REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

P-1331/2024

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja LE vl. OBRTA ZA PRIJEVOZ DEUR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić&Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 383,76 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. veljače 2025. prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 383,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 30. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 457,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6,64 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama presuđenja do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 10. kolovoza 2023. nastala šteta na vozilu marke Mitshubishi, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ŠE iz [adresa]. Tužitelj ističe da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici osiguranja štetnika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili dana 16. siječnja 2024. zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 238110511046. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za popravak vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 14/3/4, a koji račun u ukupnom iznosu od 2.518,76 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 2.135,00 EUR. Razliku od 383,76 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tužitelj ukazuje kako tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 2.135,00 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 383,76 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu, a samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Tužitelj nadalje ukazuje da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik uopće ni ne stavlja cijenu sata rada koju priznaje, dok iz obrazložene ponude proizlazi da tuženik priznaje cijenu sata rada u iznosu od 20,00 EUR/ sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj nadalje ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 44,96 EUR / sat plus PDV te da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj smatra kako u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. S obzirom na prethodno navedeno ustupitelj odnosno vlasnik vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 6. ožujka 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 383,76 EUR na primatelja to jest tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije te osporava nastanak predmetnog štetnog događaja i odgovornost. U odnosu na aktivnu i pasivnu legitimaciju navodi u bitnome da iz dokaza dostavljenih uz tužbu ne proizlazi da bi u vrijeme nastanka štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik, kao i da bi tuženik bio odgovorni osiguravatelj, dok u odnosu na osporenu odgovornost ističe da tužitelj za činjenične navode vezane uz oštećenje vozila u prometnoj nezgodi ne dostavlja niti predlaže ikakve dokaze. U svakom slučaju tuženik osporava osnovanost i visinu utuženog potraživanja navodeći u bitnome kako ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu. U konkretnom slučaju tuženik je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Slijedom navedenog, tužitelj se poziva na svoj navodni cjenik, a čiju istinitost te vjerodostojnost tuženik osporava jer nije potpisan pri čemu tuženik ukazuje da se vozilo izvornog oštećenika kod više drugih servisa u mjestu i okolnim mjestima u kojima oštećenik ima prebivalište, ali i tužitelj sjedište, moglo popraviti na identično kvalitetan način, ali uz nižu cijenu usluge.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod početnih tvrdnji i stajališta izraženih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu.

5. Valja naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka i tužitelja te prometnim vještačenjem, dok je tuženik predložio da se službenim putem zatraže poslovne knjige tužitelja za 2023. i 2024. godinu, da se od Porezne uprave zatraže računi tužitelja te da se izvede dokaz prometnim vještačenjem.

6. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 17. veljače 2025., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 383,76 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj u računu broj 14/3/4 (44,96 EUR) i cijene radnog sata koja proizlazi iz tuženikove procjene u izvidu štete (list 11. spisa) te u obrazloženoj ponudi (list 12. spisa) u svezi s iznosom tuženikove uplate oštećeniku (potvrda uplate – list 13. spisa).

9. Između stranaka nije sporna činjenica da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 2.135,00 EUR povodom predmetnog štetnog događaja.

10. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja i odgovornost odnosno osnova i visina utuženog potraživanja.

11. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 6. ožujka 2024. (list 16. – 17. spisa) razvidno, između ostaloga, da je ŠE kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoje novčano potraživanje prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 14/3/4 prema izvidu štete tuženika broj 238110511046 u iznosu od 383,76 EUR.

12. Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 238110511046 (list 11. spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetno vozilo i oštećenja na istom, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa broj 14/3/4 (list 9. spisa) odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 238110511046.

13. Dakle, predmet ustupa tražbine je tražbina naknade štete oštećenika ŠE prema tuženiku iz predmetnog tužiteljevog računa pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije imajući u vidu da je tražbina od strane oštećenika ustupljena tužitelju sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

14. Nadalje, u odnosu na osporenu odgovornost i nastanak predmetnog štetnog događaja valja naglasiti da je tuženik u obrazloženoj ponudi od 13. veljače 2024. (list 12. spisa) izrijekom naveo da njegova odgovornost za naknadu štete po navedenoj prometnoj nesreći nije sporna. Isto tako, imajući u vidu i da je tuženik u izvidu štete broj 238110511046 (list 11. spisa) određeno naveo nastala oštećenja na predmetnom vozilu, ovaj sud ocijenio je tuženikovo osporavanje odgovornosti paušalnim i neosnovanim.

15. Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u predmetnom računu tužitelja odnosno po cijeni radnog sata od 44,96 EUR uvećano za PDV već da je oštećenik mogao izvršiti popravak u nekom od servisa koje mu je predložio tuženik te kod kojih je cijena radnog sata manja, ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

16. Iz računa broj 14/3/4 (list 9. spisa) sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 2.015,01 EUR što s obračunatim PDV-om iznosi 2.518,76 EUR. Nadalje, iz računa je vidljivo da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 238110511046 te da je naznačeno, između ostaloga, da je za rad na vozilu utrošeno 6,60 sati autolimarskih radova i 5,70 sati autolakirerskih radova, dok je u tuženikom izvidu štete broj 238110511046 (list 11. spisa) navedeno da je za limarske radove potrebno 6,60 sati, a za lakirerske 5,70 radnih sati.

17. U tužiteljevom računu obračunata je cijena radnog sata od 44,96 EUR što s obračunatim PDV-om iznosi 56,20 EUR, dok iz izvida štete proizlazi da je tuženik procijenio cijenu radnog sata na iznos manji od navedenog.

18. U odnosu na spornu okolnost naknade štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik, valja naglasiti da je iz cjenika tužitelja (list 15. spisa) razvidno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat autolimarskih radova po cijeni od 44,96 EUR što uvećano za 25% PDV-a iznosi 56,20 EUR te radni sat lakirerskih radova u istom iznosu, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je i oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

19. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik, odnosno osiguravajuće društvo.

20. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovački sud u presudi Pž-3526/2023).

21. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Imajući u vidu da je iz obrazloženja ponude tuženika od 13. veljače 2024. (list 12. spisa) razvidno, između ostaloga, da je odštetni zahtjev podnesen 6. listopada 2023., dok tužitelj potražuje zatezne kamate od kasnijeg dana tj. od 30. siječnja 2024., o tijeku zatezne kamate odlučeno je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a, dok se odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

23. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim od strane tuženika istaknute prigovore aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva pa je temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno kao u t. I. i II. izreke.

24. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR, za sastav podneska od 2. rujna 2024. u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 125,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 17. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 125,00 EUR te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR. Tužitelj je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 457,41 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude.

25. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi iznos od 6,64 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu jer je pristojbu na tužbu platio danom predaje tužbe sudu slijedom čega sukladno odredbama ZSP-a i Tarife pristojba za tužbu prema konkretnoj vrijednosti predmeta spora iznosi upravo 6,64 EUR pa je stoga odlučeno kao u t. IV. izreke.

26. Odluku o parničnom trošku iz t. V. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 27. ožujka 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.