. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

7.10. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi.

7.11. Iz navedenog proizlazi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Rijeci gdje tuženik ima sjedište i koji je preko 200 km udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice, što svakako povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezinog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a, ali povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

7.12. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Rijeci) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc).

7.13. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da odredba čl. 14. Ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana, kako proizlazi i iz iskaza tužiteljice na ročištu 7. svibnja 2024., te tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj. Ista uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženu, s obzirom da se njezino sjedište nalazi upravo u Rijeci. Stoga se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi.

7.14. Sud prvog stupnja posebno navodi da je u primjeni ZPP-a koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, slijedom čega bi i po toj osnovi bio nadležan Općinski sud u Koprivnici jer iz iskaza tužitelja i čitanjem ugovora o kreditu proizlazi da je ugovor zaključen u poslovnoj jedinici u [adresa]. Imajući na umu da iz ugovora o kreditu proizlazi da je spor nastao u vezi s potrošačkim ugovorom koji je zaključen u [adresa], očito je da tuženica tamo ima poslovnu jedinicu, te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

7.15. Tužiteljica se, stoga, prema stajalištu prvostupanjskog suda, osnovano opredijelila za nadležnost Općinskog suda u Koprivnici, radi čega je prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari ocijenjen neosnovanim.

8. Ovaj sud prihvaća sve prethodno izložene razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

9. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu banke.

9.1. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica u ovom predmetu ima status potrošača, te da se primjenjuje mjerodavno potrošačko pravo primjenom kojega je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz razloga koje je izložio sud prvog stupnja ništetna, slijedom čega tužiteljica ima pravo izabrati mjesno nadležni sud prema svom prebivalištu sukladno .

Mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije mogla pregovarati niti utjecati na sadržaj. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke jedna drugoj uvjetuju bez posebnog pregovaranja nadležnost suda, čime tužena sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužiteljice i time je dovodi u neravnopravan položaj.

9.2. Kako je pravna posljedica takvih odredbi sukladno članku 55. stavak 1. ZZP-a ništetnot, a isto određuje i odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je prigovor tužene neosnovan.

Tužiteljica bi kao potrošač, kao osoba čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila primorana snositi dodatne troškove dolaska na sud, što se ne odnosi jednako i na tuženika.

10. S obzirom na navedeno, pravilno sud prvog stupnja smatra da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

11. Nadalje, prema članku 19. l. stavak 1. ZPK-a, a koji članak uređuje nadležnost sudova, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Općinski sud u Koprivnici nadležan je kao sud mjesta gdje tužiteljica kao potrošač ima prebivalište, sve sukladno citiranom članku 19. stavak 1. ZPK-a.

12. Posebno treba istaknuti da se članak 19.l stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, dalje ZID ZPK) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. u ovom predmetu primjenjuje jer je riječ o procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sve sporove u tijeku nakon stupanja na snagu. Isto tako, pogrešno tuženik smatra da se čl. 19.l stavak 1. ZPK-a ne primjenjuje u ovom predmetu jer ne potpada pod pojam spora iz članka 19. j ZPK- a. Naime, članak 19. l ZPK-a se primjenjuje na svaki spor koji nastane u vezi s ugovorom o kreditu potrošača.

13. Zbog navedenoga, pravno nije odlučan žalbeni navod tuženika vezan uz pogrešnu primjenu čl. 59. ZPP-a, odnosno mora li poslovna jedinica tuženika biti upisana u registar.

14. Slijedom navedenog, valjalo je, primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

15. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. ožujka 2025.

Sutkinja:

mr.sc. Iris Gović Penić