REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4436/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nives Šimunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Ivi Babić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:0253569773, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 12. ožujka 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja FO, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika VO, odvjetničke vježbenice, dana 27. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 9. (PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA) Ugovora o kreditu broj: 9012300522, sklopljenog između tužitelja ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu:

"U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 11.3. (ZAVRŠNE ODREDBE) Ugovora o kreditu broj: 9012300522, sklopljenog između tužitelja ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u dijelu: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,50% (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita".

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 414,75 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 196,41 eura od 01. ožujka 2007. godine do isplate

- na iznos od 218,34 eura od 07. listopada 2011. godine do isplate, sve po stopi koja se utvrđuje do 31. prosinca 2007. godine, po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, nadoknaditi tužiteljici ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.025,15 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 27. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu dana 23. veljače 2007. godine kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.676,60 CHF. Navodi se da je u čl. 9. Ugovora predviđeno da se kredit može vratiti i prije roka i da u tom slučaju korisnik ima obvezu platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važeći na dan prijevremene otplate. Također, u čl. 11.3. Ugovora predviđeno je da korisnik kredita treba platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita. Tužiteljica navodi da su spomenute ugovorne odredbe ništetne, jer da o njima stranke nisu pregovarale, niti je postojala mogućnost pregovora, niti je tužiteljica kao korisnik kredita imala mogućnost utjecati na sadržaj navedenih odredbi. Navodi se da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima i na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te naglašava da se radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 9. u kojoj se predviđa obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i čl. 11.3. kojim se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita. Ujedno, tužiteljica predlaže presudom naložiti tuženiku da joj isplati ukupni iznos od 414,75 eura, sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 196,41 eura od 01. ožujka 2007. do isplate i

- na iznos od 218,34 eura od 07. listopada 2011. do isplate, te da se naloži tuženiku da joj naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je ugovaranje spornih naknada izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, te da odredbe o spornim naknadama nisu nepoštene niti ništetne, jer ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su navedene ugovorne odredbe transparentne. Osim toga, tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je protekao petogodišnji zastarni rok od dana plaćanja pojedine naknade do podnošenja tužbe. Ističe da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužiteljicu da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu, izvatka iz knjigovodstvene kartice, dopisa tuženika od 11. lipnja 2024. godine, saslušanjem tužitelja osobno kao parnične stranke.

4. Nakon provedenih dokaza i ocjene istih, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. veljače 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 21.676,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita.

6. Nije sporno da je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti koji je vezan uz valutu švicarski franak (CHF), te da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF i do promjene kamatne stope, koju je banka jednostrano mijenjala, što je dovelo do povećanja anuiteta koje je tužiteljica otplaćivala.

7. Nije sporno da je odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza tužitelja - korisnika kredita, da plati davatelju kredita, ovdje tuženiku, naknadu za obradu zahtjeva za kredit, u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.

8. Nije sporno da je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu, ugovorena obveza korisnika kredita da u slučaju prijevremene otplate kredita plati naknadu u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

9. Nije sporna visina plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 196,41 eura, kao ni visina plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 218,34 eura, pa stoga nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva postavljenog u ovom postupku.

10. Sporno je pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Sud je saslušao tužiteljicu koja je navela da je Ugovor o kreditu sklopila 2007. godine, a namjena kredita je bila kupnja osobnog vozila koje joj je trebalo isključivo u privatne svrhe. Navela je da nije imala u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo i da joj vozilo nije trebalo ni za kakvo poslovanje, već samo privatno, za potrebe obitelji. Izjavila je da joj zaposlenici banke nisu objasnili na što se odnosi naknada koju mora platiti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te da je platila naknadu za obradu kredita da bi uopće mogla realizirati kredit. Tvrdi da nije znala na što se odnosi ta naknada, a da je iznos naknade od 1,50% tada iznosio 1.400,00 kn, koji iznos joj je predstavljao problem, s obzirom da je njezina plaća tada iznosila oko 4.000,00 kn. Izjavila je da je osim te naknade, platila i naknadu radi prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od oko 1.600,00 kn, te da joj niti tada zaposlenici banke nisu objasnili o čemu se radi i što plaća na taj način, odnosno, u čemu se sastoji naknada koju plaća. Navela je da nije imala mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora, da je Ugovor pročitala, ali da nije uočila odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, jer je više pažnje posvetila odredbama u kojima je naznačen iznos kredita i kamate koje će plaćati tijekom otplate.

12. Iskaz tužiteljice je u cijelosti prihvaćen, jer je djelovao iskreno, istinito i uvjerljivo.

13. Utvrđeno je da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi se o ugovoru o kreditu za kupnju osobnog vozila u privatne svrhe, a ne za bilo kakvo poslovanje niti profesionalnu djelatnost.

14. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio, evidentno je da se radi o jednostranoj odluci banke koja je spomenute odredbe o naknadama za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, unijela u ugovor, te nametnula korisniku kredita (tužiteljici), obvezu plaćanja spomenutih naknada, bez pojedinačnog pregovaranja i bez objašnjenja o kakvim se naknadama radi.

15. Utvrđeno je da se tužiteljica nije mogla suprotstaviti takvim ugovornim odredbi, a osim toga, zaposlenici banke joj uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita i trošak naknade za prijevremenu otplatu. Niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnose sporne naknade i kakve troškove banka ima, koje bi potrošač bio dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

16. Tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takvih odredbi, odnosno nije određeno naveo što zapravo spada u troškove obrade kredita i troškove naknade za prijevremenu otplatu kredita, koje troškove je naplatio od tužiteljice. Osim toga, tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje su, kako proizlazi, ugovorene po principu "uzmi ili ostavi", pa tužiteljica - potrošač nije mogla utjecati na postojanje tih odredbi.

17. Nije osnovan prigovor tuženika da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer u samom ugovoru nema objašnjenja na što se odnose navedene ugovorne odredbe i koji su troškovi u njima sadržani, koje bi tužiteljica trebala posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom prijevremene otplate kredita. Naglašava se da se znatna neravnoteža prije svega odnosi na pravni položaj odnosno na prava i obveze ugovornih stranaka, koji je narušen ugovaranjem takve ugovorne odredbe na štetu tužitelja i to neovisno o visini naplaćene naknade, jer ta visina nije pravi pokazatelj neravnoteže. Naime, neravnoteža se prvenstveno odnosi na činjenicu da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe jer se radilo o tipskom ugovoru tuženika, a upravo te okolnosti utvrđene su saslušanjem tužitelja. Osim toga, u konkretnom slučaju je i visina naknade bila značajna i tegobna za tužiteljicu s obzirom na njezine tadašnje prihode.

18. Nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja radi čega se ništetnost ne može isticati, jer je tuženik sastavio ugovor o kreditu, pa je stoga tuženik ugovorna strana koja ima jaču poziciju u odnosu prema tužitelju i stručno i financijski. Tuženik je iskoristio svoj položaj i ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

19. S obzirom na navedeno, osnovan je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. i čl. 11.3. Ugovora o kreditu, kojim odredbama je ugovorena obveza tužiteljice da plati tuženiku naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

20. Radi se o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi za obradu kredita i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su ništetne, sukladno čl. 81. Zakona o pravima potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Naime, odredbe Ugovora kojom se određuje obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, suprotne su načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

21. Napominje se da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru, ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su ti troškovi nastali, koji su netransparentni ili nepropocionalni.

22. Osim toga, odredba čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine, određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive, određeno je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, naglašava se da odredba čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe bi proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, ali ne i sporne naknade za obradu kredita.

24. Nije osnovan prigovor zastare. Naime, tužiteljica je u ovoj tužbi u točki I. i II. tužbenog zahtjeva postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 9. i čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Treba naglasiti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328 ZOO-a), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer se radi o pravnom poslu (ili dijelu pravnog posla – ugovora) koji nije valjan od početka (ex tunc).

25. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (postavljen u točki III. tužbenog zahtjeva), kojim tužiteljica traži isplatu iznosa plaćenog s osnove naknade za obradu kredita, također nije u zastari. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. U ovom postupku se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kojim traži od tuženika da joj vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora. Naime, upravo je ovom presudom utvrđena ništetnost spomenutih ugovornih odredbi, pa zastara još nije ni počela teći, a kamoli da je već nastupila. Prema tome, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, jer zastarni rok u odnosu na potraživanje isplate stečenog bez osnove, pa tako i iznosa plaćenog s osnova naknade za obradu kredita, teče od utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dakle od pravomoćnosti ove presude.

27. U pogledu tuženikovog prigovora u pogledu vrijednosti predmeta spora, navodi se da je na pripremnom ročištu dana 22. siječnja 2025.g. sud odredio vps u iznosu od 1.414,75 eura. Naime, odredba čl. 40. Zakona o parničnom postupku određuje da, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vps koju je tužitelj u tužbi naznačio. Ovdje je tužiteljica postavila tri tužbena zahtjeva koja se odnose na glavnu stvar, te ovaj sud smatra da se ne radi o slučaju kada je vps suviše visoko ili suviše nisko određen, pa da je neophodna intervencija suda i izmjena naznačenog vps, koja situacija je predviđena st. 2. iste zakonske odredbe.

28. Stoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su ništetne odredba čl. 9. i čl. 11.3 Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Također je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 414,75 eura s osnova obje naknade, koji iznos je, što je među strankama nesporno, tužiteljica platila tuženiku i to naknadu za obradu kredita u iznosu od 196,41 eura dana 01. ožujka 2007. godine i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 218,34 eura dana 07. listopada 2011.

29. Naime, u pogledu prava na zakonske zatezne kamate, bitno je razlučiti tko su stranke u ugovornom odnosu i o kakvom se ugovoru radi, a u ovom slučaju se radi o ugovoru o kreditu u kojem je na jednoj strani fizička osoba, potrošač (tužitelj) kao korisnik kredita, a na drugoj strani je banka (tuženik), dakle ovlaštena financijska institucija. Radi se o ugovoru o kreditu koji je unaprijed formuliran od strane tuženika i o čijim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati sa tuženikom. Tuženik je financijska institucija koja se u svom poslovanju bavi zaključenjem ugovora ove vrste, te je u pogledu stručnosti i kompetentnosti dominantan i znatno jači od potrošača. S obzirom na stručne službe koje djeluju unutar tuženika, tuženik je znao ili morao znati za rizike ugovaranja ovakvog kredita u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, a tužitelja nije upozorio na sve rizike takvog ugovaranja kredita. Prema tome, tuženik nije bio savjestan, pa kako se radi o stjecanju bez osnove propisanom odredbom čl. 1111. ZOO/05, to tužitelju temeljem čl. 1115. ZOO/05, pripadaju zatezne kamate koje teku od dana kada je tuženik kao nesavjestan stjecatelj pojedine iznose stekao bez osnove (kako je precizirano u izreci presude).

30. Kamatna stopa teče od dana plaćanja dakle na iznos od 196,41 eura od dana 01. ožujka 2007. godine, te na iznos od 218,34 eura od dana 07. listopada 2011.g., te kamata teče do 31. prosinca 2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, a sastoji se od troška zastupanja tužiteljice po punomoćniku - odvjetniku. Naime, tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (dio zatezne kamate), a u pogledu tog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Troškovi su obračunati po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

32. Troškovi tužiteljice obuhvaćaju: sastav tužbe – 100 bodova, sastav podneska od 31.10.2024.g. - 100 bodova, pristup na ročište dana 22.01.2025.g. - 100 bodova, pristup na ročište 12.03.2025.g. – 100 bodova, što je ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 eura. Dosuđen je PDV u iznosu od 200,00 eura, sudska pristojba na tužbu u svoti od 25,15 eura, pa sveukupan parnični trošak koji je tuženik dužan naknaditi tužiteljici iznosi 1.025,15 eura.

33. Dosuđene su kamate na parnični trošak koje teku od presuđenja tj. od 27. ožujka 2025. godine do isplate, jer se radi o dospjelom potraživanju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

34. Slijedom izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 27. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Nives Šimunović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 4 istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku