REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-220/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Andrijani Modrušan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, koje zastupaju punomoćnici iz OD Porobija&Porobija iz Zagreba, radi isplate i dr., nakon zaključene glavne rasprave 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 27. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.4. Ugovora o kreditu broj: 3205345843, kreditna partija broj: 7102854294 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31. kolovoza 2005., a koja glasi:

« Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.23. st.1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3205345843, kreditna partija broj: 7102854294 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31. kolovoza 2005., a koja glasi: « ... uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.2.4. Ugovora o kreditu broj: 3206898194, kreditna partija broj: 7103191792 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. lipnja 2006., a koja glasi:

« Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.23. st.1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3206898194, kreditna partija broj: 7103191792 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. lipnja 2006., a koja glasi: « ... uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. »

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 1.426,44 eur zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. rujna 2005. do isplate, po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana."

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 650,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. srpnja 2016. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana."

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka 902,13 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 419,67 EUR kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 31. kolovoza 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 3205345843, kreditna partija broj:7102854294, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 90.000,00 CHF, te da su 21. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3206898194, kreditna partija broj: 7103191792, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 CHF.

1.1. Odredba čl. 2.4. gore navedenih Ugovora o kreditu propisuje da je korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora. Predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Tuženik je 28. rujna 2005. tužiteljici po kreditu broj: 7102854294 zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 10.747,52 kn. Predmetni Ugovori o kreditu sadrže odredbu da u slučaju prijevremene otplate kredita Banka ima pravo zaračunati jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke. Tužiteljica je iskoristila svoje pravo iz čl. 23. st.1. točke C. Ugovora broj: 7102854294, te je dana 14. srpnja 2016. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita, a tuženik joj je zaračunao i naplatio naknadu/trošak za prijevremeno zatvaranje tzv. izlaznu naknadu. Tužiteljica je iskoristila svoje pravo iz čl. 23. st.1. točke C. Ugovora broj: 7103191792, te je dana 14. srpnja 2016. izvršila prijevremenu konačnu otplatu kredita, a tuženik joj je zaračunao i naplatio naknadu/trošak za prijevremeno zatvaranje tzv. izlaznu naknadu. Jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano odredio obvezu tužitelju - kao dužnika, stoga tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne i izlazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, stoga da se radi o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Dakle, odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu da je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da tužiteljica nije mogla niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužiteljica je ovako formulirani ugovor mogla samo prihvatiti, a da se nije slagala s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. U pogledu razine obaviještenosti i u pogledu pregovaračke snage potrošač se nalazi u slabijem položaju u odnosu na banke. Da je obavještavanje od bitne važnosti za potrošača utvrdio je sud EU u predmetu broj C- 26/13 u kojoj se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». Obveza transparentnosti ugovornih odredbi na koju upućuje Direktiva 93/13 u čl.4. st.2. i koju pojašnjava Sud EU u predmetu Ruxandra Paula N i dr. Protiv Banca Românească SA, broj C-186/16 navodi: Cit. „...da se ta obveza...ne može ograničiti isključivo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini, nego da, naprotiv – s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen spomenutom direktivom temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge, osobito u pogledu obaviještenosti...” Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i tzv. izlaznoj naknadi predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Obzirom iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini sporne odredbe nepoštenim, te u konačnici ništetnim. Sporne odredbe suprotne su čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporne ugovorne odredbe ukazuju da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za prijevremenu otplatu, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, pobijane odredbe ugovora da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika i da može naplatiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ništetne su kao i neodredive. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (Narodne novine, br. 96/03) u odredbi čl. 81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredba članka 3. Direktive 93/13 glasi cit: „1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.” Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. U pogledu nepoštenosti naknade za obradu kredita svakako valja uzeti u obzir sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19, u kojem predmetu je sud EU razmatrao spornu odredbu, te u kojoj se navodi, cit.:„ Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, kako je izmijenjena Direktivom 2011/83, treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenima tom odredbom ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev. „ 1.2. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos od 10.747,52 kn = 1.426,44 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. rujna 2005. pa do isplate. Obzirom je ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznos koji je uplatila na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita, zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. srpnja 2016. pa do isplate. Tužiteljica pretpostavlja da je na ime naknada za prijevremenu otplatu kredita platila cca 650,00 eur pa potražuje isplatu tih iznosa, uz naknadu parničnog troška prema troškovniku koje je uložen u spis.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za gotovinsku isplatu kredita Ugovor o kreditu broj 3205345843 u iznosu od 1.426,44 EUR naplaćena 28. rujna 2005. godine. Tužba je podnesena 2024. godine znači nakon više od 15 godina. Tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 (VTSRH br. Pž- 7129/13) nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljev zahtjev za isplatu po osnovi naplaćenih naknada.

2.2. Tuženik ističe kako naknada za obradu kredita Ugovor o kreditu broj 3205345843 i Ugovor o kreditu broj 3206898194 nije naplaćena, te da nije naplaćena niti naknada za prijevremenu otplatu kredita za Ugovor o kreditu broj 3205345843 i Ugovor o kreditu broj 3206898194.

2.3. Naknada za gotovinsku isplatu kredita je valjano ugovorena (Ugovor o kreditu broj 3205345843). Naknada za gotovinsku isplatu kredita iz odredbe članka 2. st. 4. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u:

- čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“;

- ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je u čl. 3. st. 2. banka izričito ovlaštena da može (uz naknade predviđene čl. 3. st. 1. Pravilnika) naplatiti i „drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora“. Naknada za gotovinsku isplatu kredita za adaptaciju, dovršenje, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju propisana je Odlukom o Tarifi naknada za usluge iz 2005. godine (točka B3.4.2. stranica 4. Tarife). Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za gotovinsku isplatu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 2. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za gotovinsku isplatu kredita za dovršenje, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. godine. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za gotovinsku isplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za gotovinsku isplatu kredita. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je na stranici 3. točka B3.4.2. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za gotovinsku isplatu kredita za adaptaciju, dovršenje, rekonstrukciju, dogradnju i izgradnju koja je iznosila 5% od iznosa gotovinske isplate koja prelazi 50% iznosa kredita. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Namjena predmetnog ugovora o kreditu je dovršenje obiteljske kuće (čl. 6. Ugovor o kreditu broj 3205345843). U konkretnom slučaju, Banka je izravno tužitelju isplatila iznos od 214.950,00 kn dok je naknadu za gotovinsku isplatu kredita za izgradnju naplaćena u fiksnom iznosu od 5% pa je takva naknada bila određena odnosno odrediva u svakom trenutku te jasna, uočljiva i razumljiva. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“

2.4. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za gotovinsku isplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. U slučaju kada je naknada za gotovinsku isplatu u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge banke; iznosila 5% i to na polovicu ukupnog iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna preuzetom riziku banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vrijeme pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

2.5. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23. točka C. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Očito je dakle, kako je tek donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23. točka C. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2005. odnosno 2006. godine, dakle 10 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 23. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Kod prijevremene otplate kredita, banka: (i) ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili

(ii) ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove.

2.6. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U tijeku postupka pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 31. kolovoza 2005., promet po kreditu (l.17-24), Ugovor o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2006., promet po kreditu (l.32-38), Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke, Šifarnik proizvoda za domaće i strane fizičke osobe, saslušana je tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 31. kolovoza 2005. i 21. lipnja 2006 . , i to u dijelu kojim su ugovorene naknade i troškovi sukladno Odlukama kreditora te utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu od 21. lipnja 2006. kojom je ugovoreno plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora i općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužiteljica tuženiku platila.

6. Među parničnim strankama nije sporno: - da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 31. kolovoza 2005 .

sklopili Ugovor o kreditu broj:3205345843/05,

- da su u čl. 2.4. Ugovora o kreditu broj: 3205345843/05 ugovorili: «Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.»

- da su u čl. 23. st. 1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3205345843/05 ugovorili: «Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema važećoj Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja

Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.»,

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 21. lipnja 2006 . sklopili

Ugovor o kreditu broj: 3206898194

- da su u čl. 2.4. Ugovora o kreditu broj: 3206898194 ugovorili:

«Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora.»

- da su u čl.23. st.1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3206898194 ugovorili:

- « Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. »

7. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljici nije naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva već da joj je prilikom isplate kredita naplatio trošak gotovinske isplate te da joj nije naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita već da je to iznos koji otpada na konačnu otplatu kredita.

8. Među strankama je sporno u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetnih odredbi, visina naplaćene naknade, osnova naplate naknade i osnovanosti prigovora zastare.

9. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti pridaje vjeru, utvrđeno je da prilikom podizanja kredita nije imala izbora već da je ako je željela kredit morala platiti tuženiku naknadu za obradu kredita koji iznos da je teretio sam kredit. Novčana sredstva po osnovu tih kredita isplaćena su joj na račun u banci. U banci da su joj rekli da je to trošak obrade kredita no da joj nisu ništa detaljnije pojasnili. Prilikom prijevremene otplate oba kredita tuženik da joj je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koliko se sjeća ta naknada je bila nešto niža no što je bila ugovorena ali da ona sad nema dokaze kojima bi potkrijepila ovu svoju tvrdnju niti zna visinu naknade koju joj je tuženik naplatio na ime prijevremene otplate kredita. Predmetne kredite zatvorila je na način da je podigla kunski kredit u Splitskoj banci i sredstvima tog kredita zatvorila kredite kod tuženika, a da bi to realizirala da joj je Zagrebačka banka bila izdala pismo namjere u kojem su naveli iznos koji duguje po ta dva kredita i upravo je te iznose Splitska banka uplatila Zagrebačkoj banci kako bi se zatvorili krediti. Nakon toga 14. srpnja 2016. u banci da su joj naplatili po svakom kreditu iznose za konačnu otplatu u poslovnici, to da su joj naplatili nakon što je Splitska banka prebacila sredstva odnosno izvršila uplatu na njezin račun s ciljem zatvaranja tih kredita.

10. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 2. 4. Ugovora o kreditu broj: 3205345843, kreditna partija 7102854294 od 31. kolovoza 2005. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime ta odredba glasi: « Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. » Iz nje nije jasno koje naknade niti koje troškove se tužiteljica obvezala platiti niti je jasno koliko one iznose.

10.1. Uvidom u Promet po kreditu za kreditnu partiju 7102854294 utvrđeno je da je tuženik tužiteljici 28. rujna 2005. naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 10.747,52 HRK (1.426,44 Eur).

10.2. Pozivanje tuženika da nije naplatio naknadu za obradu zahtjeva već da je naplatio naknadu za gotovinsku isplatu nije u skladu s dokumentom samog tuženika (promet po kreditu/specifikacija uplata po kreditu – list 17 spisa) iz kojeg jasno i nedvojbeno proizlazi da je naplaćena upravo naknada za obradu zahtjeva.

10.3. Tuženik je u spis dostavio ispis Vrste proizvoda/usluga te naknada koje naplaćuje (list 69-78) no na njemu nema datuma pa nije bilo moguće utvrditi na koje se razdoblje ono odnosi.

10.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao da je naplatio naknadu za gotovinsku isplatu, naime on na te okolnosti nije dostavio nikakve dokaze niti je predložio financijsko vještačenje.

11. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

11.1. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 2. 4. Ugovora o kreditu od 31. kolovoza 2005. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

11.2. Tužiteljica je tuženiku 28. rujna 2005. na ime navedene naknade platila iznos od 10.747,52 HRK (1.426,44 Eur) isplatu kojeg potražuje ovom tužbom zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 28. rujna 2005.

12. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužiteljici iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe, odnosno 1.426,44 Eur.

13. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

13.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

14. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

15. Iz istih razloga kao što je to obrazloženo u točkama 10. i 11. ovog obrazloženja ništetnim su utvrđene i ostale odredbe sadržane u čl. 23. st.1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3205345843, kreditna partija broj: 7102854294 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 31. kolovoza 2005. kao i u čl. 2.4. Ugovora o kreditu broj: 3206898194, kreditna partija broj: 7103191792 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. lipnja 2006., te u čl. 23. st.1. točke C. Ugovora o kreditu broj: 3206898194, kreditna partija broj: 7103191792 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 21. lipnja 2006.

15.1. Naime te su odredbe neodređene i neodredive pa su u tom smislu nejasne, o njima se nije posebno pregovaralo sadržane su u Ugovoru o kreditu kojeg je pripremio tuženik.

15.2. Prema odredbi članka 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

15.3. Budući da su odredbe članka 1024. stavka 3. i 4. ZOO-a prisilne naravi, tuženik je kao davatelj kredita mogao od tužiteljice kao korisnika kredita naplatiti samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ako ju je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), pri čemu tu štetu treba i dokazati, ali ta se naknada, imajući na umu prisilne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

16. Sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita jer tužiteljica prema teretu dokaza nije dokazala da su iznosi koje joj je tuženik naplatio (ukupno 650,00 EUR po oba kredita) doista i naplaćeni kao naknada za prijevremenu otplatu.

16.1. Naime, uvidom u Promet po kreditu za kreditnu partiju 7102854294 utvrđeno je da je tužiteljici tuženik dana 14. srpnja 2016. naplatio 1.267,22 HRK na ime konačne otplate kredita u poslovnici, dok je uvidom u Promet po kreditu za kreditnu partiju 7103191792 utvrđeno je da je tužiteljici tuženik dana 14. srpnja 2016. naplatio 3.206,71 HRK na ime konačne otplate kredita u poslovnici.

16.2. Kako je tuženik osporio da je naplatio tzv. Izlaznu naknadu odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iz prometa po kreditu proizlazi da je riječ o naplati po osnovu konačne otplate, a tužiteljica na te okolnosti nije predložila vještačenje, odnosno od njega je izričito odustala na ročištu održanom 4. ožujka 2025. pa stoga sud nije imao elemenata za prihvaćanje tuženog zahtjeva za isplatu tih iznosa jer nije nedvojbeno utvrđeno da se te uplate odnose na naknadu za prijevremenu otplatu. Na te okolnosti trebalo je provesti vještačenje kako bi se nedvojbeno utvrdila visina duga po tim kreditima na dan prijevremene otplate čime bi se utvrdilo čine li te uplate sastavni dio konačne otplate tog kredita ili naknadu za prijevremenu otplatu.

17. Tužiteljica je u ovoj parnici u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva uspjela sa 100%, a u pogledu visine s 69%. Vodeći dakle računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnovanosti i visine tužitelj je u ovoj parnici uspio s 85% tužbenog zahtjeva, a tuženik s 15%. Kada od postotka uspjeha tužiteljice oduzmemo postotak uspjeha tuženika dolazimo do razlike od 70% koliko iznosi uspjeh tužiteljice.

17.1. Trošak je odmjeren prema odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23.).

17.2. Tužiteljica je u smislu odredbe čl. 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.), u ovom postupku uspjela sa 70%.

17.3. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za:

- sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7/1),

- zastupanje na ročištu od 5. studeni 2024. i 4. ožujka 2025. po 100 bodova za svako ročište ukupno 200 bodova (Tbr. 9/1),

- za sastav podneska od 21. kolovoza 2024. 100 bodova (Tbr. 8/1),

- za sastav podneska od 24. lipnja 2024. 25 bodova (Tbr.8/4)

- pristup ročištu za objavu presude – 50 bodova (Tbr. 9/3),

odnosno ukupno 475 bodova, što uvećano za vrijednost boda od 2,00 EUR i PDV od 25% iznosi 1.187,50 EUR. Osim toga tužiteljici je sud priznao trošak sudske pristojbe na tužbu 34,11 EUR koje je platila pri podnošenju tužbe te na presudu 67,15 EUR.

17.4. Tužiteljici je dakle ukupno priznat trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.288,76 EUR, a s obzirom da je tužiteljica u sporu uspjela sa 70% tužbenog zahtjeva, to joj je i parnični trošak valjalo dosuditi u visini od 70% odnosno iznos od 902,13 EUR. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 902,13 EUR. Slijedom navedenog o parničnom trošku odlučeno je kao u izreci.

18. Tuženik je ovu parnicu izgubio pa stoga njegov zahtjev za naknadom parničnog troška nije osnovan radi čega je odlučeno kao izreci.

19. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Puli 27. ožujka 2025.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku po pun.