REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-647/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Tamara Malić Blažina, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 11. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Tamare Malić Blažina, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Mirjane Žrvnar, odvjetnice u Puli, 27. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 112-50-4273052 od 20.07.2007. sklopljenog između OS, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 kao davatelja kredita, solemniziranoga po javnom bilježniku Divni Perković iz Pule pod poslovnim brojem:

OV-6682/07 od 23.07.2007. u dijelu u kojem je određeno da se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 3.809,88 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća svakog iznosa do 31. srpnja 2015. određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče kako slijedi:

- na iznos od 1,92 EUR od 01.02.2008. do isplate,

- na iznos od 3,67 EUR od 01.03.2008. do isplate,

- na iznos od 6,67 EUR od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 2,16 EUR od 11.05.2008. do isplate,

- na iznos od 2,97 EUR od 11.07.2008. do isplate,

- na iznos od 1,43 EUR od 15.10.2008. do isplate,

- na iznos od 16,05 EUR od 13.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,25 EUR od 09.12.2008. do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 10.01.2009. do isplate,

- na iznos od 20,62 EUR od 11.02.2009. do isplate,

- na iznos od 21,48 EUR od 07.03.2009. do isplate,

- na iznos od 19,60 EUR od 12.04.2009. do ispate,

- na iznos od 20,07 EUR od 26.05.2009. do isplate,

- na iznos od 16,33 EUR od 11.06.2009. do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR od 08.07.2009. do isplate,

- na iznos od 30,07 EUR od 05.09.2009. do isplate,

- na iznos od 15,63 EUR od 10.10.2009. do isplate,

- na iznos od 14,16 EUR od 08.11.2009. do isplate,

- na iznos od 16,92 EUR od 09.12.2009. do isplate,

- na iznos od 19,13 EUR od 06.02.2010. do isplate,

- na iznos od 43,80 EUR od 10.03.2010. do isplate,

- na iznos od 50,81 EUR od 07.05.2010. do isplate,

- na iznos od 26,57 EUR od 09.06.2010. do isplate,

- na iznos od 40,21 EUR od 08.07.2010. do isplate,

- na iznos od 37,40 EUR od 08.08.2010. do isplate,

- na iznos od 45,98 EUR od 09.09.2010. do isplate,

- na iznos od 43,02 EUR od 08.10.2010. do isplate,

- na iznos od 38,25 EUR od 10.11.2010. do isplate,

- na iznos od 48,31 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 61,10 EUR od 12.01.2011. do isplate,

- na iznos od 52,04 EUR od 10.02.2011. do isplate,

- na iznos od 55,22 EUR od 10.04.2011. do isplate,

- na iznos od 51,18 EUR od 06.05.2011. do isplate,

- na iznos od 51,91 EUR od 06.05.2011. do isplate,

- na iznos od 69,06 EUR od 09.06.2011. do isplate,

- na iznos od 70,73 EUR od 13.07.2011. do isplate,

- na iznos od 85,06 EUR od 07.08.2011. do isplate,

- na iznos od 77,70 EUR od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 69,64 EUR od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 68,28 EUR od 09.11.2011. do isplate,

- na iznos od 67,67 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos od 71,48 EUR od 13.01.2012. do isplate,

- na iznos od 74,81 EUR od 08.02.2012. do isplate,

- na iznos od 75,26 EUR od 07.04.2012. do isplate,

- na iznos od 72,96 EUR od 07.04.2012. do isplate,

- na iznos od 74,51 EUR od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od 75,57 EUR od 15.06.2012. do isplate,

- na iznos od 73,78 EUR od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos od 74,25 EUR od 15.08.2012. do isplate,

- na iznos od 72,91 EUR od 15.09.2012. do isplate,

- na iznos od 70,02 EUR od 14.11.2012. do isplate,

- na iznos od 73,10 EUR od 14.11.2012. do isplate,

- na iznos od 74,59 EUR od 20.12.2012. do isplate,

- na iznos od 73,55 EUR od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 67,72 EUR od 21.02.2013. do isplate,

- na iznos od 72,67 EUR od 23.03.2013. do isplate,

- na iznos od 73,10 EUR od 15.05.2013. do isplate,

- na iznos od 71,16 EUR od 06.06.2013. do isplate,

- na iznos od 65,13 EUR od 21.06.2013. do isplate,

- na iznos od 64,97 EUR od 30.07.2013. do isplate,

- na iznos od 66,46 EUR od 30.08.2013. do isplate,

- na iznos od 68,83 EUR od 08.10.2013. do isplate,

- na iznos od 72,12 EUR od 19.10.2013. do isplate,

- na iznos od 70,43 EUR od 26.11.2013. do isplate,

- na iznos od 71,63 EUR od 21.01.2014. do isplate,

- na iznos od 72,99 EUR od 21.01.2014. do isplate,

- na iznos od 73,84 EUR od 07.03.2014. do isplate,

- na iznos od 75,63 EUR od 08.04.2014. do isplate,

- na iznos od 75,05 EUR od 08.04.2014. do isplate,

- na iznos od 73,06 EUR od 10.06.2014. do isplate,

- na iznos od 72,43 EUR od 29.06.2014. do isplate,

- na iznos od 72,71 EUR od 17.07.2014. do isplate,

- na iznos od 74,96 EUR od 19.08.2014. do isplate,

- na iznos od 76,86 EUR od 11.09.2014. do isplate,

u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 isplatiti tužiteljici PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.542,06 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 27. ožujka 2025. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Ovom sudu je 21. srpnja 2021. tužbu podnijela OS kao tužiteljica navodeći da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 23. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 112-50-4273052 na iznos od 20.202,84 CHF u protuvrijednosti kuna. Ističe da je kao mjesno nadležan sud označila Općinski sud u Puli-Pola kao sud prebivališta tužiteljice kao potrošača, iako je ugovorom o kreditu određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, i to iz razloga jer je navedena ugovorna odredba ništetna, a budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je takva odredba jednostrano nametnuta od strane tuženika kao kreditora. Nadalje, navodi kako je u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli CHF, jer je navedena odredba nepoštena na temelju čl. 81. ZZP/03, a što je čini ništetnom na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03. U odnosu na navedeno tužiteljica se u tužbi poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te na presude suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-186/16 od 20. rujna 2017. Ističe kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbi čl. 118. ZZP-a odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredba pošteno ugovorena, odnosno tečaj vraća na početno ugovoreni tečaj jer je to bio jedini tečaj koji je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Svi više plaćeni iznosi zbog povećanja tečaja CHF predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Ističe kako u skladu s presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. broj Rev-2245/17-2 kod pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom navedenog predlaže da sud odluči o ništetnosti odredbe vezane uz valutnu klauzulu predmetnog ugovora o kreditu kao prethodnom pitanju. Stoga, tužiteljica traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika i to temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima i to na način da sud obveže tuženika da joj isplati novčani iznos od 28.375,90 kuna (3.766,13 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450). Potražuje i parnični trošak.

1.1. Tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka, podneskom od 13. srpnja 2022. preinačila tužbeni zahtjev na način da je tražila da sud u ovom postupku ujedno utvrdi ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a koju preinaku je sud dozvolio raspravnim rješenjem od 2. studenog 2023., unatoč protivljenju tuženika, sve u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ocjenjujući to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama, a s obzirom na to da je već u samoj tužbi tužiteljica predložila da sud u postupku ispita ništetnost navedenih odredbi.

1.2. S obzirom da je OS kao tužiteljica preminula, rješenjem ovog suda poslovni broj P-579/2021-20 od 19. kolovoza 2024. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari, a nasljednica PS pozvana je da preuzme postupak te je nastavljen postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na PS kao tužiteljicu.

1.3. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule potražuje ukupni iznos od 3.809,88 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Osporava da se granice pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., na koje se tužiteljica poziva protežu i na predmet ovog spora jer se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Tuženik ističe da u tom postupku sud nije utvrđivao elemente ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače već da je samo apstraktno odlučivao da li je valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna. Sukladno tome tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza u konkretnom predmetu da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva budući da je iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu razvidno da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Iz navedenog tužitelju je obrazloženo da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta. Tuženik ističe da je tužitelju obrazložena posljedica i rizici kredita vezano uz tečaj CHF i da je tužitelj na to pristao te odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je također temeljem čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je svakako bilo poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj bi morao vratiti manji iznos kredita. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužitelju je teret dokaza da su Odluke banke kao i drugi opći akti banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope nepoštene i ništetne. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i stranom tržištu. Ukazuje kako je ugovor o kreditu podignut radi kupnje osobnog automobila koji mu nije bio neophodan. Tuženik se protivi da se visina tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika, a osporava i pravo na potraživanje s osnove tijeka kamata jer tuženik nije bio nepošten. Ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Tuženik slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitan je Ugovor o kreditu, otplatni plan, izračun tužiteljice, Pravilnik o obračunu kamata i naknada s datumom primjene od 20.11.2008., Pravilnik o obračunu kamata i naknada s datumom primjene od 1.1.2011., Pravilnik o obračunu kamata i naknada s datumom primjene od 1.4.2011., Pravilnik o obračunu kamata i naknada od siječnja 2007., Pravilnik o obračunu kamata i naknada od listopada 2007., Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom, Pravilnik o obračunu kamata i naknada od kolovoza 2006., Pravilnik o obračunu kamata i naknada od srpanj 2008., Pravilnik o obračunu kamata i naknada od travanj 2008., nalaz i mišljenje vještaka od 2. svibnja 2024.

3.1. U postupku nije saslušan svjedok LS jer je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje navedenog svjedoka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 112-50-4273052 od 20.07.2007. sklopljenog između OS, [osobni identifikacijski broj] kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 kao davatelja kredita, solemniziranoga po javnom bilježniku Divni Perković iz Pule pod poslovnim brojem: OV-6682/07 od 23.07.2007. u dijelu u kojem je određeno da se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 3.809,88 EUR (nakon specifikacije tužbenog zahtjeva po provedenom financijskom vještačenju) sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je između pravne prednice tužiteljice OS kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 20. srpnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj: 112-50-4273052 za kupnju motornog vozila (za kupnju novog vozila Chervolet), kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 20.202,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća (čl. 1. i 7. Ugovora). Nesporno je da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je pravna prednica tužiteljice bila dužna plaćati. Nije sporno da je predmetni kredit otplaćen.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost da je tužiteljica (odnosno njena pravna prednica) otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora), bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

8.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari čini.

8.3. Tuženik neosnovano negira da se učinak presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na predmetni Ugovor o kreditu, jer se radi o kreditu radi kupnje vozila, dok je presuda u kolektivnom sporu donesena u odnosu na stambene kredite. To uopće ne proizlazi iz izreke presude donesene u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, izreka presude donesene u kolektivnom sporu odnosi se općenito na ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovore o kreditu, bez da se pri tome radi razlika između stambenih i drugih vrsta kredita.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između pravne prednice tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 1. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužiteljica pozvala, utvrdio ništetnima.

9.7. Pri tome valja ukazati kako su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.

10.1. Naime, tuženik osnovano ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu: ZOO). Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.2. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice (odnosno njezine pravne prednice) naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću iz Klane, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 20.202,84 CHF, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,444481 HRK, kao i činjenicu da je kredit otplaćen 31. kolovoza 2014.

12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 3.809,88 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 525 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 7,40 EUR (list 526 spisa).

12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nisu imale niti parnične stranke.

13. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci II izreke ove presude i tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 3.809.88 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

14. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 21. srpnja 2021., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

15. Tužiteljici su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku za sastav tužbe u predmetu u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7/1 Tarife u vezi s Tbr. 54. Tarife, za zastupanje na ročištima 13. srpnja 2022., 2. studenog 2023. i 11. veljače 2025. iznos od 200,00 EUR za svako prema Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife, za sastav podneska od 4. veljače 2025. iznos od 200,00 EUR prema Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife, te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9/4 u vezi s Tbr. 54. Tarife, što iznosi ukupno 1.100,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 42,06 EUR te predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR pa ukupni trošak iznosi 1.542,06 EUR.

15.1. Tuženik nije uspio u sporu, stoga je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan, a na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Puli 27. ožujka 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.