Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-964/2019-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EŠ (ranije E), OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivona Rus, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vizentin Brbanić i Rus, j.t.d. u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 12. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 27. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 306-326/2007 od 14.6.2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika,u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:
"... u kunskoj protuvrijednosti 725,22 CHF (sedamstodvadesetpet švicarskih franaka i 22/100) obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."
2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da isplati tužiteljici EŠ iznos od 8.536,46 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 3,67 EUR od 01.08.2007 do isplate
na iznos od 5,93 EUR od 01.09.2007 do isplate
na iznos od 3,66 EUR od 01.12.2007 do isplate
na iznos od 1,45 EUR od 01.01.2008 do isplate
na iznos od 5,58 EUR od 01.11.2008 do isplate
na iznos od 7,58 EUR od 01.01.2009 do isplate
na iznos od 11,80 EUR od 01.02.2009 do isplate
na iznos od 13,72 EUR od 03.03.2009 do isplate
na iznos od 8,52 EUR od 01.04.2009 do isplate
na iznos od 9,53 EUR od 01.05.2009 do isplate
na iznos od 1,58 EUR od 02.06.2009 do isplate
na iznos od 0,43 EUR od 01.09.2009 do isplate
na iznos od 0,19 EUR od 01.10.2009 do isplate
na iznos od 3,00 EUR od 01.12.2009 do isplate
na iznos od 7,76 EUR od 01.01.2010 do isplate
na iznos od 14,50 EUR od 02.02.2010 do isplate
na iznos od 13,00 EUR od 02.03.2010 do isplate
na iznos od 22,14 EUR od 01.04.2010 do isplate
na iznos od 20,46 EUR od 01.05.2010 do isplate
na iznos od 23,86 EUR od 01.06.2010 do isplate
na iznos od 53,07 EUR od 01.07.2010 do isplate
na iznos od 47,12 EUR od 03.08.2010 do isplate
na iznos od 65,51 EUR od 01.09.2010 do isplate
na iznos od 59,22 EUR od 01.10.2010 do isplate
na iznos od 49,06 EUR od 03.11.2010 do isplate
na iznos od 70,64 EUR od 01.12.2010 do isplate
na iznos od 103,92 EUR od 01.01.2011 do isplate
na iznos od 84,35 EUR od 01.02.2011 do isplate
na iznos od 91,96 EUR od 01.03.2011 do isplate
na iznos od 83,26 EUR od 01.04.2011 do isplate
na iznos od 84,91 EUR od 01.05.2011 do isplate
na iznos od 122,04 EUR od 01.06.2011 do isplate
na iznos od 125,73 EUR od 01.07.2011 do isplate
na iznos od 156,78 EUR od 02.08.2011 do isplate
na iznos od 140,92 EUR od 01.09.2011 do isplate
na iznos od 123,57 EUR od 01.10.2011 do isplate
na iznos od 134,59 EUR od 01.11.2011 do isplate
na iznos od 133,27 EUR od 01.12.2011 do isplate
na iznos od 141,85 EUR od 01.01.2012 do isplate
na iznos od 149,33 EUR od 01.02.2012 do isplate
na iznos od 150,40 EUR od 01.03.2012 do isplate
na iznos od 145,33 EUR od 01.04.2012 do isplate
na iznos od 148,88 EUR od 01.05.2012 do isplate
na iznos od 151,32 EUR od 01.06.2012 do isplate
na iznos od 147,40 EUR od 01.07.2012 do isplate
na iznos od 148,52 EUR od 01.08.2012 do isplate
na iznos od 145,61 EUR od 01.09.2012 do isplate
na iznos od 139,30 EUR od 02.10.2012 do isplate
na iznos od 146,28 EUR od 01.11.2012 do isplate
na iznos od 149,67 EUR od 01.12.2012 do isplate
na iznos od 147,34 EUR od 01.01.2013 do isplate
na iznos od 138,27 EUR od 09.02.2013 do isplate
na iznos od 136,71 EUR od 12.03.2013 do isplate
na iznos od 147,89 EUR od 20.04.2013 do isplate
na iznos od 132,44 EUR od 21.05.2013 do isplate
na iznos od 128,93 EUR od 01.06.2013 do isplate
na iznos od 128,67 EUR od 02.07.2013 do isplate
na iznos od 130,63 EUR od 17.08.2013 do isplate
na iznos od 137,47 EUR od 01.09.2013 do isplate
na iznos od 144,92 EUR od 01.10.2013 do isplate
na iznos od 141,22 EUR od 01.11.2013 do isplate
na iznos od 144,00 EUR od 01.12.2013 do isplate
na iznos od 147,14 EUR od 01.01.2014 do isplate
na iznos od 138,85 EUR od 01.02.2014 do isplate
na iznos od 142,79 EUR od 01.03.2014 do isplate
na iznos od 141,50 EUR od 01.04.2014 do isplate
na iznos od 137,15 EUR od 01.05.2014 do isplate
na iznos od 135,75 EUR od 01.06.2014 do isplate
na iznos od 136,38 EUR od 01.07.2014 do isplate
na iznos od 141,32 EUR od 01.08.2014 do isplate
na iznos od 145,49 EUR od 02.09.2014 do isplate
na iznos od 144,63 EUR od 01.10.2014 do isplate
na iznos od 148,23 EUR od 01.11.2014 do isplate
na iznos od 150,67 EUR od 02.12.2014 do isplate
na iznos od 149,23 EUR od 01.01.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.02.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.03.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.04.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.05.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 02.06.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.07.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.08.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.09.2015 do isplate
na iznos od 149,63 EUR od 01.10.2015 do isplate
po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
3. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 306-326/2007 od 14.6.2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika, odnoseće na redovnu kamatu koja glasi:
"... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."
4. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da isplati tužiteljici EŠ iznos od 10.353,31 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 58,55 EUR od 01.02.2008 do isplate
na iznos od 59,12 EUR od 01.03.2008 do isplate
na iznos od 134,29 EUR od 01.04.2008 do isplate
na iznos od 130,97 EUR od 01.05.2008 do isplate
na iznos od 129,65 EUR od 01.06.2008 do isplate
na iznos od 131,25 EUR od 01.07.2008 do isplate
na iznos od 128,86 EUR od 01.08.2008 do isplate
na iznos od 128,96 EUR od 01.09.2008 do isplate
na iznos od 130,35 EUR od 01.10.2008 do isplate
na iznos od 140,94 EUR od 01.11.2008 do isplate
na iznos od 133,81 EUR od 01.12.2008 do isplate
na iznos od 159,43 EUR od 01.01.2009 do isplate
na iznos od 160,95 EUR od 01.02.2009 do isplate
na iznos od 161,63 EUR od 03.03.2009 do isplate
na iznos od 159,67 EUR od 01.04.2009 do isplate
na iznos od 160,02 EUR od 01.05.2009 do isplate
na iznos od 157,04 EUR od 02.06.2009 do isplate
na iznos od 154,85 EUR od 01.07.2009 do isplate
na iznos od 155,40 EUR od 01.08.2009 do isplate
na iznos od 156,51 EUR od 01.09.2009 do isplate
na iznos od 156,39 EUR od 01.10.2009 do isplate
na iznos od 155,20 EUR od 03.11.2009 do isplate
na iznos od 157,34 EUR od 01.12.2009 do isplate
na iznos od 159,05 EUR od 01.01.2010 do isplate
na iznos od 161,49 EUR od 02.02.2010 do isplate
na iznos od 160,88 EUR od 02.03.2010 do isplate
na iznos od 164,21 EUR od 01.04.2010 do isplate
na iznos od 163,53 EUR od 01.05.2010 do isplate
na iznos od 164,73 EUR od 01.06.2010 do isplate
na iznos od 175,42 EUR od 01.07.2010 do isplate
na iznos od 173,16 EUR od 03.08.2010 do isplate
na iznos od 179,86 EUR od 01.09.2010 do isplate
na iznos od 177,48 EUR od 01.10.2010 do isplate
na iznos od 173,69 EUR od 03.11.2010 do isplate
na iznos od 181,54 EUR od 01.12.2010 do isplate
na iznos od 168,32 EUR od 01.01.2011 do isplate
na iznos od 162,02 EUR od 01.02.2011 do isplate
na iznos od 164,37 EUR od 01.03.2011 do isplate
na iznos od 161,52 EUR od 01.04.2011 do isplate
na iznos od 161,97 EUR od 01.05.2011 do isplate
na iznos od 173,71 EUR od 01.06.2011 do isplate
na iznos od 174,79 EUR od 01.07.2011 do isplate
na iznos od 184,57 EUR od 02.08.2011 do isplate
na iznos od 179,45 EUR od 01.09.2011 do isplate
na iznos od 173,84 EUR od 01.10.2011 do isplate
na iznos od 125,86 EUR od 01.11.2011 do isplate
na iznos od 125,49 EUR od 01.12.2011 do isplate
na iznos od 127,34 EUR od 01.01.2012 do isplate
na iznos od 128,95 EUR od 01.02.2012 do isplate
na iznos od 129,10 EUR od 01.03.2012 do isplate
na iznos od 127,88 EUR od 01.04.2012 do isplate
na iznos od 128,58 EUR od 01.05.2012 do isplate
na iznos od 129,05 EUR od 01.06.2012 do isplate
na iznos od 128,07 EUR od 01.07.2012 do isplate
na iznos od 128,24 EUR od 01.08.2012 do isplate
na iznos od 127,49 EUR od 01.09.2012 do isplate
na iznos od 125,99 EUR od 02.10.2012 do isplate
na iznos od 127,45 EUR od 01.11.2012 do isplate
na iznos od 128,11 EUR od 01.12.2012 do isplate
na iznos od 127,49 EUR od 01.01.2013 do isplate
na iznos od 125,38 EUR od 09.02.2013 do isplate
na iznos od 124,93 EUR od 12.03.2013 do isplate
na iznos od 127,32 EUR od 20.04.2013 do isplate
na iznos od 123,78 EUR od 21.05.2013 do isplate
na iznos od 122,89 EUR od 01.06.2013 do isplate
na iznos od 122,74 EUR od 02.07.2013 do isplate
na iznos od 123,06 EUR od 17.08.2013 do isplate
na iznos od 124,48 EUR od 01.09.2013 do isplate
na iznos od 126,02 EUR od 01.10.2013 do isplate
na iznos od 125,08 EUR od 01.11.2013 do isplate
na iznos od 125,59 EUR od 01.12.2013 do isplate
na iznos od 126,17 EUR od 01.01.2014 do isplate
po stopi koja za period do 31.12.2007. godine iznosi 15%, za period od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine iznosi 14%, od 01.07.2011. nadalje iznosi 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena a od 1. kolovoza 2015. s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
5. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice EŠ koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 306-326/2007 od 14.6.2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika,u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak, a koja glasi:
"... u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 148.300,00 CHF (stopetrdeseto osamtisućatiristo švicarskih franaka), prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ..."
5. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.804,94 EUR na ime razlike glavnice utvrđene na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. godine pa do isplate po stopi od 12%, a za slučaj promjene kamatne stope po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanom za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
6. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da naknadni tužiteljici EŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 3.778,91 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude tj. od 27. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku 15 (petnaest) dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zatraženog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 22. svibnja 2019. navodi da je sa tuženikom 14. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 306-326/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u svojstvu korisnika kredita, sa namjenom kupovine stana, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 148.300,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. važeće na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom u čl. 3 ugovorena je kamatna stopa od 4,20% godišnje, a člankom 6 istog Ugovora utvrđeno je da se kamatna stopa neće mijenjati do 31. prosinca 2007., a nakon toga je banka dužna izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju da nije uručena nikakva daljnja dokumentacija – opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope.
1.1. Tužitelj podnosi tužbu jer smatra da su predmetnim ugovorima o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača. Tuženik da je koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo da je nepoštenu poslovnu praksu. Povrede da su utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P – 401/2012 od 4.7.2013. donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv 8 banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Poziva se na zakonske odredbe za koje smatra da reguliraju pravni odnos tužitelja i tuženika. Ugovaranje valutne klauzule da je dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21 da određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule, te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno da je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni odnos da se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, sa Izmjenama i 79/07, 125/0 7,75/0 9,79/0 9,89/09, 133/09, od 78/12 i 56/13,dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tužitelj da se poziva na odredbe čl. 81 – 88 ZZP.
1.2. Odredbe čl. 2. i 4. navedenog Ugovora o kreditu da su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz toga proistekle. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka je sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji. Tuženik da je svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost da je tuženika prema Zakonu o zaštiti potrošača bila da potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu, vrstu tečaja i sve druge podatke koji su potrebni da bi on donio informiranu odluku. Također je obveza i da mu pruži odgovarajuća objašnjenja. Svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu, ta obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama čl. 74 – 77 koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje tuženik da je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacije sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora, zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa zakonskom obvezom, nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi dobio informiranu odluku. Poziva se tužitelj i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž – 6632/2017 od 14.6.2018. u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj vodio protiv banaka, između ostalih i ovdje tužene.
1.3. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune nepoštena i nedopuštena jer da je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena. Tužitelj je i bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj smatra da mu je razlika plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima u iznosu od 69.360,04 kn, preplaćeni iznos koji traži sa zakonskom zateznom kamatom od kolovoza 2007.
1.4. Smatra tužitelj da obzirom je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu da nije bilo mogućnosti ugovaranja bilo čega osim gotovog bankarskog "proizvoda". Poziva se s toga na nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 82. ZZP (Narodne novine 96/03), odredbu članka 270. ZOO-a, te na odredbu članka 272. istog Zakona. Zaključuje da je ništetna odredba po kojoj je jednoj od ugovornih strana ostavljeno da određuje činidbu – naknadno određivanje moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru. Iz ugovorne odredbe da je vidljivo da visina kamatne stope nije određena niti odrediva budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Predmet i cijena da su bitni sastojci ugovora, a tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu cijenu, promjenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Odredba da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice istog pravnog posla. Tužitelj da je stavljen u neravnopravan položaj pa da se zaključuje da je ugovorena odredba sukladna suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se i na odredbu članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na i na presudu koju je donio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 16.7.2014. pod poslovnim brojem Pž – 7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu Potrošača vodio protiv banaka, pa i ovdje tužene. Navodi da temeljem članka 138. a ZZP, te članka 502. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Poziva se i na presudu Europskog suda poslovni broj C-26/13. Zaključuje da svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe je prouzrokovalo stjecanje na strani tuženika po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, otpala je. Tužitelj potražuje povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope i to u iznosu od 73.030,48 kn sa zakonskom zateznom kamatom od siječnja 2008. kao datuma prve promjene kamatne stope. U veljači 2012. podnesena da je kolektivna tužba za zaštitu prava potrošača od strane udruge Potrošač i time da je sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima prekinut tijek zastare u predmetima ove pravne osnove.
1.5. Dana 21. siječnja 2016. tužitelj da je sa tuženikom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj 306-326/2007 sukladno Izmjenama i dopunama ZPK, sa učincima od 30.9.2015. Istima da je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF, već EUR. Na taj način tužitelju je omogućen bijeg iz obveze u CHF, odnosno problematike vrtoglavog tečaja i povećane neizvjesnosti zbog njegovog nekontroliranog rasta. Novo utvrđena obveza tužitelja, odnosno stanje glavnice kredita na dan 30.9.2015. da je iznosila po kreditu 78.856,02 EUR, te je imala i pretplatu (razlika nastala kod izjednačavanja kreditnih obveza po CHF kreditu i simuliranom EUR kreditu). Ono što je relevantno u ovoj pravnoj stvari, jest da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno jednostranom odlukom banke, te odredbe o valuti ugovora CHF ništetne, a utvrđenje ništetnosti da ne zastarijeva, niti ništetne ugovorne odredbe mogu potpisom aneksa konvalidirati. Poziva se na odredbe čl. 326, 328, 322 Zakona o obveznim odnosima. Konverzija predmetnog kredita da nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi budući se pravo na isticanje ništetnosti nikada ne gasi. Ugovorne strane da ne mogu svojom voljom konvalidirati ništetne odredbe ugovora, niti obnovom, niti nagodbom. Stoga nedvojbeno i dalje da postoji pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora i prava koja proizlaze iz te ništetnosti. Takav stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2868/2018. S obzirom na činjenicu da ugovorne odredbe citiranog ugovora i ostaju i jesu ništetne i nakon konverzije tužitelj da ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjene nezakonitih odredbi. Točnije, razliku nastalu nezakonitom promjenom kamatne stope i sada već pravomoćno utvrđene nezakonite primjene valute u CHF, a ovo sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate. Iz dostavljenog obračuna razlika nastalih kao posljedica primjene ništetnih odredaba ugovora vidljivo je da tužitelj nije bio obeštećen konverzijom. Time više što je provedenom konverzijom u usporedbi sa simuliranim EUR kreditom stavljen postojeći CHF kredit, kao da je on u cijelosti valjan. Načinom izračuna konverzije tuženik je prikazao iznose nedospjele glavnice kredita kako u CHF tako i u EUR na dan 30.9.2015. po tečaju na taj dan za obje valute. Iz ovoga bi proizašlo da je nedospjela glavnica kredita u CHF na taj dan znatno veća od izračuna te nedospjele glavnice kredita konvertiranog u Eur, pa se sasvim pogrešno učinak konverzije za tužitelja smatrao povoljnim. Naprotiv takva je glavnica neosnovano „napuhana“ budući je primijenjen tečaj na dan 30.09.2015., a ne početni tečaj kojeg je potrebno primijeniti kod obračuna glavnice, a temeljem utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF. Pravilnom usporedbom glavnice u Eur i one u CHF na dan konverzije da nastaje razlika od 43.737,35 kn po kreditu u korist, a ne na štetu tužitelja, pa potražuje i taj iznos sa kamatom od 30.9.2015. Tužitelj u konačnici potražuje prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva, te potražuje nadoknadu parničnog troška.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osnovi i visini, smatra kako se tužitelj ne može pozivati na kolektivni spor pod posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu. Smatra da je tužitelj dužan dokazati sve činjenice na temelju kojih temelji zahtjev. Ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedene konverzije. Konverzija da je rađena na način kao da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR kako su odredbe čl. 19 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK) i nalagale, pa da stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila, više ovdje nije primjenjiv jer je bio suprotan odredbama ZID ZPK. Očito je da se ugovorne odredbe aneksa primjenjuju retroaktivno. Smatra tuženik da je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to čl. 3 Aneksa ugovora o kreditu. Smatra da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza o promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se mijenjala sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Smatra tuženik da budući je morao postupiti u skladu s ZID ZPK on da je predložio tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe Ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Tuženik da ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe, već da je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom tužitelj da je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu, stoga da ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Nadalje navodi da budući se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista da nije primjenjiva u ovom postupku. Stoga smatra tuženik da tužitelj neosnovano drži da je odluka iz kolektivnog spora bila ona s kojom bi sud bio vezan prilikom donošenja odluke. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja prilikom sklapanja ugovora i upozorio na rizike valutnih klauzula. Predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate 30 godina, pa da je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora bilo neizvjesno kretanje kune i CHF. Tuženik da nije mogao predmetnu valutu koristiti radi stjecanja dobiti. Tuženik da ističe i prigovor zastare. Smatra da ne postoji ni jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštiti kolektivnih interesa i prava. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe da ne može ponovno teći ispočetka. Zaključno predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva i potražuje naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj se u podnesku od 9. veljače 2021. očituje na odgovor na tužbu, te osporava isti. Tuženik se u podnesku od 25. veljače 2021. se očituje na dosadašnji tijek postupka i ponovno obrazlaže svoje stavove, poziva se i na postojeću sudsku praksu. U podnesku od 15. ožujka 2021. dostavlja dokumentaciju o konverziji. U podnesku od 22. studeni 2021. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, te uređuje tužbeni zahtjev u točkama 2., 4. i 5. U podnesku od 30. studenog 2021. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da nema prigovor na sam izračun ali osporava metodologiju obzirom na danu mu zadaću.
4. U tijeku postupka sud je odnio odluku o prekidu ovog postupka do okončanja postupka koji se vodi pred sudom Europske unije pod brojem C-567/20, a 13. listopada 2022. je doneseno rješenje kojim je nastavljen postupak.
5. U podnesku od 24. listopada 2022. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka i dalje ističe neosnovanost zahtjeva tužitelja. Tužitelj u podnesku od 22. kolovoza 2024. uređuje tužbeni zahtjev obzirom na sada važeću valutu EUR u RH.
6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 306- 326/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. lipnja 2007. (list 17 – 20 spisa), otplatnog plana navedenog kredita (list 21 - 25 spisa), izvoda po kreditu (list 26 – 31 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu izdane od tuženika (list 32 – 33, 37 spisa), Aneksa ugovora o kreditu broj 306-326/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. siječnja 2016. (list 34 - 36 spisa), izračuna konverzije (list 38 spisa), izračuna potraživanja tužitelja (list 39 – 41 spisa), podneska iz predmeta P-1401/2012 (list 69 – 70 spisa), mišljenja tvrtke Ručević vještačenje d.o.o. (list 71 spisa), Tablice G1 za kamatne stope (list 78 – 86 spisa), Izjave EŠM od 24. kolovoza 2020. (list 106 – 110 spisa), dokumentacije o provedenoj konverziji (list 146 – 155 spisa), provedeno je financijsko vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka za financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. od 4. listopada 2021. (list 169 - 218 spisa), očitovanja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. od 14. prosinca 2021. (list 304 spisa), saslušana je tužiteljica (list 325 – 326 spisa).
6.1. Na ročištu održanom 16. ožujka 2021. tuženik je odustao od prijedloga da se saslušaju svjedoci UŠ i KŠ. Tuženik je na ročištu od 12. svibnja 2025. odustao od prijedloga za se sasluša svjedokinja ČŠ. Sud nije cijenio obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (list 316 spisa) obzirom je dostavljena nakon zaključenja prethodnog postupka.
6.2. Sud nije provodio dokaz saslušanjem svjedokinje EŠM, obzirom da ista nije bila osobni bankar tužiteljice, pa nije mogla niti imati neposredna saznanja o predmetnim kreditima. Nije prihvaćen niti prijedlog tuženika da se kao početna kamatna stopa u izračunima uzme ona koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora za kunske kredita obzirom niti je tužiteljici nuđen kredit u kunama i nije niti zaključila kredit u toj valuti, pa je ovaj prijedlog u potpunosti neosnovan.
7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu za iznos od 148.300,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke (čl. 6). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,20 % (čl. 3). Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 4). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.
8. Sporna je tvrdnja tužitelja da li su u dijelovima odredbe čl. 2., 4. i 6. Ugovora ništetne, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditima kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li je potraživanje u zastari. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja.
9. Osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično.
10. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.
10.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
10.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.
10.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
10.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
10.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.
10.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
10.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
11. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznos po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.
12. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda zahtjevi tužitelja iz točke 1. i 3. izreke u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i na promjene kamatne stope su osnovani.
13. O predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije se pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.
13.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope, objavio Opće uvjete poslovanja i kasnije učinio dostupnim Metodologiju o promjeni kamatnih stopa po kreditima građana. To ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ove predmetne odredbe ugovora su nejasne i nerazumljive. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.
13.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.
14. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točkama 1. i 3. izreke, tj. prihvatiti tužbeni zahtjev da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 4. i 6. gdje se vezuje glavnica, odnosno povrat obveza uz valutu švicarski franak na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnima anuitetima plativo po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, te gdje je promjena kamata određena odlukom banke. Neosnovan je dio zahtjeva da se utvrdi da je ništena dijelom i odredba iz čl. 2. obzirom se ona odnosi na iznos glavnice koji je isplaćen tužitelju na točno određeni dan prema tečaju koji je bio važeći, to je bitan dio Ugovora i kada bi bila i ta odredba ništetna bio bi ništetan cijeli Ugovor. Tužitelj je znao koji novčani iznos mu je isplaćen.
15. Tužiteljica EŠ u svom iskazu je navela da je imala tekući račun u tadašnjoj Hypo banci i trebao joj je novac za kupnju stana u kojem suprug i ona i dan danas žive. Već su bili dali kaparu za stan i htjeli su uzeti kredit u EUR, međutim djelatnica banke joj je rekla da ne može dobiti kredit vezan za tu valutu, već samo za valutu CHF. Izračunavala je kolika su joj primanja i koliko joj treba ostati za život, te joj je zato obrazlagala da je ovaj kredit povoljniji i da je niža kamatna stopa od kredita u EUR. Početni anuiteti bili su oko 3.200,00 kn, a u to vrijeme je imala plaću 5.000,00 kn. Za niti godinu dana anuiteti su joj narasli za nekih 5.800,00 kn, zna da su bili viši od njene plaće. Početna kamatna stopa je bila 4,20%, a kasnije je narasla na 6,20%. Bankarica joj je pokazala ugovor i ona ga je čitali, a ni sama ne zna što bi još mogla pitati. Ništa posebno nije objašnjavala niti o kamatnoj stopi, a niti o valuti CHF, a tužiteljica da nije mogla pretpostaviti će se dogoditi ovakav skok. To je bio ugovor koji je bio zaključen na 30 godina, u međuvremenu su ga suprug i ona otplatili, bili su pristali i na konverziju kad je bila moguća. Poslije konverzije su joj anuiteti bili niži, imala je i preplatu kad se napravila konverzija, redovito je otplaćivala kredit. Ugovor je bio pripremljen i nije mogla sudjelovati u sastavljanju istoga. Djelatnica banke nije upozoravala na valutu CHF. Ne bi bila uzela ovaj kredit da je znala da će joj rata sa nekih 3.000,00 kn se povećati na gotovo 6.000,00 kn. Nije znala da se ugovor može mijenjati, on je kao takav bio unaprijed pripremljen. Pročitala je aneks ugovora i nije prigovarala izračunu konverzije.
15.1. Iskaz tužiteljice sud cijeni kao uvjerljiv, logičan i životan. Iz njega proizlazi da tužiteljica nije bila upozorena na rizike predmetnog kredita, nisu joj bili objašnjeni parametri na temelju kojih se mijenja kamatna stopa, a niti je dobila obrazloženje vezano za valutu CHF.
16. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač. Iz iskaza tužiteljice upravo je potvrđeno ono što je sud već ranije naveo u odluci, tj. da se o spornim odredbama nije pregovaralo, da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbe ugovora, da nije imala saznanja kako se mijenja kamatna stopa, da nije bila upozorena na specifičnosti i opasnosti promjene valute CHF u periodu koji je slijedio nakon zaključenja ugovora.
17. Slijedom navedenog proizlazi da tužitelj osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.
18. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4.travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 22. svibnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.
19. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Goranki Šmer Maraš, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da izračuna novčane razlike nastale između iznosa više plaćene kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze, kao i tečajnu razliku između svakog više plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuitetu po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu tečajne razlike treba umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, a sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju, te da izračuna razliku u glavnici koja je u eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. prema srednjem tečaju HNB-a i stanju glavnice u CHF-u prema realiziranoj otplati na dan 30. rujna 2015., a prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Zadaća vještaka je bila i da se vještak očituje i na okolnost je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.
19.1. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještaka, u utuženom razdoblju
- novčane razlike nastale između iznosa više plaćene kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope po početnom otplatnom planu, a primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze, odnosno plaćanja (kako je ugovoreno i realizirano) ukupno iznose 78.007,18 HRK kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3.
- tečajne razlike između svakog više plaćenoga anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, pri čemu su tečajne razlike umanjene za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća, ukupno iznose 64.318,25 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3.
- razlika u glavnici koja je u eurima definirana od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju glavnice u CHF-u prema realiziranoj otplati na dan 30. rujna 2015. godine, a prema tečaju CHF na dan isplate kredita iznosi 43.737,35 HRK koliko je viša kunska protuvrijednost glavnice konvertiranog EUR kredita.
Vještaku nije bilo moguće nedvojbeno i decidirano se očitovati je li tuženik sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju Ugovora o kreditu s CHF valutom obveze, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s obzirom da nije raspolagao cjelokupnim izračunom konverzije kredita sa sučeljavanjem kunskih uplata koje je tužiteljica izvršila za otplatu kamate i glavnice po CHF kreditu sa simulacijom otplate EUR kredita.
19.2. U očitovanju od 14. prosinca 2021. vještak navodi je pozvan očitovati se na podnesak tuženika, te da u svom podnesku tuženik se očitovao na Nalaz i mišljenje vještaka navodeći kako osporava metodologiju izračuna iz Nalaza i mišljenja temeljem koje je vršen izračun kao da se radi o ugovoru s nepromjenjivom kamatnom stopom. Na tuženikovu primjedbu vještak se očituje kako su izračuni izvršeni sukladno zadaći vještaku, a kojom je određena i sama metodologija izračuna. Nadalje tuženik iznosi primjedbu kako vještak u svom izračunu nije prikazao negativne razlike u anuitetima, odnosno iznose manje plaćenih anuiteta, već je u obračunu utvrdio razliku samo za anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos. Na navedenu tuženikovu primjedbu vještak se očituje kako je izračun izvršen sukladno zadaći vještaku, odnosno utvrditi razlike između više plaćenih iznosa u odnosu na obvezu po početnim uvjetima kredita, i to za utuženo razdoblje. Tuženik u podnesku iznosi daljnje primjedbe na koje se vještak ne očituje radi njihove pravne prirode.
19.3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu pregovarale u konačnici o izračunu vještaka.
20. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 U protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).
20.1. Tuženik nema pravo na povrat razlike manje plaćenih iznosa od početnog tečaja i početne kamatne stope, nije postavio takav zahtjev u postupku. Tužiteljica je plaćala tuženiku ono što je tražio, pa nije bilo nikakvog stjecanja na strani tužiteljice bez osnove. Nema stjecanja bez osnove tužiteljica jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanje. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. U periodu kada je kamatna stopa bila niža od početne (31. prosinca 2013. do 1. listopada 2015.) ista je bila određena neovisno o volji stranaka.
20.2. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj i to stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa ugovoru kojeg su stranke zaključile, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 5.804,94 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.
21. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.
22. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe čl. 4. i 6. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
23. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 K protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju, ali je još uvijek sporno, odnosno proizlazi da je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EURO.
24. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uspio djelomično, pa mu tuženik temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a treba nadoknaditi parnični trošak. Tužitelj nije uspio sa jednim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na osnovanost, ali zbog tog dijela zahtjeva nije nastao bilo kakav trošak, pa sud smatra da je sa osnovom tužitelj uspio 100%. Sa visinom je uspio 76,49%, a tuženik u omjeru od 23,51%. Kada se od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika dobije se postotak od 76,49% (176,49/2=88,24, 23,51/2=11,75, 88,24-11,75=76,49). Trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika, a čiji troška je sukladan Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na četiri ročišta ukupno 2.000,00 Eur (Tbr. 9 toč. 1), na sastav dva podneska u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 875,00 EUR. Tužitelj je imao trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 299,95 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, pa je tako ukupan osnovani trošak 4.940,40 EUR. Valja ga umanjiti za omjer uspjeha u sporu od 76,49%, pa se dosuđuje iznos od 3.778,91 EUR. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. Neosnovano je zatražen trošak dva puta za podnesak od 22. studeni 2021.
U Opatiji 27. ožujka 2025.
S u d a c
Adriana Puž
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dna:
Pun. tužitelja
Pun. tuženika
Po pravomoćnosti:
Pristojba na odgovor na tužbu, presudu
