Poslovni broj: P-2442/2022-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Draganu Ramljaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JJ iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kaleboti odvjetniku u Splitu protiv tuženika Erste banka d..d Jadranski trg 3 a Rijeka, zastupane po odvjetnicima u OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i islate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 12. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom Srđan Kalebota odvjetnika u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika FJ odvjetničkog vježbenika u Zagrebu na ročištu za objavu dana 27. ožujka 2025.

p r es u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5102187757 od 14.1.2005.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos kredita 43.560,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se otplata kredita vrši u iznosu anuiteta od 341,41 CHF, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 10.Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-5102187757 od 14.1.2005.godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj prijevremenog povrata kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.702,09 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007. od 1.1.2008.

do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od

0,86 EUR 01.03.2005.

1,74 EUR 01.11.2008.

2,47 EUR 01.01.2009.

1,66 EUR 01.02.2009.

5,81 EUR 01.03.2009.

2,03 EUR 01.04.2009.

3,96 EUR 01.05.2009.

0,41 EUR 01.12.2009.

2,50 EUR 01.01.2010.

5,58 EUR 01.02.2010.

5,68 EUR 01.03.2010.

10,41 EUR 01.04.2010.

9,51 EUR 01.05.2010.

12,99 EUR 01.06.2010.

26,64 EUR 01.07.2010.

21,10 EUR 01.08.2010.

35,98 EUR 01.09.2010.

29,80 EUR 01.10.2010.

24,15 EUR 01.11.2010.

35,34 EUR 01.12.2010.

3.973,11 EUR 20.12.2010.

490,36 EUR 20.12.2010.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.221,81 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja 27. ožujka 2025 pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 23. lipnja 2022 tužitelj je naveo :

Tužitelj je dana 14.1.2005., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 2402006-1031262160/514000607-5102187757, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 43.560,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. i 7. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu, te je u čl. 8. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,49% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukama banke“), odnosno u čl. 10. ugovorio je odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona odrediti. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, kao što je ugovorio odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao trećetuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao trećetuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008.

povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

.Na temelju dokumentacije tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 31.843,80 kuna, dok je platio izlaznu naknadu u iznosu od 3.694,63 kn, ukupno 35.538,43 kn.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te nepoštena i nezakonita odredba o naplati naknade ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu.

2. U svom odgovoru od 01. kolovoza 2022. na tužbu tuženik je naveo:

Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-4301113, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.

Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OV-8267/2007, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina PJ, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od pet godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužitelja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu, početni otplatni plan, ostale otplatne planove, te nalaza i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužitelja JJ.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu i da kredit nije konvertiran.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku radi preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope, i razlike u tečaju CHF te naknade za prijevremeni raskid ugovora o kreditu.

8. Naime, tuženik ispravno navodi kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika. Međutim, ta ugovorna odred-ba se ima smatrati nepoštenom, te podredno tome ništetnom, jer je klauzula nepoštenosti u predmetnom slučaju zadovoljena Posebno se napominje kako je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je njome prouzročena znatna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja, budući bi isti morao u slučaju spora putovati u mjesto sjedišta tuženika te samim time snositi dodatne financijske troškove. Osim toga, isti nije bio u poziciji pregovarat io predmetnoj odredbi, nego mu je, obzirom je riječ o tipskom ugovoru, unaprijedila nametnuta od strane tuženika.

Da ne bi ostalo samo na riječima, tužitelj u prilogu dostavlja sudsku praksu koja u cijelosti po svim osnovama potkrjepljuje prethodno iznijete navode tužitelja: 1) Županijski sud u Varaždinu, broj: Gž 1729/2019-2 od dana 29.11.2019.g.: “Kako je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda Ugovor kojeg su stranke zaključile bio unaprijed formuliran i to od strane tuženika, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da tužiteljica na sadržaj Ugovora nije imala nikakvog utjecaja, zbog čega sporna odredba o mjesnoj nadležnosti dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog toga što bi ona radi ostvarenja svog prava morala putovati iz mjesta prebivališta u [adresa] u [adresa], gdje je sjedište tuženika, i što bi joj to uzrokovalo troškove i gubitak vremena te na taj način otežalo ostvarenje prava, dok isto ne vrijedi za tuženika, čije sjedište se nalazi u Rijeci.” 2) Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 1001/2019-2 od dana 12.2.2020.g.: "Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru…

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koju se u prigovoru tuženik pozivao, ništetna. Pri tom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"96/03, dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardom ugovora trgovca, te odredbu članka 87. stavak 1. ZZP-a kojom je propisano da je takva, nepoštena ugovorna odredba ništetna. Zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud temelji na činjenici

da o njoj stranke nisu posebno pregovarale, te da bi tužitelj, radi ostvarenja svojih prava, mora oputovati na sud u R. iz G. P., što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 1550/2019-2 od dana 11.9.2019.g.:

“…kako je tužitelj Općinskom sudu Vinkovcima podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti(ništavosti) i isplate, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ističući da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika, a koje sjedište je u Zagrebu.

Po pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je prihvaćajući prigovor mjesne nenadležnosti pogrešno primijenio materijalno pravo, i to baš odredbu članka 1. stavak 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema citiranoj odredbi smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Županijski sud u Rijeci broj: Gž 1318/2019-2 od dana 14.6.2019.g.:

“…Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljene na unaprijed formuliranom obrascu,pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijskaklauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4. ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.”

Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž 848/2019-2 od dana 20.2.2020.g.:

“Žalba tuženika odbija se kao neosnovana…

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima. U ovom parničnom postupku tužitelj je podnio tužbu radi isplate zbog ništetnosti ugovornih odredaba prilikom sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom da tužitelj ima prebivalište u [adresa] tužbu je podnio Općinskom sudu u Bjelovaru, Stalnoj službi u Križevcima.Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru,Stalne službe u Križevcima pozivajući se na članak 16. stavak 8. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 25. ožujka 2008. kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke - Općinskog suda u Rijeci. Tuženik se poziva i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-ao opće mjesnoj nadležnosti suda. Protivno navodima tuženika iznesenim u žalbi pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.Za rješavanje ovog prigovora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača. Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 896/2019-2 od dana 30.10.2019.g.: “Protiv tog rješenja tuženik je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to kako se navodi u žalbi zbog svih žalbenih razloga (…), te traži da se žalba uvaži, te preinači pobijano rješenje nanačin da se prihvati prigovor mjesne nenadležnosti, ili podredno ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalba nije osnovana. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Z., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41714, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u kojem je između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema članku 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja su suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba.”Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž 908/2019-2 od dana 11.12.2019.g.:“Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru,Stalna služba u Čazmi…Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi (…) odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan.

Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog suda u Rijeci, osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača…Imajući u vidu stipulaciju sporne ugovorne odredbe članka 16. Ugovora o kreditu, suprotno navodima tuženika, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojim je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima pa je takva odredba za tužiteljicu nepotrebno otegotna i kao takva uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 1621/2016-1 od dana 25.4.2016.g.:

“Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu…

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu za suđenje u toj pravnoj stvari, istaknut od strane tuženika. Zaključno, sud uzima u obzir i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, da je tužitelj osoba sa prebivalištem u [adresa], te ističe da bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja, zaista j tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž 2144/2019-2 od dana 16.10.2019.g.:“Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Kutini…Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini kao neosnovan.Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je 15. svibnja 2019. tužitelj Općinskom sudu u Kutini podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim odredaba članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj …sklopljenog 29. lipnja 2007., a da je tuženik u svom odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2019. prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Kutini, navodeći da je u članku 12. spomenutog Ugovora o kreditu za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da bi u konkretnom slučaju nadležan bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Odlučujući o prigovoru tuženice, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem istog odbio kao neosnovanog i to pozivom na odredbu članka 70. stavka 1. ZPP-a i članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.).

Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud…” Županijski sud u Splitu, broj: Gž 2033/2019-2 od dana 25.10.2019.g.:

“Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačava rješenje Općinskog suda u Dubrovniku…Žalba tužiteljice je osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica s tuženikom potpisala Ugovor o kreditu broj 818-50-4747282 solemniziran po Javnom bilježniku A. S. iz D. pod brojem Ov-4605/08 7. ožujka2008., a člankom 13. ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, prema stavu ovog suda takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelj pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

Županijski sud u Rijeci, broj: Gž 2066/2017-2 od dana 25.11.2018.g.:

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim u toj pravnoj stvari.

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba je osnovana. Osim toga, sud u Rijeci, čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 400 km.

Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročen a od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4.ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.” Županijski sud u Puli, broj: Gž 26/2020-2 od dana 3.2.2020.g.:“Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici…Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, kao neosnovan odbijen je prigovor tuženika kojim je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

9.Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe Ugovora o kreditu broj: 5102493864 od 29. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao njegovog davatelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci.”

10. U odnosu na navode tuženika kako je ugovor o kreditu solemniziran te kako je javni bilježnik zasigurno objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, za naglasiti je kako je Visoki trgovački sud u svojim presudama već utvrdio da javni bilježnik prilikom solemnizacije ne ispituje razumijevanje smisla i posljedica svake pojedine ugovorne odredbe, već isključivo razumijevanje smisla i posljedica pravnog posla – dakle, ugovora u cjelini.

11.Osim toga, predmetnim je presudama utvrđeno da solemnizacija nije odlučna za ocjenu jesu li ugovorne odredbe ništetne jer su one ništetne od samog početka. Nadalje, sasvim je neživotno i nelogično za očekivati da javni bilježnik, kao pravnik po struci, zaista i sam razumije konkretna djelovanja, rizike i mogući učinak faktora koji su zapravo utjecali na kreditnu zaduženost, odnosno visinu obveze korisnika kredita – tužitelja. Dakle, za zaključiti je da javni bilježnik nije mogao upozoriti tužitelja na nešto čega ni sam nije mogao biti svjestan, odnosno da mu nije mogao objasniti smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi (kao što su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli),kada ih – za pretpostaviti je, obzirom da nije ekonomski stručnjak – ni on sam ne razumije. Tako

1) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj: Pž 6632/2017-2 od dana 14.6.2018.g.:

“Iz citiranih odredaba proizlazi da, ako korisnik kredita izjavi da mu ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju nije jasan odnosno da ga ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati. Stoga, javne bilježnike u ovom postupku nije potrebno saslušavati na okolnost da su potrošačima korisnicima kredita u švicarskim francima objasnili smisao i posljedice ugovora i uvjerili se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji …” Još jedan razlog zbog kojeg se tužitelj protivi prijedlogu za saslušanjem javnog bilježnika leži u vrlo jednostavnoj činjenici koja je vezana uz protek vremena. Naime, jednostavno nije za očekivati da će se ovaj (ili bilo koji drugi) javni bilježnik zaista sjetiti trenutka solemnizacije točno ovog Ugovora o kreditu, posebice kada se uzme u obzir činjenica da je od tada prošlo više od 15 godina (!) te da je u tom periodu na području cijele Republike Hrvatske, a pogotovo u Zagrebu, sklopljen ogroman broj vrlo sličnih ugovora. Budući da se prema odredbi čl. 49. st. 2. ZZP-a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana odstrane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj (kao što je to ovdje slučaj), teret dokazivanja da tomu ipak nije tako prelazi na tuženika. Tužitelj dodatno ističe da nije imao utjecaj niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu, pa tako niti na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na više puta istaknute navode tuženika glede (općenite) dopuštenosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj ističe da su isti trivijalni i suvišni, budući da tužitelju niti jednom dijelu tužbe nije niti tvrdio drugačije. Međutim, tužitelj tvrdi da je ništetna konkretna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope (jednostranom odlukom tuženika,bez ugovaranja bilo kakvih parametara i kriterija promjenjivosti), kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, budući da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, tužitelj kategorički negira da je tuženik putem svojih djelatnika upoznao tužitelja s rizicima vezanim uz valutu švicarskog franka kao i navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o valuti i visini kamatne stope. Nastavno na navode iz tužbe koji se odnose na nerazumljivost spornih ugovornih odredbi kod kojih navoda tužitelj ostaje u cijelosti – dodatno se ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017, kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja joj je prethodila,

utvrđeno sljedeće:

“U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći,vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu“.Uvidom u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike broj: Revt 249/14-2 od dana9.4.2015.g. razvidno je sljedeće: “Terminologija koja je korištena u svim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnos ina promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva j eona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnost i njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

13.Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1. -7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“

Pored navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, tužitelj napominje da se i u konkretnom slučaju radilo o standardnom Ugovoru o kreditu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika te tužitelj faktički nije imao nikakve mogućnosti pregovora oko sporne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Stoga je jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja

Ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. U konkretnom slučaju, tužitelju - kao potrošaču koji sasvim sigurno ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i financijskog tržišta - nisu izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost, niti u predugovornoj fazi niti u trenutku sklapanja samog ugovora.

14. Tužitelj, nadalje, ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena dana 23.6.2022.g., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle, kako s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene kamatnih stopa zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13dana 13.06.2014.g., a za istovrsne zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14.06.2018.g.Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose nakon mjeseca travnja 2007.g. te stoga za niti jedan utuženi

iznos nije nastupila zastara.

Takvo stajalište zauzeo je VSRH u odluci broj Rev-2245/17 od dan 20.03.2018.g., iz čega je upravo razvidno kako o zastari u ovoj pravnoj stvari nema govora.

15. Sudski vještak Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju od 31. svibnja 2024 je naveo:

NALAZ

Dana 23.06.2022. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora i naplate naknade za prijevremeni povrat kredita.

Kredit pod brojem 51400607-5102187757 je ugovoren dana 14.01.2005. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=43.560,00 na rok otplate od 192 mjeseca. Iskorišten je u iznosu od CHF=43.560,00. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,8469 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,49% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 341,41 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio01.03.2005. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Korisnik kredita je 20.12.2010. prijevremeno otplatio ostatak kredita. Prijevremena uplata na ime zatvaranja kredita je uvrštena u izračun kao i redovni anuiteti s obzirom da je zadaća vještaka bila utvrditi iznos razlike u plaćanjima zbog promjene tečaja. Prilikom konačne otplate, tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu od 3.694,63 Kn ( 490,36 Eur po fiksnom tečaju konverzije).

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuitetakoji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablicama koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene stvarno korištenog tečaja u odnosu na tečaj korišten za isplatu kredita. Priložene su dvije verzije tablice, jedna s uključenim negativnim razlikama za vrijeme nižeg tečaja i jedna bez uključenih negativnih razlika. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 7, a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Razlika anuiteta u protuvrijednosti Eur je prikazana u stupcu br 8. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

M I Š LJ E NJ E

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 21. ožujka 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2442/22.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 51400607-5102187757. Za isplate kredita i plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja.

Prilikom konačne otplate, tuženik je od tužitelja naplatio naknadu za prijevremeni povrat kredita u iznosu 490,36 Eur po fiksnom tečaju konverzije.

Tečajna razlika:

Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja (negativne razlike):

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 3.662,04 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 4.211,73 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

16.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaku Marijanu Joviću koji nalaz i mišljenje je u cijelosti stručan i argumentiran i isti vještak je u cijelosti odgovorio na prigovore stranaka.

17. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor radi prijeboja koji prigovor je u potpunostipromašen i to na način da je i pogrešno postavljen i potpuno neosnovan.

KAO PRVO, da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu pom kojom se i vodi ovaj predmet.

KAO DRUGO, prigovor prijeboja ili postoji ili ne postoji i ne može se postavljati ni „podredno“ ni „uvjetno“ kako to pogrešno radi tuženik pa bi tuženik da ga sud prihvati „ukoliko utvrdi ništetnim odredbu o valutnoj klauzuli“.

U tom smislu prigovor tuženika sud ima odbaciti.

KAO TREĆE, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a.

Niti je potraživanje tužitelja dospjelo, niti postoji.

KAO ČETVRTO, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, a ne postoji,ono je u ZASTARI jer se očito radi o potraživanju s osnova manje plaćenog po anuitetima za što je propisan trogodišnji zastarni rok.

KAO PETO, tužitelj nikakve iznose nije stekao pa da bi ih imao vratiti tuženiku jer je jedina plaćanja po kreditu vršio upravo tužitelj, a ne tuženik te je upravo tuženik nesnovano stjecao novčane iznose koje je sad dužan vratiti.

Osnovno je ustavno pa i konvencijsko načelo da nitko ne može imati koristi od vlastitog nezakonitog postupanja (Nemo auditur propriam turpitudinem allegans). Na ovo ukazuje i sudska praksa kako Vrhovnog suda RH tako i Županijskih sudova pa se primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023.

18. U svom iskazu tužitelj JJ je naveo:

Mogu kazati da sam ja htio riješiti svoje stambeno pitanje te sam odlučio podići jedna stamben i kredit i upravo sam izabrao banku tuženika . Mogu kazati i to da kada sam došao u poslovnicu banke meni je ponuđen isključivo ovaj ugovor u valuti CHF a nisu mi nuđeni bilo kakvi ugovori u drugim valutama pa tako ni u kunama ni u eurima. Mogu kazati i to da se radilo o tipskom ugovoru i nije se moglo o pojedinim odredbama ugovora. Također mogu kazati da je meni djelatnik banke pročitao ugovor a pročitao sam ga i ja sam. Ne mogu se sjetiti da lio mi je javni bilježnik pročitao taj ugovor. Isto tako mogu kazati da mene djelatnik banke nije upozorio na rizike promjene tečaja i promjenjive kamatne stope. Mogu kazati i to da ja nisam u to vrijeme znao što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Isto tako mogu kazati i to da da je namjena ovog kredita bila da ja kupim stanu [adresa].Taj stan sam koristio isključivo za stanovanje, nisam ga iznajmljivao u turističke svrhe i nisam ga davao drugim osobama u najam. J a sam taj stan prodao prije nekih 3 do 4 godine. Isto tako mogu kazati da sam ja zatvorio u cijelosti kredit 2010 god, i otplatio isti. Mogu kazati da je kredit bio na 16 godina., Mogu kazati da sam morao platiti i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita a djelatnik banke me nije upozorio prilikom zaključenja ugovora da ću morati platiti tu naknadu u slučaju prijevremeno zatvaranja kredita. Nadalje mogu navesti da je meni početna rata bila nekih 1.500,00 kn a kasnije narasla na nekih 2.000,00 kn. Na posebno pitanje pun.tuženika da li je tužitelj prilikom potpisivanja ugovora isti ugovor pročitao.Tužitelj navodi da ga je pročitao.

19.Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja koji iskaz je u cijelosti logičan i u skladu s dokumentacijom dostavljenomu sudski spis iz kojeg iskaza bi proizlazilo da je tužitelju ponuđen tipski ugovor isključivo u vlati CHF i da je bila ponuđena isključivo promjenjiva kamatna stopa, te da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama predmetnog ugovora te da je namjena kredita bio auto kredit

20. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Odluka o trošku temelju se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP- a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe, sastava podneska od 08.11.2023, zastupana na ročištu od 20.11.2023, zastupanje na ročištu od 21.03.2024, sastava podneska od 19.11.2024, zastupana na ročištu od 29.11.2024, zastupanje na ročištu od 12.02.2025 svaka radnja po 100 bodova, pristupa na ročište za objavu 50 bodova, odnosno ukupno 750 bodova što uz vrijednost boda s paušalom od 2,00 eura daje iznos od 1.500,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25% PDV-a odnosno 375,00 eura , pristojbe tužbe 352,69 kn , troškova vještačenja 300,00 eura odnosno ukupno 2.221,81 eura koji iznos je i određen u izreci ove presude.

U Splitu, 27. ožujka 2025.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun.tuženika

- u spis