REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F. Kennedya 11

P-1261/2024

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja VVŽ VL. OBRT ZA USLUGE I TURIZAM [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Dajana Tica, odvjetnica u Odvjetničkom društvu GRGIĆ&PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 149,19 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 17. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 27. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 149,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13. listopada 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 6,64 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama presuđenja do isplate.

IV. Odbija se u cijelosti tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. listopada 2023. nastala šteta na vozilu marke VOLKSWAGEN ARTEON 2,0 TDI, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika, društva Car Fleet Management d.o.o. sa sjedištem u [adresa], po polici kasko osiguranja. Tužitelj ističe da je predmetnu štetu tuženik obvezan isplatiti kao odgovorni osiguratelj sukladno ugovorenoj polici kasko osiguranja, prema odredbama Zakona o osiguranju (Narodne novine 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili 17. listopada 2023. zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 238203204644. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti vlasnika vozila (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je 15. siječnja 2024. poslao oštećeniku ponudu o svojem obračunu štete na vozilu, a 22. siječnja 2024. isplatio iznos osigurnine na račun oštećenika, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu oštećenika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Vlasnik vozila ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za popravak vozila odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun br. 4/01/2, a koji račun prema osnovici u iznosu od 253,55 EUR, i to radi prava oštećenika na odbitak 100% PDV-a, je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 104,36 EUR. Razliku od 149,19 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju, kao i odobreni potrošni materijal lakirera. Upravo ta razlika u cijeni rada i odobrenom potrošnom materijalu lakirera je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tužitelj ukazuje kako tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta, kao i njegovo korištenje potrošnog materijala lakirera pri čemu dostavlja dostavlja stvarni izračun sati i potrošnog materijala lakirera, s time da je nesporno kako tuženik na svojem izvidu štete obračunava potrošni materijal lakirera u iznosu od točno 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera, i to 28,61 EUR, odnosno tuženikov obračun u Audatex kalkulaciji je podešen da prizna 80% stvarnog potrošnog materijala lakirera, a pravi izračun u postotku od 100%, i to 35,76 EUR je prikazan u završnoj kalkulaciji i procjeni popravka tužitelja, te naposljetku u računu popravka. Dakle, tuženik je platio iznos od 104,36 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 149,19 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Putem ponude od 15. siječnja 2024. tuženik je priznao pravnu osnovu štete ali i samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja. Tužitelj nadalje ukazuje da osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik uopće ni ne stavlja cijenu sata rada koju priznaje prilikom ovjere računa popravka, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 55,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 55,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Tužitelj smatra kako u ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. S obzirom na prethodno navedeno ustupitelj odnosno vlasnik vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su 26. siječnja 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja koji je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 149,19 EUR na primatelja to jest tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije te osporava u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi u bitnome da budući da je vlasnik vozila kao ugovaratelj i osiguranik pristao na uvjete koji su sastavni dio police, tužitelj ne može ostvarivati veća prava nego ih ima vlasnik vozila, da je s tim u vezi prilikom procjene štete tuženikov procjenitelj ukazao osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno tim uvjetima određuje tuženik te da o svemu tome postoji pisani trag odnosno "Uputa o radionici za popravak vozila" uručen osiguraniku putem e-maila. Tuženik osporava i službeni cjenik radionice tužitelja te ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke su ostale kod početnih tvrdnji i stajališta izraženih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu.

5. Valja naglasiti da je tužitelj predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka i tužitelja te prometno tehničkim vještačenjem, dok je tuženik predložio izvesti dokaze saslušanjem svjedoka, procjenitelja tuženika, da se od tužitelja zatraži da dostavi račune popravka vozila prema fizičkim osobama za 2023. godinu s dokazom da su fizičke osobe platile te račune, odnosno uvid u poslovne knjige tužitelja na okolnost cijene sata rada i provođenje financijskog vještačenja, da se od Autocentra Agram d.d. i Auto Remetinec d.d. zatraži podatak o cijeni rada sata lakirera te da se izvede dokaz prometnim i/ili financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja cijene sata rada lakirera u mjestu i u vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima te prometnim vještačenjem na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete u servisu Autocentar Agram i Auto Remetinec.

6. Navedene dokazne prijedloge ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odbio navedene dokazne prijedloge na pripremnom ročištu održanom 17. veljače 2025., a na kojem je zaključen prethodni postupak, održana je glavna rasprava (čl. 292. st. 7. i 8. ZPP-a) te je ista i zaključena.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 149,19 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj u računu broj 4/01/2 (55,00 EUR) i cijene radnog sata koja proizlazi iz tuženikove procjene u izvidu štete (list 12. spisa) u svezi s iznosom tuženikove uplate oštećeniku (potvrda uplate – list 11. spisa).

9. Između stranaka nije sporna činjenica da je tuženik izvršio isplatu iznosa od 104,36 EUR povodom predmetnog štetnog događaja niti je sporna odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog.

10. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, osnova i visina utuženog potraživanja imajući u vidu tuženikove tvrdnje da tužitelj ne može ostvarivati veća prava od osiguranika odnosno da ne može ugovorom o ustupanju tražbine zaobići uvjete iz ugovornog odnosna na temelju kojega je Ugovor o ustupu nastao odnosno da ne može zaobići uvjete kasko osiguranja tuženika koji su sastavni dio predmetne police, a kojima je propisano da naturalna restitucija osiguranog vozila u skladu s tim uvjetima podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu tuženik ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila.

11. Prvotno valja naglasiti, a u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, da je iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 26. siječnja 2024. (list 18. – 19. spisa) razvidno, između ostaloga, da je trgovačko društvo Car Fleet Management d.o.o. kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupilo svoje potraživanje prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 4/01/2 prema izvidu štete tuženika broj 238203204644 u iznosu od 149,19 EUR.

12. Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 238203204644 (list 12. spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa broj 4/01/2 (list 9. spisa) odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 238203204644.

13. Dakle, predmet ustupa tražbine je tražbina naknade štete oštećenika, društva Car Fleet Management d.o.o. prema tuženiku iz predmetnog tužiteljevog računa pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim od strane tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije imajući u vidu da je tražbina od strane oštećenika ustupljena tužitelju sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

14. Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u predmetnom računu tužitelja odnosno po cijeni radnog sata od 55,00 EUR već da je bio dužan izvršiti popravak u nekom od servisa koje mu je predložio tuženik te kod kojih je cijena radnog sata manja, ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

15. Iz računa broj 4/01/2 (list 9. spisa) sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 253,55 EUR što s obračunatim PDV-om iznosi 316,94 EUR pri čemu tužitelj potražuje osnovicu u iznosu od 253,55 EUR umanjenu za uplaćeni iznos od strane tuženika od 104,36 EUR, i to radi prava oštećenika na odbitak 100% PDV-a. Nadalje, iz računa je vidljivo da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 238203204644 te da je naznačeno, između ostaloga, da je za rad na vozilu utrošeno 2 sata limarskih radova i 1,90 sati lakirerskih radova, dok je u tuženikom izvidu štete broj 238203204644 (list 12. spisa) navedeno da je za limarske radove potrebno 2 sati, a za lakirerske 1,90 radnih sati.

16. U tužiteljevom računu obračunata je cijena radnog sata od 55,00 EUR (bez PDV-a), dok iz izvida štete proizlazi da je tuženik procijenio cijenu radnog sata na iznos manji od navedenog.

17. U odnosu na spornu okolnost naknade štete u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj i cijene radnog sata koju je procijenio tuženik, valja naglasiti da je iz cjenika tužitelja (list 17. spisa) razvidno da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat limarskih radova po cijeni od 55,00 EUR što uvećano za 25% PDV-a iznosi 68,75 EUR te radni sat lakirerskiih radova u istom iznosu, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu. Kako je već ranije navedeno, tužitelj je i oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu s cjenikom po kojem u svom poslovanju obavlja popravke vozila.

18. Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u onom servisu koji mu je preporučio tuženik, odnosno osiguravajuće društvo.

19. Tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovački sud u presudi Pž-3526/2023).

20. Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

21. Nadalje, prema odredbi čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23), oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (prijava štete 12. listopada 2023. - list 15.-16. spisa), dok se odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji na odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

22. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocijenio je neosnovanim od strane tuženika istaknute prigovore aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva pa je temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, čl. 84. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO-a odlučeno kao u t. I. i II. izreke.

23. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a.

24. Tužitelju je priznat trošak odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine, broj: 138/23, dalje: Tarifa) pa mu je tako priznat zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, i to za: sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 30. kolovoza 2024. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što sveukupno iznosi 62,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 17. veljače 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) sveukupno iznosi 62,50 EUR te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. OT-a) uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 31,25 EUR. Tužitelj je priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (čl. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 118/2018 i 51/23; dalje: ZSP i Tar. br. 1. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi – Narodne novine, broj: 37/23 dalje: Uredba), kao i trošak sudske pristojbe na presudu Tbr. br. 2. t. 1. Uredbe u iznosu od 13,27 EUR. Dakle, tužitelju je priznat parnični trošak u iznosu od 238,66 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

25. Tužitelju nije priznat preostali zatraženi iznos od 6,64 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu jer je pristojbu na tužbu platio danom predaje tužbe sudu slijedom čega sukladno odredbama ZSP-a i Tarife pristojba za tužbu prema konkretnoj vrijednosti predmeta spora iznosi upravo 6,64 EUR pa je stoga odlučeno kao u t. III. izreke.

26. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 27. ožujka 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.