REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

poslovni broj: P-76/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužiteljice AČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Preložnjak-Bedić Jasna, odvjetnica iz Čakovca, protiv tuženika ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2025.god. u nazočnosti tužitelljice AČ, punomoćnice tužiteljice Jasne Preložnjak-Bedić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ĐČ, odvjetničke vježbenice u OD, dana 27. ožujka 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANKA d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a,OIB:23057039320,da isplati tužiteljici AČ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 5.060,94 EUR (pettisućaišezdeset eura i devdesetičetiri centa ) / 38.131,65 kn (tridesetiosam- tisućastotridesetijednu kunu i šezdesetipet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

– 2,65 EUR od 1.3.2007.do isplate,

– 2,65 EUR od 1.4.2007.

– 2,65 EUR od 1.5.2007.

– 2,65 EUR od 1.6.2007.

– 2,65 EUR od 1.7.2007.

– 2,65 EUR od 1.8.2007.

– 2,65 EUR od 1.9.2007.

– 2,65 EUR od 1.10.2007.

– 0,24 EUR od 1.11.2008.

– 12,03 EUR od 1.12.2008.

– 23,79 EUR od 1.1.2009.

– 24,54 EUR od 1.2.2009.

– 25,29 EUR od 1.3.2009.

– 23,05 EUR od 1.4.2009.

– 31,06 EUR od 1.5.2009.

– 28,49 EUR od 1.6.2009.

– 25,48 EUR od 1.7.2009.

– 26,72 EUR od 1.8.2009.

– 28,90 EUR od 1.9.2009.

– 26,77 EUR od 1.10.2009.

– 26,57 EUR od 1.11.2009.

– 29,09 EUR od 1.12.2009.

– 31,12 EUR od 1.1.2010.

– 33,77 EUR od 1.2.2010..

– 33,13 EUR od 1.3.2010.

– 37,69 EUR od 1.4.2010.

– 36,70 EUR od 1.5.2010.

– 37,78 EUR od 1.6.2010.

– 49,92 EUR od 1.7.2010.

– 47,23 EUR od 1.8.2010.

– 57,11 EUR od 1.9.2010.

– 52,21 EUR od 1.10.2010.

– 41,72 EUR od 1.11.2010.

– 53,94 EUR od 1.12.2010.

– 60,17 EUR od 1.1.2011.

– 55,51 EUR od 1.2.2011.

– 56,94 EUR od 1.3.2011.

– 53,04 EUR od 1.4.2011.

– 53,47 EUR od 1.5.2011.

– 57,51 EUR od 1.6.2011.

– 59,48 EUR od 1.7.2011.

– 73,03 EUR od 1.8.2011.

– 71,12 EUR od 1.9.2011.

– 60,47 EUR od 1.10.2011.

– 50,50 EUR od 1.11.2011.

– 49,79 EUR od 1.12.2011.

– 52,41 EUR od 1.1.2012.

– 55,34 EUR od 1.2.2012.

– 55,41 EUR od 1.3.2012.

– 53,58 EUR od 1.4.2012.

– 54,18 EUR od 1.5.2012.

– 55,31 EUR od 1.6.2012.

– 54,24 EUR od 1.7.2012.

– 54,32 EUR od 1.8.2012.

– 53,29 EUR od 1.9.2012.

– 51,24 EUR od 1.10.2012.

– 53,59 EUR od 1.11.2012.

– 54,27 EUR od 1.12.2012.

– 54,32 EUR od 1.1.2013.

– 50,91 EUR od 1.2.2013.

– 53,11 EUR od 1.3.2013.

– 53,70 EUR od 1.4.2013.

– 52,38 EUR od 1.5.2013.

– 48,70 EUR od 1.6.2013.

– 47,24 EUR od 1.7.2013.

– 49,05 EUR od 1.8.2013.

– 50,30 EUR od 1.9.2013.

– 53,50 EUR od 1.10.2013.

– 51,74 EUR od 1.11.2013.

– 52,53 EUR od 1.12.2013.

– 53,17 EUR od 1.1.2014.

– 15,05 EUR od 1.2.2014.

– 16,09 EUR od 1.3.2014.

– 15,55 EUR od 1.4.2014.

– 14,52 EUR od 1.5.2014.

– 14,05 EUR od 1.6.2014.

– 14,26 EUR od 1.7.2014.

– 15,56 EUR od 1.8-2014.

– 16,89 EUR od 1.9.2014.

– 16,77 EUR od 1.10.2014.

– 17,44 EUR od 1.11.2014.

– 18,40 EUR od 1.12.2014.

– 18,01 EUR od 1.1.2015.

– 18,55 EUR od 1.2.2015.

– 18,55 EUR od 1.3.2015.

– 18,55 EUR od 1.4.2015.

– 18,55 EUR od 1.5.2015.

– 18,55 EUR od 1.6.2015.

– 18,55 EUR od 1.7.2015.

– 18,55 EUR od 1.8.2015.

– 18,55 EUR od 1.9.2015.

– 18,55 EUR od 1.10.2015.

– 18,55 EUR od 1.11.2015.

– 18,55 EUR od 1.12.2015.

– 18,55 EUR od 1.1.2016.

– 18,91 EUR od 1.2.2016.

– 18,13 EUR od 1.3.2016.

– 18,13 EUR od 1.4.2016.

– 18,13 EUR od 1.5.2016.

– 18,13 EUR od 1.6.2016.

– 18,13 EUR od 1.7.2016.

– 18,13 EUR od 1.8.2016.

– 18,13 EUR od 1.9.2016.

– 18,13 EUR od 1.10.2016.

– 13,27 EUR od 1.11.2016.

– 14,01 EUR od 1.12.2016.

– 14,50 EUR od 1.1.2017.

– 11,32 EUR od 1.2.2017.

– 10,35 EUR od 1.3.2017.

– 10,72 EUR od 1.4.2017.

– 11,26 EUR od 1.5.2017.

– 10,02 EUR od 1.6.2017.

– 9,92 EUR od 1.7.2017.

– 9,26 EUR od 1.8.2017.

– 9,22 EUR od 1.9.2017.

– 14,74 EUR od 1.10.2017.

– 11,51 EUR od 1.11.2017.

– 652,29 EUR od 1.12.2017.

– 148,00 EUR od 1.1.2018.

– 147,65 EUR od 1.2.2018.

– 167,30 EUR od 1.3.2018.

– 48,22 EUR od 1.4.2018.

– 47,57 EUR od 1.5.2018.

– 47,17 EUR od 1.6.2018.

– 47,57 EUR od 1.7.2018.

– 141,53 EUR od 1.8.2018.

pa do isplate svih navedenih iznosa,i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.214,79 EUR (tritisućedvjestoičetrnaest eura i sedamdesetidevet centi ), prema troškovniku,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,sve to u roku 15 dana.

III. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu i to s osnove potplaćenih anuiteta kad je kamata bila niža od početno ugovorene, a u iznosu od ukupno 4.456,90 HRK (sada 591,53 EUR ), u pojedinačnim mjesečnim iznosima, u razdoblju od 01. siječnja 2011.god. do 01. rujna 2015.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja tuženika.

r i j e š i o  j e :

Utvrđuje se da tužiteljica u podnesku od 14. siječnja 2025.god. nije preinačila tužbu kada je u tužbeni zahtjev navela ukupan novčani iznos koji potražuje od tuženika, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

Obrazloženje:

1. Tužiteljica AČ (u daljnjem tekstu tužitelj ) je podnijela dana tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., a koja je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-543/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Erste&Steiermarkische Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103352986 dana 17. siječnja 2007.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 52.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,75 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 5102826871 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužiteljica smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužiteljica smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatila, a koji iznos postavio sukladno preliminarnom financijsko-knjgovodstvenom vještačenju i to u iznosu od ukupno 39.080,85 HRK ( kuna) u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na nakandu troškova tuženiku.

3. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja u iznosu od 1.238,05 CHF koji se odnosi na razdoblje kada je tužiteljica plaćala manje iznose zbog niže kamatne stope nego je početno ugovorena.

4. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem broj P-543/2019 od 07. travnja 2020.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Rješenje je postalo pravomoćno 11. svibnja 2020.god. pod brojem Gž-252/20 kada je isto potvrdio Županijski sud u Puli-Pola.

5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu novčanog iznosa u podnesku zaprimljenom dana 05. svibnja 2021.god. i od tuženika traži isplatu ukupnog iznosa od 38.131,65 HRK, u mjesečnim iznosima za razdoblje od 01. ožujka 2007.god. do 01. kolovoza 2018.god.

7. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik je u podnesku od 14. prosinca 2020.god. naveo da ukoliko postoji sumnja u nepristranost uređujuće sutkinje, da bi se ista trebala izuzeti. Kod uređujuće sutkinje ne postoji niti jedan razlog koji je tuženik naveo u svom podnesku jer da je isti postojao tada bi sutkinja odmah po primitku predmeta postupila sukladno čl. 72. Zakona o parničnom postupku. Nakon toga je tuženik povukao zahtjev za izuzeće suca.

9. Sud je Rješenjem broj P-543/2019-36 od dana 23. srpnja 2021.god. odredio prekid ovog postupka do završetka postupka pred sudom Europske unije broj C- 567/20. Po žalbi tuženika isto je potvrdio Županijski sud u Sisku Rješenjem broj Gž- 852/21 od dana 09. rujna 2021.god.

10. Rješenjem broj P-543/2019-43 od dana 12. travnja 2024.god. sud je odredio nastavak ovogo postupka. To rješenje je postalo pravomoćno.

11. Nakon toga je spis sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P-76/2025.

12. Tužiteljica je specificirala svoj tužbeni zahtjev nakon što je sudska vještakinja Dejanović Jadranka dostavila dopunu nalaza i mišljenja gdje je sve iznose navela u valuti EUR i to u podnesku zaprimljenom dana 14. siječnja 2025.god. na način da je sve iznose navela u valuti EUR ( euro ) sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH. Stoga sada od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.060,94 EUR, što je raniji utuženi iznos od 38.131,65 kuna prema fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR 7,53450, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, u razdoblju od 01. ožujka 2007.god. do 01. kolovoza 2018.god., te traži naknadu troškova postupka.

13. Po pozivu suda niti jedna stranka nije tražila usmeno saslušanje vještaka.

14. Sud je sukladno dokaznim prijedlozima stranaka na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025.god. saslušao tužiteljicu AČ, te je nakon toga izvršio uvid u dokumnetaciju i zaključio glavnu raspravu.

15. Sud sada s obzirom na istaknuti prigovor tuženika da se protivi preinaci i da je tužiteljica povisila svoj tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Po ocjeni ovog suda tužiteljica je o egzaktnoj visini svoje tražbine mogla saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te je stoga odlučeno kao u izreci ovoga rješenja..

16. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 8-11 spisa), ugovor o kreditu (list 25-28 spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 29-32 spisa), sudsku praksu (list 33-37 spisa), obavijest o izračunu konverzije kredita (list 38 i 39 spisa), izračun konverzije kredita (list 40-41 spisa), uplate (list 42-43 spisa), obrazac za prihvat konverzije (list 44 spisa), sudsku praksu (list 45-56 spisa), mišljenja (list 57-61 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 62-68 spisa), obavijesti (list 69-84 spisa), mišljenja (list 85-94 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope i otplatni plan (list 95-97 spisa), obavijest o kreditu i otplatni plan (list 98-100 spisa), metodologiju utvrđivanja promjena kamatnih stopa (list 101- 104 spisa), obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 105 spisa), priopćenje HNB (list 107 spisa), sudsku praksu (list 108-109 spisa), obavijest HNB (list 110 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 120-134 spisa), sudsku praksu (list 142-164 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 165-220 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 221-234 spisa), sudsku praksu (list 235 i 236 spisa), sudsku praksu (list 255-283 spisa), izjavu (list 284 i 285 spisa), dokumentaciju o kreditu (list 300-477 spisa), sudsku praksu (list 478-501 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Jadranke Dejanović zaprimljen 16. veljače 2021. (list 507-516 spisa), dopunu nalaza vještakinje Dejanović zaprimljen 26. ožujka 2021. (list 523-527 spisa), sudsku praksu (list 533-589 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 592-596 spisa), očitovanje vještakinje Dejanović od 30. travnja 2021. (list 598 i 599 spisa), dopunu nalaza vještakinje Dejanović od 26. svibnja 2021. (list 610 i 611 spisa), sudsku praksu (list 623-633 spisa), sudsku praksu (list 669-679 spisa), očitovanje vještakinje Dejanović zaprimljeno 15. prosinca 2024. (list 687-690 spisa), te je saslušao tužiteljicu AČ kao stranku u svrhu dokazivanja.

17. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 – koji se primjenjuje nakon II-stupansjka ukidne odluke) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužiteljice od dana 14. siječnja 2025.god. u cijelosti osnovan, kako je naprijed obrazloženo ( u svezi preinake ).

18. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

19. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Nije sporno da su tužiteljica AČ kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103352986 dana 17. siječnja 2007. god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 52.000,00 CHF (švicarskih franaka ) u svrhu kupnje nekretnine(stambeni kredit ) i to na rok od 360 mjeseci, uz kamatnu stopu od 4,75 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ugovor je potpisao i sudužnik i založni dužnik AČ NČ, te kao jamac-platac i A Đ, a iznos kredita je uplaćen tužiteljici, što nije sporno. Banka je upisala založno pravo na nekretnini.

21. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,75 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

22. Nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao banka dana 11. siječnja 2016.god. sklopili Dodatak (aneks ) ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju priznao preplatu na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Istim je utrđen manjak uplata u iznosu od 518,33 EUR, kao i iznos nedospjele galvnice uod 29.629,07 EUR.

23. Nije sporno da se taj kredit još uvijek otplaćuje.

24. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

25. Sporno je da li je tužiteljica izvršenom konverzijom u potpunosti namirena sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

26. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužiteljici postupanjem tuženika (banke ) oštećena i to po tom ugovoru o kreditu, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

27. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

28. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

29. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

30. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

31. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

32. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

33. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

34. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

35. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

36. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

37. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju -Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditia koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

38. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

39. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostu-panjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

41. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

42. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

43. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

44. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

45. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god. za taj sporni ugovor o kreditu, a tužba je podesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god. ( podnesena ovome sudu i zaprimljena pod brojem P-326/2019 ).

46. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

47. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

48. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

49. U odnosu na potraživanje tužiteljice s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za sporni ugovor o kreditu, zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

50. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

51. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

52. Dakle, tužba tužiteljice je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti i to po ugovoru o kreditu.

53. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

54. Drugih dokaznih prijedloga stranaka u ovom ponovljenom postupku nije bilo.

55. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

56. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1593/21, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke (javne bilježnike i zaposlenike banke koji nisu izravno sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu ) u ovakvim postupcima.

57. Tužiteljica AČ, je u iskazu izjavila da je njezina sadašnja adresa [adresa], a ranije je živjela na adresi [adresa]. godine je trebala kredit za kupnju nekretnine i išla je pitati u više banaka i svugdje su bili ponuđeni krediti samo u valuti švicarski franak. Odlučila se uzeti kredit u Erste banci jer su joj tamo jedino odobrili kredit, u ostalim bankama nije bila kreditno sposobna. Ponuđen joj je samo taj kredit u CHF. Suprug je pitao za kunski kredit, međutim to im je odbijeno. Bilo joj je bitno kolika je mjesečna rata i koliko je iznos kredita, za ostalo se ne sjeća što su im govorili o kreditu. Sudužnik i založni dužnik joj je suprug NČ, dok joj je prijateljica A Đ jamac. Uzela je kredit u iznosu od 52.000,00 CHF na rok od 30 godina. Kod javnog bilježnika su prošli neke točke ugovora, ali ih nije na nešto upozoravao. Banka si je upisala hipoteku na toj kupljenoj kući koja se nalazi na adresi [adresa] gdje danas živi sa suprugom i dvoje djece. Novci od kredita su išli direktno prodavatelju nekretnine, a kako je isplata bila u kunama, a u to vrijeme je tečaj CHF pao, onda su još prodavatelju morali doplatiti neki iznos. Prve rate su iznosile 240,00 CHF što je bilo 1.000,00 kuna, a najviše je plaćala 280,00 CHF što je bilo 1.700,00 kuna. Mjesečna rata se povisila za 700,00 kuna što im je bilo teško plaćati, budući je suprug imao manju plaću, a ona je bila na porodiljnom. 2014. su se s djecom preselili u tu kuću i od njezine plaće je jedva što ostalo nakon što je platila ratu kredita. Sve te rate je plaćala i vidjela je da iste rastu jer raste tečaj CHF. Rate je plaćala na način da joj se svakog 1. u mjesecu skidalo s kunskog računa. 2015. je došao dopis banke da mogu napraviti konverziju tog kredita, a u to vrijeme su već svi pričali o toj konverziji. Za isto se odlučila jer je bila dosta velika razlika u rati jer joj je ista po konverziji pala na 120,00 eura mjesečno. Prilikom izračuna konverzije banka je rekla da je još u manjku za nekih 500,00 eura što je odmah trebalo uplatiti. Sada nadalje plaća takve rate, a kredit još nije isplaćen. U toj kupljenoj kući živi s obitelji, istu nikada nisu iznajmljivali, nikada nisu imali niti obrt, niti trgovačko društvo i suprug i ona su zaposleni. Banka ih je zvala i dala im je taj ugovor s kojim su ona, suprug i prijateljica išli k bilježniku, a on je tamo prolistao ugovor i onda su oni svi to potpisali. Pročitala je ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali ne cijelog, bilo joj je bitan iznos kredita kojeg dobiva i rata. Samo ona je plaćala rate kredita. Prije potpisivanja ugovora nije imala nikakva pitanja za službenika niti je tražila da joj nešto objasni, bilo joj je važno da dobiju kredit i bila joj je važna rata. Prije potpisivanja nije pročitala cijeli aneks ugovora o kreditu. Oko izračuna konverzije joj je bilo bitno da joj nakon toga bude manja rata, da bude manje mjesečno plaćala, čudno joj je bilo da je bila u minusu, a npr. brat je kod konverzije bio u plusu, pa su onda to pitali, ali se sada odgovora ne sjeća.

58. Tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

59. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

60. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor te da tužiteljica nije bio u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tog ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, a to kod sklapanja za ugovor o kreditu.

61. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tog predmetnog ugovora, tužiteljicu moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

62. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

63. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

64. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

65. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

66. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

67. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

68. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

69. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

70. Naime, očito je, kod tog ugovora o kreditu, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužiteljice, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužiteljicu, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljici, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.

71. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u niti jednom ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužiteljica u samom ugovoru (svakom ), a i prilikom odobravanja kredita (svakog ), upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora ( niti jednog ), a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

72. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

73. Tužiteljici je prilikom sklapanja tog ugovora trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da kod svakog tog ugovora o kreditu pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

74. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, u tom pojedinom ugovoru o kreditu, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

75. Isto tako tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača, za svaki ugovor o kreditu, u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze iz ugovora o kreditu koja su predmet ovog postupka.

76. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužiteljica kao korisnica kredita, niti kod jednog ugovora o kreditu, nije mogla staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (tužiteljice ) u tom pojedniom ugovoru o kreditu. Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

77. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu prilikom sklapanja tog konkretnog ugovora o kreditu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

78. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci i cijena i to po tom sklopljenom ugovoru o kreditu.

79. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora o kreditu i to iz ugovora o kreditu, koje odredbe su ranije navedene, a koji ugovor je sastavljena od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom.

80. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

81. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

82. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj ovdje tužiteljice u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužiteljice kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi (u ugovoru o kreditu ).

83. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

84. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

85. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

86. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

87. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

88. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 11. siječnja 2016.god. tog uogovra o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

89. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

90. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom) od 11. siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

91. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom (Aneksom ) od 11. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

92. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužiteljica i nakon sklapanja ta Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećena, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

93. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

94. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

95. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

96. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

97. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

98. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

99. Ovaj sud smatra da se tužiteljica sklapanjem tog aneksa (dodatka ) ugovora o kreditu nije odrekla tih prava, niti je dala, niti je mogla dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekala svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je tužiteljica pristala na isto, a čak da je i dala takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužiteljica nije bila informirana niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekla (prilikom sklapanja aneksa ).

100. Nadalje, tim sklopljenim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužiteljici tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužiteljica sklapanjem tog aneksa odrekla, niti je ona to mogla znati.

101. Dakle, tužiteljica ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka i to za sporan ugovor o kreditu.

102. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

103. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

104. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

105. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici po tom ugovoru o kreditu vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

106. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača i to u sklopljenom ugovora. Osim toga, kada je tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju tog ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, tužiteljici je priznao svojstvo potrošača.

107. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužiteljica više uplatila određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ), a u pojedinom sklopljenom Aneksu je isto navedeno, kako je već ranije obrazloženo.

108. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

109. Iz iskaza tužiteljice ( potrošača ) sud je utvrdio da je ista pristala na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše joj je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristala jer joj se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekla daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

110. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužiteljica kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope po ugovoru o kreditu.

111. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, po tom ugovoru o kreditu, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

112. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

113. Rješenjem od 14. siječnja 2021.god. sud je odredio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, vještačenje je povjereno vještakinji Jadranki Dejanović, Varaždin. Određeno je da vještačenjem vještak treba utvrditi: ukupno preplaćeni iznos kamate i tečaja te pojedine preplaćene iznose anuiteta, i datuma tih preplata, prema početnoj kamatnoj stopi i prema tečaju na dan isplate kredita, da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR); izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke VII. prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od 9.listopada 2019..

114. Vještakinja Dejanović Jadranka je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

115. Stalni sudski vještak Jadranka Dejanović je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 16. veljače 2021.god. u kojem navodi da ukoliko se primjeni kamatna stopa redovne kamate od 4,75% godišnje koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i obveze po kreditu preračunaju po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita (1CHF=4,568648 kuna), tada preplata na dan 30.09.2015.g. iznosi ukupno 24.301,69 kuna. Postupak konverzije kredita prema stanju na dan 30.09.2015.g. proveden je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br.102/2015), te su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane 11.01.2016.g. sklopile Aneks 1. Ugovora o kreditu broj 5103352986. U postupak konverzije uključena su sva plaćanja po kreditu do 30.09.2015.g. i ista su preračunata u valutu EUR po važećem tečaju na dan plaćanja, a obveze po kreditu obračunate su kao da je kredit od početka realiziran uz valutnu klauzulu u EUR. Utuženi iznosi preplate nisu uključeni u konverziju jer proizlaze iz sasvim drugačijeg obračuna koji se bazira na početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju na dan isplate kredita, u odnosu na plaćanja po kreditu koja su izvršena temeljem promijenjene stope redovne kamate i temeljem važećeg tečaj na dan plaćanja. Ndalje vještakinja navodi da iz usporednog pregleda visine anuiteta po početnom otplatnom planu, (kamata 4,75% i anuitet 245,08 CHF za čitavo razdoblje od 01.11.2011. do 30.09.2015.g.) i visine anuiteta zbog promjene kamatne stope (kamata 4,70% i anuitet 244,49 CHF do 31.01.2014.g., te kamata 3,23% i anuitet 197,10 CHF za razdoblje od 01.02.2014. -30.09.2015.g.) proizlazi da su mjesečni anuiteti temeljem sniženih stopa redovne kamate u razdoblju od 01.11.2011. do 30.09.2015.g. bili niži od anuiteta po početnoj stopi od 4,75% godišnje, za iznos od 975,53 CHF. Preračunato po tečaju važećem na dan isplate kredita, to je manje za 4.456,90 kuna. Vještakinja ističe kako je u obračunu preplate po kreditu zaduženje po kreditu iskazano za čitavo razdoblje od plasmana kredita do dana konverzije po početnom otplatnom planu (kamata 4,75% godišnje i anuitet 245,08 CHF), a tužiteljica je u razdoblju od 01.11.2011.g. plaćala anuitete po sniženim stopama redovne kamate, iznosi preplate u tom razdoblju značajno su niži nego u razdoblju do 31.10.2011.g. Naime, obračunata preplata u razdoblju od 01.11.2011.g. do 30.09.2015.g. nastala je isključivo s osnova razlike u tečaju, korigirano za razliku u kamati.

116. Tužiteljica je imala primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

117. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu već samo pravnom osnovu tužbenog zahtjeva.

118. Tuženik je nakon provedenog vještačenja stavio prigovor prijeboja u iznosu od 4.456,90 kuna, za razdoblje kada je tužiteljica plaćala niže kamate od početno ugovorenih i to u mjesečnim iznosima, za razdoblje odm 01. siječnja 2011.god. do 01. rujna 2015.god.

119. Na primjedbe tužiteljica vještakinja se očitovala dana 26. ožujka 2021.god. gdje navodi da je u osnovnom nalazu postupila sukladno zadatku iz rješenja o vještačenju, to jest da sam preplatu po kreditu obračunala do konverzije kredita sa stanjem na dan 30.09.2015.g., te po zadatku da li je konverzija izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015). Tužiteljica u prigovoru na nalaz ističe da je vještakinja preplatu po kreditu trebala sukladno zadatku za vještačenje obračunati prema Ugovoru o kreditu za čitavo utuženo razdoblje, to jest zaključno do svibnja 2019.g. Stoga je u ovoj dopuni vještačenja izvršila i navedenu varijantu obračuna, po kojoj bi preplata u slučaju ne uzimanja u obzir Aneksa Ugovora o kreditu, za razdoblje od plasmana kredita do zaključno svibnja 2019.g. iznosila 38.131,65 kuna. To je prvenstveno prigovor pravne naravi o kojem će pravno stajalište zauzeti sud..

120. Na dopunu nalaza je primjedbe imao tuženik u pogledu izračuna vještaka.

121. Vještakinja Dejanović se očitovala dana 02. svibnja 2021.god. gdje navodi da su u Koloni 3 u pregledu prometa po partiji kredita nakon provedene konverzije iskazana su sa danom dospijeća zaduženja po kreditu s naslova zatvaranja prijevremene otplate kredita i s naslova obračuna dospjele kamate i dospjelog duga. Otplata kredita iskazana je u EUR i u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (kolone potraženog prometa u EUR i u kunama). U zadnjoj koloni iskazan je saldo u EUR kao dug ili preplata. Točna je primjedba tuženika da nije u obračun u dopuni nalaza uključila zatvaranje prijevremenih uplata u iznosu od 1.230,92 EUR kako to proizlazi iz prometa po kreditu nakon konverzije. U dopuni nalaza koristila je isključivo podatke o izvršenim uplatama po kreditu u navedenom razdoblju (potražni promet u EUR i preračunato u KN). Sa tim uplatama po kreditu zatvarala je mjesečne obveze po kreditu po početnom otplatnom planu u CHF kako je utuženo. Obračun kredita u EUR nakon provedene konverzije, to jest nakon što su Aneksom ugovora izmijenjene odredbe osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, bitno se razlikuje od obračuna kredita po početnom otplatnom planu u CHF, to jest bez uzimanja u obzir da je vezano na konverziju sklopljen Aneks ugovora. Stoga je vještakinaj mišljenja da stavke zatvaranja prijevremenih uplata po EUR kreditu nije mogla uključiti u obračun po CHF kreditu. Tu su sporna i pravna pitanja potraživanja tužitelja nastala u razdoblju EUR kredita, a koja su još utužena po kreditu u CHF, a o kojima će pravno stajalište zauzeti sud.

122. Vještakinja je dana 26. svibnja 2021.god. dostavila Dopunu nalaza gdje navodi da u redovnom tijeku stvari uplate po kreditima se prvo evidentiraju na kontima skupine 263, pa se od tuda rasknjiže i prenesu na zaduženja po kreditu (kamata i glavnica). Ovdje se u analitičkoj aplikaciji vidi da je preskočeni konto skupine 263, odnosno na analitičkoj kartici prikazano je samo jedno knjiženje (umjesto dva, plus i minus). To je sve u konačnici završilo na zatvaranju kredita, to jest rekapitulacija je povukla i plus i minus, a što je vidljivo iz same rekapitulacije. Tako je Rekapitulacija prometa po kreditu 5114186407 : Dospjela glavnica -3.017,43 EUR, Dospjela kamata -5.224,50 EUR, Uplate 8.408,47 EUR, Prijenos sredstava na preplatu iz konverzije -7,36 EUR, Ukupno: 159,18 EUR. Ovdje nigdje ne piše „zatvaranje prijevremen uplate“ i iznos od -1.230,92 EUR za koji bi trebalo umanjiti uplate kako to tuženik ističe u prigovoru. Ostaje i dalje kod mišljenja da su uplate izvršene kao što je utvrdila u dopuni nalaza i da preplate nisu neosnovano uvećane u korist tužitelja.

123. U ovom nastavku postupka tužiteljica je tražila dodatno očitovanje od vještaka. Tužiteljica u podnesku od 05.12.2024.g. traži da se iznosi preplaćene kamate i tečaja utvrđeni dopunskim nalazom od 25.03.2021.g. iskažu u valuti EUR, obzirom da je u RH uveden EUR kao valuta plaćanja, kako bi tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev. 124. Tako je vještakinja Dejanović Jadranka dana 15. prosinca 2024.god. u spis dostavila Dopunu nalaza u kojoj navodi Kako sam u dopuni vještačenja od 25.03.2021.g. izvršila i varijantu obračuna preplate po kojoj bi preplata s osnova kamate i tečaja po kreditu u slučaju ne uzimanja u obzir Aneksa Ugovora o kreditu, za čitavo razdoblje od plasmana kredita do zaključno svibnja 2019.g. iznosila 38.131,65 kuna, to bi preračunato u valutu EUR preplata iznosila 5.060,94 EUR.

125. Nakon toga stranke nisu imale nikakvih daljnjih prijedloga, niti primjedbe, te su izjavile na ročištu 18. ožujka 2025.god. da usmeno saslušanje vještaka nije potrebno.

126. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanja stalnog sudskog vještaka Jadranke Dejanović jer su dani stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

127. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

128. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 38.131,65 kuna, što je sada iznos od 5.060,94 EUR (prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH i to prema fisknom tečaju konverzije HRK/EUR 7,53450 ), a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,75 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i razliku zbog promjene tečaja CHF ( švicarski franak), a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, stoga je donesena odluka kao pod I. izreke presude.

129. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 01. ožujka 2007.god. do zaključno 01. kolovoza 2018.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

130. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodiovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

131. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja i to nakon podnošenja odgovora na tužbu i onda je isti specificirao u podnesku nakon provedenog vještačenja u ovom predmetu, u iznosu od ukupno 4.456,90 HRK u pojedinačnim mjesečnim iznosima za razdoblje od 01. siječnja 2011.god. do 01. rujna 2015.god., a isti se odnosi na potplaćene ipovlaštene anuitete s osnova razlike u kamati tj. kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

132. Dalje tijekom postupka tuženik ove iznose nije specificirao, niti posebno naznačio, te niti nakon dopune nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka ( u valuti EUR ).

133. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja.

134. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.

135. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

136. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. III. izreke presude.

137. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužiteljica u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti, a o kojem tužbenom zahtjevu sud odlučuje sukladno naprijed obrazloženom (kako je isti postavljen prvo u valuti HRK, a sada nakon donošenja rješenja o nastavku postupka i u valuti EUR ).

138. Trošak tužiteljice odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 5.060,94 EUR/ 38.131,65 kuna), te sukladno čl. 164. ZPP-a tj. kako je zatraženo u predanom troškovniku na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025.god., kao i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.

139. Sud tužiteljici priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), sastav podneska od 24.09.2019.god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 26.09.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 12.12.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 07.07.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 24.09.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 12.10.2020.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 24.11.2020. god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 16.03.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude broj P-326/2019 u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 20,10,2024. god. u iznosu od 200,00 EUR ( tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 21.10.2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1) i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/3), a priznat joj je i trošak uvida u spis dana 05.12.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr. 36. ), što sveukupno iznosi 2.700,00 EUR, dok trošak Poreza na dodanu vrijednost ( PDV-a ) nije tražila ( po Tbr. 42. Tarife ), sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika .

140. Tužiteljici je priznat i trošak koji se odnosi troškove pleriminarnog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Nataliji Jambrečić iz tvrtke Centar poslovnih analiza d.o.o. Čakovec, prema računu koji je predan uz troškovnik tužiteljice u ovaj spis u iznosu od 82,95 EUR/625,00 kuna koje je bilo potrebno radi postavljanja tužbenog zahtjeva, zatim na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 331,80 EUR/2.500,00 kuna, a koje je bilo potrebno jer tuženik nije priznao predani nalaz vještaka. Priznat joj je i trošak, sukladno predanim potvrdama Hrvatske pošte za predaju preporučene poštanske pošiljke sudu u iznosu od 1,72 EUR/ 13,00 kuna.

141. Priznat joj je i trošak sudskih pristojbi na tužbu koje je platila u iznosu od 98,32 EUR/740,81 kuna, koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećeg Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 ).

142. Sukladno ZOSP sudska pristojba na presudu se ne plaća, nije tužiteljica istu niti tražila, a iz razloga jer su sada potrošači sukladno ZOSP i oslobođeni od plaćanja daljnjih sudskih pristojbi.

143. Tako ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 3.214,79 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.

144. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 27. ožujka 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnica tužitelja Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba