Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-574/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 13. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja u zamjeni KF, odvjetničke vježbenice u uredu Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka, i punomoćnika tuženika u zamjeni GF, odvjetnička vježbenica u uredu Jurice Barbarića, odvjetnika iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 27. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-3254203, sklopljenog dana 03.02.2006. između tužitelja ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potvrđenog dana 03.02.2006. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod brojem OU-146/2006, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 363,70 eura (slovima: tristo šezdeset tri eura i sedamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 04.02.2006. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 928,09 eura (slovima: devetsto dvadeset osam eura i devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 53,09 eura (slovima: pedeset tri eura i devet centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 22. studenog 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je s tuženikom 03.02.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 198-50-3254203, potvrđen dana 03.02.2006. po javnom bilježniku Mirodaru Kovaču iz Vinkovaca pod br. OU-146/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.592,46 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, s rokom otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 03.02.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.740,31 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 363,70 eura.

1.3. Tužitelj ističe da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i prouzročene troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, a kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora jer tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik navodi da je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je tužitelj podnio tužbu 22.11.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela.

2.3. Tuženik ističe da obzirom je tužitelj nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te smatra da je vidljivo kako je tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknadu trošaka parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 07.01.2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja

4. Na održanom ročištu kod ovoga suda 13.03.2025. tužena izričito ističe kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te je tužitelj obzirom na navedeno odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u potvrdu tuženika o naknadi za obradu kredita (list 5), presliku Ugovora o kreditu broj: 198-50-3254203 (list 6-7), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 13.03.2025. (list 77-79).

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 03.02.2006. u svrhu kupnje osobnog automobila za osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su ga iz auto kuće uputili na ovu banku i valutu CHF. Ponudili su mu kredit u CHF kao najpovoljniji i jedini koji može dobiti. Nije imao mogućnost podizanja kredita niti u kunama niti u eurima. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Ugovor je pročitao, a s obzirom da nije financijske struke nije ga najbolje razumio. Nosio je ugovor na ovjeru kod javnog bilježnika. Nitko u banci, a niti javni bilježnik mu nije ništa pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora i nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbu oko naknade koju treba platiti niti o njezinoj visini. Pretpostavlja da su mu kredit umanjili za iznos te naknade, a isplata je išla direktno auto kući. Kredit je otplaćen u cijelosti. Kredit je bio ugovoren na 7 godina, ali je zbog svih povećanja rata kredita automobil koji je kupio ovim kreditom prodao nakon 5 godina i otplatio kredit kako bi se riješio psihičkog opterećenja.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 03.02.2006. na iznos od 17.592,46 CHF s rokom otplate od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu prijevremenom otplatom.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje, prema st. 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu točke 3. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07 i 125/07, nastavno: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 03.02.2006.

9.1. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27.06.2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da je odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržana u dijelu pod odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolaze test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz potvrde tužene banke od 12.07.2024. da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita platio iznos od 363,70 eura (2.740,31 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.1. Tuženik je po osnovi odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23 – dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 07.01.2025. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 13.03.2025. u iznosu od 200,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 175,00 eura čini iznos od 875,00 eura.

16.1. Tužitelju je također priznaz trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 928,09 eura.

16.2. Tužitelju nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura iz razloga što je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to čl. 11. st. 1. toč. 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 27. ožujka 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marijan Belčić, Osijek – pun. tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na znak: RBA-PAS-1571 – pun. tuženika